ILIRI I STEĆCI - NAŠA PRAVA POVIJEST

Kontinuitet našeg naroda na ovom prostoru od prapovijesti do današnjih dana nije bio sporan i bio je dio naučnog diskursa sve do XlX.vijeka. Dakle, sve do tada svakome je bilo jasno da su Južni Slaveni zapravo Iliri. U ovom članku ćemo pokazati kako su propagandnom „alkemijom“ osvajača prapovijesni stećci odjednom postali srednjovijekovni spomenici, što je važno pitanje jer stećci i pitanje našeg kontinuiteta su neraskidivo vezani.



Sredinom augusta ove godine, obilazeći nekropolu Gvozno polje na obroncima planine Treskavice, na jednom od stećaka naišli smo na neobičan prikaz ratnika – konjokrote s kacigom. Budući da je Homer u Ilijadi Trojance nazivao konjokrotima, radi se o vrlo važnoj indiciji za objašnjenje porijekla stećaka. Naime, kaciga je oblikom slična onima kakve su nađene na 54 različita arheološka nalazišta u bivšoj Jugoslaviji – koja se datiraju u brončano i željezno doba – a najbrojnija su u Dalmatinskoj zagori te Bosni i Hercegovini. Iz toga slijedi da prikaz na stećku također ukazuje na porijeklo iz trojanskog doba.

Budući da u akademskoj zajednici i dalje preovladava stav da su stećci srednjovijekovni spomenici, to nas vraća na raspravu o porijeklu stećaka koja se vodila potkraj 19. i početkom 20. vijeka. Naime, sve do kraja devetnaestog stoljeća preovladavalo je mišljenje da steći potječu iz prapovijesti, jednako kao i grobni humci – obredne gomile na kojima se u većini slučajeva nalaze. To ustvari ne bi trebalo biti sporno jer na nekropolama stećaka i gomilama postoji kontinuitet ukapanja od prapovijesti, preko antike, srednjeg vijeka pa skoro sve do danas. Naime, najstarije sahrane u gomile potječu iz eneolita (XX. – XVIII.st.pr.n.e.), a najveći broj pripada kasnom brončanom dobu (XIII.-VIII.st.pr.n.e.) i željeznom dobu (XIII – V.st.pr.n.e.). Posljednji pokop u gomilu zabilježio je don Ante Škobalj 50-tih godina prošlog vijeka. Iz činjenice da postoji obredni kontinuitet koji traje hiljadama godina bilo bi logično zaključiti da se radi o istom narodu, jer je teško vjerovati da bi neki osvajački narod, istrijebivši starosjedioce, nastavio koristiti starosjedilačke obrede i običaje.

Južni Slaveni su Iliri

Kontinuitet našeg naroda na ovom prostoru od prapovijesti do današnjih dana nije bio sporan i bio je dio naučnog diskursa sve do kraja XIX.stoljeća. Dakle, sve do tada svakome je bilo jasno da su Južni Slaveni zapravo Iliri. Međutim, nakon što su ilirsko ime, grb s polumjesecom i trobojnica zabranjeni carskim dekretima, germansko-mađarskom političkom odlukom potomcima drevnih Ilira proglašeni su Albanci, a Južni Slaveni odjednom postaju „doseljenici sa Karpata“. U ovom članku ćemo pokazati da su „alkemijom“ prapovijesni stećci odjednom postali srednjovijekovni spomenici, što znači da su stećci i pitanje našeg kontinuiteta neraskidivo povezani. Namjera nam je također pokazati da ni danas ne postoji konsenzus oko pitanja naše autohtonosti, da narativ o doseljavanju ne može izdržati ozbiljne kritičke testove i da se utjeruje političkim diktatom.

Dakle, u čemu je bit političke podvale o našem dolasku? Bit je u tome da, kada se jednom usvoji temeljna pogrešna premisa, nakon toga postaje gotovo nemoguće doći do istine. Drugim riječima, radi se o specijalnom ratu propagandne naravi: koliko god montirane ideje bile neutemeljene i nakaradne, njihovim upornim ponavljanjem proizvodi se konsenzus i, kad se jednom ovjere pečatom znanstvene istine, izazivaju nesagledivo štetne političke posljedice. Ne radi se o tome da su mnogi naši naučnici u razdoblju poslije ilirskog pokreta namjerno pravili štetu ili da to namjerno rade danas, već je riječ o tome da su instrumentalizirani: internalizirali su štetne ideje i potom ih automatski razvijaju do krajnjih posljedica.

