Rogati bog kroz povijest i naš Vidasus

Rogati Bog je vrhovni Bog koji objedinjuje sve kreativne energije projektivnog ili aktivnog ("muškog") obrasca (energije yáng). U paganizmu, On je temeljni arhetip Boga. Pagani ga zamišljaju kao savršenog muškarca – najsnažnijeg, najzgodnijeg, najhrabrijeg, najmoćnijeg i najslavnijeg, golim do pâsa, s izraženom muskulaturom i velikim jelenjim rogovima. On je potentni otac koji sije sjeme i donosi novi život u jedinstvu s Božicom. On je sveukupni duh – sve ono što ne možemo percipirati nijednim osjetilom.

Razvoj kulta Rogatog Boga

Uz kult Božice Majke, od pamtivijeka se razvijao i kult Rogatog Boga. Zato ih pagani smatraju prvotnim i arhetipskim božanskim parom. Spiljski crtež Vrač (The Sorcerer) jedan je od njegovih najranijih prikaza. Otkriven je u Spilji Tri brata (Grotte des Trois-Frères) u čijoj se blizini nalazi južnofrancuski grad Ariège. Crtež je star oko 13.000 godina i prikazuje čovjeka odjevenog u jelenju kožu, s bradom i velikim okruglim očima, a na glavi ima jelenje rogove. Izgleda kao da pleše ili izvodi obred. Nacrtan je na gornjem dijelu zida i ne može ga se lako uočiti, za razliku od ostalih crteža životinja, koji su lako uočljivi. To ukazuje da su ga autori smatrali nečim svetim. Iz paleolitika potječu i drugi slični crteži i gravire na kostima i rogovima. Među njima je i Čovjek iz spilje Pinhole (Pinhole Cave Man) – rezbarija muškog lika s izraženim falusom i rogovima, izrezbarenom na rebru izumrlog vunastog nosoroga (Coelodonta antiquitatis). Star je oko 12.000 godina, a pronađen je 1920. u središnjoj Engleskoj (grofovija Derbyshire). I u brončanom se dobu figure Rogatog javljaju u Egiptu, Mezopotamiji, Indiji i drugdje, i to ne samo s jelenjim nego i rogovima ovna, jarca ili bika.
U Drevnom Egiptu govedo se smatralo svetom životinjom. Zato ne čudi što su rana rogata božanstva bile čak i božice, poput Hathor, Bat, a kasnije i Izide. Ipak, najranija egipatska refleksija Rogatog Boga bio je pradavni bog Hnum (Khnum). Ima glavu ovna, ljudima daje životnu esenciju ili duh – ka (kȝ), a usto je i bog Sunca koje zalazi (što je kasnije postao Atum). Dakle, ima čak tri važne osobine neopaganskog Rogatog Boga. Nipošto ne možemo govoriti o slučajnosti. Na takvim fascinantnim podudarnostima gradimo ideju o univerzalnosti i iskonskom podrijetlu Rogatog Boga. Dok je Hnum bio štovan u Gornjem Egiptu (južnom dijelu carstva), u Donjem Egiptu (delta Nila) štovao se bog Banebdjedet koji je također imao glavu ovna, kao i kasniji tebanski bog Sunca Amon (Ἄμμων). U Heliopolisu se štovao i Mnevis, bog plodnosti s glavom bika, koji se s vremenom izjednačio sa svetim bikom Apisom.
U 5. st. pr. Kr. u Kartagi je bilo vrlo popularno božanstvo Ba'al-hamon ili Ba'al Qarnaim što doslovno znači "Gospod s dva roga". Bio je semitski bog plodnosti za kojeg se vjeruje da je u raznim oblicima bio štovan diljem Sredozemlja, pa čak i u skandinavskim zemljama. U Mezopotamiji su brojna božanstva prikazivana s dva roga, što je bio simbol plodnosti i (političke) moći. Najpoznatiji je primjer Enkidu – jedan od junaka Epa o Gilgamešu, koji se ponekad prikazivao čak i s kopitima. I kraljevi su često nosili kacige s određenim brojem rogova, što je ovisilo o prilici kraljevskog pojavljivanja. Fenički bog Sunca i blagostanja Moloh te sumerski bog zaštitnik Lamassu također su prikazivani s bikovim rogovima. U porječju rijeke Ind (današnji Pakistan) od 4. do kraja 2. tisućljeća pr. Kr. razvijala se Indska dolinska civilizacija kojoj su pripadala dva čuvena grada – Harappa i Mohenjo-daro (tek oko 1700. pr. Kr. na to su područje došli vedski Indijci ili Arijevci). Jedini pisani dokumenti te pradavne kulture jesu dosad nedešifrirani pečatnjaci koji su najvećim dijelom prikazivali goveda. No, posebno je zanimljiv pečatnjak koji prikazuje mušku osobu s rogovima i životinjama koje ga okružuju (podosta podsjeća na Vrača iz Ariègea). Budući da ga znanstvenici smatraju pretečom kasnijeg hinduističkog boga Śive, nazvan je "Pra-Śiva", "Proto-Śiva" ili Paśupati, što na sanskrtu znači "Gospodar zvijeri" (jedno od Śivinih imena).
