Predaja o nastanku Uloškog jezera

Na dvanaest kilometara od sela Ulog, na prostoru općine Kalinovik, ispod planine Crvanj, na nadmorskoj visini od nešto iznad hiljadu metara, ušuškalo se prirodno planinsko jezerce, nazvano po obližnjem selu Uloško jezero. Neobično duboko za svoju površinu, odvajkada je bilo mjesto nastanka priča, koje su, svaka na svoj način, nastojale otkriti misteriju njegova nastanka i ogoliti istinu koju skriva zelena površina jezera.

Od vrata do vrata

Ipak, najpoznatija je ona legenda koja govori o tome kako je nekada, u neka minula vremena, bježeći od vjetrova koji režu po goleti okolnih brežuljaka, svoj mir u dolini pronašlo selo od svega nekih četrdesetak kuća. Kada je jedne prilike u selo svratio neki muhadžir kome usmena predaja nije zapamtila ime, a koji je po neobičnoj, ali vidljivo trošnoj nošnji, sasvim sigurno bio stranac, niko mu nije dozvoljavao konak.

A sa svakim novim vratima koja su se pred njim otvarala, stranac je podizao glavu i promrzlim rukama koje je oledenio vjetar, molio za plamićak vatre, ne bi li uz njega ugrijao svoje tijelo, i za koji gutljaj vode, ne bi li utažio žeđ. Od vrata do vrata, gubio je vjeru.

Naposljetku, u najudaljenijem dijelu sela, u četrdesetoj kući, posljednjoj i najsiromašnijoj, ukazala se žena i ponudila mu konak. Imala je još troje djece, sve jedno drugome do uha, u izderanim čaksirama i košulji. Tako je jedina osoba, koja je bila siromašnija od muhadžira, ponudila konak i spasila ga od sigurne smrti na noćnoj zimi.

Pošto su se okupili oko sinije, stranac je primjetio kako se žena susteže iznijeti jelo pred svog slučajnog gosta, a kada čovjek ustade, kucnu rukom o malu limenu pećicu, i upita šta je unutra. Žena je znala da je za večeru djeci, nemavši šta drugo da im napravi, smotala kravlju balegu u tepsiju, koju od stida nije mogla iznijeti pred gosta.

A kada čovjek shvati o čemu se radi, sam ode i otvori peć. No, tada se desi čudo. Iz nje je zamirisao bijeli somun. Opijao je dječije gladne oči i pucao pod strančevim rukama kojima ga je lomio na jednake dijelove.

Sutradan, pred samu zoru, stranac je naredio ženi da obuče djecu, i zajedno sa njim izađu na uzvisinu, iznad sela.

- Imaš li još šta svoga, osim djece i svoje kuće?, upitao ju je.


Dva grebena


A kada mu je žena rekla da ima još samo dva grebena za vunu, koje je davno, još prošlog ljeta, pozajmila svojoj komšinici, i osim toga ništa drugo, stranac klimnu glavom, te uze svoje domaćine za ruke.

Posljednje što je od njega čula, dok se penjala uz strme padine iznad sela bilo je:

- Dok se ne popnete na vrh ne okrećite se za sobom, ni ti ni tvoja djeca!

Sa prvim sunčevim zrakama što su izbijali kroz uljano nebo, na vrhu uzvisine, pogledali su na selo. Nisu ga vidjeli! Na mjestu gdje su još do sinoć stajale kuće, sada se osijavala, još nemirna, površina jezera. A na površini, među valovima, od svega u selu, ostali su plutati samo grebenovi za vunu.

Na dnu jezera, po pričama starosjedioca, postoji mnogo prirodnih izvorišta, kojima se voda u jezeru uvijek puni i obnavlja, a koji možda kriju tajnu njegova nastanka.

Neki kažu da se i danas, na dnu jezera nalaze zidovi i naziru rogovi starih kuća koje su ostale, da ih prošlost proguta, kao da nikada nisu ni postojali. Ali ostala je legenda koja savjetuje, koja poručuje i preporučuje dobrotu, a koja svoje redove ispisuje na površini Uloškog jezera.