A kakve su posljedice krivih ideja? Usudili bismo se reći da sve naše nedaće, ratovi, porazi i nesreće iz njih izviru. Jer, pristanemo li na to da smo uljezi bez kontinuiteta i kulture i k tome nismo jedan narod nego više njih, onda nas je lako porobiti. Posljedica toga je da je naš zajednički prostor podijeljen na male zavađene državice koje se međusobno uništavaju i trve. Pristajući na tu podvalu pristajemo i na to da obitavamo na zemlji na koju nemamo historijsko pravo i čak, budući da tu zemlju nismo junački osvojili, već navodno „došepesali“ za repovima avarskih konja, trebamo biti sretni što nam je dopušteno da na njoj boravimo, da na to plaćamo porez, da prihvatimo stranu vlast i da se, kada dođe vrijeme, pristojno sklonimo i prepustimo zemlju „pravim vlasnicima“. Krajnje posljedice štetočinstva su asimilacija i uništenje.

Dogma o dolasku

Teorija o velikom doseljavanju, dakle, nije se ozbiljno razmatrala sve do propasti ilirskog pokreta, a o tome nam najbolje govori povjesničar Bogoslav Šulek (1816.-1895.). Po njegovom mišljenju, prvo, doseljeni narod bijaše istog slavenskog roda kao i Iliri, te, drugo, doseljenici nipošto nisu mogli brojčano preplaviti ilirske starosjedioce koji su nastanjivali čitav jugoslovenski prostor, pa i veći. Da se u VI.i VII. stoljeću nije radilo o seobi stotina hiljada već o svega nekoliko desetaka hiljada ljudi također je ustvrdio srpski povjesničar novije generacije dr. Tibor Živković (1966. – 2013.) koji je procjenio da u potonjem razdoblju udio doseljenog stanovništva među starosjediocima nije prešao 3 posto.

Hrvatski povjesničar dr.Neven Budak na sličan način zaključuje  da je starija historiografija pogrešno vjerovala da su drevni starosjedioci protjerani i istrebljeni u velikoj većini, uz rijetke ostatke u visokom gorju, priobalju i na otocima. Prema njegovim riječima, suvremena istraživanja na raznim područjima dokazala su da su starosjedioci preživjeli u mnogo većem broju no što se ranije pretpostavljalo.

I bosanski povjesničar Đuro Besler zastupa slično stanovište, ustvrdivši da je u zemlji ostalo najmanje 85 posto starog stanovništva. I Vladimir Dvorniković u svom magnum opusu „Karakterologija Jugoslovena“ u čovjeku na dinarskom kršu prepoznaje „prastarog Ilira“. To je ustvrdio i Kerubin Šegvić, povjesničar, svećenik i filolog koji uopće nije bio jugoslovenski nastrojen, ustvrdivši da na ovom prostoru nije bilo masovne invazije niti jezične asimilacije. Pa čak je i ustaški ministar Mladen Lorković u svojoj doktorskoj disertaciji u Beču zaključio da je čitava starija povijest razumljiva samo uz pretpostavku da su izvorni Hrvati bili neslavenska manjina koja je na neki način zavladala slavenskim masama. O našoj autohtonosti pisala je i Nada Klaić, govoreći da su Hrvati i Srbi napuštali svoja stara balkanska sjedišta  i selili se k Srednjoj Europi.

Unatoč tome što se dogma o dolasku, premda neutemeljena, ustrajava, ovakva mišljenja suvremenih znanstvenika nipošto nisu rjetka, jer su isto ili slično mišljenje zastupali slavist Matej Bor (1913. – 1993.), arheolog i antropolog Živko Mikić (1946.- 2016.), antropolog Slavoljub Živanović, etnologinja Olga Oštrić (1922. – 2012.), etno-muzikolog Cvjetko Rihtman (1902.-1989.) i arheolozi Irma Čremošnik (1916.-1990.) i Šime Batovič. U najnovije vrijeme slične stavove po pitanju naše autohtonosti zastupa i rusko-američki genetičar Anatolij Kljosov.

Važno je, dakle, primjetiti da su do istog zaključka došli naučnici različitog porijekla, ideološkog opredjeljenja, generacija i disciplina. Mirne duše možemo kazati da dogma o dolasku nipošto nije monolitna i da ne postoji niko ko je na ozbiljan i nepristan način istraživao ova pitanja, a da je zaključio da je teorija o doseljavanju vjerodostojna.
Međutim, pored svih tih dokaza koji, promatrani sa raznih stanovišta, ukazuju na jednu te istu istinu, službena verzija i dalje naš narod smatra doseljeničkim, budući da je taj simulakrum duboko ukorijenjen u ideološko i institucionalno tkivo ovdašnjih pseudodržavica.

