Narodna vjerovanja i običaji iz Velike Kladuše

 

Svaki kraj i regija ima svoja vjerovanja i običaje koji su najbolji odraz razmišljanja i tradicije tomošnjih ljudi. Svi smo odrasli sa njima i ona nas cio život prate najčešće kao uspomena na djetinjstvo, roditelje ili neke druge pretke. Narodna vjerovanja su bila i svojevrsni obrazac življenja i ponašanja u prošlosti te i zbog toga predstavljaju neprocjenjivu kulturnu baštinu bošnjačkog naroda.  


Nafaka i berićet

Ko se rodio četvrtkom tome nikad odjeća ne može dugo ostati nepoderana ili neuprljana.

U mlijeku od pomužene krave nema berićeta ako ga se malo iz posude ne vrati nazad kravi. To se radi tako da se malo mlijeka ulije u ruku i sa njom se uz kravina leđa potare do glave, da ide uz brdo odnosno u napredak.

Na Jurjevo je dobro radi berićeta zaklati kokoš u onoj familiji u kojoj ima ukućan čije ime počinje slovom A.

Da je kuća sretna u novcu treba u blizini kuće saditi neven ili, još bolje, u saksiji, u koju ćete staviti tri metalna novčića, ispod korijena nevena i držati je na prozoru.

Novac nikad ne valja stavljati na golo mjesto ili površinu da ga ne bi uzmanjkalo.

Kad neko slučajno dođe u kuću dok ukućani piju kahvu ili ručaju gostu se kaže da je sa nafakom odnosno da je sretan.

Da nova kuća bude sretna i berićetna treba na onom mjestu gdje se misle ulazna vrata zaklati mladog ovna.

Nekad prije nego bi se povela krava na stočnu pijacu da se proda, domaćica bi je udarila nekoliko puta grabljama ponavljajući: koliko zubaca toliko kupaca".

Da u kući nema nervoze i trzavica treba ugrijati džezvu za kahvu na šporetu, poklopiti je tanjurićem i tako ostaviti tri minute a onda u džezvu staviti mljevene kahve, promješati "da pusti miris" i onda naliti vruće vode. Ta se kahva zove rahatluk kahva.

Sretnim se smatra ako prvo dijete u braku bude žensko dok bude li sin neko od roditelja umrijet će prije vremena tojest sin će mu oduzeti bar minutu života od onog suđenog.

O djeci

U Velikoj Kladuši se kaže kako matera ima od devet vrsta. Isto se kaže da je djeci majka od zemlje a majci djeca od srca.

Veliki je sevap pomilovati siroče. Narod kaže da ni Sunce ne bi sijalo na nebu da nema siročadi. Od siročad se insan može najviše ogriješiti.

U prvih 40 dana kad se dijete začne u utrobi Allah mu odredi sudbinu i cio život.

Ne valja da trudnica vadi zube, biće joj dijete katil (lopov).

Kad porodilja ne može da se porodi neko iz familije treba uz Bismilet rukama iznad nje rascijepiti vile.

Vjeruje se ako žena rodi kćer petkom da će ih roditi još pet.

Kad malo dijete kihne kaže se:" pis mace, zdrava djeca!"

Da bi dijete brže prohodalo traži se djevojčica kojoj je otac umro prije njenog rođenja "nije upamtila svog oca" pa se darivala.

Kad djetetu sporo rastu zubi njegovi roditelji ne žele više imati djece.

Kad malo dijete dobije krupu majka mu tri puta provuče mačji rep između usana i krupa će nestati.

Kada se dijete rodi majka mu stavi ekser u bešiku pa mu džini neće moći nauditi.

Dijete će biti plašljivo ako ga mati nakon poroda zamota u dimije.

Dijete ako je kovrčave kose bit će nagle naravi (ljutito).

Dojilja može izgubiti mlijeko u grudima ako joj padne kap mlijeka na pod pa ona ili neko drugi nagazi na nju ili ako je neko gleda dok doji dijete (urok) a ko nije član familije. Ako se to dogodi onda ona treba da tri puta sebi skuha trahane stare tri godine i pojede je pa će joj se mlijeko vratiti nazad.

Ako žena u prvih 40 dana nakon poroda izgubi mlijeko u dojkama, onda ona treba tri puta ponoviti molitvu Ihlas i svaki put reći Allahu akbar između ponavljanja sure. Zatim se nalije u posudu svježeg kravljeg mlijeka i stavi na šporet te čim provre u mlijeko se stavi malo soli ili šećera i dok umače koru kruha u njega, koji jede, žena govori:" kako ovo mlijeko vrilo, tako i u meni mlijeko vrilo". Ovaj ritual ponovi još koji put dok joj se mlijeko potpuno ne vrati.

Nakon suneta dječaku se obavezno mora saliti straha ili zrno.

O ljubavi

Onaj ko rastavi muža i ženu učinio je tako veliki grijeh koji ne može skinuti sa sebe ni kad bi sagradio devet džamija.

Ako pri prvom susretu (upoznavanju) sa momkom djevojka drhti ili se nešto prolije ili razbije tada vjeruje se da će se to dvoje zavoliti i vjenčati.

Kad momak prvi put ide na sastanak sa djevojkom treba je nagaziti nogom (učepiti) da bi uvijek bilo onako kako on kaže.

Ako djevojka ili momak piju kahvu iz okrnjene šoljice stupit će u brak sa udovcem ili udovicom.

Ko sjedi na rubu stola neće se oženiti.

Ko pjeva dok jede imat će psihički nestabilnog bračnog partnera.

Kojoj ženi često vrije kahva dok je kuha to je siguran znak da je njen muž voli.

Za osobe koje su kao djeca voljele pse i mačke vjeruje se da će biti vjerni i zaljubljeni u svoje supružnike.

Falanje

Ne valja falati (gatati) na prazno, jer se odfalano neće ostvariti, ali ni određivati koliko da se da. Za falanje se daje koliko se može i koliko je od srca.

Kad pođeš faladžiji ili faladžinici ne valja govoriti nikom kuda si pošao jer ti se neće ništa ostvariti. Isto vrijedi i kad se pođe hodži ili stravaruši.

Da djevojka sazna voli li je momak ona pred spavanje prouči po sedam puta Fatihu, Ihlas i Rabijesir. Onda preda selam i iziđe napolje te gledajući netremice u najsjajniju zvijezdu na nebu devet puta ponovi:" reci zvijezdo ko me voli, reci zvijezdo je li to onaj koga ja volim?" Potom se vrati u kuću i legne u postelju. Ako te noći usnije lik tog mladića to je pouzdan znak da joj je ljubav uzvraćena.

Uoči Bajrama djevojka pogleda u neku zvijezdu na vedrom nebu i devet puta kaže:" kaži mi zvijezdo ko me voli?" Odmah iza toga ode na spavanje a prije nego li zaspi prouči suru Ihlas. Te noći sanjat će onog ko prema njoj gaji nježne osjećaje.

Ko poljubi tri puta mrtvu majku ona će mu dolaziti na san svaki put kad se bude trebalo desiti nešto loše kao upozorenje.

Kad iz kućne vatre frcaju iskrice biće uskoro svatova.

Ko pri okopavanju kukuruza naiđe na bijeli kukuruz dobiće uskoro pismo.

Da djevojka sazna za koga će se udati uoči Jurjeva ravnomjerno podreže tri lukova pera u bašči i imenuje ih - momak, oženjen i udovac. Ono pero luka koje do sutradan najviše izraste otkriva joj odgovor.

Znak lijepe i duge jeseni su rascvjetale jagode početkom jeseni.

Kad ima kapljica rose po lišću drveća i kad se Sunce visoko digne na nebu, to je znak da će u narodu biti veliki suza - desiće se neka tragedija.

Vjeruje se da će se kijamet zbiti utorkom pa narod misli da hodža utorkom ikindiju uči brže od straha.

Svakih 40 godina se "čisti" Zemlja pa se onda po vjerovanju tada dešava rat ili velika prirodna katastrofa.

Stari ljudi su tvrdili da kad svijetom zavlada ženski džin (od kraja prošlog vijeka) naš (bošnjački) narod će se raseliti po svijetu i da ćemo jedni drugi biti željni da vidimo. Dok je vladao muški džin svijetom bilo je bolje, tvrde stari.

Kad voda za kahvu neće da provre brzo na šporetu kaže se da čeka nekog da dođe u kuću.

Kad pri usipanju pržene kahve u mlin slučajno ostane rasutih zrna po stolu ili podu to je sigurni znak skorašnjih gostiju. Koliko zrna - toliko gostiju.

Kada prilikom pospremanja kašika nakon ručka na sofri ostane slučajno koja znak je smrti u rodbini.

Kad se nekom štuca sitom onda o njemu priča prijatelj a ako se štuca gladnom o toj osobi priča njen hasum (neprijatelj).

Kad se trese posuda na plehu šporeta najavljuje skorašnje goste kao i kad se pokida juhka prilikom razvijanja na sofri.

Kad dvije osobe u razgovoru istovremeno kažu isto nekoj od njih uskoro dolaze gosti.

Kad svraka kreči u dvorištu dolazi gost. Okrene li rep kući dok kreči onda će doći žensko a bude li okrenuta glava onda muško.

Pojavi li se žaba pred ulaznim vratima kuće neko na tu kuću čara i šalje zlo.

Začuje li se ptica Meknjača navečer neko će iz okoline ubrzo umrijeti.

Sa mladim listovima bokvice gatalo se u namjeri da se sazna broj brakova ili čak ocijene iz nekog školskog predmeta. Prije nego bi se iščupao list iz zemlje postavilo bi se pitanje, na primjer, koliko ću se puta oženiti? Odgovor se saznavao brojeći tanke žilice koje su izvirivale iz iščupanog dijela lista.

Koliko neka osoba ima linija ili brazdi po čelu toliko ima mogućnosti da se u životu uda ili oženi.

Sihiri, uroci i basme

Za basmu se vjeruje da hoda po cijelom dunjajluku. U Velikoj Kladuši se kaže da postoji jedna posebno moćna basma na kojoj stoji cio svijet. Kad bi neki čovjek uspio saznati njen tekst i izgovoriti je postao bi vladar cijele zemaljske kugle.

Da momak ludo zavoli djevojku ona mu u kahvu kane tri kapljice krvi iz malog prsta desne ruke i prouči tri puta naopako Kulhuvelahu.

Da bi se neko obenđijo treba mu izvući končić iz odjeće i zapaliti ga učeći tri puta kulhuvelahu naopako.

Čarke djeluju dok se ne mjeni Mjesec ili 40 dana pa se moraju praviti nove. Ima i onih koje se ponavljaju svaki šest mjeseci ili svake godine.

Da se sazna ko ti gradi (pravi) čarke u noći mjesečeve mijene odvuče se zubača na raskršće i okrene se naopako govoreći: " ko mi čarke gradio na zubaču se nasadio", onda se malo odmakne u stranu i čeka ko će doći.

Da ti niko ne može napraviti čarke niti te ureći na vidljivi dio odjeće se zakači špenga, okrenuta glavom na dolje.

Da muž prestane tući i zlostavljati ženu ona treba da poprijeko njega, dok on spava, baci šaku zemlje sa mezara.

Kad se useli u novu kuću sa šakom soli se protrlja kućni prag, da niko ne bi mogao praviti zlo na kuću.

Uroci se sa djece skidaju tako da se sa sedefila otkinu tri, četiri lista i bace u posudu sa vodom. Onda se zapale uz Euzubilet tri šibice i ugase u toj vodi pa se njome umije osoba koja boluje od uroka.

Ako je dijete urečeno pa bez razloga puno plače, majka ga odmah nosi u kupatilo i sebi ulije u usta malo vode. Dok drži vodu u ustima, u mislima prouči Euzubilet, zatim desnu ruku stavi ispod desne noge o pljune u šaku onu vodu iz usta. Rukom tada obriše dijetetu lice, niz ruke i noge pa će urok nestati.

Žena dok muze kravu izbjegava bilo kakav razgovor sa drugom osobom u strahu da ne urekne kravu.

Kada bi mlijeko često zagorijevalo na šporetu sumnjalo se u urok. Da bi se on otklonio na pleh šporeta se stavljao fasligan i ćabarske trave posuti šećerom.

