Kult zviždenjaka

Mistični svijet Bošnjaka krije u sebi, osim svoje jedinstvenosti, i bogat religijsko-magijski koncept prožet šamanizmom. Kada analiziramo mnoštvo registrovanih vjerovanja dolazimo do jedinstvene cjeline koja nam otkriva fascinantan podatak koliko je bosanski narod u svojoj dugoj povijesti bio povezan sa prirodom i njenim silama. Bošnjaci su još od antičkih vremena vjerovali kako svaki čovjek ima svoju zvijezdu na nebu, sjedište duše, a na zemlji zmiju čuvara kuće i familije, svoje stablo i izvor te u podzemnom svijetu zviždenjaka. Pojedini antropolozi pokušali su sve navedene elemente svrstati u tezu o čovjekovim dvojnicima (astralnim, vegetabilnim i animalnim), bez obzira što su njihovi životi i postojanje sasvim nezavisni od čovjekovog života i nemaju sa njim nikakve dodirne veze osim u pojedinim situacijama, tojest onim koji se tiču smrti. Upravo zbog toga ova pretpostavka je sasvim pogrešna i neutemeljena. Međutim, u mističnoj povezanosti čovjeka i prirode uočavamo dominantan uticaj fatalizma, koji je zajednički svim mediteranskim narodima i kulturama, u kombinaciji sa ilirskim kultom zmije.

Tradicionalna predanja o bliskoj vezi pojedinih reptila sa ljudima može se analizom bosanske mitologije podijeliti u četiri poglavlja:
-o zmiji čuvaru kuće i familije,
-zmiji koja može ući u čovjeka i u njegovom tijelu živjeti određeno vrijeme,
-o seksualnim kontaktima između zmajeva i žena te rađanje snijeti, mladunčeta zmaja,
- i o zviždenjaku i njegovom jedenju mrtvog čovjeka.

Sva navedena poglavlja zapravo su segmenti jedinstvenog kulta zmije, životinje-totema naših predaka. Osim kao totemski simbol zmija je Ilirima predstavljala najveće božanstvo čiji duh prožima cjelokupnu prirodu i svemir što se posebno dobro reflektira u vjerovanju kako se oko cijele planete Zemlje proteže ogromna zmija koja na taj način tvori prsten. Zmija je prema drevnom vjerovanju stvorena 40 godina prije bilo koje druge životinje i čovjeka zbog čega je posebno naglašena njena uloga u kultu Velike Majke. Naime, zmija, ili u svom nebeskom obliku zmaj, klasični je simbol plodnosti. U bosanskoj tradiciji povezivanje zmije i zmaja može se vezati sa personificiranim predstavama vegetacijskog ciklusa analogno onom iz grčko-rimske mitologije. Zmaj u stvari pravi kružno putovanje, iz zemlje izlazi kroz vodu, prolazi ili leti do drugog lokaliteta gdje ulazi u jamu, rupu, nestaje u zemlji i opet se nakon nekog razdoblja pojavljuje.