Autohtonost i stećci – lice i naličje iste priče

Shodno tome i svim dokazima usprkos, službena dogmatika ne smatra da se u antici i ranije na Balkanu dogodilo išta posebice bitno izuzev rimskog osvajanja, pa stećke automatski promatra kao spomenike iz kasnog srednjeg vijeka. Naime, budući da, prema službenoj verziji, na našem prostoru u antici i ranije nije postojao niko osim nepoznatih primitivaca koji su većinom istrebljeni, a manjim dijelom kultivirani kristijanizacijom, ne postoji nijedan raniji kontekst u koji se stećci mogu smjestiti. Dakle, autohtonost i stećci su lice i naličje iste priče.

Kako je stvoren taj simulakrum? Dogma o srednjovjekovnom porijeklu stećaka ustanovljena je u vrijeme kad je 1878. Austrougarska okupirala Bosnu i Hercegovinu i kada se cijeloj Europi otkrio jedan posve novi i neistražen svijet. Budući da najveću pažnju brojnih istraživača privlače izuzetno brojne i velebne megalitske nekropole, stvar najednom postaje jasna; prostor Dalmacije, Bosne, Hercegovine, Srbije i Crne Gore jedinstven je kulturni, antropološki i nacionalni prostor koji posjeduje najimpozantniju i najstariju megalitsku kulturu u cijeloj Europi.

Osvajačima ova spoznaja predstavlja golemi problem: veličina i drevnost naše kulture čini Zapadnu Europu inferiornom, a nihovu civilizacijsku misiju apsurdnom. I u političkom smislu nacionalno ujedinjeni Balkan predstavlja golem, prevelik izazov Austrougarskom carstvu. Implikacija otkrića stećaka u XIX.vijeku jest da europski korijen i kontinuitet postojanja pripada našoj kulturi, što je uostalom posve logično: ko god je otvorio atlas antike zna da u njemu nigdje ne piše da se europska kultura začela u Berlinu, Londonu, Beču ili Parizu. Da bi se spriječile dalje političke i geopolitičke implikacije tih spoznaja istinu je valjalo zatrpati pod naslagama iskrivljenog narativa.

Početak lažne istorije

Priču o srednjovjekovnom porijeklu stećaka započinje austrijski arheolog i povjesničar Moritz Hoernes (1852.-1917.) čija istraživanja ignoriraju dotadašnje spoznaje domaćih naučnih izvora koji listom tvrde suprotno. Naši pioniri arheologije poput Šime Ljubića opisali su Hoernesovu nauku kao smiješnu. No, Hoernes je, kao pravi Nijemac, na svojoj teoriji ustrajao te je, uz obilnu političku podršku, doveo na visoku razinu prividne akademske ozbiljnosti i na kraju uspio zavesti našu akademsku zajednicu.

Hoernesovom uspjehu vjerovatno je nehotice pridonio britanski povjesničar i novinar Sir Arthur J. Evans koji je 1875.godine proputovao Bosnu i Hercegovinu. Evans je u svojim prvim susretima sa stećcima i prvim istraživanjima zaključio da se radi o prapovijesnim ilirskim spomenicima, sličnim onima koji se u Velikoj Britaniji nazivaju druidskim, da bi ih kasnije pripisao „bosanskim Bogumilima“, najvjerovatnije pod uticajem Franje Račkog. Naime, Rački je formulirao pogrešnu teoriju o bogumilskom porijeklu Crkve bosanske i povezao stećke sa tim razdobljem. Osim što je teorija o Crkvi bosanskoj kao bogomilskoj neutemeljena, stećci se ne mogu poistoivjetiti s bogumilima jer se teritorijalna rasprostranjenost stećaka ne poklapa s onom bogumila. Naime, kad bi stećci bili bogumilski spomenici najviše bi ih trebalo biti u Bugarskoj, a ondje ih uopće nema.

Treća, još važnija i odmah uočljiva napuklina u narativu Franje Račkog sadržana je u činjenici da su Crkvu bosansku sa svih strana opsjedali katolički i pravoslavni križari, a u XV. stoljeću Osmanlije već uveliko „vršljaju“ po Bosni. Kao takva, ona nikako nije mogla u relativno kratkom vremenu od svega dva- tri stoljeća izraditi više od stotinu hiljada stećaka, većinom megalitskih dimenzija do 32 tone, i još pritom ukrasiti njih oko 6.000 i to na području mnogo širem nego je zauzimala, da bi zatim ta praksa iznenada prestala. Zdrava logika govori da je to jednostavno nemoguće.

