Predaja o narodu Ljutora

Da je usmena predaja još od najranijih vremena ostavila dubok trag u oblikovanju i stvaranju najvećih svjetskih civilizacija, klešući mitske i legendarne priče, dokazuju refleksije na niz stvarnih mjesta, likova i pouka, a koje su pronađene, prekrivene pijeskom vremena teškog više stotina godina sirove prošlosti.

U krugu Ilidže, naselja nadomak sarajevske gradske vreve, samo nekoliko trenutaka dalje od glavnih ulica, leži slična priča, a koja već polagahno kopni u sjećanju, zajedno sa najstarijim stanovnicima ovoga mjesta. Između niza legendi koje, u različitim nijansama čuvaju kolektivno sjećanje na neka minula vremena jeste i ona o narodu Ljutora, nekada stvarnom narodu koji je naseljavao područje oko Igmana, a koji je već odavno ostao svjetionik prošlosti tek u predajama.

Tužna kraljica

Prema legendi, narod Ljutora imao je svoju religiju, svoje nebo i samo njima poznate izvore vode skrivene u Igmanskim padinama, kraj kojih su se molili i od kojih su učili o slobodi i pravdi. To su bile njihove svetinje koje su ljuto čuvali.

Kada su u Bosni zavladali strani vojnici, druge vjere i kada je zemlja osvojena, Ljutori su teškog srca morali da se odsele i zauvijek nestanu sa svoje zemlje. Posljednje što su mogli, kada su izgubili svoje nebo, kada su im zabranili njihovu vjeru, jeste da posljednji put okvase grlo u svetim vrelima podno Igmana. Znajući da se nikada neće vratiti, kada je i posljednji okvasio usne, u izvore su usuli živu, ne bi li ih otrovali i zauvijek utišali njihov šum.

U pojedinim legendama spominje se kako su Ljutorani krenuli u pravcu sjeverozapadne Bosne, na područje današnjeg Bihaća (Ljutočka dolina) te niz rijeke Unu i Kladušnicu, gdje su se zaustavili i udomaćili, a po kojima je kasnije ona bila poznata i kao Ljuta Krajina.

Sa posljednjim suzama naroda Ljutora, presušili su i izvori, čekajući dane kada će, za mnogo stoljeća, kada neki novi narod bude žedan pravde, istine i slobode, i kada bude ponovo pustio suzu nad suhom zemljom, oni ponovo poteći, nikada čistiji i veseliji.

Samo ime Ljutora, historijska nauka ne može uzeti za doslovno, ali bi se, posebno u nekim varijacijama istoimene legende, koje kazuju da su osvajači bili Osmanlije, kao i pominjanje Bosne, mogli poistovjetiti sa pripadnicima Crkve bosanske, a Ljutori bi, prema nekim tumačenjima, mogli korijen vući iz termina "Luterani", koji je, po tome, nešto mlađa usmena naslaga u kolektivnom sjećanju.

Ipak, u slično vrijeme i kontekst treba uvrstiti i još jednu legendu, onu o odjebloj kraljici naroda Ljutora, koja je bježeći, od gradine do gradine u crnoj tuzi i na crnom konju upregnutom u zlatne kočije, odjahala ka jugu.

Starac iz sna

Međutim, kada dođe do rijeke Bosne, koja je u to vrijeme bila neobično nabujala i nosila sve pred sobom, morala je da zastane, a prema predanju, prespavala je na starom ilirskom groblju, nadomak puta, a koje je bilo starije čak i od njenog doba.

U snu joj se prikaza stariji čovjek, po odijeći siromah, sijede brade i pogrbljenog držanja, rijetke kose, koji joj je savjetovao da ukoliko želi preći rijeku, u njegovu raku zakopa pozlaćene kočije s kojim je došla, a da će joj on, zauzvrat, do zore isplesti most.

Znajući da nema drugog izbora, kraljica je poklonila kočije zemlji, a pred zoru ona ugleda most, sav od zlata, kojeg su vile isplele od svoje duge kose.

Shvativši kako preko tako nježnog mosta sačinjenog od zlaćanih vilinskih vlasi neće moći ponijeti ništa od onog što je naumila, ogrnu se nekom crnom tkaninom i bez kočija i pratnje, nastavi dalje u bijegu. Neki pripovijedaju kako i dan-danas bez prestanka bježi, ta i takva kraljica, u strahu da je osvajači ne bi sustigli, a drugi tvrde kako se u noći kraljica Ljutora vraća na obale rijeke Bosne, ne bi li pronašla gdje je to zakopala svoje zlatne kočije one noći, kraj ilirskog groblja, u očajničkom bijegu od smrti.

Prema nekim verzijama legende, kraljica je prešla preko mosta koji je ona sama dala sagraditi nekoliko ljeta prije, ali ga je, samo uz pomoć starca iz sna kojem je poklonila zlatne kočije, uspijela pronaći u tamnoj noći.

Mnogi današnji Rimski most vezuju za ovu predaju, ali iako je mosta nastao mnogo kasnije, u dobu o kojem govorimo, sasvim je izvjesno postojanje nekog sličnog mosta, možda čak na istom mjestu koji je spajao obale starog rimskog puta, a čije se postojanje vezuje za ovaj događaj.

Mnogi su, koji u ovoj priči vide lik i postupke pretposljednje bosanske kraljice Katarine, koja je ostala uklesana u kamenom sjećanju svoga naroda i koja se i danas, kada mrak zavlada Ilidžanskim gradinama, vraća i traži svoje zlaćane kočije, koje se nekada davno, zajedno sa Bosnom, za vijek vijekova, kao u snu, nepovratno izgubila.