Zašto smo nesretni?

Priča o našim kolektivnim i pojedinačnim sudbinama i sve većem osjećaju duševne neispunjenosti te nedostatkom sreće seže duboko u prošlost. Generacijski su nas učili da moramo biti žrtve, raditi sve u svome životu zbog drugih, a posebno u očuvanju nekakve imaginarne familijarne časti i ugleda, iako je svaka familija priča za sebe, i pri tome smo uvijek najmanje bili bitni mi sami.

Dok smo živjeli u komunizmu bili smo ograničeni i siromašni. Uzalud sve one nostalgične priče o Jugoslaviji i svjesno obmanjivanje kako je tad bilo bolje. To je notorna laž! I ne dajte se hvatati u tu mrežu. Jugoslavija je bila daleko od idealne zemlje, u kojoj si, na primjer, morao dignuti kredit da bi kupio kaput ili čekati u redu da kupiš litru ulja. To nije život dostojan čovjeka. Isto tako, teza da su ljudi tada bili sretniji ili sigurniji ne drži vodu. Svaka zemlja iz koje narod mora ići "trbuhom za kruhom" nije dobra država. Nema tu sreće. Takva je bila Jugoslavija i danas su takve državice nastale njenim raspadom. I bivša Juga je nasljedila jad i čemer prošlih tvorevina i kao takva morala je imati ovakvu tragičnu sudbinu. No, vratimo se pojedincu.

Glavna odlika nesretnih ljudi je stalni poriv za izbjegavanje realnosti i življenje u prošlosti. Njima je uvijek prošlo vrijeme, ili prošla godina, bilo bolje od sadašnjosti. Takav stav je pogrešan i štetan jer sabotiramo svaku mogućnost da budemo sretni i zadovoljni - ukratko, čemu se truditi jer nikad neće biti dobro kao nekad?!


Život kao hollywoodska priča

Život je neprestano učenje, ko je otvoren k primanju novih znanja i spoznaja je sretan čovjek. Većina ljudi je nesretna jer su površni i nimalo voljni da uče - smatraju da su dosta učili tokom perioda školskog obrazovanja, i sad bez ijedne kritike ili pitanja, bez imalo otpora, prihvataju ono što im svakodnevno plasiraju korumpirani mediji, korumpirani političari, svećenici željni manipulacije i uticaja, pohlepni šefovi.

I onda te iste priče i frustracije prenose jedni drugima, kako u familiji, krugu prijatelja, kolega, ljubavnih partnera. Na takav način stvara se doslovno globalno selo u kojem ljudi ogovaraju jedni druge, zavide im na njihovom ispraznom pokazivanju novog auta, fasade, namještaja, odjeće, frizure.... Dok im se dive oni su sretni, i zarad toga postaju robovi sami sebe - doslovno se lome da postignu što više materijalnih stvari a istovremeno život pored njih neumitno prolazi. Hrđa koju izaziva manjak stvarne sreće i zadovoljstva sve više i više nagriza njihovu unutarnju prazninu, i oni sa vremenom postaju još tužniji i ružniji ljudi. Postaju sve više svjesni da su blizu smrti a da nikada u životu i nisu bili sretni.

Žudnja za srećom postaje sve izražajnija i opipljivija. Svaki dan možete na facebooku vidjeti milione ljudi koji se trude drugima predstaviti svoju sreću koje u biti nema. Sreća je kao i ljubav osjećaj koji se ne može niti sakriti niti glumiti. Danas svi žele biti glumci, i svi imaju neshvatljivu potrebu da se predstave boljim nego što jesu, kako bi bar prividno pokušali prikriti svoju hrđu.
No, unatoč silnim umjetnim i neprirodnom pozama, photoshopiranju slika, besmislenim statusima, i svim drugim notornim bedastoćama koje nude društvene mreže ljudi su sve više površniji, hladniji a samim time distancirani, tužni i izgubljeni.



Da bi bili sretni prestanite živjeti za druge! Facebook i ostale besmislice su za tinejdžere i njihove gluposti koje su, prije svega, rezultat disbalansa hormona u tijelu. Ako želite biti sretni pustite druge na miru i posvetite se sebi, dajte si priliku da se upoznate. Nevjerovatna je činjenica da sami sa sobom živimo 24h na dan a najmanje se poznajemo, jer da se znamo ne bi bili nesretni i radili toliko pogrešaka.


Izaći iz uloge žrtve

Ironična je činjenica da smo čak tradicionalno odgojani da nosimo ulogu svojevoljno žrtve, počevši od roditelja koji obožavaju sebe doživljavati žrtvama svoje djece ("žrtvovao sam se da bi moja djeca nešto imala!"), jer tako mogu prikriti svoj prazni i neispunjeni život. Isto tako, namjerno biramo svaki put loše političare pošto želimo biti njihove žrtve. Imat ćemo koga kriviti za svoju nesreću, jer tako je lakše.
Čudno je to da kada bismo se zaista trebali žrtvovati za nešto bolje, pozitivnije, za sigurniju budućnost sviju nas, tada želja za ulogom žrtve prestaje - zbog straha da prestanemo biti žrtve. U ovoj prilično bizarnoj činjenici najbolje se očituje na kojem smo stupnju samosvjesti te da većini ljudi idealno odgovara pozicija da budu nesretni.


Sve je u nama

U svom radu sa ljudima shvatio sam da postoje osobe koje su doslovno otpisani slučajevi. Kontinuitet njihovih pogrešaka, stavova i samouništenja toliko je dug da se proteže u nekoliko generacijski nizova i proizveo je toliko "crnih rupa" koje ne dozvoljavaju drugačije ponašanje, osim onog koji nose u sebi.

Ti pojedinci odbijaju svako mišljenje koje je u opoziciji sa njihovim uvjerenjima i najviše su sretni kada sami sebi nanose zlo. Duboko su uvjereni da je samo njihov način razmišljanja ispravan i da je sa njima sve uredu. To su one osobe sa kojima se ne isplati čak ni posvađati jer - kako se i posvađati sa osobom koja nikad ništa nije kriva?! Najbolja stvar koju možete učiniti i sebi i njima jeste da ih pustite, neka žive po svom, ali što dalje od vas. Ko ne želi učiti nije ni dostojan da se s njim gubi vrijeme.

Život je divan i život je čudo, stoga ga naučite prije svega - živjeti. Ne možemo svakog spasiti, ne možemo svakom pomoći ali dužni smo to učiniti sebi. Onog trenutka kada je našoj duši poklonjeno tijelo dobili smo odgovornost za njega. Tog momenta prihvatili smo i odgovornost prema svom životu i samom sebi. Zato, cjenite svoj život i živite ga ispravno. A to ćete uspjeti samo ako se fokusirate na sebe i potražite sve ono što vam treba u samom sebi.