Jedan od pionira zablude o srednjovjekovnom porijeklu bio je i arheolog Ćiro Truhelka (1865.-1942.) koji je također usvojio austrijsku dogmu po kojoj su Albanci Iliri. Tada je za potrebe istraživanja Ilira naučio albanski i turski jezik, ali mu to, naravno, nije puno pomoglo jer tim jezicima i predajama neće naći gotovo ništa.

Zagovornici istine i njihova kolebanja

Onoj drugoj, pravoj strani na kojoj stoje istraživači stećaka koji zastupaju njihovo prapovijesno porijeklo pripadaju dalmatinski arheolozi i istoričari Šime Ljubić (1822.-1896.), osnivač hrvatskog arheološkog društva, Antun Josip Fosco (1826.-1894.), šibenski biskup i povjesničar, don Petar Kaer (1848.-1919.), svećenik koji je objavio prvu studiju o dalmatinskim stećcima u francuskom antropološkom društvu, fra Lujo Marun (1857.-1939.), još jedan svećenik koji se smatra utemeljiteljem hrvatske arheologije, te austrougarski oficir Heinrich Sterneck koji se svojim tvrdnjama časno odmetnuo od službenih austrougarskih podmetanja. Budući da se radi o izuzetno uglednim, ozbiljnim i učenim stručnjacima koji su terenski istražili brojne nekropole i narodne predaje, utvrdili razne etnološke i antropološke spone, ne bi bilo pametno danas zatvarati oči pred njihovim tumačenjima.

Šime Ljubić, teolog, istoričar, arheolog, filolog i biograf, prvi je počeo ozbiljno terenski istraživati nekropole stećaka u Dalmaciji te prikupljati informacije o onima šire. No, valja naglasiti da Ljubić također predstavlja vrlo zanimljiv primjer intelektualnog kolebanja. Djelovao je u vrijeme procvata i uništenja ilirskog pokreta kojem je i sam pripadao, a kad je ilirizam propao i on je promjenio mišljenje. No, svojim počecima, dok je radio kao župnik u Dalmaciji, pisao je o našem narodu kao o Ilirima – potomcima Pelazga, a teorija o masovnom doseljavanju nije mu bila prihvatljiva. Ali, nakon studija povijesti u Beču 1850-ih godina poslan je u Veneciju na prijedlog zloglasnog apsolutističkog ministra za režim Alexandra Bacha da istražuje povijesne izvore o naravi mletačko-slavenskih odnosa. U to vrijeme, a naročito kada je dobio stalno namještenje kod Khuena Hedervarya i Ise Kršnjavoga kao ravnatelj Narodnog zemaljskog muzeja (danas Arheološkog muzeja) u Zagrebu kod njega je prevagnula dogma o doseljavanju Slavena.

Pod istim uticajem počeo se kolebati i po pitanju datacije stećaka, stavljajući ih prvo u prapovijest, a onda u srednji vijek. Kako god, njegova dvoumljenja okončala je studija o dalmatinskim stećcima iz pera makarskog arheologa don Petra Kaera koji je zastupao tezu o njihovom prapovijesnom porijeklu, premda ih ni jedan ni drugi ne pripisuju našim precima nego nekom nepoznatom, nestalom narodu.
Još je jedan domaći povijesničar, etnolog i istraživač stećaka, Dubrovčanin Vid Vuletić Vukasović (1853.-1933.), promjenio mišljenje pod uticajem austrijskog arheologa Hoernesa. Na početku svojih istraživanja stećke je smatrao predgrčkim i predrimskim, da bi ih kasnije počeo smatrati srednjovjekovnim spomenicima. Zanimljivo je da su radovi Vuletića Vukasovića u kojima negativno ocjenjuje rad don Petra Kaera, a hvali Hoernesve stavove o srednjovjekovnom porijeklu stećaka odbijeni za štampanje u Viestniku Arkeologičkog družtva 1887.godine u Zagrebu. Urednik Viestnika bio je – Šime Ljubić.

