Biti lijep na bosanski način

Prvi korak prema uništenju jednoga naroda jest brisanje njegova pamćenja. Uništi mu knjige, kulturu i historiju i onda nađi nekoga da napiše nove knjige, proizvede novu kulturu, izmisli novu historiju. Ta će nacija brzo početi zaboravljati što jest i što je bila.

Arthur Schlesinger


Kult prepoznatljive bosanske ljepote

 Poznato je kako je bosanski narod od antičkog doba veliku pažnju poklanjao lijepom fizičkom izgledu, što je svakako ostavština naših ilirskih predaka, posebno žena iz plemena Japoda, koje su slovile među najljepšim. Od tada pa kroz sve naredne vijekove u narodu BiH njegovao se kult lijepog izgleda, koji je u tradicionalnom životu doslovno bio prisutan od najranijeg doba. Antun Hangi opisujući postupak uljepšavanja djeteta zapravo otkriva klasičnu i urođenu želju naroda za lijepim izgledom, što je svakako u jednom dijelu naše povijesti bila prvenstveno okupacija imućnijeg dijela stanovništva, poput trgovaca, zanatlija ili plemića, dok se kod većinski siromašnog naroda takav običaj i nije pretjerano njegovao.

Autor piše: “ Čim je ebejka dijete okupala i obukla, stane mu glavu ravnati da bude ljepša i pravilnija. Kako radi ebejka, onako će raditi i mlada majka, koja treba da pazi na to, da čelo u djeteta ne bude odviše veliko. Bošnjaci ne vole visoka čela. Koje dijete ima visoko čelo, rugaju mu se i vele, da mu je ko pojata. Da glava djetinja što pravilnije raste, treba je povijati i to ne jednim, nego sa dva obvoja (zavoja). Jedan ide od čela te se veže na zatiljku, a zove se povezač, drugi ide ispod brade, te se veže na vrh glave, a zove se podbradač. Te obvoje stegnu više puta tako, da moraš siromašno dijete požaliti, a kada ih skinu, opazit ćeš na djetinjoj glavici crvene obručeve, koji su nastali time, što krv nije mogla pravilno i uredno u glavu dotjecati i iz glave otjecati. Ali ne samo da oni nastoje da poljepšaju i dotjeraju glavu djetinju, nego i sve dijelove glave, naime, čelo, nos, usnice, oči, uši, obrvice i bradu. Premda moramo da ovaj postupak iz zdravstvenih razloga požalimo i osudimo, navešću ipak kako i za što oni to rade. Čelo rastiru ponajviše zejtinom, gustim mlijekom ili slinom za to, da dijete kad odraste ne bude imalo nabora oko očiju. Narod, a osobito prostiji svijet, drži da su ljudi, koji imaju nabore oko očiju, velike kavgadžije, spremni na svako zlo. Djevojka, koja bi vidjela velike nabore u momka, ne bi se nipošto za njega udala. Narod voli, da je nos u djeteta pejikli, skladan, i za to stišću i stanjivaju djeci nosiće jer širokog nosa niko ne voli. Oči tare majka ponajviše kad djetetu sise daje, a tare ih sa dva prsta tako, da prste vuče od nosa prema sljepoočnicama. To rade za to, da oči ne budu mutne i žmirave i da izađu zdrave, jasne i krupne, jer što su oči krupnije, to su narodu milije. Uši stežu i glavi privijaju, da ne budu velike i klempave. Isto tako skupljaju među prstima usnice djetinje, da ne budu velike. Bradu potiskuju prema grlu, da ne bude kako sedlo izbočita. Isto taku taru i vrat djetinji, da mu ne bude predebeo i da ne dobije guše. Na prsa meću djeci ham-pamuk, vatu, da djetetu prsa ojačaju i da se krijepe. Isto tako rade po nekim pravilima i sa djetinjim ručicama i nožicama. Stežu ih u povoje kao zločince pa dijete izgleda kao mala mumija. Ni sam ljenčina trbuh nema mira. I njega valja stezati i dotjerivati, da dijete ne bude trbušasto i velika izjelica."