Hamajlija protiv sihira je 9 zrna pšenice, komadić gloga i tisovine te malo olova. Sve to se stavi u crvenu tkanini i zašije te nosi stalno uza se.

Prema narodnoj predaji Mujo Hrnjica je uza se nosio hamajliju od devet zrna pšenice koja su ga čuvala od svakog zla. To su saznali njegovi neprijatelji i ukrali mu hamajliju dan prije pogibije.

Kad se pođe na put ulije se u usta malo vode, i u mislima se prouči sura Felek, a onda se ta voda ispljune na desnu stranu. Ako se tako napravi putovanje će biti sretno i bez opasnosti. Muškarci prouče Felek a žene Nas.

O životinjama

Svaka kuća ima svoju zmiju čuvaricu, koja se ne smije ubiti. Ovo je jedno od drevnih vjerovanja naših ilirskih predaka koje se zadržalo u svijesti naroda.

Zmiju je u proljeće prvi put dobro vidjet živu jer to garantira da ćete cijele godine biti puni snage i zdravlja.

Ne valja držati gavrana u ruci jer od toga opada kosa.

Kukavicu nikad ne treba zvati tako već uvijek pjevačica, jer ona po tvrdnji naroda, na naziv kukavica odgovori - "kukala ti majka!"

Da kokoši bolje nose jaja umijesili bi se brabonjci divljeg zeca sa zrnevljem i prosipali pred njih da ih pojedu.

Ne valja držati gavrana u ruci jer od toga opada kosa.

Za sovu se vjeruje da poznaje devet jezika. U prošlosti narod je navečer obavezno zatvarao badžu na krovu zbog straha da u kuću ne uleti sova jer bi tada, navodno, sve živo pomrlo u njoj.

U mlijeku od pomužene krave nema berićeta ako ga se malo iz posude ne vrati nazad kravi. To se radi tako da se malo mlijeka ulije u ruku i sa njom se uz kravina leđa potare do glave, da ide uz brdo odnosno u napredak.

Ostala vjerovanja


Kad nekog stalno boli glava ili ga muči nesanica treba uz Euzubilet oko glave, za suncem, tri puta obnijeti kakve sadake i dati je sirotinji.

Kada nekom jedna kragna košulje viri van iz odjeće, a druga ne, vjeruje se da je ta osoba zaljubljena u nekog.

U Velikoj Kladuši se tvrdi kako nikad nije bilo vodenog ili drvenog prosjaka pošto stari ljudi vele da je ogrijeva i vode oduvijek bilo.

Ne valja spavati sa čarapa na nogama, možeš se razboliti.

Ne valja pisati ili crtati kemijskom olovkom po koži tijela, jer ako se razboliš, nećeš se lako moći izliječiti.

Kad se u kući zateknu tri osobe istog imena mora se napraviti halva.

Nagaziti se može na pasji ili mačji izmet, to se naziva sugreb, od čega se neki dio tijela ospe crvenilom i svrbežom. Liječenje se vrši tako da se oboljelo mjesto potare korom kruha i da psu da pojede.

Kad dijete ima padavicu otac treba nabaviti mladog crnog ovna bez ijedne bijele dlake i otići sa njim i bolesnim djetetom na raskršće. Tu na raskršću treba iznenada da obori dijete na zemlju i stavi mu nož uz vrat kao da će ga zaklati, kako bi ono od straha zadrhtalo, a odmah zatim otac tim nožem zakolje ovna. Meso zaklanog ovna ne smije se jesti nego se raskomada i baci niz rijeku a koža se ostavi da na njoj dijete spava sve dok ne ozdravi.

Ko umre uoči ili na utorak ili subotu biće na onom svijetu odvučen i mučen od strane džina.

U novu kuću se prvo unese sofra, oklagija i kruh te obavezno pijetao, koji treba da prenoći u kući, a sutra se zakolje i podijeli meso u tri kuće.

Hasuma (neprijatelja) uvijek treba pogledati kroz gaće i reći: ne bio ja u tvojim gaćama nego ti u mojim".

Da u kuću 40 dana ne mogu ni džini ni sihiri treba kuću okaditi sa korjenom omana, stručkom ćabarske trave i na vrh prsta mljevene kahve i šećera.

Ne valja raditi ništa po kući ili polju dok hodža uči Ezan, jer samo tada prestanu muke onih u džehenemu.

Jurjevo su stari Kladuščani zvali Mijena, zbog toga što je ono označavalo kraj zime i početak ljeta.

Kome dobro napreduju paprike u bašči taj je lažljiv.

Mrtvima je najbolje učiti uoči ponedjeljka i petka. Što se prouči mora se halaliti. Kad se ide na mezar učiti prouči se Fatiha ( na kraju se doda: "halal proučeno, laka ti crna zemlja i vječni rahmet") i tri puta se preko mezara prebaci po šaka zemlje.

Ko se boji groma i grmljavine treba jesti zagorite koruze.

Ko ima bradavica po rukama treba iz nečije kuće ukrasti soli i protrljati njome po bradavicama pa će uskoro nestati.

Kad grije Sunce a pada kiša treba stati ispod strehe kuće ili uza zid, proučiti Fatihu i Ihlas i pomisliti neku želju.

Kad se po prvi put ugleda mladi Mjesec treba reći " mašallah, vidi mladog Mjeseca!" To se radi zbog toga što se vjeruje kako se mlađak može ureći.

Kad se vidi mladi Mjesec treba gledajući neprestano u njega tri puta proučiti suru Fatihu i zamisliti želju.

Kad se vidi mladi Mjesec žene iziđu napolje i držeći raširene ruke u visino grudi prouče tri puta Amentu bilahi i to namjene na zdravlje svoje djece.

Ko se smije petkom plakat će subotom.

Oko akšama ne valja ništa predomećati iz ruke u ruku.

Prije svakog puta treba proučiti po tri puta suru Fatihu i Ihlas pa puhnuti nizase. Imat ćeš onda sretno i sigurno putovanje.

Pred putovanje dobro je prevrnuti naopako neki komad odjeće na sebi "da budeš od jedne pameti".

Kad pijanac umre sa flašom u rukama ili ostane alkoholnog pića poslije njegove smrti, popije li to piće neki drugi alkoholičar ogadit će mu se i prestat će piti alkohol.

Da bi kosa brže rasla i bila jakog korijena na mladu nedjelju, prije izlaska Sunca, treba uz Euzubilet, odsjeći na tri mjesta po pramen kose i baciti je pod mlado stablo dunje.

Nokte ne valja sjeći u tuđoj kući. Ako se već moraju sjeći onda treba za dozvolu upitat nekog iz te kuće.

Ne valja nokte sjeći u akšam da se ne ograjiše.

Da bi nokti rasli brže treba ih sjeći sajmenim danom a sporije petkom.

Svrbi li te jezik nego te ogovara. Da prestane treba pljunuti tri puta u vatru i svaki put reći:" ko baje u guzicu staje!"

Prije odlaska na veliki put sevap je obići sav svoj posjed.

Veliki sevap je dati pare za kopanje ili uređivanje bunara kao i nasipanje puta.

Kukuruzi se u proljeće siju onda kad se počne oglašavati žaba, jer tad je dovoljno otoplilo.

Trešnja je ptičije drvo čijim se one plodovima najviše vole hraniti. Zato se kaže: "ne diraj ptičiju nafaku jer možeš nastadati!", odnosno ko se penje na trešnju može lako i pasti te se povrijediti.

Kad za vrijeme ručka gost krene svojoj kući, domaćica, čim on iziđe, okrene sofru ili tepsiju vratima, onim dijelom na kom ima hrane, kako bi berićet ostao u kući.

Ne valja vraćati prazan tanjur ili čanu (zdjelu) u kome je neko iz komšiluka donio sir ili mlijeko već se u tanjur stavi bar malo soli, ako nema ništa drugo, jer nju svako ima, a da se njome osoli stoka. To je za sevap.

Kupus se kiseli u danima nakon punog Mjeseca, ali nikako u zadnjoj lunarnoj fazi. Na pod bureta u kojem se stavlja kupus stavi se grančica kupine pa se kupus neće kvariti.

Luk nikada ne valja sijati prije podne već uvijek popodne pa se neće puno kvariti i gnjiti.

Luk u bašči treba kopati "kad Mjesec zastarči", odnosno kad prođe Uštap.

Masirače se siju srijedom. U posudu sa špicama stavi se malo kukuruznog brašna "da budu žute" te malo šećera - "da budu slatke". Kome se odneda u masiračama treba prilikom njihovog sijanja čučnuti a sjeme okrenuti naopako i tako zasijati.

Da bi krompiri bili krupni i jedri siju se četvrtkom. Ako bi neko upitao zašto ih siješ četvrtkom ne smije se reći da bi bili jedri jer onda neće biti. Dobro je ako u sijanju krompira učestvuje i neka debela osoba.

Grah se sije od prvog četvrtka u maju i obavezno prijepodne "da bi se brže kuhao". Neke Kladuščanke dok siju grah govore basmu:" ohmarci k'o ohanjci, kuh'o se k'o repa, bio sladak k'o moja pizda!".

Krastavci sijani utorkom uvijek budu gorki a oni četvrtkom kovrčavi.

Žene najviše vole okopavati bašču pazarnim danom, jer tada im ona najbolje napreduje.

Za onog ko prati svaku praznovjericu narod kaže da će ga svašta pratiti u životu.

Ne valja zviždati po kući jer se neće izleći pilići pod kvočkom ili se uopće kokoš neće raskvocati (postati kvočka).

Ko čuje oglašavanje djetlića dobiće uskoro dobru vijest.

Domaćice vjeruju da ako zaborave posoliti tijesto za kruh ili jufku da su se negdje osevapile.

Nakon objeda ne valja da gost koji nije prenoćio u kući pomaže oko pospremanja ili pranja suđa, zbog kućnog berićeta.

Kad se sije grah u prvu kućicu ili rupu u zemlji, žmireći se baci pet zrna graha i zatrpa pa te godine divlje životinje, posebno zec, neće jesti mladu stabljiku graha.

"Mrtvačka kina" ili kna nazivaju se u Velikoj Kladuši žute mrlje na prstima koje se iznenada pojave. Narod vjeruje ako se ta mrlja opazi u kući da će neko iz bliže familije uskoro umrijeti a ako se opazi vani ili kada nisi kod kuće onda će umrijeti neko daljni, iz rodbine ili komšiluka.

Ne valja da djeca idu unatrag jer "gone roditelja u džehenem". Zato se stalno galami i upozorava na djecu da to ne čine u igri.

Kad se pojavi Ciganin u dvorištu vjeruje se da maša zaplače ispod peke jer se uplaši da će mu domaćica dati pola kruha. Vjeruje se i to da ukoliko nekom uđe Cigan ili Ciganka u kuću da u njoj neće biti napretka narednih 40 dana.

Kome se nađe slučajno dlaka u ustima vjeruje se kako je meta nečijeg ogovaranja.

Koga zasvrbe stidne dlake, počeše se i kaže:"Kad svrbe dlake biće neke nafake!"

U narodu se vjeruje da nije dobro davat ništa od povrća iz bašče samohranoj osobi (koja nema djece), jer se može odnedati u tom povrću.

Kad mačka ispred kućnih vrata digne nogu i liže se doći će uskoro gost sa štapom.

Zbog kućnog berićeta domaćica uvijek kada nešto daje ili poklanja gostu tu stvar iznosi za njim napolje i onda mu je poklanja.

Za plodnog muškarca se kaže kad bi prebacio svoj kaput preko neke žene ona bi ostala trudna.

Koga zaboli glava utorkom boljet će ga narednih sedam dana.

Ako kiša počne padati utorkom padaće do narednog utorka.

Prvo dospjelo voće iz voćnjaka se nosilo i darivalo prvim komšijama, radi berićeta.

Ostavi li se slučajno nesmotana odjeća nakon dolaska kući sa puta vjeruje se da će se uskoro opet putovati.

Kad se prvi put te godine jede neko voće ili povrće običaj je reći: "Nova godina u staru guzicu!".

Koga svrbe leđa - dobit će batina.

Koga svrbe pete - daleko će putovati.

Koga svrbi stražnjica - treba da se smiri i odustane od svojih planova jer mu neće izići na dobro.

