Vještice u bosanskom narodu

Svaka je vještica makar malo brkata. Obrve su im velike i sastavljene a oči krvave, mutne i upale u glavu. Po tome ih poznaju.
Svaka vještica ima svoju šipku, metlu i lonac sa mašću. Kada čeljad u kući pospu, onda se ona namaže onom masti govoreći:

Ni o kamen,
ni o drvo,
ni o bus,
ni o trn,
no u polje pod orah!

Kad ovo izgovori, uzjaše na metlu, pa prhne kroz badžu u polje pod orah. Tu se one sastaju i dgovoraju, kakvo će kome zlo učiniti. Koju izaberu, ona mora ići na ono čeljade, koje su odabrali da mu izvadi srce i donese ga među ostale, pa da ga pojedu. Kada koja hoće koga da umori, dođe nad nj, pa ga udari onom šipkom preko prsiju. Prsa se otvore, a ona izvadi srce namjenjujući, kakvom će smrću on umrijeti i do koliko dana.

U bošnjačkom narodu se smatra da je sova jedno od obličja vještice. Naime, prema narodnom vjerovanju iz Velike Kladuše i Cazina u prošlosti se navečer obavezno zatvarala badža na kući u strahu da kroz nju ne proleti sova jer bi u tom slučaju cijela familija pomrla.
Iz ovog vjerovanja sasvim jasan je strah od ove ptice, koja se smatrala kao noćna ptica obličjem zlog duha, ali i vještice koja iz svoje kuće izlijeće van kroz kućnu badžu.
Da je sova vještičije obličje dokazuje i vjerovanje iz istog dijela BiH da sova poznaje devet jezika što odaje njenu moć komunikacije sa duhovima kroz broj 9.