Zbog svega do sada napisanog ne treba da čudi kako se u narodu razvila i njegovala jedna pomalo specifična vještina analiziranja ljudskog tijela, fizionomije lica, ali i određenih fizičkih pokreta te navika, da bi se na temelju toga mogao donijeti zaključak o kakvoj je osobi riječ, njenim vrlinama i manama. Danas kada analiziramo tu praksu izvjesno je kako su se njome najviše služili u prošlosti roditelji pri izboru supruge za svog sina. Kako se u konzervativnom društvu, kakvo je još uvijek bosansko, brak u prošlim vijekovima doživljavao vrlo ozbiljno, sasvim je razumljivo da se velika pažnja pridavala izboru novog člana familije u namjeri da se osigura plodnost i sloga koja je oduvijek označavala siguran napredak i proširenje obitelji.

Generalno, djevojke su najveću pažnju pridavale izgledu lica i puti. Bijelo lice među bošnjačkim ženama je od davnina bilo simbol ljepote te ne čudi tradicionalno izbjegavanje izlaganje Suncu, posebno u proljeće, kako bi se što duže zadržala svjetla put. U Velikoj Kladuši se vjerovalo da je Sunce otrovno dok ne prođe zimski dio godine tojest do početka maja. Još i danas pojedine nene prisjećaju se kako su kao mlade djevojke skrivale lice od Sunca, posebno pred neki vašar ili proslavu, da bi imale što bjelje lice kada se pojave među narodom. U tome im je pomagalo umivanje  surutkom za koju se i danas vjeruje da zateže lice i održava ga čistim i svježim. Isto se tvrdi i za kozije mlijeko.

Koliko su te ideje bile raširene i duboko utkane u tradicionalni život bosanskog naroda možda najbolje pokazuju mnogobrojne ljubavne basme, poetične i često rimovane magične riječi, sa kojima su djevojke nekad željela privući ljubav i pažnju određenog muškarca ali i naklonost okoline. Za ljubavne basme stravarka Šerifa Mujagić kaže da "basme nisu čarke već one su bezopasne i služe tome da žensko bude mušku milije i draže".

Analizirajući njihov sadržaj vrlo lako je uočiti podudarnost u naglašavanju onih osobina i statusnih simbola ljepote koje je bosanski narod u prošlosti smatrao najpoželjnijim kod djevojaka: tankog struka, visokog rasta, kako bi koračala ponosno, bijelog tena i rumenih obraza i usni. Treba naglasiti kako navedene proporcije nisu bile jedinstvene za cio narod već se u gradskim sredinama potenciralo navedeno dok se u onim ruralnim prednost davala djevojkama sposobnim za fizički rad i rađanje djece. Time su se i neka obilježja mjenjala. Svi ti atributi, ili veći dio njih, bili su sastavni dijelovi ljubavnih basmi:

Crko, puko, dok meni ne došo,
dok mene ne vidio tanku,
visoku, bijelu i rumenitu!

Želja da bude privlačna ali i prihvaćena od drugih jasno se naglašava u ovoj basmi:

Ja poleti kano voda,
a zatrepri kao gora,
gledaju me kao bega,
štimaju me kao cara,
oko mene moje druge,
ko oko cara virne sluge,
kud god hodim zlato nosim,
kad koračam zlato bacam,
kad govorim med ižimam,
elzalif amin!


Kakvom se djevojka nastojala predstaviti drugima, a posebnom voljenom muškarcu govori i ovaj dio jedne ljubavne basme:

"...cijelom svijetu slatka,
draga, mila i lijepa bila,
a najviše svom NN!"

Poželjna i nepoželjna djevojka

Pod uticajem promjena socijalnih uvjeta življenja mjenjala su se i neka društvena shvatanja, posebno ona usko vezana za izgled i ponašanje žene u bosanskom društvu. No, neka mjerila unatoč tome su ostala sve do današnjih dana. U prošlosti, na primjer, žene dlakavih nogu smatrane su oličenjem vatrenenosti i erotičnosti, no narod nikada nije tolerisao dlake na ženskom licu, posebno iznad usta, i takve žene su nazivane "muškare" a ponekad i vješticama.