Stariji nego što jesu


Don Petar Kaer, svećenik, povjesničar i arheolog, napisao je naučnu raspravu na francuskom jeziku o dalmatinskim stećcima „Pierres sepulcrales Dalmates“ koju je 1887.izdalo Francusko antropološko društvo u Lyonu. Stećke je pripisao nekim nepoznatim predrimskim narodima koji nastanjivahu naš prostor. I Kaerova mutna pretpostavka o „nepoznatim narodima“ nastaje pod uticajem tada već uveliko moderne podvale o doseljavanju koja implicira da od prapovijesti do VI.stoljeća na našem prostoru ne obitavamo mi već neki nepoznati narod. No, na stranu te zablude, za nas je važno da Kaer stećke ne gleda kao srednjovjekovne spomenike.



Kaerovo mišljenje dijeli Antun Josip Fosco, biskup i istoričar iz Šibenika, grada iz kojeg potiču mnogi srednjovjekovni kroničari i istoričari koji, poput onih iz Dubrovnika, Splita i Zadra nikad nisu spomenuli podizanje megalitskih stećaka na nekropoloma Dalmacije. On u svom djelu na talijanskom jeziku „Le necropolo Fenicie in Dalmazia, Sebenico 1890.“ Izražava mišljenje da su stećci spomenici Feničana koji su u davna vremena živjeli u Dalmaciji. To je, dakako, moguće kao što je moguće da su „Feničani“ (od grčke riječi phoinik, navodno nepoznate etimologije, a u stvari naše riječi vojnik) zapravo „Vojničani“, dakle ratnički slavenski narod, o čemu je već ranije pisano. Mišljenje o prapovijesnom porijeklu stećaka dijelio je i austrijski geolog i istraživač Heinrich Sterneck koji je kao austrougarski oficir-geolog istraživao rudna bogastva Bosne i Hercegovine i na terenu nailazio na brojne nekropole. Smatrao je da stećci sasvim sigurno pripadaju predrimskom vremenu, s obzirom na to da ih često nalazimo na ilirskim gomilama ili u njihovoj neposrednoj blizini te da su stari koliko i ilirski grobni humci.

Njegov naučni rad o stećcima „Staro nadgrobno kamenje u Bosni i Hercegovini“ objavljen je 1878.godine u kulturnom časopisu Vienac iz Zagreba, uglednoj tiskovini koja je objavljivala kvalitetne naučne i književne radove ih Hrvatske, Dalmacije, Slavonije i šire. Još jedan stranac po imenu Eynar Dyggve, danski arheolog koji je više od 20 godina istraživao Salonu i bio arhitekt konzervator Arheološkog muzeja u Splitu (1929.-1932.) opisao je stećke doslovno „starijim nego što jesu“.

Korijen u prapovijesti

Najbolje argumentirano mišljenje o stećcima nalazimo kod dalmatinskog arheologa fra Luje Maruna koji u svom djelu „Ruševine crkve sv.Luke na Uzdolju kod Knina“ piše da u unutrašnjosti Dalmacije gotovo nigdje ne nalazimo crkve bez stećaka, ali da ima stećaka bez crkava, pa je posve logično zaključio da takva svetišta potiču iz predkršćanskog doba. On smatra da stećci svoj korijen imaju u prapovijesti, u vremenu kada su se ukapanja obavljala pod gomilama ili humcima, ali da postoji kontinuitet na način da su se kršćanske nekropole sa stećcima također gradile i kasnije uz crkve. Napomenuo je kako je opazio da na prapovijesnim gomilama nastaju jednostavni stećci koji se postupno ukrašavaju do vrhunskih umjetničkih djela.

Poljski istraživač Alexandar Sapieha govori o stećcima kao vrlo starim spomenicima koji podsjećaju na egipatske i partske. Dalmatinski oficir i istoričar Ivan Katalinić u svojoj knjizi „Povijest Dalmacije“ na talijanskom jeziku kratko piše o prastarim nekropolama Imotske krajine. U istom djelu opisuje dalmatinske pogrebne običaje poput spaljivanja mrtvih, pokapanja pod gomile i kamene ploče. Austrijski geolog Ami Boue smjestio ih je u period Rimskog carstva odnosno u vrijeme prvog širenja kršćanstva na našim prostorima.




Stećci u predajama

Analizirajući, dakle, navedene tvrdnje naših i stranih naučnika, uviđamo također da oni nemaju spoznaje da je iko u starim dokumentima ili predajama spomenuo da su megalitski stećci podizani u srednjem vijeku. Spomen o stećcima, doduše, postoji u predajama, ali u posve drugom kontekstu: narod nekropole naziva grčkim, rimskim, kaurskim ili mađarskim grobljima, što su nedvojbeno različita imena za inovjerce. Uostalom, i sami smo tokom brojnih terenskih istraživanja nailazili na iste predaje koje se, što je posebno zanimljivo, na identičan način prepričavaju u raznim krajevima i među pripadnicima različitih tzv.etničkih skupina.