Kad te svrbe obrve - obradovat ćeš se nečemu.

Kad te svrbi vrh nosa - gost.

Kad te svrbi nos sa strane - bićeš ljut.

Kad te svrbe "brci", iznad usne, - stiže muški gost.

Kad te svrbe usne - ljubit ćeš se nekim.

Ako te svrbi lijevo oko - nešto tužno će se desit a svrbi li te desno oko - imat ćeš radost.
Svrbe li te oba oka - plakat ćeš.

Kad te svrbi zapešće ruke - promjenit će se vrijeme.

Ne valja muško udarati metlom jer se neće lako oženiti. Ne valja ga udarati ni oklagijom - postaće papučar.

Ne valja preskakati preko male djece - slabo će rasti.

Malo dijete ne valja golicati po tabanima - mucat će.

Ne valja ležeći jesti, jer tako jedu psi, i od toga čovjeka zaboli stomak.

Ne valjda da gost koji nije prenoćio u toj kući sječe si nokte u njoj - sluti na zlo. Da bi se to izbjeglo treba pitati za dopuštenje domaćina.

Nakon ručka nije dobro da gost koji nije prenoćio u kući pomaže u pospremanju posuđa sa stola ili sofre zbog kućnog berićeta.

Kad se nešto kazuje i kihne se usred rečenice vjeruje se da je istina ono što se priča. No, zaboravi li se što se htjelo reći vjeruje se da je bila laž.

Sevap je stati pored bilo kojeg mezarja i proučiti Fatihu za mrtve.

Ne valja imati špicnamet (nadimak) jer svako zlo hoće na tu osobu a posebno bolest.

Insan je devet puta gori od životinje, tojest ima veću pokvarenost i zlo u sebi.

Očeva je kletva devet puta jača od materine jer otac kad kune svoje dijete čini to od srca a mater ne.

Vjetar mora tri dana zamotavati oblake da bi pala kiša.

Kad se neka djevojka uda pa tu večer ili sutra padne kiša narod vjeruje da se cura pokajala što se udala. Ako je vedar i sunčan dan onda je sretna sa mužem.

Pelin ne voli da ga raja gleda pa se uvijek sadi negdje iza kuće, na skrovitom mjestu.

Ko sapinje dugmad na košulji pa mu neko dođe viška imaće dobitak uskoro.

Ko slučajno obuče naopako neki dio odjeće nečem će se obradovati.

Nova se odjeća uvijek prvo oblači sa Euzubiletom na desnu ruku ili nogu kako se u njoj ne bi desila kakva nesreća.

Kad dijete mokri noću u krevet treba naći šupalj kamen kroz koji će se dijete pomokriti a onda se kamen odnese baciti na raskršće.

Ako se malom djetetu pomažu obrazi babinim uhom (Aleuria aurantia) vjeruje se da će cio život imati rumene obraze.

Čuvarkuća na krovu kuće ili štale čuva od groma. Da bi bila sretna treba ukrasti koji list od komšije i presaditi ga u svoju vazu.

Kad pozajmljuje ili poklanja sjeme za povrće domaćica govori: "Tebi hazreti Fatime daje ime a meni ostavlja sime (sjeme)!" pa se vjeruje da se onda neće odnedati u tom sjemenu, bilo zbog uroka bilo od nečije "teške ruke".

U narodu se kaže da je januar najduži mjesec u godini. Dok on traje ne smije se piti hladna voda.

Vjeruje se da mjesec august djeci i starcima uzrokuje probleme sa stomakom i proljeve. Da bi se zaustavio proljev kod djeteta majka pazi kada će putem naići kola koja prevoze snopove pšenice pa se pod njih baci neki dio dječije odjeće, kako bi kola prešla preko njih.

Ne valja van izaći tek oprane kose jer se možeš ozbiljno razboljeti.

Ko se ujutro sretne na putu sa djevojkom koja nosi punu kantu vode ili osobu sa punim vrećicama biće mu sretan dan.

Kad se nekud krene ne valja se vraćati po ono što si zaboravio, neće biti sretan put.

Ako izlazeći van zapneš za kvaku nešto si zaboravio i po to ćeš se vratiti.

Ako dok se mejit iznosi van iz kuće zapnu nosila za vrata ili šta drugo ostaće njegov duh u kući.

Veliki je grijeh ukrasti jaje jer kokoš se svaki put onesvijesti usred velike boli kad treba jaje izići iz nje.

Vjeruje se da će na 40 godina prije kijameta nestati pčela, ovaca i pšenice.

Kladuški dijalekt, izrazi i predaje


Ono što je doista fascinantno u BiH, ali i na širem području Balkana, jeste podatak da doslovno svaki kraj ima svoj prepoznatljiv naglasak i fond posebnih riječi i pojmova koji je nastao pod raznoraznim uticajem kako kolonijalnih sila tako i susjednih regija. Zbog toga je taj segment kulturnog identiteta bošnjačkog naroda ovog kraja svakako vrijedan naše pažnje i ozbiljnog istraživanja  pošto je jezik, sasvim sigurno, jedno od najvećih blaga koje može posjedovati neki narod.

Lingvistički uticaj drugih kultura na bosanski jezik generalno se može svrstati u dvije kategorije, u prvu spadaju takozvani kolonijalni uticaji poput Osmanlijske okupacije te Austrougarske, koji su sukladno tome izraženiji. U drugu skupinu svrstavaju se oni manje dramatični uplivi bazirani na socijalno-ekonomskim potrebama, što se posebno odražavalo kroz trgovinu, daleka putovanja, recimo na hadž, te stoga ne treba čuditi da osim turskih i njemačkih izraza u svakodnevnoj komunikaciji možemo, istina dosta rjeđe, čuti i neke primjerice bugarske riječi poput  drehe ili dreha odnosno odjeća ili pak kraci tojest noge . Još k tome treba navesti kako su nekada naše nene i didovi maleno dijete, posebno kćerku, koje je u najranijem djetinjstvu pokazivalo znakove inteligencije i mudrosti nazivali znahorka, što je opet bugarski naziv za vješticu odnosno mudru ženu.

Šajer, špigla, rikverc, štok, i mnogi drugi udomaćeni nazivi proizišli su iz njemačkoj jezika dok turcizmi ipak nisu toliko izraženi, koliko bi se dalo pretpostaviti. Naime, u ovom dijelu BiH nema klasičnih turcizama poput zejtin, pantalone, ortak, pasulj..., već umjesto toga u upotrebi su ulje, hlače, partner, grah i slično. Naravno, postoje izrazi poput čarape, čaršaf, kavez, nafaka, kat, rafe, i mnoštvo drugih balkaniziranih turcizama odavno asimilirani u manjem ili većem postotku u rječnicima svih ovdašnjih naroda.

Osim toga nužno je za evidentirati kako egzistiraju, mada u vrlo malom procentu, i pojedini nazivi čije je porijeklo upitno poput šajtov - novčanik, čagraz - mraz, itd.

Treba naglasiti kako je i sama klasifikacija da sve istočnjačke riječi i nazivi spadaju pod grupu turcizama krajnje pogrešna jer tako svjesno ignoriramo činjenicu da je znatan dio tih riječi perzijskog i arapskog porijekla. Navešću samo neke od brojnih primjera poput naziva burek, trahana, dušman koji su perzijski ili arapska riječ arđa - hrđa. Zbog toga umjesto pojma turcizam prikladnije je koristiti drugi obuhvatniji izraz - orijentalizmi.


Prelazak sa ikavice na ijekavicu


U Velikoj Kladuši na prijelazu sa devetnaestog na dvadeseti vijek, po svjedočenju naroda, rjetki pismeni ljudi pisali su arabicom a orijentalizmi su bili daleko prisutniji nego sredinom dvadesetog vijeka kada dolazi do industrijalizacije i masovnog opismenjavanja. Taj nezaustavljivi progres uzrokovao je primjetnu lingvističku promjenu mnogih starih izraza i pojmova, koji su iščezli iz upotrebe,  tako da vjerovatno i više nema među živima Kladuščana koji se sjećaju starog načina izražavanja.

Ikavica je bila dominantno narječje na ovom području, najvjerovatnije sve do kraja Drugog svjetskog rata, kada počinje postepeno uvođenje obaveznog školovanja i obrazovanja. Zadnjih nekoliko decenija ikavica je zastupljena još isključivo kod starije populacije gdje se mogu čuti izrazi: lik - lijek, lipo - lijepo, dite - dijete, nivista - nevjesta, piva - pjeva, haj' jidi - hajde jedi, pirge - pjege, itd. Posebno su omiljene izjave: "Kamo lipe sriće!", "Treba za to vrimena!" i tako dalje.

Postoje još neke unikatnosti narodnog govora. Umjesto da se izgovori "tačno tako!" u govoru se najčešće čuje: "tašno tako!", ili "bome lje neću!" umjesto "bome neću! ili "bogme neću!", isto tako izjava: "nema rašta" zapravo se može prevesti kao "uzalud je" - od onog o čemu se govori neće biti ništa. "Vire lje neću!" još je jedna izjava sa umetanjem glasa lje za koji pretpostavljam da služi kao veznik u rečenici koja zapravo u originalnoj verziji glasi: "Vire (vjere) mi neću!".

Druga osobitost kladuškog dijalekta jeste takozvano gutanje (ignoriranje) početnog slova u pojedinim nazivima pa umjesto pčela izgovara se 'čela, pšenica - 'šenica, itd. Takvim rječnikom se služi uglavnom najstarija populacija a među njima se može čuti mnoštvo gramatički nepravilni ali jako simpatičnih izraza poput: antresa (adresa), altobus (autobus), fližder (frižider), plaćka (pljačka), eleminat (laminat) i slično tome. Također, kod starijih građana uobičajena je i zamjena slova N sa NJ kada dolazi na početku pojedinih riječi poput  "njeko" i "nješto". Lingvistički analizirano posebno su interesantni skraćeni izrazi u svakodnevnoj komunikaciji. Najčešći i još uvijek u relativno širokoj upotrebi je "meščinde" što dolazi od skraćene izjave: "meni se čini".

Prilagođavanje izgovora je sasvim normalna pojava, naročito u ruralnim sredinama, kako bi on bio na neki način brži i jednostavniji za govornika. Stoga su evidentne manje ili više naglašene izmjene slova u pojedinim riječima a najprisutnija je da se umjesto "htio" često kaže "šćeo", (nije on šćeo), a dešava da promjenu nalazimo i u drugom slogu poput: kasnije - kašnje, ili je pak cijela riječ promjenjena u izgovoru, na primjer:"hvata" / od hvatati, uhvatiti/ - "faća" (ne faćam taj kanal).

Ništa manje ne treba zanemariti uticaj patrijarhata u narodnom govoru, što se najbolje očituje u poštapalici "sine" prisutnoj kako kod starije tako i mlađe populacije. Nebitno kojem se spolu obraća starija žena će se mladoj osobi obratiti sa "sine moj", a mladi će obraćajući se jedno drugom, izbjegavajući oslovljavanje po imenu, jednostavno reći: "hej sine...". Čini se da ta poštapalica zamjenjuje termin prijatelj, ali njome se koristi i onda kada se želi bliskiji kontakt sa nekim.


Autentična poštapalica "brete"

Naglašavanje odnosno određeno produživanje samoglasnika E u riječima izraženo je u govoru mještana Todorova, koje se nalazi na tromeđi triju općina Velike Kladuše, Bužima i Cazina. Pojmovi "meso" ili "petak", na primjer, izgovaraju se otezanjem pa čujemo meeso, peetak , što je identično lokalnom izražavanju u susjednoj Hrvatskoj, na području Karlovca i dalje prema Međimurju. Isto tako, kako se sve tri općine nalaze na samoj granici sa Republikom Hrvatskom prisutan je lingvistički uticaj te zemlje na upotrebu određenih riječi. Naime, u ovom dijelu BiH nikada se nije koristila riječ hljeb nego isključivo somun ili kruh.

Slično tome, slovo Č je naglašeno odnosno pravilno se artikulira te ne postoji izgovor ćizma, ćetiri i slično, što je karakterističan naglasak za centralnu i istočnu Bosnu. Identifikacijski izraz specifičan ne samo za Kladušu nego i šire govorno područje je "brete", odnosno književni "brate", koji je zapravo aktualna poštapalica u narodu sjeverozapadne BiH, a koju bi mogao uporediti sa poštapalicama ba ili bolan. Po njemu se odmah može zaključiti odakle dolazi govornik.