Najveća želja svake bosanske djevojke je bila da se uda „na vrijeme“ i ona je bila svjesna da ta težnja uvelike ovisi o njenom izgledu ali i ponašanju. Mnoge od njih su u prošlosti, u namjeri da sklope brak, prikazivale se drugačijim nego što inače jesu odnosno glumile bi da su brze i vrijedne pa je u narodu nastala sljedeća izjava:" Dok se ne uda u nogama joj letić a u jeziku grč (šut), a kad se uda, u nogama grč a u jeziku letić".

Naravno, iako se od nevjeste očekivalo da zna "gdje joj je mjesto u kući", u narodu se oduvijek gajio oprez prema šutljivim osobama, jer nedostatak socijalne inteligencije oštro se kosio sa tradicionalnom bosanskom gostoljubljivošću i druželjubivošću. ("Ko svakim lijepo i Bog će sa njim postupati lijepo", "Jezik je insanu najveći prijatelj ali i najveći dušman"). No, za djevojku ili snahu nije bilo preporučljivo da bude odviše otvorena i komunikativna, a posebno u davanju komentara, pa se oduvijek savjetovalo kako je bolje za ženu kad ima šta loše kazati da popije malo vode i drži je u ustima što duže, da bi manje pričala, "jer od šutnje neće zaboliti glava". No u ruralnim sredinama temperamentna i ljutita djevojka, iako nezgodne naravi, smatrala se vrijednom pa je bila poželjna za brak. ("Ljuta kobila vršaj vrše").


Sve što se u narodnom opisu djevojke ili općenito neke osobe nazivalo sojli bilo je garancija kako je ta žena ili muškarac od dobre familije i gena. Kućni odgoj ali i ponašanje roditelja, posebno majke, bio je jedan od ključnih pokazatelja kakva je njena kćerka. Narod je stoga tvrdio u prošlosti ako je mati dobra, da je i djevojka dobra. Međutim, ima i drugačijeg mišljenja što demonstriraju i pojedine narodne izreke poput ove:" Od dobre kobile more biti hrđavo ždrijebe, a od hrđave kobile dobro ždrijebe". Smatra se da od loših roditelja često budu dobra djeca jer u siromaštvu i neharmoničnim familijarnim odnosima djeca prije sazriju i shvate život ozbiljnije od svojih vršnjaka koje roditelji maze i brinu se za njihove potrebe.

Kod odabira buduće supruge svom sinu roditelji su obraćali pažnju na mnoge fizičke ali i karakterne odlike neke djevojke. Naravno, nije se gubila iz vida ni spoznaja o materijalnom ili imovinskom stanju njene familije. No, ono što je sasvim sigurno zanimljivije od uobičajne potrage za prikladnom nevjestom jeste narodno poimanje ženske ljepote, o čemu najbolje svjedoči slijedeći pravilnik:


Kosa

U narodu se smatra kako crna takozvana ilirska kosa, duga i lijepo počešljana, otkriva da je njena vlasnica pohvalne naravi. Ima li plavu (žutu) kosu djevojka je vrijedna ali ljutita, kao i ako neka osoba, muška ili ženska, kovrčave kose. Temperamente osobe se isto tako, prema narodnom vjerovanju, rađaju utorkom. Kratka kosa nije kod ženska nikada bila poželjna ma koliko ta djevojka bila lijepa, nije se smatrala dostojnom da se uda za sina iz neke bolje familije. Takva se djevojka zvala pogrdno "muškara".

Čelo

Djevojka široka čela smatrala se inteligentnom, ona je po narodnom sudu mudra i od dobre familije (soja).

Obrve

Tanke lijepe crne obrve predstavljaju dobre gene i odgoj, dok povezane (srasle) obrve otkrivaju da je ta djevojka ljute naravi ali i nesretna, te nije bila poželjna za brak. Rijetke obrve znak su da je djevojka dobra i da će rađati mušku djecu, a ako su joj guste obrve žensku " jer imade bolji ćejf".