Predaje govore da su stećci izrađivani u pradavna vremena, u narodu divova koji ih je izrađivao pripisuju i neka nadnaravna svojstva: stećke su, po predajama, na glavama nosile žene koje su živjele 900 godina („300 divovala, 300 nevovala, 300 udovala“). Spominju se i stećci koje je vuklo stotinu volova, ali nema spomena nekog plemića koji je na grob navalio gromadu od 15 ili 30 tona. Osim toga, kakva bi logika bila da neko u srednjem vijeku izradi stećak od 17 tona poput onog u Cetini i na njemu ne ostavi ni slike, ni godine, ni imena?“

Dimenzije i težina – najbolji dokaz

Da sumiramo: ne postoje stari dokumenti o podizanju stećaka u srednjem vijeku, iako dalmatinski gradovi imaju vrlo kvalitetne arhive i mnoštvo stećaka u svojoj okolici. Nedavno je bečka naučnica našeg porijekla dr. Zlata Duraković, koja je doktorirala na Bečkom sveučilištu baš na stećcima, boravila u Dubrovniku sa specifičnom namjerom da nađe bilo kakav dokument u Dubrovačkom arhivu koji bi spominjao bilo što o srednjovjekovnoj praksi izrade stećaka: nekog majstora, način prijevoza, cijenu izrade, bilo šta. Nije našla ništa, što već dovoljno govori samo po sebi.

Ipak, najbolji dokaz da stećci nisu rađeni u srednjem vijeku same su dimenzije i težina ogromnog broja stećaka. Ne postoji tehnološki kontekst u koji bi se smjestila praksa odvaljivanja megalita do 32 tone i njihov prijevoz na velike udaljenosti u srednjem vijeku. Uostalom, zašto bi se iko time bavio, a da istu tehnologiju ne upotrebi u bilo kojoj drugoj gradnji.

Naš saradnik Kemal Čolak iz Sarajeva izračunao je da bi za izgradnju takvog megalita kakav se nalazi u Pavlovcu kod Sarajeva bilo potrebno odvaliti kvadar od najmanje 40 tona. Nameće se pitanje gdje se nalazi takav kamenolom i kojim je to alatom izrađeno. Posebno je zanimljivo da se, prema svjedočenju mještana, stećak nalazi na bivšem poligonu JNA te da je vojska izmjestila sve stećke s te nekropole osim ovog zato što nisu imali dizalicu kojom bi ga uklonili. Čime ga je onda donio srednjovjekovni čovjek?

K tome, u mračnom srednjem vijeku, u vremenima ratova, bratoubilaštva te križarskih progona krstjana arijanaca, u vremenima gladi, neimaštine i preživljavanja nije bilo vremena za podizanje sto hiljada stećaka, a još manje za njihove dugotrajne i mukotrpne transporte i velika ukrašavanja. Da je to rađeno u srednjem vijeku, jedna tako moća i tehnički napredna civilizacija lako bi se odbranila od napadača i osvojila cijelu Europu.


Ideološke smicalice

Još jedna od bizarnih ideoloških smicalica kojom se pokušava očuvati dogma o srednjovjekovnom porijeklu stećaka drži da su stećci postavljani na prapovijesne gomile. Zapitajmo se koliko su ove tvrdnje logički održive:“srednjovjekovna nekropola stećaka na prapovijesnoj gomili“. Budući da se radi o zdravim i školovanim ljudima, struka ne obmanjuje slučajno, već se radi o pomno razrađenom sistemu ideoloških smicalica i klopki koji svakoga ko u njega uđe automatski zavede i obmane.



Istina je ovo: na mjestima gdje se nalaze nekropole stećaka često nalazimo kontinuitet od prapovijesti pa do srednjeg vijeka (vidi npr. Nekropolu Krekovi kod Nevesinja), a na nekima sve do modernih vremena kao što o tome piše don Ante Škobalj. Na nekropolama nalazimo različite načine ukapanja, a nalazimo i posmrtne ostatke u kontinuitetu od XX.stoljeća prije nove ere pa ponegdje sve do XIX.i XX.stoljeća nove ere kao što iz svog iskustva svjedoči dugogodišnji arheolog-istraživač Mate Puljak.

