Bosanski solarni bog

Prema deskripciji nekih narodnih vjerovanja i običaja o suncu može se pretpostaviti da se on nazivao Zvizdan, Oganj ili Ognjev Pir a njegov hram ili posvećeno tlo Trzan, Trzance, Igrište ili Taban.

Svako veće ili manje mjesto u Bosni i Hercegovini je praktikovalo kultni obred posvećen suncu. Sa istočne strane mjesta uvijek je postajalo jedno sveto mjesto (tlo) gdje se narod okupljao da bi slavio solarno božanstvo. Tu su prakticirani rituali posvećeni suncu ali i održavale različite ritualne igre, koje su imale za cilj imitiranje kretanje sunca, te takmičenja i zabave. Takvo se mjesto obično nazivalo Igrište (mjesto za igru) ili Trzan. Na sveto mjesto se uvijek dolazilo pješke i bosih nogu što savršeno odgovara ritualnom poštovanju svetog područja. Zbog toga se ponekad ovo sveto tlo nazivalo Taban. Takmičarski duh koji je vladao tom prilikom te odmjeravanje snage klasičan je primjer antičkog kulta koji se još do ilirskih vremena sačuvao među bošnjačkim narodom.
Ono što je posebno karakteristično za kult sunca jeste igranje kola. Kolo kao igra u kojoj se svi prisutni uhvate za ruke i tako oblikuju krug simbolizira samo sunce, njegov vječni ciklus kruženja ali i živost i vedrinu. Postoje podaci kako su Bošnjaci sve do polovine prošlog vijeka u mjestu Vrbanja u centralnoj Bosni odlazili na Trzan i organizovali različite igre i zabave.

Osim takmičarskog dijela koje je posvećeno imitaciji sunčevog kretanja i natjecanja u snazi rituali koji su se izvodili na Trzni imaju direktnu vezu sa slavljenjem sunca što pokazuju sljedeća vjerovanja: djeca su na ovaj dan, prije izlaska sunca, u zemlju zakopavala leptire vjerujući da će nakon zalaska sunca na tom mjestu pronaći dukate. U ranu zoru ljudi su prosipali kukuruzno zrnevlje po dvorištu u želji da nahrane golubove inače drevne simbole sreće u Bosni. I u prvom i drugom primjeru vidimo da žuta boja dukata i kukuruznog zrnevlja jasno upućuje na zlato tojest boju sunca. U bosanskom narodu sunce je najveći simbol sreće što dokazuje hranjenje golubova u samu zoru, pred izlazak sunca. Golub je također ptica posvećena suncu što dokazuje i ova legenda, naime, golub je svoju zavidnu reputaciju stekao prema legendi odmah nakon velikog potopa. Noa je u želji da sazna da li se voda povukla sa kopna poslao gavrana no ovaj je privučen mirisom mrtvih životinja počeo ih jesti zaboravivši se vratiti nazad u Arku. Zatim poslaše goluba u izviđanje a on se ubrzo vrati sa radosnom viješću kako se voda povukla. Zbog toga ga Allah rukom pomilova po glavi i na vratu mu ostade zlatni sjaj na perju. Ritualima na Trzni obavezno je prisustvao i neki grbavac čiju su grbu u ranu zoru svi mogli dodirnuti kako bi sebi prizvali sreću u nastavku godine.
Zbog svega napisanog može se sa sigurnošću tvrditi da je slavljenje Trzne preživjelo kao kult sunca među bosanskim narodom prvenstveno zbog svoje snažne simbolike praznika sreće i nade u bolju budućnost koju sunce u proljeće uvijek donosi kako prirodi tako i ljudima.

Ne treba zaboraviti navesti ni zanimljivu analizu narodnih vjerovanja po kojima je božanstvo sunca imalo svoju dualističku narav. Zbog toga je potrebno navesti po nekoliko primjera. Za početak treba spomenuti vjerovanje iz sjeverozapadnog dijela Bosne u kom su žene obavezno pokrivale posudu sa kravljim mlijekom kada bi ga nosile iz jedne kuće u drugu. To su činile iz predostrožnosti da mlijeko ne "vidi " sunce jer bi mu u protivnom moglo naštetiti svojim urokljivim očima tojest krava od koje potječe mlijeko izgubila bi mlječnost. Mlijeko je klasični ženski simbol plodnosti i hrane što odlikuje upravo boginju. Da li se u ovom vjerovanju kriju maleni dijelovi većeg mita o posesivnosti boga prema boginji ili se u njemu nazire drevni patrijarhat teško je zaključiti.