Oči

Crne oči su lijepe, zelene ružne, često se smatraju i urokljivim, plave ukazuju na veselu i osjećajnu narav dok djevojka šarena oka odnosno smeđih očiju označava vatrenu (temperamentnu) narav i razmaženost pa čak i sklonost nemoralu. Po boji očiju napravljeno je rangiranje; ona sa crnim očima je najpoželjnija za brak, djevojka sa smeđom očima spada u srednju kategoriju dok ona sa zelenim očima pripada u zadnju kategoriju. Za djevojku sa zelenim očima se tvrdilo da ne može imati djece. "Djevojka crnih i smeđih očiju gleda jednom u momka a dvaput preda se, a djevojka zelena i šarena oka gleda dvaput u momka a jednom preda se".


Nos

Za nos se u bošnjačkom narodu vjeruje kako ga je Allah najteže načinio stvarajući prve ljude te je veliki grijeh rugati se nečijem nosu. Isto tako, u narodu se običava reći - koliki nos toliki ponos! Za djevojku velikog nosa sa širokim nozdrvama narod je vjerovao da nije dovoljno inteligentna. Djevojka koja ima tanak nos blage je ćudi dok ona koja ima zakovrčen odnosno mali nos vrlo je ljutita.

Usta

Velika usta su ružna i nepoželjna, i govore najviše gluposti dok mala usta mogu lijepo pjevati, vizualno su ugodna oku i pokazatelj da je djevojka od dobre familije. Tanke usne otkrivaju djevojku koja je izbirljiva u hrani, i ona često ima o sebi visoko mišljenje. Uglavnom su tvrdoglave. Debele usne, posebno kod žene, smatraju se ružnim i još uvijek se pogrdno za tu osobu u narodu kaže "da ima usta ista kao vagina od kobile!". Zapravo, narod u opisu niti ne koristi naziv usne već gubice, što je naziv za životinjska usta, posebno ona konjska. Djevojka debelih usni je popašna odnosno nepromišljena, kažu u narodu "da su u nje gubice k'o papuče!". No, unatoč tome vjerovalo se ako su djevojci usne debele da će biti plodna odnosno sretna u djeci, dok ako su tanke otkrivaju probleme sa plodnošću, sklonost gubitku djeteta ili općenito nesretnim.


Zubi

Nekad su rjetki i sitni zubi kod neke djevojke smatrani lijepim dok su veliki smatrani prostačkim. Ona djevojka koja ima razdvojene prednje zube smatralo se da je sklona debljanju i gojaznosti.

Uši

Male uši su znak sreće i pokazatelj da je djevojka od dobre familije. Ako su sastavite i velike nesretne su dok su klempave uši za djevojku velika sramota.

Brada

Okrugla mala brada je sojli, dok je brada sa crtom, podjeljena na dva dijela ružna i nesretna.

Lice

Okruglo, bijelo i rumeno lice je lijepo, duguljast oblik lica nije poželjan kod djevojke "jer brzo ostari" čim dijete rodi.
Rupice na obrazu takozvane smijavice smatrale su se znakom izvanredne ljepote, pa su majke svojoj djeci čim se rode imale naviku pritiskati obraze prstima da ostanu te rupice. Bradavica na licu smatrala se znakom sreće.

Vrat

Dug i tanak vrat je lijep, dostojan ogrlja (nakita), kratak vrat nije se smatrao lijepim.

Grudi

Velike grudi kod djevojke predstavljale su dobru pasminu (gene) i označavaju idealnu predispoziciju da ona postane dobra majka i rodilja. Male i čvrste grudi smatrale su se lijepim, mlitave grudi su bljuzgave; široke grudi su u djevojke sojli a sastavljene ne valjaju.

Ruke

Tanki dugi prsti su sojli, kratki prsti i debele ruke nisu.

Struk

Djevojka tanka, visoka struka je sojli, a ako je debela onda je lijena. Ako joj nema od tkanice do pod pazuho pedalj, nemoj je uzeti/oženiti, nesretna je i nije kućanica.