Takvi dokazi sklanjaju se izvan okvira dozvoljene rasprave jer predstavljaju nepremostiv problem za ideološku dogmu čijem je pisanju odavno mjesto u ropotarnici povijesti. A kad dokaze nije moguće sakriti jednostavno se upotrebi već rečenu  sintagmu „srednjovjekovna nekropola na prapovijesnom tumulusu“ kao što to, primjerice, stoji na natpisu koji opisuje nekropolu u Crljivici u Imotskoj krajini. Identična stvar je i sa tumačenjem simbolike na stećcima za koju čak i poznati promicatelji srednjovjekovnog porijekla stećaka Ćiro Truhelka, Šefik Bašlagić, Marian Wenzel i drugi, ustvrdili da velikim dijelom potječu iz prapovijesti i antike.

Međutim, izgleda da se istina stidljivo probija na površinu. Na primjer, njemački arheolog Georg Wild tvrdi da stećci u Bosni predstavljaju staro europsko kulturno dobro, da neki simboli poput ljiljana (koji je postao simbolom Dominikanskog reda i inkvizicije, protivnika katara) potječu iz antike i to često kao nadgrobni spomenik smrti, kao i da su razni oblici križa pretkršćanski i poznati u antičkoj kulturi, a kršćanstvo ih je naknadno posvojilo, pridavši im kršćansko tumačenje.

I naš domaći znanstvenik Zdenko Chavrak piše da lovne scene na stećcima prikazuju predantički i antički to jest ilirsko-keltski način lova. Po njemu, ne radi o srednjovjekovnim scenama jer je Zapad već od 9.stoljeća lovio uz zvukove lovačkog roga, dok na stećcima nema takvog prikaza. Također navodi da se  srednjovjekovno bosansko koplje ne razlikuje mnogo od rimskih i prethistorijskih. I mačevi su u Bosni posve različiti od drugih srednjovjekovnih mačeva u Europi.

Osim toga, svaki istinoljubivi istraživač stećaka primjetit će na tvz.srednjovjekovnim stećcima neobične simboličke prikaze, antičkih stupova hrama, kojih u srednjovjekovnoj Bosni i Hercegovini nije bilo.

20 glavnih argumenata

Vratimo se pri kraju ovog osvrta na početak naše priče: budući da dogma o srednjovjekovnom porijeklu stećaka mora opstati, tom kontekstu se prilagođava svaki sadržaj, pa je tako u knjigama na crtežu pogrešno prikazan ratnik sa aureolom umjesto sa s ilirskom kacigom sa stećka iz Nekropole Gvozno Polje. No, kad se ode na teren i uživo provjeri dokazi su neumoljivi: jasno je vidljivo da na reljefu nema oštećenja i da je prikazan ratnik konjokrota s kacigom, a ne svetac s mačem.

Kao i uvijek, uvjerenja kontroliraju percepciju, vidi se samo ono što se želi vidjeti, a ostalo se ignorira i prilagođava. I to nije jedini prikaz ilirske kacige jer imamo još prikaz na stećku iz nekropole Banja Stijena kod Rogatice i onaj iz Hoćevlja kod Vareša. Slične stećke iz nekropole Ubosko kod Ljubinja, Radmilovića Dubrava kod Bileće i Vrelja kod Pljevlja treba dodatno istražiti. K tomu, imamo brojne prikaze vojnika u odorama koje podsjećaju na rimske iz nekropola Radimlja, Rotimlja i Ljubljenica kod Stoca, a slične nalazimo i drugdje, na primjer, u Mostaru i Ulogu kod Kalinovika.



Usto su konjenici na stećcima najčešće prikazani s kopljem i malim štitom ili bez štita, što odgovara načinu na koji su prikazivani rimski konjanici, a nebrojeni su prikazi vojnika, konjanika i plesača sa pokrivalima za glavu koja su nevjerovatno nalik brigijskim kapama. Imamo još i neke čije kape podsjećaju na Parte ili Kaldejce iz nekropole Zijemlje Polje kod Mostara i već spomenutih Crvljivica, Gvozno Polje i Radimlja.

I na samom kraju ovog osvrta nabrojit ćemo 20 glavnih argumenata zašto stećci ne mogu biti srednjovjekovni, premda su u srednjem vijeku korišteni, djelomično ispisivani i ukrašavani.

1. Službena nauka sve do kraja 19.vijeka stećke smatra prapovijesnim spomenicima.

2. Ni prije nije postojao, a ni danas ne postoji konsenzus da stećci potječu iz srednjeg vijeka.

3. Evidentno je da su simboli na stećcima povezani s drevnim civilizacijama, napose egipatskom i partskom.

4. Nisu poznate narodne predaje koje govore o izradi stećaka u srednjem vijeku. Brojne su, međutim, one koje ih smještaju daleko u prapovijest.