Animizam, koji je neodvojiv od šamanizma, uočljiv je u mnogim segmentima bosanske narodne religije, u čijem su okrilju nastali najdugovječniji kultovi kojima su Iliri dali religijski smisao i na taj način ugradili ih u kolektivnu svijest Bošnjaka. Kult zviždenjaka (Salamandra salamandra) u bosanskom narodu usko je vezan za kult zmije i vjerovanje u zmaja. Naziv zviždenjak ovaj gušter je dobio zbog vjerovanja kako od njegovog zvižduka ili vriska čovjek može istog trena ostati gluh. Naziva se još i družđ ili diževnjak.
Na osnovu drevnog bosanskog vjerovanja može se konstatirati kako je upravo zviždenjak minijaturni oblik zmaja na zemlji. Njegova žuta boja sa crnim tačkama vjerno odslikava ilirsku legendu o bogu zla, velikom crnom zmaju, koji je uspio progutati dva sunca na nebu dok je treće spasila lastavica. Narod i danas vjeruje kako je upravo ta žuta boja između crne na njegovom tijelu predstavlja tragove dva sunca koje je progutao. Pojam proždiranja u ovoj legendi anologan je proždiranju mrtvog ljudskog tijela od strane zviždenjaka i samim time nam nameće zaključak po kojem se zmaj hrani energijom života koju opet u svom vegetacijskom krugu vraća prirodi, budeći u njoj novi život.
Iako u svom minijaturnom obliku zviždenjak ima moć da našteti svakom čovjeku koji mu pokuša nauditi. Naime, i danas se vjeruje da ukoliko neko uznemirava ili nogom stane na zviždenjaka može ostati gluh od njegovog vriska. Zviždenjak se u narodu povezuje sa kišom jer prema vjerovanju on se pojavljuje pred kišu ili nakon nje.
Osim očitog straha od susreta sa zviždenjakom i vjerovanja da je ovaj reptil glasnik kiše u narodu ne postoje ona klasična proricanja o slučajnom susretu sa životinjama po kojima se nekom čovjeku predviđa sreća ili nesreća, kao u slučaju susreta sa lisicom, zecom, vukom i slično. Analogno sa zmijom i vjerovanja vezana uz zviždenjaka su kontradiktorna; u nekim se iskazuje poštovanje prema njemu dok se u drugim sugerira da se na njega baci kletva „Da Bog da, ako si moj, da umreš prije mene!“ ili čak da se poduzmu rigoroznije mjere tojest da se on ubije. U Kaknju se vjeruje da je zviždenjaka najbolje ubiti 40 dana prije svoje smrti. Razlog takvom ponašanju prema vjerovanju iz Glamoča, Livna, Kupresa ili Mrkonjić grada jeste da zviždenjak mrtvacu uđe kroz usta u tijelo i pokvari mu fizičku čistoću, pa ga je sevap (dobro djelo) ubiti. Ubijanje zviždenjaka u velikoj je opoziciji sa pokušajem pojedinih antropologa i etnologa da zviždenjaka proglase čovjekovim animalnim dvojnikom, jer da je tako ubijanje te životinje bi bilo zabranjeno i označeno velikim grijehom.

Prema vjerovanju bosanskog naroda svaki čovjek ima svog zviždenjaka, mada ostaje nepoznanica da li ga on dobije svojim rođenjem ili se u njegovom životu pojavi u određenoj dobi?! Kad čovjek umre, treći dan nakon dženaze, zviždenjak mu dolazi u kabur. Ukoliko je čovjek za života bio griješan, zviždenjak ga počne jesti od nosa, a ako je čovjek bio plemenit, onda on samo leži pored njega u grobu. Zbog toga se zviždenjak ne smije ubiti; ako se vidi negdje na putu džaiz je uzeti ga u ruku pa prenijeti preko puta i ostaviti uz avliju ili na livadi. Ovakav čin pažnje može se dovesti u vezu sa pokušajem čovjeka da umilostivi svog zagrobnog pratioca da ga poštedi jedenja.
U drugom vjerovanju navodi se kako nakon čovjekove smrti zviždenjak dolazi u kabur svom sahibiji (vlasniku) da mu poželi dobrodošlicu te ga počne jesti od velikog nožnog prsta. Zanimljivo je napomenuti kako se u bosanskom narodu vjeruje da nakon što čovjek umre i sahrane ga, u jednom trenutku u njegovo mrtvo tijelo vrati se duša, ulazeći kroz nožne prste, što rezultira oživljavanjem tijela ali i pojavom histerije zbog čega uskrsli čovjek pokuša ustati te tako udari glavom u daske iznad njega i opet umre. Zbog toga se može pretpostaviti kako zviždenjak prvo počne jesti nožne prste mrtvacu kako bi onemogućio njegovo ponovno oživljavanje ili se takav čin može mitološki prezentirati kao „jedenje života“ ili oduzimanje životne energije.
Osim što počne jesti čovjeka od nožnih prstiju narod u pojedinim dijelovima BiH vjeruje da zviždenjak čim uđe u grob čovjeku prvo pojede oči ili nos. Kako su oči božanski dar ljudima i samim time nešto sveto, što potvrđuje vjerovanje koje tvrdi kako nema većeg grijeha od onog kada se čovjek zakune u svoje oči, može se zaključiti da zviždenjak uvijek ciljano napadne tabuirane dijelove ljudskog tijela. Isto tako, narod vjeruje kako je Bog najteže na čovjeku stvorio nos pa se zbog toga izrugivanje veličini ili obliku nečijeg nosa smatra velikim grijehom.