Bokovi

Veliki kukovi su u lijene djevojke "dobri za tovara", a srednji i obli su odlika spretne i sojli djevojke.

Noge

U koje je djevojke dus-taban (ravno stopalo), ne vodi je kući, jer je nesretna. Međutim, treba naglasiti kako se u bosanskom narodu svaka osoba sa dus-tabanom smatra nesretnom, i loš predznak ju je sresti. Djevojka visoka na nogama, koja ima duge noge, je blentava, ona debelih nogu spora, raja za takvu običava reći:" vuče ih k'o klade" - dok je djevojka tankih nogu hitra kao vila. Zbog tog vjerovanja se među bosanskim narodom ukorijenila izreka:" Ne bježi od krave tankoroge ni od djevojke tankonoge!".

Teško je bilo biti bosanska snaha

Prema kazivanju Mula Rašida Hadži-Pašića iz Žepča djevojka da bi u prošlosti ispunjavala sve moguće kriterije i stekla titulu poželjne udavače morala bi imati dugu kosu, crne oči, krupna, obla i rumena lica, bijele puti, tankih razmaknutih obrvica, široka i ravna čela, malešnih usta, sitnih i gusti bijelih zubi, poduga vrata, razmaknutih grudi, srednjega stasa, tanka u pojasu te da nije dus-taban, jer bi donijela nesreću. Noge treba da su joj malehne a na dlanu da ima na daleko prutnice (duge crte ili linije), jer je zbog toga sretnija i od dobra soja. Po dobi treba da je nekoliko godina mlađa od momka.

Njeno ponašanje mora biti pristojno a bude li vesela, pa se mnogo smije, narod bi govorio da je ludasija, a ako mnogo pjeva onda bi je nazivali harlakurla ili eksik-tahta, da je luckasta, ili žargonom mahale - da joj fali neka daska u glavi.

U Zavidovićima poželjna udavača je ona kojoj nije dus-taban, jer je nesretna, da joj nisu spojene obrve, zbog vjerovanja da je ljuta i osora, te da je širokog čela - široke pameti- i malehni usta.

Djevojka visoka i tanka nema evlada, oniska a jedra ima evlada i prije od drugih rađa mušku djecu. Srednja žena rađa prije žensku pa onda mušku djecu. Za djevojku koja često trepće vjerovalo se da neće imati djece.
Djevojka koja kada hoda stupa desnom nogom brže imat će djece a koja lijevom neće. Čestita djevojka brzo korača i preda se gleda, a koja polahko hodi je temerut odnosno lijenčina. Koja zvirla oko sebe (gleda uokolo) vižlasta je i šarijasta, svašta bi rada vidjela i znala, a dragi su joj i muški. Djevojci koja se svačemu začudi, narod veli da je blentulja tojest glupa.

O njenim kvalitetama i manama ocjenjivalo se i po načinu komunikacije, jedenju i visini.

Govor

Šutljiva i stidljiva djevojka se smatrala pametnom (pokorna), komunikativna se nazivala šarijasta, brbljača, lapača, laprdljavica. Tanak glas je sojli, krupan nije.


Visina

Tankoj a visokoj djevojci se govorilo da je"škrabulja", "visulja"... Takvoj djevojci bilo koje odijelo loše stoji. Malehnoj djevojci se opet govorilo "da tu nema žene ni do ručka". Prema tome u narodu se srednja visina kod žene smatrala najidealnijom. Ako nije ni odviše visoka i debela niti malehna i mršava govorilo se da je "kalufli".

Jelo

Djevojka koja bi za ručkom, prilikom prinošenja kašike, mnogo otvarala usta smatrali su prostakušom i popašnom a ako mljacka - glupačom.



Nedžad Salković, jedan od velikana sevdaha, klasičan je primjer izvanredno lijepog bosanskog muškarca.



Hanka Paldum, legenda bosanskog sevdaha, osim lijepog glasa "vlasnica" je i iznimnog fizičkog izgleda. Pravi je primjer onih žena koje sa godinama postaju sve ljepše.


autor: Raif Esmerović