U afričkoj kulturi ističe se Ikenga – bog (Alusi) naroda Igbo (današnja Nigerija). Ima dva velika ovnova roga i mač u ruci. Bog je uspjeha i vremena! U zapadnoafričkoj religiji vodun (iz koje proistječu haićanski vodou i louisianski voodoo) Legba je jedan od glavnih duhova (loa) koji se također prikazuje s rogovima i falosom (na Haitiju ga danas zovu Papa Legba). U američkoj domorodačkoj religiji ističe se nošenje bivoljih maski i rogova. Najpoznatiji takav događaj svakako je Bivolji ples (Buffalo dance), običaj naroda Mandan (Sjeverna Dakota). Tim plesom plodnosti priziva se duh velikog bivola ili bizona. U europskoj antičkoj kulturi postoje brojni primjeri. U ciparskom selu Enknomi (Έγκωμη) pronađene su dvije izvrsno sačuvane brončane figure iz 12. st. pr. Kr. Jedna se i službeno naziva Horned God "Rogati Bog", a druga Ingot God "Bog od ingota" (odlivenog metala).
Najpoznatiji primjer iz grčke mitologije svakako je Pan (Πᾶν) (čije ime vjerojatno dolazi od glagola πάειν "pâsti") – bog pastira, stada, njiva, šuma i polja. Zaštitnik je stoke i lovaca, ljubitelj glazbe i najbolji plesač među bogovima. Najčešće ga se smatra sinom nimfe Driope (Δρυόπη) i boga Hermesa (Ἑρμῆς). Rimljani su ga zvali Faun, a vedski Indijci Pūṣan. Prikazuje se kao polučovjek-polujarac. Ima kozje noge i rogove, ljudsku glavu i trup, kozji rep, jarčeve uši i bradu te dlakavo tijelo. Grčki povjesničar Plutarh (Πλούταρχος, 46.-125.) napisao je da je Pan jedini grčki bog koji je umro – što ukazuje na pradavni paganski mit o Božjem neprestanom umiranju i ponovnom rađanju na Yule, prvi dan zime.
Dioniz (Διώνυσος) ili Bakho (Βάκχος, latinski: Bacchus) grčki je bog životnih radosti, plodnosti, vegetacije, vina i žena. Njemu u čast održavale su se Dionizijske svečanosti (kao i Bakanalije u Rimu) sa zborovima pjevača u jarećim kožama. Dioniz je i bog zabave i veselja. Njegov je kult slavljenje muške seksualne potencije i neobuzdanog sladostrašća. I on se ponekad prikazivao kao polučovjek-polubik. I on umire i ponovno se rađa! Nakon što ga je božica Hera dala ubiti, Zeus je spasio njegovo srce, usadio ga u maternicu svećenice Semele (Σεμέλη), pa je bio ponovno rođen. Dioniza, kao i Pana, prate polubožanska bića satiri (σάτυρος) koji su poluljudi-polujarci. Oni su uživatelji u vinu i seksu s nimfama (νύμφη) koje su pak prirodne sile otjelovljene u lijepim i privlačnim mladim djevojkama. Taj kult uvelike podsjeća na Kṛṣṇu, indijskog boga ljubavi. I on tumara po gajevima Vṛndāvane, druži se s dječacima pastirima (gopa) i zavodi 108 pastirica (gopī) od kojih mu je najdraža i najprisnija Rādhā ili Śrīmati Rādhārāṇī s kojom se upušta u ljubavni ples (rāsa-līlā). Kocidije (Cocidius) je bio minorni bog rata, lova, šuma i polja, kojega su štovali britanski Rimljani naseljeni oko Hadrijanova zida. Imao je rogove i bio je crvene boje. Ponekad se i Janus, rimski dvoglavi bog vremena, prikazuje s dva mala roga.
Neopaganski lik Rogatog Boga izravno se naslanja na keltsku mitologiju u kojoj je značajan bog Cernunnos (ponekad se piše i Kernunno). Njegovo ime zabilježeno je još u 1. stoljeću, dolazi od indoeuropskoga korijena *ḱṛn- "rog", pa naprosto znači "Rogati". Osim velikih i lijepih jelenjih rogova, ima bujnu kosu i bradu, oko vrata (ili u ruci) nosi torkves (torc) (ogrlicu u obliku obruča), sjedi u meditativnom (šamanskom) položaju i okružen je životinjama. Bog je žita, plodnosti, obilja i životinja. Ponekad u jednoj ruci drži zmiju, simbol preobrazbe, seksualne moći i plodnosti. U kasnijem engleskom folkloru (16. stoljeće) javlja se duh u liku konjanika s jelenjim rogovima. Nazvan je Lovac Herne (Herne the Hunter). U književnosti ga prvi put spominje William Shakespeare (1564.-1616.) u komediji Vesele žene Windsorske (1602.). Pretpostavlja se da njegovo ime dolazi upravo od imena Cernunnos. Frapantna je sličnost između pečatnjaka Paśupati i prikaza Rogatog Boga na već spomenutom Gundestrupskom kotlu iz 1. st. pr. Kr., otkrivenom u sjevernoj Danskoj. Stručnjaci pretpostavljaju da kotao pripada keltskoj ili germanskoj (teutonskoj) kulturi. U nordijskoj duhovnoj praksi neizostavan je rog za piće, što također ukazuje na važnost rogova. U ilirskoj ikonografiji bog Vidasus prikazuje se s jarčevim rogovima.
Dakle, neopaganski lik Rogatog Boga nije puka "fuzija" Cernunnosa, Pana, Fauna, Dioniza, Vidasusa, Paśupatija, Legbe i drugih božanstava. Baš suprotno, oni su refleksije izvornog božanstva, potvrđenog još u paleolitiku.