I za kraj ovog kratkog osvrta na dijalekt kladuškog naroda od neprocjenjive važnosti je spomenuti arhaične segmente narodnog govora koji su u potpunosti nestali sa smrću onih generacija rođenih u prvim dekadama dvadesetog vijeka. U prošlosti za razgovor bi se koristio izraz "eglen" ("bujrum, pa da eglenišemo!"), a za brbljivu ženu se govorilo da je trlakuša - "ta stalno trkelja!", itd. Stare žene su znale u govoru, kada bi sažaljevale same sebe ili nekog drugog, upotrebljavati izraze: "aj, medeti, šta ću sad?", "davor si mi moja starosti!", "bome on sad hošafi i devera, šta će i kud će!"... Kada bi se čudile ili uvjereno o nečem pričale onda bi obično govorile: "Estakvirla, tobejarebi!", "Valahi bilahi tako je bilo!", i slično. Stari su također imali svoje nazive za boje pa je tako postojala ćibrasta - narančasta, kahvena - smeđa, čivitna - plava, mrko-čivitna: tamno plava, šatirana - žuta, ciglasta - crvena, itd.

Familijarni nazivi

U svakodnevnoj komunikaciji prisutni su i dalje neki arhaični izrazi, posebno za muškarce koji se nazivaju "ljudi" - "haj' dođi pa da ljudujemo!". Starije žene redovito upotrebljavaju izraz čoek za supruga - "moj čojek". Majka je skraćeni naziv od stara majka ili staramajka (Großmütter) za babu koji se koristi unazad nekoliko decenija a kumovala mu je ženska taština i doslovno teško mirenje za starošću. Prije toga unučad je očevu ili majčinu mamu nazivala nena dok je naziv za mamu ili majku bio nana, što dolazi od turske riječi anne - mama. Otac se još uvijek naziva babo. Staroj nepoznatoj ženi se često kaže majka ili tetka, kao jedan vid poštovanja da se izbjegne izraz baba.

Od ostalih familijarnih naziva prisutni su: brat, sestra, did, dajdža, balduza (svastika), punica, punac, svekrva, svekar, šura, zet, snaha, stric (ne koristi se izraz amidža), djeca od strica su stričević i stričevka, tetka, tetak, djeca od tetke su tetići - "to je moj tetić ili tetišna/tetićna",  bratić, sestrična, jetrva, zaova, diver. U vrijeme poligamijskih brakova druga supruga se nazivala inaća.

Na rodbinsko porijeklo se uvijek pazilo i zabranjivalo sklapanje brakova između bližih ili daljnjih rođaka. Po narodnom sudu prihvatljivo za ženiti i udavati je sve ono što je "dalje od devetog koljena". U tome se ponekad pretjerivalo pa se u narodu, kada familija počne pretjerano analizirati porijeklo nekog kandidata za brak, u komičnom smislu, kaže, kako su neko dvoje rođaci "jer su jednom davno njihove babe zajedno sušile trahanu".


Kolokvijalni nazivi za životinje

blago - naziv za stoku
ćuko - pas
beja - ovca
parip - konj
rola - krpelj
gujenica - glista
češalj - stonoga
gugo - golub
hadžiroda - roda
horoz - pijetao
zviždenjak - daždevnjak
pjevačica - kukavica
slipać ili miš slipać - šišmiš
polavac - cvrčak
šugabaja - žohar
strahoraš (ili: miš strahoraš) - štakor
forić –lasica
hulavka - sova
smrdabaja - smrdljivi martin
mago - magarac
šarabaja - bubamara


Narodna nošnja u Velikoj Kladuši

Promjene koje su nastupile u periodu nakon Drugog svjetskog rata uticale su i na narodnu nošnju, koja je uglavnom sačinjavala kod žena dugu bijelu košulju i gaće (vrsta širokih hlača) te bijelu maramu na glavi. Pojava dimija usljedila je upravo tada te se pogrešno tvrdi da su dimije autohtona nošnja Bošnjakinja ovog kraja. Starije žene i  udovice obavezno su nosile šarenu aladžu na glavi a mlade raspuštenice ili udovice običavale su oblačiti neki dio crvene odjeće ili crvenu maramu, kako bi na taj način signalizirale muškarcima da su voljne za novog partnera i brak. Muškarci su nosili sličnu odjeću tojest bijele gaće, neku vrstu čakšira, i košulju, sa određenim dodacima, ovisno o uzrastu.



Fotografija iz prve polovine dvadesetog vijeka pokazuje narodnu nošnju kladuškog kraja.


Izgled kuće i okućnice


Kuće od šepera takozvane šeperuše bile su tipični model gradnje stambenog prostora sve do prve polovine prošlog vijeka. Obično se kombiniralo zidanje sa kamenom a nastavak bi bio od greda užbukanim šeperom, smjesom od zemlje i slame, kojom su se zatvarale rupe i pokrivao vanjski zid. Svaka je kuća imala tavan, obično vrlo nizak, koji bi nosio glavnu pantu (gredu). Tavan je često imao funkciju ostave, a na njemu je većina sušila i meso za zimnicu. Isto tako, on je mnogo puta bio supstitut hambaru, kojeg nije imao svako, pa se na njemu čuvalo žito, grah i ostali poljoprivredni plodovi. Krov kuće se ovisno o materijalnim mogućnostima pokrivao limom, salonitom ili ciglom. Zahod je uglavnom bili isturen od glavnog zida na van, govorilo se "viseći", pozicioniran obično odmah iznad ili u neposrednoj blizini kidaonice ili đubranika - mjesta za odlaganje stajskog đubra. Uvijek se pazilo da zahod bude iza kuće a nikako na prednjem zidu do dvorišta (prekuće).

Unutrašnji izgled tradicionalne kuće sadržavao je podrum (štalu), sa zasebnim ulazom, basamake kojim se kroz ganjak (divhana) dolazilo do obično vrlo malog hodnika na koji su se nadovezivale dvije ili tri sobe. Ukoliko ne bi postojala kao izdvojena prostorija, onda bi kuhinja bila smještena u nekoj od tih soba. Zidovi svih soba su se krečili a pod je bio prekriven takozvanim podnicama tojest daskama pošto nije bilo betonske ploče. Visina (boj) prostorija obično je bio nizak, kao i sama kvadratura sobe, opremljene sa skromnim namještajem poput kreveta, kredenca, štokrle (male stolice), stolića i slično.

Ljudi su, kako se vidi iz prethodnog opisa, živjeli u bliskom kontaktu sa domaćim životinjama, tako da je prizemlje obično bila štala sa kravom, konjem, ovcama a iznad nje kat za stanovanje, do kojeg se dolazilo basamacima (stepenicama). Suživot sa domaćim životinjama, posebno sa kravom, "koja je hranila pola kuće", bio je tradicionalan obrazac življenja, pa sukladno sa tim logično je da ona bude dio kuće i živi u njoj zajedno sa ukućanima. Zbog te svoje nezamjenjive egzistencijalne važnosti domaća stoka nazivala se blagom, jer to ona doista i jeste bila u tom oskudnom vremenu. Prilikom posjete jedne žene drugoj, odmah iza kafe, ručka i sjedenja (razgovora), išlo se sa gošćom pogledati krava i bašta, jer to su bile zajedničke teme za sve žene, gdje su one jedna drugoj tom prilikom djelile savjete i razmjenjivale iskustva. A i udovoljavale svojoj radoznalosti da vide možda i što ne bi trebale.

Sasvim je razumljivo da je takav koncept stanovanja ljudi i domaće stoke bio praktičan ali i nužan zbog siromaštva, no ipak ono što mene osobno zadivljuje kada se piše o tim, sada već davnim vremenima, i načinu života velikokladuškog naroda, jeste ta duboka povezanost ovdašnjeg čovjeka i prirode, u ovom slučaju sa životinjama, što je, bez imalo sumnje, ostavština naših ilirskih predaka i njihovog shvatanja da smo svi mi povezani i činimo jednu cjelinu. Generisana u kolektivnoj svijesti naroda manifestacija te drevne filozofije uočavala se već pri samom zidanju kuće, kada bi se skoro uvijek ostavljala neka rupa na vanjskom zidu, pri samoj zemlji, za "kućnu zmiju", koja se smatrala animalnim totemom doma i njenog gazde. Kao takva nije se nipošto smijela ubiti jer bi to, navodno, imalo pogubne konotacije za samu glavu familije. Nju vrlo često članovi familije nikada nisu niti vidjeli ali čvrsto se vjerovalo u njeno postojanje i prisutnost. Slično tome, ispod strehe ili u njenoj blizini na zidu majstori su znali formirati mala udubljenja za ptice, kako bi se mogle tu gnjezditi ili skloniti kad hara nevrijeme, zima i slično.

Za perad se gradio ćumes (ćumez, kokošinjac), obično blizu kruzane (kukuruzana) i kućice za psa. Nije bio niti rjedak prizor vidjeti po nekoliko stogova sijena u neposrednoj blizini kuće, ukoliko bi šajer (sjenik) bio pun. U sastavu domaćinskih objekata bio je i hambar te šupa za drva. Ko je bio u prilici kopao je lokvu, gdje se skupljala kišnica, za pojenje blaga.

Društvene igre

Od društvenih igara kojima su se zabavljala djeca i mladi bile su poznate sljedeće:

Bacanje kamena sa ramena,
Igranje klise
Koze (mlin)
Ćore.

Ćore je igra pogađanja, koja se uglavnom igrala na sijelima, kada bi se ispod nekoliko čarapa stavljao neki mali osobiti predmet i prepuštalo kandidatu da pogodi ispod koje se čarape nalazi.

Djeca su se igrala "kume", "ćeranja", "partizana", "žmir-bake", "lastike", i još poneke igre.


Gastronomija

Kladuška kuhinja, kao uostalom i na području cijele Cazinske krajine, nije bila bogata jelima kao ona u centralnom dijelu BiH, na što je presudno uticalo izrazito loše ekonomsko stanje ali i radne navike žena, koje su obavljale kućne i vanjske poslove. Ono što je bilo zajedničko za većinu domova tog vremena jeste da se redovito, doslovno svaki dan, pravio veliki somun i kuhao grah za večeru, otkud i dolazi narodna izreka: "čana graha i večera plaha". Na sofri su se služile kalja, pura, trahana, pirjan, lušnica, burek, masnica (maslenica), ždribci, čilbur (omlet), koruza, livača (olivača), kljukuša te pite krompiruša, sirnica, zeljanica, masiračnica, kupušnjača, pečena pita. Slatka jela su bila pilav (sutlijaš), lutma, peksimeti i halva. O Ramazanu i Bajramu pravila se đuzlema, brdari, hurmašice i baklava.
Zimska jela su bila potkriža, bungur, pastrma, sudžuk.
Voće se sušilo za kompot i hošaf.

Domaćica se nazivala "maja" i za nju se šaljivo govorilo "maja dok samo obliže prste nije više gladna", što baš i nije odgovaralo pravoj istini jer to bi jedino mogla napraviti kod pripreme sirnice ili pite sa sirom.


Gladne godine


Stari žitelji Velike Kladuše pamte vrijeme gladi i nestašice pedesetih godina prošlog stoljeća kada su po kazivanju morali koru drveća i klipove kukuruza mljeti i mješati u brašno da bi ga bilo dovoljno za preživjeti. Oralo se volovima i to dosta plitke brazde pa je prinos bio jako slab. Živjelo se isključivo od poljoprivrede i stočarstva sa tim da je većina domaćinstava imalo samo po jednu kravu dok je broj članova familije često bio brojniji. Za kravu se govorilo da "hrani pola kuće" što dovoljno samo po sebi kazuje o siromašnoj prehrani. Kuruza je mnogo puta zamjenjivala kruh pošto se štedilo na pšeničnom brašnu.