Osim toga narod i danas vjeruje da je sunce zlokobno i otrovno sve dok ne prođe 6.maj (Hidirlez) te da mu se za to vrijeme nije preporučivo dugo izlagati. Sličan tabu vezan je i za zemlju za koju se vjeruje da nije dobro na njoj sjediti dok ne prođe navedeni datum ili bolje rečeno hladni dio godine. Po tome zaključujemo da je sve u prirodi štetno za ljude do maja jer nakon toga opasnost prestaje. Hidirlez ili Jurjevo u narodu se nazivalo i Mijena, što doslovno znači promjena, pošto je označavalo promjenu godišnjeg doba - prestanak zime i hladnog dijela godine i početak ljeta i dolazak plodnog dijela godine. U Bosni se u prošlosti kalendarska godina djelila samo na dva a ne četiri godišnja doba. Prema tome lako je za pretpostaviti da se kult boga sunca mogao slaviti samo u drugoj polovini godine što savršeno odgovara staroj paganskoj podjeli kalendarske godine na svjetli i tamni dio. Bitno je istaknuti da 6.maj nije originalni praznik boga sunca, koji svojom toplinom vraća prirodi snagu i plodnost, već sam početak mjeseca maja no zbog jakog utjecaja kršćanstva, koje nije moglo zabraniti u potpunosti obožavanje starih kultova, praznik se pomaknuo vremenski sa prvog na šesti maj i transformisao u praznik svetog Jurja koji ubija zmaja. Zmaj ili zmija za kršćanski kler oduvijek su bili simboli paganizma pa je simbolično ubijanja zmaja trebalo predstavljati uništenje stare religije. No, i ovaj kršćanski mit preuzet je od mnogo starije iranske religije o bogu Mitri koji prema predaji ubija bika iz čijeg mrtvog tijela nastaje priroda, posebno žito, prijeko potrebno za ljudski rod. No, još važniji podatak za ovaj tekst jeste taj da je i Mitra bio bog sunca. Kontinuitet obožavanja sunca prema dostupnim podacima nikada nije gubio svoju osnovu već se samo nadopunjavao novim vjerovanjima koja su pristigla sa dolaskom Slavena ali i kontaktima sa pripadnicima stare perzijske religije. Koliko je taj utjecaj bio jak najbolje dokazuje hram boga Mitre u Jajcu koji potječe iz 3.stoljeća nove ere.

Od ostalih narodnih vjerovanja o suncu treba navesti i one koji spadaju u imitativnu magiju utemeljenu na traženju pomoći i blagoslova od sunca. I danas u cijeloj Bosni i Hercegovini stravarke dok izvode ritual sa olovom posudu sa vodom uvijek desnom rukom okreću u smjeru kazaljke sata ili kako se to kaže "za Suncem". Također kada treba da baci tri žeravice u posudu sa vodom stravarka to učini tako što žeravicu tri puta pronese u krug, u smjeru kretanja sunca. Navedeno pravilo jasno upućuje na zaključak o vjerovanje naroda u blagotvornu moć sunca u cilju ozdravljenja i anuliranja negativnih utjecaja. No, ne primjenjuje se ova praksa samo u ritualu sa olovom, svaki put kada se želi poduzeti neki magijski postupak koji treba donijeti pozitivan ishod ili benefit poput dijeljenja milostinje, okretanja zrna graha u proricanju sudbine, mjesenju kruha etc, uvijek se poštuje pravilo da se to učini tako da se rukom napravi, obično tri puta, krug u smjeru kretanja sunca.
U prošlosti svaka je svadbena povorka poštovala ovo sveto pravilo koje je tumačeno da se treba poduzeti za sreću i blagostanje bračnog para. Zbog toga je svadbena povorka uvijek od mladenkine kuće išla ka mladoženjinoj slijedeći rutu "za suncem".

Iako je kroz vijekove originalno vjerovanje o Trzanu, svetom tlu, potisnuto nikada nije zaboravljeno njegovo sveto značenje što pokazuje nekoliko primjera. U selu Vardišću postoji mjesto Trzan u čijoj se neposrednoj blizini nalazi nekoliko stećaka a na samom Trzanu je muslimansko groblje. U drugom opisu spominje se Trzan u selu Jelići koji se nalazi iznad seoskih kuća a ispred groblja. Na tom se Trzanu redovito spuštao mrtvac prije pokopa. U selu Bučići Trzan se nalazi na samom raskršću ali takav primjer je raritet.

Mada bi se ovi primjeri mogli povezati sa starim kultom mrtvih, iako se često sunce u antici smatra njegovim dijelom, takva pretpostavka bi bila pogrešna iz više razloga. Bošnjaci su od ilirskih i bogumilskih epoha uspjeli do sredine prošlog vijeka sačuvati samo male dijelove nekadašnjeg drevnog kulta sunca kroz različita vjerovanja i povezanost sa određenim mjestom za koje su znali da ima sveto obilježje ali pagansko i samim time zabranjeno. Stoga su u želji da sačuvaju tu drevnu povezanost nastavili tradiciju ali isključivo kroz zajednička okupljanja, igre i takmičenja, te u nekim slučajevima i zakopavanjem svojih predaka na svetom tlu. Na taj način održavala se povezanost sa drevnim kultom.

Za kraj svakako treba interesantnu informaciju koja podupire tezu o Trzanu kao klasičnom posvećenom tlu starom solarnom božanstvu u Bosni. Naime, poznato je kako Iliri nisu bili skloni zidanju hramova već su određena mjesta u prirodi posvećivala svojim božanstvima, na primjer, bogu Bindu posvećivani su izvori, Vidasusu i Thani šuma, etc. Istovjetna tradicija se nastavlja i za vrijeme bogumila koji su odbijali zidati crkve i umjesto toga okupljali su se u prirodi kako bi se molili i održavali savjetovanja. Jedino ukoliko im vremenske prilike, poput snijega ili kiše, nisu to dozvoljavale onda su za mjesto susreta odabirali neku kuću.