Kult boga Vidasusa potječe iz šamanizma kojem su naši ilirski preci bili skloni, čemu uostalom svjedoči njihov religijski koncept koji je sve do grčko-rimskog utjecaja bio animalisticki. Naime, ilirska božanstva, poput rimskih, u početku nisu imali svoja ljudska obličja već su bila utjelovljena u raznim prirodnim oblicima poput izvora, drveta, zmije, ptice, etc.
Rogovi koji krase glavu boga Vidasusa klasično je obilježje kulta plodnosti ali i simbol astralnog božanstva, čiji je uticaj istovremeno zemaljski i nebeski, a kao takav on ima vlast na nebu i zemlji.
Vidasus je simbol neukročene energije prirode, utjelovljenje seksualnosti, plodnosti i sirove snage.
Posebno je zanimljiva povezanost keltskog boga Cernunnosa, ilirskog Vidasusa i grcko-rimskog Pana. Naime, očito je da svi ovi narodi imaju isti religijski pogled na kreativnu silu prirode utjelovljenu kroz božanstvo čije tijelo predstavlja polu čovjeka polu životinju. Tim prikazom jasno se daje na znanje kako je Vidasus bog ljudskog i životinjskog svijeta, on ih spaja i ujedinjuje, njegova moć i uticaj su mnogostruki.
Rogovi boga Vidasusa, osim što predstavljaju lunarni simbol, otkrivaju njegovu iskonsku povezanost sa Thanom, boginjom Mjeseca i prirode, koja u neprekidnom godišnjem ciklusu spaja se sa Vidasusom i daruje život svemu što postoji. Iz ljubavnog zanosa ovih božanstava širi se plodnost i źivot.

Božanski blizanci

Prikaz boga Vidasusa nalazi se i na stećku, što zapravo i ne treba nikoga čuditi pošto ta informacija samo dodatno potvrđuje tezu kako su se ovi nadgrobni spomenici radili još u ilirsko doba. I ta tradicija nastavljena je sve do srednjeg vijeka u Bosni i Hercegovini. Isto tako, ne treba ignorirati niti podatak da je bosanski narod u prošlim vijekovima, posebno u osamnaestom i devetnaestom, a vjerovatno i nešto ranije, stećke nazivao “rimsko groblje” ili “grčko groblje”, što još jedan validan primjer kako se postanak stećaka u kolektivnoj svijesti naroda oduvijek vezivao za antičko doba Bosne.


Bog Vidasus na stećku


Ono što je posebno interesantno za analiziranje jeste kulturno-povijesna poveznica Kelta i naših predaka koja je vidljiva u pronađenim arheološkim artefaktima, posebno oružju i nakitu. No, za ovaj tekst mnogo je zanimljivija činjenica kako je Cernunnos božanski blizanac Vidasusa. Naime, kako je već spomenuto, kod Kelta Cernunnos se prikazuje identično kao i Vidasus kod Ilira, samo što zbog znatno bolje očuvane tradicije ovog naroda postoji mnogo više spomenika i reljefnih prikaza tog božanstva, nego što postoji onih o bogu Vidasusu. Sve je to rezultiralo da ilirski Vidasus ostane relativno nepoznat ili čak diskriminiran u odnosu na svog keltskog blizanca. Kao istraživač bosanske prošlosti, često volim u razgovoru sa svojim prijateljima sarkastično reći, kako smo mi, Bošnjaci, apsolutnu nebrigu za svoje kulturno i povijesno nasljeđe nasljedili od Ilira, koju su isto poznati po tome, što je apsolutno neoboriv dokaz ko su nam preci.
No, kako su se ilirska i keltska plemena, a i samim time kultura, u jednom dijelu povijesti međusobno preplitala, nimalo ne čudi prikaz Cernunnosa koji u svojoj ruci drži zmiju – najvažniji ilirski totem. Postoji velika mogućnost da je zmija u ruci boga Cernunnosa zasluga ilirskog obožavanja zmije, čiji su kult u određenoj mjeri prihvatili sami Kelti pridodajući ga svom velikom božanstvu. Bilo kako bilo, sve ovo napisano svakako je i više nego odličan start za neka buduća istraživanja burne i mistične povijesti antičke Bosne.