Ilirski kult zmije u BiH

Zmija kao religijski i nacionalni simbol Ilira prisutna je u mnogobrojnim narodnim vjerovanjima i praksi po Bosni i Hercegovini. Kult zmije čuvarice kućnog ognjišta i svete životinje sa kojom su se identificirala sva ilirska plemena toliko je bio dominantan u religijskoj svijesti naših predaka da ga nisu uspjeli potisnuti ni dolazak Slavena niti pojava monoteizma.

Vjerovanje u zmiju koja je čuvar kuće rašireno je po cijeloj Bosni i Hercegovini. Smatralo se da se ona nalazi u nekoj rupi u zidu ili obližnjoj rupi u zemlji odakle štiti i pazi na njene ukućane. U njeno prisustvo se nikada nije sumnjalo čak i onda kada je niko od članova familije ne bi vidio. Po narodnom uvjerenju ona je obično bila zmija tamne boje, i kao zaštitnici doma ostavljana joj je ponekad hrana pored kuće ili neke rupe. Time se iskazivala ljubav i zahvalnost. Kao totemski simbol ona se direktno povezivala sa vlasnikom kuće te ju stoga bilo zabranjeno ubiti iz straha da ne umre vlasnik kuće ili neko drugi iz familije. No, zmija je mogla u posebno kriznim trenutcima za kuću žrtvovati samu sebe kako bi odbranila ukućane od zla.

Pošto je od davnina zmija bila totemski simbol ne treba čuditi ni praksa grafičkog prikazivanje kroz crtanje na zidu kuće ili tetoviranjem na koži. Tetoviranje je još jedno nasljeđe Ilira koje se najviše zadržalo kod bosanskih katolika u obliku tetovaže križa na ruci ali kao pojava zabilježeno je i kod Bošnjaka gdje se koristio simbol zmije. Augustin Kristić u svom etnološkom radu „Urežnjaci iz narodnog liječenja Bosne i Hercegovine“, navodi pojavu tetoviranja zmije na rukama: „Ne baš mnogo, ali sam na rukama žena, i u znatno manjem broju kod muškaraca, po Bosni naišao na tetoviranu zmiju. Na pitanje: „Zašto su istetovirale sliku zmije? nigdje nisam dobio isti odgovor. Najčešći odgovori su bili: „Brani od urokljivih očiju“, „Donosi sreću“, „Neće me zmija ujesti.

Dok kod arapskog naroda nalazimo praksu odslikavanja ljudske ruke na zidovima kuća kao profilaktički simbol protiv urokljivih očiju i zla u Bosni se na zidu kuće uklesavala ili crtala figura zmija. Time se na jasan način pokazivalo kako je kuća pod zaštitom zmije, njenog čuvara, koja ima moć da odbrani cijelu familiju od bolesti, zla i nesreće.

Zanimljivo je navesti nekoliko primjera kako se kult zmije adaptirao u islam, vjeru Bošnjaka, tojest u „folk islam“ koji je daleko liberalniji i tolerantniji od oficijelnog, u kojem se vjerovanja stare ilirske vjere provlače kroz monoteističke predaje.

Prema predaji iz Velike Kladuše zmija je spasila Noinu arku a time i sav živi svijet. U toj legendi miš je progrizao rupu na dnu Arke kroz koju je počela ulaziti voda. Jedina od svih životinja zmija je primjetila što se događa, brzo je skočila na miša i progutala ga a zatim se sklupčala iznad rupe i tako spriječila vodu da ulazi u Arku. Zbog toga se u narodu vjeruje da je zmiju veliki grijeh ubiti jer je zadužila cio ljudski i životinjski rod.

Zmija može biti poput ovce žrtva bogu tojest kurban. Kada kući zaprijeti veliko zlo ili nesreća to zmija, čuvarica tog doma, osjeti i ponudi se svojevoljno kao kurban (žrtva) da spasi tu familiju. Obično u tim ekstremnim momentima zmija se pojavi pred vlasnikom kuće ili nekim drugim ukućaninom pokušavajući ga napasti kako bi se ovaj odbranio i ubio je. Kada je ubije vjeruje se da je njena smrt otklonila opasnost ili eventualnu smrt nekog člana familije.