Analizom svega napisanog dolazimo do zaključka kako je zadatak zviždenjaka da čovjeku u grobu pojede nožne prste, kako bi spriječio da on oživi, ili nos te popije oči tojest da mu na taj način oduzme božanski dar nakon čega tijelo ostaje potpuno beživotno i lišeno svega onoga što ga može razlikovati od zemlje, od koje je prema mitološkom predanju potekao.

Kako se tradicionalno Bošnjaci ne sahranjuju u mrtvačkim kovčezima već se umotani u mrtvačko platno poliježu u zemlju i prekriju sa daskama realno je za pretpostaviti da tijelo odmah nakon sahrane dođe u neposredni kontakt sa zemljom i životinjama koje žive u njoj. Takav slučaj nije u kršćana pa se možda i u tome krije odgovor na pitanje zašto vjerovanja o zviždenjaku nema kod drugih naroda.

U mitu o crnom zmaju i njegovom proždiranju Sunca ili Mjeseca uočava se glad ovog bića za svim onim što svijetli i ima božansko svojstvo. Atakovanje mraka i zla na svjetlost i dobro antalogijska je predaja o dva univerzalna načela kroz čiju je interakciju jedino moguće stvaranje i uništavanje, smrt i život. Kako je zviždenjak minijaturni zmaj njegovo proždiranje zlih ljudi u grobu može se posmatrati kao čin hranjenja zmaja kojem je potrebna snaga zla. To se posebno jasno uočava u onim dijelovima vjerovanja koja naglašavaju kako zviždenjak mrtvaca uvijek izjeda na početku ili kraju tijela, ili bolje rečeno, na onim mjestima koji se smatraju svetim.

Osim zviždenjaka u bosanskoj tradiciji vjeruje se kako i zmija posjećuje mrtvaca u zemlji i jede ga čime čovjek na jedan specifičan način, kao hrana zmije, postaje dio nje. To je u velikoj analogiji sa ilirskim mitom o praocu Ilira koji se nakon smrti pretvorio u zmiju.

Kako nam kazuje jedna bogumilska legenda zviždenjaci su postali od palih anđela. Naime, kada je Bog sve zle anđele kaznio i bacio sa neba u pakao, njih je bio toliko velik broj da su cijeli dan i noć padali sa neba, sve dok se pakao nije napunio i zatvorio svoja vrata. Oni anđeli koji su nakon toga pali na zemlju pretvorili su se u zviždenjake.

Prema bogumilskoj doktrini ljudske duše su  pali anđeli zatočeni u tijelu. Možda se upravo u ovom podatku krije odgovor zbog čega se vjeruje da zviždenjak jede mrtvo tijelo u grobu – oslobađa palog anđela od ljudskog tijela ili bolje rečeno demon u životinjskom tijelu oslobađa demona iz ljudskog tijela. No, ne treba ignorirati povijesnu činjenicu da je bosanski narod prije pojave kršćanstva (bogumilstva) i islama imao dug kontinuitet paganske prošlosti sa svojim mnogobrojnim ilirskim kultovima prirode gdje je centralno mjesto zauzimao kult plodnosti i Velike Majke. Zbog toga ovu bogumilsku legendu treba opservirati  isključivo sa stajališta njegovanja tog istog kulta kroz narodnu religiju koja je egzistirala uporedo sa monoteizmom.

Kult Velike Majke obiluje magijom, mističnim ritualima i kodeksima ponašanja baziranim na obožavanju prirodnih sila koje se ljudima mogu prikazivati u ljudskom, vegatibilnom ili animalnom obliku. Posebna odlika ovog kulta jeste da je on od svog nastanka imao ulogu javnog servisa odnosno pomagao je ljudskoj zajednici što se najbolje očituje kroz vjerovanje kako je Velika Majka ljude podučila znanju poljoprivrede.