Te krizne, gladne godine ostavile su duboku traumu na stanovništvo Velike Kladuše što najbolje prezentuje dugogodišnje poštovanje kruha - "božijeg nimeta" i pšenice. Stari žitelji su uvijek imali naviku da za vrijeme objeda prstima pokupe mrve ispred sebe na siniji ili sofri i pojedu ih, govoreći kako je "grih da se bacaju". Sa kruhom se i zaklinjalo, posebno ako bi se vodio razgovor za vrijeme ručka, pa bi onaj ko je nešto tvrdio ili branio se govorio:" Tako je bilo, ovoga mi božijeg nimeta!", pokazujući na kruh.

Kladuške predaje i mitološka bića


Kako je u naravi čovjeka da si stalno postavlja pitanja ko je i odakle potiče, tako su i narodne priče i legende među kladuškim narodom bazirane na religijsko-mitološkim motivima; genezi, prvim ljudima, nadljudskim kreacijama i pojavama. Taj dio tradicionalne kulture koja je plod ljudskog senzibiliteta, na jedan specifičan način, otkriva strahove, težnje i ideale malog, običnog čovjeka ovog podneblja te nadasve lijepo, skoro poetski nadahnuto, otvara nam vrata njegove duše.

U narodnim predajama postoji najviše pripovijedanja o vilama, šejtanima i džinima, lampirima, snijeti i didu Adži. Za džine se govorilo da su ćoravi, hromi i da imaju repove te da se najviše vole okupljati oko izvora i mezarja. Pričalo se i o misterioznoj ptici Meknjači, Prepastima, čudnim utvarama koje su se jezivo oglašavale noću oko mlinova, zmajevima, kletvama... O pojedinim mitološkim bićima ima traga samo u određenim izrazima. Nekadašnje vjerovanje u stuhe evidentno je još samo kroz pogrdnu izjavu: "liči na stuhu!", kojom se opisuje mršava i blijeda osoba. Ovaj opis aludira na to kako je ovdašnji narod stuhe zamišljao kao mršave prikaze u staroj odjeći koji sa svojim štapom tjeraju vremenske nepogode i druga zla, leteći ponekad i samim nebom. Nekada su stuhe znale u odjeći prosjaka ići selom i prositi pa se u strahu od njihove odmazde nije smio niti jedan prosjak otjerati ispred kućnog praga. Ako bi se to desilo stuha-prosjak bi bacio kletvu na tu kuću i familiju.

Postoji predaja i o divovskom biku Garonji (Turu), koji na svojim leđima i glavi drži zemaljsku kuglu (cio svijet), i kako se vjeruje:" kada on mrdne ušima negdje u svijetu se dogodi zemljotres, a onog dana kad se bik Garonja sav strese nastupiće kijamet". U potpunoj opoziciji sa islamskim vjerovanjima je i pričanja, ili bolje rečeno prenošenje, starih nena i didova kako se nakon smrti zle osobe pretvaraju u svinje, krave..., a prerano umrla djeca u čudne noćne ptice zvane Meknjače (od izraza medekati - tugovati, kukati). Vrlo je izvjesno da su ove predaje plod bogumilske vjere koja je bila raširena po BiH i među Bošnjacima, pošto su i naši dualistični preci vjerovali, na primjer, kako su se pali anđeli pretvarali u žviždenjake te da svaki čovjek ima svog žviždenjaka koji predstavlja jedan od njegova četiri svojevrsna totema, uz zvijezdu na nebu, drvo i izvor. Isto tako, ne treba zaboraviti navesti kako su stari Bošnjaci vjerovali kako u psima može biti ljudske duše, pa je veliki sevap nahraniti pseto, a naročito kuju koja se oštenila.

Fascinantna su i predanja o onostranom svijetu i kaznama koje čekaju ljude pokvarene duše. U jednoj od njih spominje se kazna za zlu mater (u Kladuši se vjeruje da matera ima od devet vrsta), koja će nakon smrti biti pretvorena u krmaču i kažnjena na krajnje surov način, tako da mora stojati na vrhu malog bora i lizati krv sa sablje. To će joj, navodno, utaživati žeđ. No, ona će teško, skoro nemoguće, zbog svog oblika, uspijevati se popeti na bor, a uspije li, oštra sablja će joj rasjeći jezik te će ona zapravo piti svoju krv. Žena nevjernica koja mužu rodi tuđe dijete biće kažnjena da neprestano, bez stanke i odmora, mora trčati za malenom ptičicom u bezuspješnom pokušaju da je uhvati. Takvu kaznu, tvrdi narodna predaja, nosiće do Sudnjeg dana. U istoj predaji navodi se i gladna žena čija glava uzalud pokušava dotaći ustima glavicu kupusa na čijem se vrhu nalazi pseći izmet. Takva je žena za života trudnici podmetnula da pojede kupusa, pošto ga se ova u trudnoći poželjela, a nad kojim je pas obavio nuždu. Za ženu koja abortira dijete vjerovalo se kako će ga na onom svijetu morati pojesti. Muškarac koji je za života zlostavljao ženu i djecu kad umre kotrljat će svoje živo truplo, bez ruku i nogu, po putu punom oštrog kamenja a preko njega će pretrčavati konji i udarati ga svojim kopitama. Onom ko je zavidio i druge gledao sa prezirom velike ptice svojim kandžama vadit će oči i svaki put kad to učine pojaviće mu se nove oči i agonija se ponavlja iz početka.

Kladuški narod pamti i prenosi drevna proročanstva nepoznatih proroka koji su nekada živjeli u ovom kraju. Navodno, na 40 godine pred Kijamet sa planete nestaće pšenice, pčela i ovaca. No, narodna proročanstva ipak ne tvrde da će Sudnji dan biti finalni čin našeg ljudskog postojanja pa se nameće zaključak kako je Kijamet ništa drugo nego nuklearni rat. Kako dalje tvrdi proročanstvo, nakon toga Zemlja će ostati gola, bez vegetacije, a ljudi će postati patuljastog rasta "sa samo jednim okom na vrh glave". Sunce će nemilice grijati i udarati ljude po tom jedinom oku pa će oni kopati sebi rupe i bježati pod površinu zemlje.

Kladuški kraj i općenito Cazinska krajina bili su poznati po glasovitim hodžama čudotvorcima, stravarkama i faladžinicama, čemu najbolje svjedoči mnoštvo vjerovanja koja su prezentirana u prvom dijelu ovog priloga.

Crvena kiša

Stariji su mladima običavali pričati legendu o crvenoj kiši kako bi ih zaplašili od bilo kakve pomisli na rodbinsko mješanje. Po toj legendi na dan kada su se vjenčali brat i sestra zbog velikog grijeha sa neba je padala crvena, krvava kiša. Toliki je to grijeh kod Boga.

Kada se studioznije analizira ova kratka priča jasno je da ona spada u takozvane tabu-predaje koje slušaoca jasno upozoravaju da se ne smije kršiti neko od drevnih pravila, u ovom slučaju mješanje krvi između rođaka,"po božijem zakonu", što je savršeno dobro dočarano u prizoru krvave kiše koja pada sa neba.


Zašto je žensko kokošije pameti

Kad je Allah stvarao prve ljude previše se zanio oblikujući Adema da mu je darovao svu pamet te nije imao šta staviti u glavu Havi. Razmišljajući se šta da učini ugledao je kokoš, koja je upravu tu prolazila, pa se dosjetio da izvadi malo njene pameti i stavi u glavu Have. I od tada se vjeruje da je svako žensko kokošije pameti, jer da je drugačije nijedna žena ne bi, navodno, htjela roditi dijete zbog svih muka koji prate porod. U narodu se isto kaže da je žensko uvijek bezobraznije, bez stida, od muška.


Did Adže

U priči o tri brata navodi se kako je jednom živio stari otac sa tri sina. Pošto nisu imali majke svaki dan je otac ostavljao jednog sina kod kuće da napravi ručak da bi imali što jesti kada se vrate sa oranja. Prvo jutro ostao je kod kuće najstariji sin. Kada su se popodne njegov otac i braća vratili kući kako bi ručali zatekli su praznu sofru. Na očevo pitanje "Gdje je ručak?" sin mu odgovori: "Došao je Adže bijele brade jašući na horozu i odnio jelo". Sutradan otac ostavi drugog sina, ovaj put onog srednjeg, kod kuće sa zadatkom da im skuha ručak a oni odoše da oru. Međutim, ponovi se isti slučaj kao i prethodnog dana. Treće jutro ostade najmlađi sin kod kuće. Znajući da će doći did Adže stade razmišljati što da učini i sjeti se. Zgotovivši ručak iziđe van i presavije mlado drvo i rascjepi ga po sredini. Ne prođe puno vremena kad eto li dida Adže na svom pijetlu. Čim ga spazi najmlađi sin ga zamoli da mu pomogne pridržati stablo na što on pristade ništa ne sumnjajući. Odmah što did Adže rukama prihvati stablo najmlađi sin mu uhvati bradu i ugura je u rascjepljeno drvo te zaveza a onda pusti drvo i did Adže se objesi od njega zapomažući od bola.
Osim što je spasio ručak sin je od dida Adže u zamjenu za oslobađanje saznao o ulazu u donji svijet, kroz čatrnju, gdje veliki zmaj drži zatočenom lijepu djevojku. I tu počinje odiseja mladog junaka koji u potrazi za ljubavlju, poput grčkog Orfeja, silazi u sepetu u podzemlje, suočava se sa bratskom zavišću no ipak pokazuje veliko, hrabro srce i svojom plemenitošću izvojeva pobjedu nad strašnom aždahom.

Did Adže u predajama poznaje mnoge tajne od kojih je jedna i ulaz u donji svijet. No, ni jednu tajnu ne želi nikom reći osim ukoliko se lukavstvom ne natjera na to. Po narodnim kazivanjima o ovom mističnom stvorenju saznajemo da je osim patuljastog rasta i duge bijele brade, koja i danas važi kao simbol velike mudrosti, ovaj krajiški duh ima nemirnu, veselu narav i sklonost ka proždrljivosti. U jednoj dječijoj pjesmici kaže se: "Evo dida Adže bijele brade, crnih nogu što dobro trčati mogu!". Tom pjesmicom se plaše nemirna djeca, kako bi bila mirna i poslušna, nadopunjujući je izjavama "Evo dida Adže pod krevetom, čuje se iza ormana, eto ga na tavanu....". Narod smatra da did Adže živi u šumi pošto većina izjava kojim se plaše djeca govori o tome: "Doći će did Adže i odnijet će te u šumu!", itd.


Putru vabiš, sa Putrom se daviš


U Velikoj Kladuši i Cazinu tradicionalno su se kroz generacije, sa koljena na koljeno, pripovijedale priče o Didu i Babi, koje su uglavnom sadržajno kratke ali humoristične zgode narodu veoma omiljenih likova. U jednoj od njih, koju sam upamtio po kazivanju rahmetli majke, Baba je čekajući Dida da se vrati iz čaršije zaklala kokoš u namjeri da je ispeče i zgotovi ručak. To je i učinila te, kako bi se što prije ohladilo meso, Baba je pečenu kokoš stavila na niski prozor. Miris pečene piletine domamio je odnekud gladnu kuju po imenu Putra i ona ugrabi meso i pojede ga. Shvativši šta se dogodilo Baba u ljutnji uhvati kuju te nju ispeče Didu za ručak. Meso onda raskomada na manje komade i poslaže po pečenoj maslenici. Nedugo zatim dođe i Did te sjede za sofru da jede. Pomalo ga je čudilo zašto jede sam, kada inače uvijek jedu zajedno, ali Baba ga uvjeri da je od jutra nešto boli stomak pa i nije gladna. Taj odgovor je zadovoljio Dida te on u miru započe sa objedom. Kako su vrata od kuće bila otvorena, Did je svaki put iz navike, kada bi pojeo neki komad mesa, bacio oglođanu kost napolje, u dvorište, kuji koja je znala redovito dolaziti po ostatke hrane. Kad bi god bacio koju kost povikao bi: "Evo ti, Putra, kosti!" čudeći se pri tome da nema kuje, koja se, inače, stalno običavala motati oko kuće, nadajući se nekakvoj hrani. No, svaki put kad bi Did bacio kost van Baba bi ne mogavši ostati sabrana i ozbiljna tiho, onako više za sebe, ponavljala: "Putru vabiš, Putrom se daviš!".
No, znajte da ni Did nije ostao dužan Babi za njenu podvalu pa je smislio način da joj se osveti naredivši joj da mu sa izvora donese vode u situ, ali o tome nekom drugom prilikom.