5. Ne postoji nijedan zapiis o izradi stećaka kod starih Dubrovčana, a poznato je da su dubrovački agenti bilježili sve što je bilo i od najmanjeg interesa. Takvi zapisi nisu poznati ni u drugim arhivima Dalmacije i Italije.

6. U gomilama pod stećcima bilježimo kontinuitet ukapanja najmanje od XX.stoljeća prije nove ere pa sve do XX.stoljeća nove ere.

7. Srednjovjekovni grobovi na nekropolama stećaka nalaze se pored stećaka ili pod kamenim preklopnicama, odnosno stećcima manjih dimenzija, što dokazuje kontinuitet pokapanja od prapovijesti, ali ne i njihovo srednjovjekovno porijeklo.

8. U srednjem vijeku ne postoji tehnologija, razlog ni kontekst za podizanje megalitskih stećaka težine do 32 tone.

9. Ne postoji valjan razlog da bi se megaliti u srednjem vijeku uopće izrađivali, a kamoli oni bez simbola i natpisa kakvih je većina. Najveći stećak iz Pavlovca nema nikakvog ukrasa, a nema ni najveći stećak na nekropoli Cetina kraj Vrlike. Taj, doduše, ima uklesanu godinu 1925. Znači li to da bi ga trebalo datirati u XX.stoljeće?

10. Od oko 100.000 stećaka, a nekad ih je bilo još i više, svega njih oko 6000 je ukrašeno, a manji dio sadrži raznovrsne vrste križeva koji su prekršćanski i poznati u antici. Ako pak ustrajemo da su to kršćanski simboli, radi se o manje od jedan posto od ukupnog broja. Misao da bi kršćani u ornamentici mahom izbjegavali križ je apsurdna.

11. Tek nešto više od 300 stećaka nosi srednjovjekovne natpise. Natpisi su usječeni, dok su ukrasi velikom većinom isječeni iz stećaka. Tako gdje su ukrasi usječeni vidi se da su mnogo primitivniji, kasniji i većinom kršćanske simbolike (vidi npr.Rašćane kod Imotskog). Iako mlađi, radi svoje (ne)kvalitete slabije odoljevaju zubu vremena.

12. Vidljiva prastarost, odnosno prevelik zub vremena, uočljiv na mnogim stećcima dokazuje da nisu rađeni u srednjem vijeku. Čak i kad uspoređujemo stećke s rimskim nadgrobnim spomenicima – stelama uviđamo da su mnogo drevniji.

13. U srednjem vijeku kada su na prostorima Dalmacije, Bosne i Srbije vođeni bratoubilački ratovi, a najviše križarski progoni arijanskih krstjana, nisu postojali društveno-ekonomski uvjeti za podizanje megalitskih nekropola.

14. Na ukrašenim stećcima ima premalo srednjovjekovne simbolike. Naime, većina simbola je starodrevna. Nalazimo također prikaze ratnika u antičkim odorama (npr.Radimlja), a tu su i već spomenute ilirske kacige na stećku.

15. Budući da stećke nalazimo u brdsko-planinskim zabitima i na visinskim nenastanjenim pustarama do 1800 metara nadmorske visine, bez vidljivih tragova ljudske habitacije, to je indicija da su oni plod neke drevne civilizacije koju tek treba izučiti.

16. Imamo i ogromne stećke pod podovima crkava koje su građene malim neotesanim kamenjem i sedrom (npr.Cetina kod Vrlike). Tu se jasno vidi da su stećci stariji od ranog srednjeg vijeka.

17. Prikazi antičkih stupova hrama na brojnim megalitskim stećcima dodatno potvrđuje prapovijesno porijeklo stećaka.

18. Slojevi humusa na stećcima koji su danas pod zemljom otprilike su između 30 i 80 cm debljine, dok su na rimskim spomenicima između 15 i 30 cm, što prije ukazuje na brončano doba negoli na srednji vijek.

19 .Da je pokapanje pod stećcima i pod gomilom običaj iz brončanog doba kazuju nam stihovi iz Ilijade i Odiseje u kojima se spominju ukopi paljevinskih ostataka tijela pod gomilu na koju je postavljen stećak.

20. Stećci se spominju i u Starom zavjetu, što također ukazuje na brončano i željezno doba.

Dokaze bismo mogli nastaviti nabrajati u nedogled, ali dogmaticima dokazi ionako ništa ne predstavljaju. Ko hoće znati njemu ne treba, a ko neće, njemu ionako ne vrijedi govoriti.