Zviždenjak je u folklornoj tradiciji klasičan primjer stvaralačke energije. On ima moć da obdari čovjeka kreativnom snagom što nas upućuje na ideju da je ova životinja u narodnoj religiji našeg naroda, a posebno predaka, imala božanski status i vjerovatno predstavljala neku silu prirode. Tomu u prilog svjedoči magijska praksa kroz koju se traži blagoslov od ove životinje.

Kada neki mladić želi postati majstorom, posebno u ručnim zanatima, on bi u proljeće išao u potragu za zviždenjakom. Čim bi ga pronašao, uzeo bi ga u ruku i tri puta provukao ispod svog pojasa (opasača). Nakon toga, vjerovalo se, da će u svakom zanatu koji odabere biti uspješan. U drugom primjeru onaj muškarac koji je htio postati vještim majstorom uhvatio bi zviždenjaka pa ga zajedno sa sjekirom provukao kroz svoju odjeću i pojas, od grudi na dolje, a zatim pustio sjekiru da padne na zemlju držeći za to vrijeme zviždenjaka u ruci i govoreći: „Kako si se ti zviždenjaku mogao tako prošarati, tako i ja mogao sve što želim svojim rukama napraviti“. Onda bi životinju spustio na sjekiru i otišao kući. Sutradan bi se vratio da provjeri da li je još zviždenjak na sjekiri jer bude li to je znak da će postati majstor, no, ako ga ne pronađe tu od njegove želje neće biti ništa.

Djevojke koje nisu umijele da vezu, pletu i izvode druge ručne radove tražile bi u proljeće zviždenjaka pa bi ga tri puta provukle kroz rukav desne ruke te bi ga onda odnijele kući i zamotale u klupko vune, komad platna ili nešto drugo i tako ostavile do jutra. U zoru, prije izlaska sunca, djevojka bi uzela zamotanog zviždenjaka i otišla do nekog izvora koji je okrenut istoku. U vodu bi stavila platno (vunu) i zviždenjaka govoreći: „Kako si ti zviždenjaku šaren, tako i ja znala šarati i svaki rad započeti: koje tebi dao neka da i meni!“. Onda bi uzela platno i brzo, bez okretanja nazad, vratila se kući ostavljajući zviždenjaka u izvoru.

Zviždenjak se u folklornoj tradiciji zbog svog naziva smatra životinjom muškog spola, unatoč tome što u ovoj vrsti postoje i ženke, zbog čega ima epitet ujaka. S druge strane, zmija i žaba uvijek su životinje ženskog spola.

U nekim krajevima Bosne i Hercegovine zviždenjak se naziva diževnjak, družđ, daždenjak, vjerovatno od riječi dažd – kiša, ali ne treba isključiti ni mogućnost da taj naziv dolazi od turske riječi daidža, koja se zadržala u bosanskom jeziku, i znači ujak. Na tu ideju nas navodi sljedeći primjer iz ritualne prakse našeg naroda, naime, seljaci prije Jurjeva ili Hidirleza uhvate zviždenjaka pa ga na sam dan praznika bace u mlijeko koje je pomuženo tog jutra i govore: „Tako mi šareni jaganjci bili, kao što si ti dažde, dajdže!“. Potom ga izvade iz mlijeka i odnesu u šume te ostave.

Zbog čega se u ovoj formuli zviždenjak naziva dajdžom teško je zaključiti. Kao relativno prihvatljiva ideja nameće se eventualna rodbinska povezanost zmije i zviždenjaka, kao dva božanska bića, tojest da su oni brat i sestra, djeca Velike Majke oličene u sveukupnoj prirodi. No, to je povod za neka nova buduća istraživanja iznimno zanimljive bosanske mitologije koja nam konstantno potvrđuje duboku povezanost našeg naroda sa drevnim ilirskim kultovima prirode.