Did i Baba su nazivi za bogumilskog svećenika i njegovu ženu, te stoga i ne treba čuditi kako su priče o njima bile jako omiljene među narodom. U folklornim predajama sjeverozapadne Bosne poznati su i određeni Didovi poput Dida Adže, mitološkog lika, inače malenog čovječuljka koji jaše na pijetlu, a za kojeg su vezane razne priče. Osim toga, u narodnom kalendaru BiH periodi od sedam dana posvećeni su Babi, od 14.03-21.03 i Didu, od 21.03-28.03. Dok se za Babu kazuje u bošnjačkom narodu kako je hirovita i ćudljiva za Dida, po imenu Grgo, veli se da je milostiviji „jer dok on traje mogu se početi sijati krompiri“.



Ilirska naušnica pronađena 1940.godine u Velikoj Kladuši

Allah je staro davalo

Snivao neki tevećelija (siromašni čovjek) kako u snu kolje svoju jedinu kravu za kurban. Na san ne bi ni obratio pažnju da isto ne sanja i druge pa i treće noći. To mu se učini nekim išaretom (predznakom) na Allahovu volju pa odluči da postupi po odsanjanom. Dugo ga je žena ilačući odvraćala od nauma, vjerujući da su mu šejtani zavrtili mozak, ali božiji rob bijaše uporan u svojoj odluci te se ona na kraju umori i odustane od odgovaranja. Sa nožem u ruci tevećelija uđe u štalu i čim kroči ka kravi kad ono iznenada diže se na sred podruma veliki plamen, kao da je džehenemska vatra izbila iz zemlje a onda netragom nestade.

Pribravši se od iznenađenja i straha siromah se sjeti priča o čudesnom nuru (svjetlosti), koji je izbijao na mjestima gdje je zakopano blago i dukati, pa nož zabode u zemlju i njime ucrta oko sebe i tog mjesta, gdje izbi plamen, veliki krug. Istog trena optoči se zemlja i on počne kopati. Nakon nekog vremena pojaviše se dukati, žuti kao odbljesak akšamskog Sunca niz vijugavu Kladušnicu. Želja ga povuče da ih dodirne ali sjeti se sna. - Oh, da, zausti u sebi, mora se zaklati krava. U tom trenu ushićenja pogleda u svoju ljubimicu koja ga je sve ove godine vjerno pratila i hranila, i srce mu zadrhta a suze potekoše niz staro lice. - Allah je i moj i tvoj Gospodar, njegova se volja mora poštovati, reče tihim glasom i zagrli svoju kravu. Božije je da stvara i rastvara, i neće ni list na zemlju pasti a da On to ne dozvoli, znam da hajvan ne zna halaliti ali tebe molim cijelim svojim džanom (dušom) da mi halališ.

U ime Allaha je zakla za kurban a krvlju poškropi blagodarno mjesto. Onda izvadi dukate iz zemlje i dozove svoju hanumu te joj sve ispropovijeda na što ona radosna i zatečena tim divnim prizorom stade zahvaljivati Bogu na milosti koju im je podario. - Allah je staro davalo, reče starac držeći pune šake dukata. Njihovoj sreći nije bilo kraja. Kravlje meso podijeliše po selu i poneki dukat najsiromašnijima a ostatak ostaviše sebi da imaju od čega živjeti na miru do smrti.



Zmija-djevojka


U kladuškom narodu postoji zanimljiva predaja o velikom zakopanom blagu u naselju Rudnik, kojeg navodno već mnogo vijekova čuva besmrtna divovska zmija. A legenda o tome počinje ovako: u vrijeme Rimske okupacije Ilirikuma na području današnje Velike Kladuše živila je japodska familija - otac sa sedam sinova i kćerkom jedinicom. Život im je bio prožet svakodnevnim obavezama i radom sve dok jednog dana braća nisu iz čiste obijesti i dosade postavili pogaču na veliki kamen i takmičili se ko će je prvi pogoditi kopljem. Užasnutim tim svetogrđem stari otac ih je na sve načine pokušavao urazumiti da to ne čine, no, mladi i željni dokazivanja, sinovi nisu ga htjeli poslušati, sve do trenutka kada se nije desilo nešto što ih je uplašilo - iz pogače je potekla krv. Ugledavši taj nesvakidašnji znamen otac zavapi očajnim glasom, hvatajući se za glavu i upirući pogled ka nebesima:

-Prolili ste krv! Bogovi će vas prokleti i kazniti zbog vaše ludosti, ponavljao je izbezubljen od straha siroti čovjek.

Nedugo nakon tog događaja ucviljeni otac umire a sinovi, jedan za drugim, odlaze od kuće i gubi im se svaki trag. Jedina u pustoj kući ostaje sirota kćerka, ne mogavši snaći u sebi snage da napusti grobove svojih roditelja. U svoj tuzi i samoći i nju nevinu pogađa gnjev bogova koji je pretvaraju u divovsku zmiju. Uz takvo obličju određuju joj zadatak da im čuva zlato i drago kamenje u dubokoj rupi u zemlji, sve do onog dana dok se ne pojavi neko dovoljno jak i hrabar da stane pred nju i dozvoli joj da ga ona poljubi u čelo, između očiju.

Od tada prođe mnogo vremena, izmijeniše se čudni zemani ali sjećanje o kletvi ilirskih bogova i velikoj zmiji-djevojci, čuvarici neviđenog blaga, ostade sačuvano u legendi koju su stari Kladuščani prenosili sa koljena na koljeno mladima, upozoravajući ih da poštuju kruh koji ih hrani. Legenda je u dugim zimskim noćima kod mladića budila potajnu želju da se odvaže i hrabro stanu ispred velike zmije, da ih poljubi i tako postanu neizmjerno bogati te dobiju vjernu ljubu.

Svakog proljeća oko Mijene (Hidirleza) velika zmija-djevojka bi izlazila u zoru napolje iz dubine zemlje i tužnim glasom u proljetnjim noćima kroz tamu cvilila:

- Aj, kuku, pomagaj! Ima li iko od muškog roda, muslimanske ili vlaške vjere, da mi dođe, da mi dozvoli da ga poljubim među oči, pa da mu budem druga (žena) kod koljena ili sestra rođena. Sve ću mu zlato dati!

Za njenu žalopojku svi su u prvo vrijeme znali ali oni rjetki, koji bi se usudili krenuti ka njoj, nisu nikada imali dovoljno hrabrosti, pa je kroz vijekove djevojka-zmija imala sve manje nade da će se ikada osloboditi strašne kletve.

Na nagovor jedne stravarke na taj smioni čin odlučio se siromašni mladić prije stotinu godina. Strpljivo je čekao Mijenu i jedne noći, pred samu zoru, uputio se ka Rudniku, oprezno gazeći po malom putu kroz šumu. Putem je sam sebe tješio da ovako bijedan i tako nema šta izgubiti ako plan pođe po zlu. Odjednom začuo je u mrkloj tmini tužni ženski glas kako molećivo poziva hrabro muško srce da joj dođe u spas. Približio se opreznim koracima k tom mjestu odakle je dopirao glas i odjednom je nastala tišina, mladić je zastao preplašeno iščekujući šta će se zbiti. Iznenada u tami zasijaše dva oka a onda se pojavi glava te cijeli trup ogromne zmije, kakvu ljudsko oko nikada nije vidjelo. Sleđen od užasa mladić je posmatrao kako mu se divovska zmija približava gledajući ga u oči. U trenu kada je zmija bila nadomak njegove glave hrabrost ga potpune izdade, on je rukama odgurnu i počne bježati koliko su ga god noge mogle ponijeti. Zmija tužno pogleda za njim i reče:

-Dabogda i ti patio kao ja, dabogda ti umro kad već ne mogu ja!

Izustivši tu kletvu zmija nestade u tami, vraćajući se u svoju jazbinu. Ubrzo je mladić umro a da niko nije znao od čega. Od tog vremena niko više nije čuo tužni vapaj zmijske djevojke.

Kako je nastala krtica


Jednom tako živjela dva brata poznata u cijelom mjestu po stalnim svađama oko međe. Stariji brat, unatoč tome što je imao samo jednog sina, i dovoljno posjeda, gorio je od želje da ga što više proširi na štetu mlađega. I tu je bio korijen svih njihovih svađa i rasprava kojima se, kako je prolazilo vrijeme, nije nagovještavao kraj. Uzalud su ih stariji mještani nastojali urazumiti i upozoravati kako u svakoj međi živi po jedan šejtan i stalno izaziva ljude da budu pohlepni te da se zato ne kolju k'o bijesni psi.

- Od svađe nema ništa, samo mirnim dogovorom se sve riješava, ponavljali su im.

Na sve to ostajali su gluhi, posebno stariji, pohlepni brat, jer jednom kad belaj krene, kažu mudre glave, teško ga je zaustaviti. Pretvarajući se da želi mirno rješenje i da se već jednom okonča ta neugodna razmirica, stariji brat predloži mlađem, da sutra rano u zoru dozivaju među pa kojem se od njih dvojice odazove njegova je. Umoran od silnih prepucavanja i stalno jednog te istog ovaj pristade i ode kući da spava.
I dok je mlađi brat snivao snove, stariji je kovao lukav plan. Naime, u toku noći on naredi svom sinu jedincu da iskopa rupu u međi, dovoljno veliku da se sakrije u nju, pa kad u zoru njih dvojica budu dozivala među, neka se njemu, ocu, odazove.
U ranu zoru okupiše se braća u blizini sporne međe kako bi se uvjerili čija je. Prvi je počeo da zove mlađi brat:

- Međo, tako ti Allaha, ako si moja odazovi mi se?

Ponovi to jednom, dvaput, triput, nakon četvrtog puta odustane. Na njegove povike nije bilo odgovora, samo puka tišina.

- Sad je na meni red, reče radosno stariji brat, već likujući nad svojom pobjedom.
Čim ju je prvi put pozvao međa mu se odazva. Bez pogovora, oborivši glavu, mlađi brat uzdahnu i uputi se k svojoj kući tješeći sebe kako je presudila Božija volja protiv koje nema prigovora. Za njim se istog trena uputi i stariji kako bi se još malo naslađivao gledajući tužno bratovo lice.

Svjestan da je napokon ostvario svoj cilj stariji brat dođe kući i nazdravi sa rakijom, očekujući svaki tren sinov povratak. Ali, prođe od toga pola sata, sat, dva a od njega još ništa. Sada već ozbiljno zabrinut otac odluči da ga potraži. Dođe kod međe i ugleda praznu rupu u kojoj se prije malo vremena skrivao sin. To ga još više zbuni pa ga stade po imenu dozivati. No, svaki put, kada bi ga pozvao, čuo bi mali sitan glas kako mu odgovara sa drugog mjesta. Cio dan otac je proveo mahnito dozivajući sina i osluškujući sitni glas kako se odaziva ispod zemlje. Na kraju umoran i očajan pade na zemlju te je bolno poče udarati rukama, dok su mu suze nadirale niz lice i kidale srce. Tek tada shvati da ga je Bog kaznio na najgori mogući način što je htio prevariti brata i oteti mu među. I tako bi stvorena krtica, kao živi spomen i upozorenje svima da se ne smije otimati tuđe - jer oteto je i od Boga prokleto.



Muke jednog Kladuščanina

Radnja ove istinite priče dešava se sedamdesetih godina prošlog vijeka kada je mala skupina vojnika nekadašnje JNA držala stražu na jednom brijegu. Dolje ispod njih, u pitomoj dolini, paslo je stado ovaca pod budnim okom starca, njihovog pastira. Vojnik iz te grupe, Kladuščanin, pohvalio se svojim drugovima da se onako žedan, usred ovako toplog dana, poželio svježeg ovčijeg mlijeka te da će ga se sada i napiti bez znanja njihovog čuvara. Nožem je načinio ražanj i preko njega prebacio svoj opasač te ga počeo "musti" mrmljajuću nešto tihim glasom. Ubrzo nakon toga, nekim čudom ovce su se skupile u krug oko svog pastira i uznemireno počele blejati. U tom trenutku starac je očito prepoznajući znakove čudnog ponašanja skinuo sa sebe kaput, bacio ga na zemlju i počeo udarati štapom. Istog trena Kladuščanin se stao presavijati od bolova moleći svoje drugove da spriječe starca da udara po kaputu, što oni, iznenađeni cijelim događajem, i učiniše. Čim je starac prestao udarati svoj kaput i bolovi nesretnog Kladuščanina su prestali.