Da li samo u ovom slučaju ili općenito u svim drugim vjerovalo se da probodena ili presječena zmija ne može potpuno umrijeti sve dok Sunce ne zađe na zapadu, što bez sumnje upućuje na narodnu predstavu o povezanosti sunca i zmije. No, to je tema o kojoj će nekom drugom prilikom biti više riječi.

Ilirska religija se zasnivala na totemizmu – vjerovanju u svete životinje koje su svojim božanskim značajem i nadnaravnim osobinama predstavljale određeno božanstvo, njegovu manifestaciju ili pak duha prirode. Dok se pouzdano zna da je vrhovno božanstvo bila zmija, praotac svih Ilira, za druga mitska bića možemo pretpostaviti da se kriju u obličju pojedinačnih životinja koje su najzastupljenije u narodnim vjerovanjima. No, svakako, ono što se temeljem istraživanja i analiziranja pojedinih segmenata bosanske mitologije može pouzdano zaključiti je da sve one životinje koje su zastupljene kroz narodna vjerovanja i magijsku praksu pripadaju kultu plodnosti, izrazito bitnom dijelu ilirske religijske tradicije.

Prema tome, iako zmija u bosanskoj tradiciji i mitologiji ima supremaciju u odnosu na druge životinje, zviždenjak i žaba su više zastupljeni u narodnoj religiji, posebno kroz različita vjerovanja i rituale. U nekima vjerovanjima postoje identične tvrdnje poput one da se vještice pretvaraju u zmije i žabe, ili da u grobu tijelo mrtvaca jede zviždenjak ali i zmija, etc. Međutim, svaka pojedina životinja ima svoje individualne moći i karakteristike koje ih istovremeno čine povezanim ali i nezavisnim dijelom kulta plodnosti.

Dok u rimskoj tradiciji nailazimo na kult predaka - zaštitnika kuće, familije i hrane (Penati, Lari, Mani) kod Ilira tu kultnu ulogu preuzimaju pojedine životinje, poput zmije i žabe. Zbog čega su su Iliri izabrali animalne umjesto spritualnih zaštitnika nije teško dokučiti naročito zbog činjenice da je njihova religijska struktura u pojedinim segmentima prilično drugačija od grčko-rimske. Kako nam je svima poznato Grci i Rimljani su bili izrazito skloni podizanju grandioznih hramova i kipova njegujući na taj način zapravo kult čovjeka. Za razliku od njih Iliri su stremili što prisnijem kontaktu sa prirodom i njenim silama što je rezultiralo gradnjom hramova, ili bolje rečeno kapelica, koji su bili kako arhitektonski tako i dimenzionalno veoma skromni. Svoje sakralne obrede obavljali su na vrhovima brda ili planine, pored vode, šume ili nekog drugog ambijenta u okolini kako bi time svoje religijsko djelovanje podredili prirodnim ciklusima.

Zmija kao spasitelj svijeta

Zašto je tako možda je najbolje objašnjeno u legendama o zmiji čija uloga zaštitnika, kako to impliciraju pojedini mitovi, nije slučajna već ju je ona zaslužila svojim zalaganjem da pomogne prirodi i ljudima. Na svim lokalitetima gdje obitava zmija (planina, šuma, livada, voda) mi uočavamo religijsku praksu Ilira pa time nedvojbeno možemo zaključiti da su oni dobrim dijelom utemeljeni na želji za blizinom ali i blagoslovom vrhovnog božanstva.

U kosmogonijskom mitu Ilira navodi se kako su nekada davno na nebu postojala tri sunca zbog čega je na zemlji vladala suša i neplodnost. Jednog dana je ogromna zmija (zmaj) koja je obitavala na velikoj planini na istoku progutala dva sunca. Vidjevši šta se događa lastavica je treće sunce, možda u korelaciji sa zmijom, na svojim leđima uzdigla visoko u nebo dajući mu na taj način novi smjer putanje. Nakon tog događaja sa neba je počela padati kiša i probudila se plodnost u prirodi.