Stravarkina tikva

Druga istinita priča desila se osamdesetih godina, u jednom selu, udaljenom desetak kilometara od Velike Kladuše. Prva komšinica, inače jako zavidna i svojeglava žena, nije mogla gledati kravu svog susjeda kako svaki dan vimena punog mlijeka pase nadomak njene kuće pa joj je napravila čarke. Od njenih sihira krava je doslovno preko noći u potpunosti izgubila mlijeko, razboljela se i sva nadula. Vidjevši u kakvom je stanju jadna životinja njena zabrinuta vlasnica odlazi kod lokalne stravarke, koja joj je prvo bacila grah i otkrila uzrok problema, a onda kazala da joj donese tri kokošija jajeta od kuće. Žena je brže, bolje pohitala kući i ubrzo se vratila sa jajima nad kojim je stravarka "naučila" samo njoj poznate riječi te rekla da svako jaje nazove imenom one osobe na koju sumnja da možda stoji iza ove šejtanske rabote. Ako u ta tri imenovanja pogodi ime hasuma (neprijatelja) jaje će istog trena puknuti. Žena se sjetila prvog imena iznad jajeta ali ništa se nije desilo, onda joj na um padne prva komšinica, za koju je odavno znala da joj nije naklonjena, i desilo se upravo onako kako je stravarka kazala - jaje je puklo samo od sebe?!

Sada kada se saznalo od koga je zlo stravarka je uzela praznu tikvu, u nju izgovorila svoje basme i zatvorila je te predala ženi kako bi je odnijela sa sobom kući. Isprativši je na kućnom pragu joj reče:

- Ništa se ne brini, tvojoj će kravi biti dobro a onoj čaralici loše! Dobro upamti, nikome ko ti dođe ne pozajmljuj ovih dana ništa pa makar da ti je rod najveći!

Već sutradan na njena vrata došao je muž prve komšinice tražeći da mu se pozajmi malo soli. Ali, domaćica upozorena od stravarke, reče da nema soli i zatvori vrata. Ne prođe ni sat vremena, dolazi opet isti komšija, ovaj put tražeći kosu za košnju, kako bi pokosio neku travu ispred kuće. Domaćica ga opet odbije govoreći kako joj muž nije kod kuće  a ona ne zna gdje ju je ostavio, i hladno mu zatvori ispred lica kućna vrata. Shvativši da je prozret komšija uznemireno pokuca i poviče za njom da mu otvori vrata:

- Molim te ko Allaha žena mi se sva nadula, ne može mokriti, nit' može da živi nit' da umre, samo ponavlja da joj ti jedina možeš pomoći i kumi te da otvoriš tikvu. Prsnuće sva od muke!

Domaćica uvjerivši se kako je komšinica dobila nazad svoje zlo odgovori da će otvoriti tikvu ali neka svojoj ženi poruči da joj ovo bude za pamet. Od tada nije imala nikakvih problema sa svojom susjedom.

Kako je zmija spasila sav živi svijet


Zmija je među bošnjačkim narodom od davnina smatrana spasiteljicom ljudskog roda, o čemu svjedoči ova kratka priča. U nemirno vrijeme dok je vladao sveopći potop a sve živo se sklonilo u unutrašnjost Nojine arke dani i noći su prolazili u strahu i strpnji šta će se zbiti. Čak su i divlje zvijeri bile toliko uplašene da nisu ni pomišljale da naude onim slabijim, njihova okrutnost je nestala a svim dušama vladala je ista misao - nada u spas. No, samo jedna životinja među svima nije dijelila niti strah a ni nadu, njome je vladalo zlo i sebičnost. Bio je to miš. Vodeći se samo svojim željama i potrebama miš je počeo grickati dno Arke, niti na tren ne pomišljajući kako time dovodi u direktnu opasnost sve živo u njoj. Na sreću, u zadnji momenat opazila ga je zmija i shvativši kakva se katastrofa sprema naglo skoči i proguta miša te se sklupča na mjestu koje je provrtio kako bi spriječila svojim tijelom moguće nadiranje vode. Od tada, vjeruje se u Velikoj Kladušu, nije grijehota ubiti miša ni sa pastekije dok se klanja.

Zmija i miš u bošnjačkom narodu predstavnici su dobra i zla - svjetlosti i tame. Miš je u bosanskoj mitologiji inkarnacija samog demona, onog koji stalno atakuje na ljudski rod i želi ga uništiti, što potvrđuje predaja o Nojinoj arki u kojoj miš nagriza njeno dno kako bi napravio rupu. U toj namjeri bi sigurno i uspio da ga nije opazila zmija i spriječila katastrofu tako što ga je progutala i sklupčala se na mjestu gdje je on grizao dno, da bi svojim tijelom zaustavila prodor vode u unutrašnjost Arke.
Demonsku pripadnost miša moguće je vrlo lako otkriti analizom pojedinih narodnih vjerovanja poput onog o sazivanju daire, spiritualističkog obreda egzorcizma, gdje se vjeruje da nakon oslobađanja bolesnika prisutnosti džina (demona) na obližnjoj ćupriji se može pronaći mrtav miš. Slično tome, mnoge stravarke i hodže tvrde da onaj sihir koji ne uspije pogoditi svoju metu pretvori se u bijelog miša, itd.

autor priloga: Raif Esmerović

Zanimljiva su narodna predanja o postanku i imenima gradova. Za Kladušu, prije stotinjak godina, njezini starosjedioci su pričali da je dobila ime po prvom gospodaru po imenu Kladar, za koga još tvrde da je bio ne samo gospodar Kladuše već u Podzvizda i Vrnograča.

O postanku imena Vrnograč ili Vranograd odnosno Vranograč, kako se nekoć zvao Vrnograč, imaju čak tri verzije koje bez ikakve sumnje potiču iz bogumilskog vremena, tojest srednjeg vijeka. "Vrnograč" su, vele, našli lovci iz Bužima, a čobani iz Tržca su našli Šturlić, oba grada zarasla u šumu" - piše u knjizi "Naselja i porijeklo stanovništva", koju je 1925.godine, uredio J.Cvijić. Radoslav Lopašić je 1890. u opširnoj studiji povijesti "Bihać i bihaćka krajina" spomenuo dvije verzije o postanku Vrnograča. Prva je "i za Vrnograč znadu Osmanlije, da su ga nekad gradili kršćani; gospodar je bio Vranić, a po njemu je i prozvan. Druga priča kaže, da je grad zidala neka knjeginjica Vrana, koja je stajala u Bužimu ..." Ustvari, ova druga verzija je samo naznaka za prilično opsežnu priču o postanku gradova Bihać, Sokolac i Vrnograč, koja se krajem devetnaestog vijeka često mogla čuti kako po Cazinskoj krajini, tako i po susjednoj Bosanskoj krajini. Ukratko, neki bogataš po imenu Dobriša, imao je tri kćerke: Biku, Soku i Vranu, a da je Dobriša bio uzor dobrote i prostodušja. Po svemu "naj". Toliko neporočan da ga je raja u zvijezde kovala. Kad mu se, kako krajišnici kažu, ćerke opasaše snagom, Dobriša je umro. Nakon njegove smrti sve tri djevojke nastavile su da žive po uzoru na oca Dobrišu. Da bi što bolje očuvale sjećanje na oca odlučiše na svom imanju podignuti tri gradića. Kako su imale ogroman posjed u Pounju, a stanovale u gradu "Dubrovniku", niže grada Bihaća, imale su teškoća da očuvaju svoj posjed, jer ih je napadao i zemlju im otimao neki nasilnik. Ipak su ga nekako urazumjele i sa njim sklopile primirje. I tako, u miru, počnu graditi tri grada. Bika odabere mjesto usred pitome doline na lijevoj obali Une, i tu podigne grad; nazva ga po sebi "Bikće" iz kojeg nastade Bišće i najzad Bihać.

No, prije nego nastavimo sa legendom potrebno je naglasiti kako je vjerovatnije da naziv Bihać potiče iz antičkog doba i dolazi od imena japodskog (ilirskog) boga izvora Binda, čije je svetište pronađeno u neposrednoj blizini.

Vratimo se predaji o tri sestre. Soka se uputi na jedan sat hoda daleko na istočnu stranu te na stijenama na vrlo visokom brdu podigne grad, koji po svom imenu prozva Sokolac. Najmlađa sestra Vrana, nadomak sela Cukovi sazida "vilinski" gradić i nazva ga po svome imenu - Vrnograč. Priča je imala i podulji završetak, ali ga nije potrebno navoditi, jer se u njemu govori samo o tri sestre, koje su onog nasilnika Kobašića iz Brekovice, koji je pokušao umoriti Vranu, osudile da uživa u jelu i piću, ali su ga jednom nedjeljno vezivale o stub da bi bio za svoje nedjelo izložen prijeziru.

Za ime Podzvizda polazišta su davno našli u činjenici da je sagrađen na visokom brijegu i da ga je sagradila neka gospodarica Marija Zvijezda ili tačnije Maria Stern. Visoko brdo i tu Zvjezdanu su međusobno povezali i izveli ime: Podzvizd, uzimajući, jasno izgovor po ikavici kojom se govorilo i govori u ovom kraju. Postoji još jedna pretpostavka o gradu Podzvizd koja se temelji na imenu nekog drevnog solarnog božanstva, najvjerovatnije ilirskog, koga su nazivali Zvizdan ili Sunce. Pod-zvizd bi se moglo doslovno prevesti "pod Suncem".

Priča o imenu grada Todorova jedina ima svoje uporište u povijesnim činjenicama. Odvažni kapetan Novigrada, kako se nekoć zvalo današnje Todorovo, hrabro je poginuo braneći gradski trg od najezde mnogo premoćniji Osmanlija. Nakon njegove pogibije vatra je doprla do barutane i Novigrad zajedno sa braniteljima i djecom i suprugom odvažnog kapetana, zbog eksplozije, odletio je u zrak. Od tada, od početka juna 1560. prestao je postojati Novigrad, a počelo živjeti ime Todor Novi, ondašnji pojedini stanovnici spominju da su čuli od stari da se nazivao Tur Novi, iz čega se skovalo Turnovo, a potom Todorovo. Još i danas u šali se kaže: "Todorovo - prkno horozovo".

Interesantno je analizirati i toponime koji postoje a koji nas nedvojbeno upućuju na dvije činjenice: da je područje Velike Kladuše bilo izuzetno bogato šumom, usljed čega se razvio kult drveća čemu svjedoče sljedeći nazivi mjesta: Klenić, Šmrekovac, Trn, Trnovi, Grabovac, Johovica, Šumatac, te da u pojedinim nazivima mjesta imamo i ilirska obilježja poput Vidovska, od naziva boga Vidasusa.

Treba za kraj kazati kako je u jednom periodu Velika Kladuša i Mala Kladuša imale nazive Gornja Kladuša i Donja Kladuša. U Maloj Kladuši postojao je srednjovjekovni grad (utvrda) čiji su ostaci upotrebljeni za gradnju pošte i ambulante te je zbog toga ovaj stari grad zadesila najgora moguća sudbina, koju su ostali izbjegli iako se nalaze u ruševnom stanju.

Velika Kladuša od brončanog doba pa nadalje


Kakve tragove su ostavili Iliri, odnosno ostavile seobe naroda, recimo prodori Avara i Kelta na putu iz Slavonije prema Jadranu? Također, kako je teza o dolasku Slavena na ove prostore, tojest područje bivše Jugoslavije, čista izmišljotina i nema nikakvih povijesnih niti materijalnih dokaza o njoj, već je plod pojave srpsko-hrvatskog nacionalizma u 19.vijeku, o takozvanom slavenskom uticaju nema se šta istinito niti napisati. Stoga, slikovito rečeno duga stoljeća povijesti ovog kraja, ona početna, nisu još ispisana, pa u nekom imaginarnom ljetopisu velikokladuškog područja nalikuju na čiste bijele, nepopunjene stranice. Tek tu i tamo, nešto se doznalo, ali sve je to nedovoljno da bi bilo naučno valorizirano.