Pojavom kršćanstva, koje je na sve načine pokušalo demonizirati kult zmije, namjerno se izostavljao dio legende o pogubnom utjecaju tri sunca na zemlju kako bi se prikrila zasluga zmije za spašavanje prirode i života u njoj. Ova legenda međutim na vrlo jasan i direktan način prezentira zmiju spasiteljem cjelokupnog života na zemlji što je mitološka ideja uočljiva i u legendi iz Velike Kladuše. U toj legendi se kazuje kako je na dnu Nojinoj Arke miš probušio rupu kroz koju je počela nadirati voda. Jedina od svih životinja to je primjetila zmija te za kaznu progutala miša i sklupčala se nad rupom spriječavajući na taj način ulazak vode.

Ova dva mita idealan su primjer dugog kontinuiteta njegovanja ilirske baštine čiji je dominantni simbol oduvijek bila zmija – sveti zaštitnik kuće i familije. Pošto je pisanje o kultu zmije vrlo zahvalan posao, prvenstveno zbog velikog broja etnoloških podataka, nekome se može učiniti da je time više manje sve napisano no svaki put kada se započne sa istraživanjem pojave se nove informacije koje otkrivaju fascinantan mitološki svijet naših slavnih predaka.

Tradicijska vjerovanja

U nekim dijelovima BiH kućnu zmiju nazivaju blazna. Iako ona neće nikada nanijeti zlo nekom od ukućana u slučaju da se vidi u kući istjeravala se napolje uz pomoć kađenje, obično, bi se zapalila neka stara krpa ili nešto drugo što stara veliki dim i time bi se natjerala na izlazak. U Ljubinju ako nađu zmiju u kući neće je ubiti, već je izgone dimljenjem. U Mostaru kažu da kućnu zmiju ne treba ubiti nego je iz kuće otjerati kadovima ili je uhvatiti u procjep, te je daleko do kuće odnijeti i pustiti govoreći: „Blazno moja, blazno, ti ćeš meni i otolen kuću čuvati“.

U Mostaru vjeruju da će onaj ko ubije kućnu zmiju umrijeti ili da će umrijeti domaćin kuće iz koje je zmija. Mostarci pričaju za nekog Glavaša da je ubio blaznu, pa da je iste godine umro i da se cijela kuća kroz nekoliko godina zatrla.

U bosanskom narodu se nekada vjerovalo kako zmija može ući u čovjeka kroz usta i nastaniti mu se u stomaku. To bi se dešavala najčešće onda kada bi neki čovjek zaspao napolju, na livadi ili u šumi, i u tom trenutku nepažnje zmija bi mu ušla u tijelo kroz otvorena usta. Prema vjerovanju, zmija bi u stomaku čovjeka jela sve ono što bi on pojeo ili popio te je on zbog toga bio mršav i blijed u licu. Kako bi istjerali zmiju iz ljudskog tijela poduzimali su se sljedeće metode; prokuhalo bi se mlijeko pa bi bolesnik nad tom posudom otvorio širom usta kako bi zmija osjetila miris mlijeka i privučena njime izišla iz tijela. Ili se pored zaspalog čovjeka stavljala pečena kokoš, kako bi i u ovom slučaju zmija privučena mirisom izišla van.

Isto tako, narod vjeruje kako zmija ima moć da zapuhne čovjeka i životinju, tojest, da svojim dahom napuhne ljudsko ili životinjsko tijelo do te mjere da mu ozbiljno ugrozi zdravstveno stanje. Svaki slučaj koji se ljeti dogodi, kada bi se neka krava nadula, smatra se zmijskom intervencijom tojest da ju je ona zapuhnula. Zanimljivo je uporediti ovo vjerovanje sa legendom o zmaju koji svako jutro pokušava napasti izlazeće sunce ali biva u tome osujećen te on u znak osvete puše prema suncu i time, kako narod vjeruje, stvara se vjetar koji se potom širi po cijelom svijetu.

Za kraj treba navesti još jedno vjerovanje o zmijama koje tvrdi kako svaka krava ima svoju zmiju, koja je njen čuvar i koja se redovito noću hrani njenim mlijeko. Tu zmiju vlasnik stoke ne smije ubiti jer će mu u protivnom umrijeti krava ili tele. Zmija kao čuvar čovjeka i krave te zmija koja ulazi u tijelo čovjeka direktno je vezano za mitološko vjerovanje bosanskog naroda o snijeti – mladunčetu zmaja, kojeg može roditi samo žena ili krava.