Ipak, saznanja do kojih se došlo na osnovi utvrđenog u najbližim krajevima, prije svega u Pounju, a i slučajni nalazi materijalne kulture iz najstarijeg kulturno-istorijskog naslijeđa ovog kraja, s jedne strane, a s druge geoprometni položaj i lociranost ovog prostora u stoljetnim povijesnim zbivanjima, navode na zaključak da područje Kladuše mora da krije odgovore i dokaze, koji će nedvojbeno potvrditi da se u ovom kraju od pamtivijeka obitavalo i da su  vijekovi u njemu ostavili opipljive tragove.

Sa sigurnošću se tako može reći da je ovo područje bilo naseljeno već u antici. Kako se u blizini Bihaća nalazio jedan od centara ilirskog plemena Japoda u toku mlađeg željeznog doba (peto od prvog stoljeća stare ere), logično je zaključiti da su Iliri živjeli i u ovom kraju, čemu možda najbolje svjedoče  pronađeni spomenici sa uklesanim ilirskim božanstvima Vidasusom i Tanom, u Topuskom (Hr), koje graniči sa Velikom Kladušom. Naime, Japodi su naseljavali područje od srednjeg toka Kupe i Gline do Senja i Otočca, te od desne obale Une do Cerkniškog jezera. Rimski su osvajači, koji su poslije dugotrajne borbe okončane gušenjem ilirskog ustanka, 9.godine nove ere ostavili dokaze o svojem prisustvu na ovim prostorima. A kako se starija rimska naselja u osnovi nadovezuju na ona još starija - ilirska (iako su Rimljani uništili brojna ilirska naselja da bi spriječili mogućnost otpora), to se sa sigurnošću može reći da je na području Velike Kladuše u to doba rimskog carstva postojalo naselje.

To u izvjesnom, potvrđuju i nalazi rimske opeke, koju je 1891.godine pronašao geodeta Hugo Jedlička i poklonio Zemaljskom muzeju u Sarajevu. Opeke su pronađene na lijevoj obali Kladušnice, na sjeveroistoku od razvalina starog grada, kojih 80 metara istočno od kuće Miličevića, na mjestom zvanom Crkvine. Kako je povjesničar R. Lopašić nešto prije objavio da je Crkvina mjesto "razvaline neke crkve sv. Martina ili nekakva župna stana", koja je bila duguljasta oblika, što se dalo procijeniti po temeljnim zidovima, kustos sarajevskog Muzeja W. Radymski nije podijelio to mišljenje. "Ne sumnjam ni najmanje, da ne bi bilo u važnom gradu Kladuši ili uz taj grad u srednje doba kršćanska crkva spomenutog sveca, koja je ispravama i zajamčena, ali produženi oblik rastegnutih temelja ne odgovara ni crkvi ni privatnom stanu" - veli W. Radymski i nastavlja: " Osim toga nalazi se u razvalinama i u njihovoj okolici mnogo razasutih rimskih opeka, koje nas na to upućuju, da je na tom mjestu stajala rimska zgrada". Na "Crkvini" je pronađena rimska opeka s pečatom XIV legije gemini. Znači "da je na Crkvini kod Velike Kladuše bilo rimsko i to vojničko zdanje" zaključuje W. Radymski i dodaje da se iz nalaza opeke može" razaznati da je bar neki odjel XIV legije imao svoju postaju u predjelu, o kojem baš govorimo. Slični pečat XIV legije na opeci nahode se često u okolici Leibnitza (Flavium Solvense) u Štajerskoj".

Posebno su zanimljive napomene W. Radymskog objavljene 1893.godine. Prva, koja kazuje da se "rimske opeke nalaze uostalom često i na oranicama tik istočnog podnožja brijega s razvalinom u Velikoj Kladuši". Druga, koja je još zanimljivija glasi:" g. Jedlička posla meni također odavle čitavu dužu stranicu vanredno duboko nažlijebljene rimske ogrijevne cijevi", što je možda samo nagovijest da je u to daleko vrijeme na području Kladuše korišćen neki termalni izvor za zagrijavanje prostorija. Šteta da je Hugo Jedlička, "mjernik" (geodeta) iz Bihaća, nije naznačio na kojem je mjestu pronađena "rimska ogrijevna cijev". Istina, u popisu darova Zemaljskog muzeja u 1893. godini stoji:" komad rimske cijevi za grijanje iz Velike Kladuše".

Spomenuti ostaci iz razdoblja kada je ovo područje bilo u sastavu rimske provincije Ilirik, podijeljene na Dalmaciju, kojoj je pripalo i zemljište docnije Bosne, i Panoniju, međutim nisu i najstariji dokazi življenja u ovom kraju. Najstariji dokazi sežu u brončano doba koje u Europi traje otprilike kroz drugo tisućljeće prije nove ere. Pronađeni su u proljeće 1889.godine, a stigli kao darovi, u Zemaljski muzej u Sarajevo, januara 1890.godine u većoj množini predmeta zavedenih kao predmeti iz predhistorijskog doba, nađeni u općini Podzvizd u kotaru Cazin. Tri godine poslije mjesto porijekla je ispravljeno. "Ali pometnjom javio je gospodin dr. Truhelka, da su te stvari nađene u Podzvizdu, čemu je valjda uzrok, što su muzeju u isto vrijeme prispjela dva komada ljevana bronca, nađena pod gradinom Podzvizdom". Tim riječima objelodanjenim u istom glasniku - "Glasniku Zemaljskog muzeja" Sarajevo, trogodišnju zabludu ispravio je kustos W. Radymski, koji je u ovom kraju provodio prva dosad poznata rudarsko-geološka ispitivanja. W. Radymski je podrobno i opisao mjesto na kojem su nađeni predmeti iz brončanog doba, pošto je nalazište temeljito razgledao. " To nalazište je kraj puta iz Šumatca prema Šabićima uz neki položiti pristranak od prilike 1,5 m od njive, a brončani su predmeti bili 20 do 30 cm pod zemljom". Prilikom razgledanja pokušao je koliko-toliko raskopati mjesto na kojem su pronađeni brončani predmeti. " Nijesam došao ni do kakvog rezultata" ističe i odmah nadodaje " a i gospodar one zemlje, Hasan Šabić, uvjeravao me je, da uz broncove nije bila nikakva posuda od ilovače ili od kakvog kova, već da su bez opreme ležali u zemlji. Megjutim sam u Cazinu dobio od onog nalaza još jedan komad veoma bogate, kristalizirane crvene bakrene rude, koja je očevidno imala služiti za dalje proizvagjanje bronca". Naknadna temeljitija ispitivanja u ovom kraju nisu provedena, pa nije ni potvrđeno ni opovrgnuto da li je u ovom kraju postojala talionica bronce, ali to ne znači da, možda, nije ni postojala u ovom kraju.

Šta je pronađeno u proljeće 1889.godine na imanju Hasana Šabića u Donjem Šumatcu ? Hasanov sin Omer, orući zemlju plugom zakačio je nešto pod zemljom, a kada je trnokopom pokušao ukloniti zapreku " nađe, oko 6 cm u dubljinu, hrpu predmeta od bronca, povezanu tučanom žicom, a do 30 cm pod njom dva grumena bronca neobrađena" - napisao je dr. Ćiro Truhelka. Pronađeno je i Sarajevskom muzeju dostavljeno, ukupno 39 predmeta i 15 grumena od bronce od kojih je jedan težak blizu 30 kg. Najviše je bilo srpova ( čak 11 komada dobro očuvanih) potom je bilo raznovrsnih sjekira, jedan bodež, okov sa donjeg kraja koplja, komadići žice i lijepo ukrašene igle. "Stručnjak će na prvo oko prepoznati, da su ti predmeti mnogo stariji od glasiničkih ili od drugih predmeta halštadske periode, te da su značajni za kulturu takozvanog doba čistog bronca, vremena gdje je tuč bila isključivo gradivo za razno oružje i oruđe, gdje se gvožđe slabo ili nikako poznavalo" - komentirao je dr. Ćiro Truhelka sada već daleke 1890.godine. Njegov potanki opis 30 kg teškog grumena bronce upućuje na zaključak da je u ovom kraju, ne osobito daleko od mjesta nalaza, ipak postojala talionica. Naime, ovaj poveliki komad opisan je kao "napola stopljen, a izmiješan ugljem i pepelom".

Šumatac je još jednom na sebe skrenuo pažnju kao vrlo interesantan arheološki lokalitet. Na prostoru Farme za proizvodnju konzumnih jaja u Šumatcu pronađeni su keramički dijelovi koji stručnjake upućuju na zaključak da se radi o lokalitetu brončanog doba. Ako istraživanja to potvrde Šumatac će biti jedno od rijetkih lokaliteta brončanog doba u Pounju i susjednim područjima Hrvatske.

Bolji sin bi rekao svome babi

Za trahanu i puru u narodu Cazinske krajine oduvijek se govorilo kako se najteže ohlade tojest ne mogu se odmah jesti zbog visoke temperature, koja se zadrži u njima i sporo izlazi. Stoga se navedena jela uvijek tradicionalno započinju jesti sa rubnih dijelova posude, a nikako iz sredine, pošto se na tim mjestima najbrže počnu hladiti. O nezgodi sa jedenjem vruće trahane postoji kratka anegdota, koja se i dan-danas prepričava u toku objeda.

Pripovijeda se kako je u jednoj kladuškoj familiji živio otac, mati i dva sina. Živjeli su lijepo, složno i u rahatluku na tvrdoj krajiškoj zemlji. No, mlađi sin, mezimac, se nakon nekoliko godina života iznenada razboli i od te bolesti umre. Od tada prođe dosta mjeseci i život se polagano, dan po dan, nastavi u svojoj svakodnevnici. Sve do jedne prilike kada se otac vratio kući sa posla, znatno ranije nego inače, i tako baš potrefio da stigne na užinu, pa čim je oprao ruke sjede za sofru. Kako je bio zauzet razgovorom sa suprugom o onome što mu se desilo tog dana na poslu, nije ni primjetio da mu je ona nasula pun tanjur tek skuhane trahane. Nasuprot ocu za sofrom sjedio je njegov sin, koji je sve to bez riječi radoznalo posmatrao. Otac obuzet kazivanjem niti na tren ne obrati pažnju na ono što mu je servirano, te ne prekidajući razgovor, zagrabi kašikom po tanjuru i stavi je u usta. Istog trena naglo se trže i otvori širom usta bacajući kašiku iz ruke. Vrući zalogaj trahane opržio mu je jezik i nepce. -Brzo, ženo, daj mi vode!, zavapi muž. U to otpuhujući pogleda u sina koji je prasnuo u smijeh na sav glas. Otac, čim se napio hladne vode, povika bijesno na njega i tiho promrmlja kroz zube da je šteta što nije taj umro, nego je baš morao onaj bolji sin, koji bi svome babi sigurno rekao da puše u trahanu, prije nego li je stavi u usta.

Od tada mnogi krajišnici kad sjednu da objeduju i ugledaju serviranu trahanu ili puru u šali jedni drugima kažu:"eh, bolji bi sin svome ocu sigurno rekao "puši, babo, puši", ali taj je umro".

I za puru ili makarune, kako su to prije ovdašnji ljudi nazivali, postoji kratka anegdota. A nju su običavali pričati roditelji svojoj djeci kada bi se na sofri zadesila pura.

Kaziva se kako je neka žena kasneći u pripremi ručka umjesto sa izvora zagrabila vode iz obližnje lokve, na kojoj se pojila stoka, pa zakuhala makarune. Kada su bili gotovi, istresla je puru u tepsiju, po njoj posirila i počinila maslom te pozvala djecu za sofru da jedu. I dok su tako ručali odjednom najmlađe dijete širom razgrači očima i povika:" mama, mama, onaj makarun gledi u mene?!". Iznenađena time šta joj dijete govori mati se brže bolje zagleda u pravcu gdje je dječija ruka pokazivala. Onda i ona u čudu razgorači oči kada ispod pure i sira ugleda žabu, koju je ne pazeći u žurbi zahvatila zajedno sa vodom iz lokve.


Raif Esmerović

U Velikoj Kladuši "strunjeni" ili "pomjereni" želudac vraćao se nazad masiranjem stomaka bolesne osobe. Dok bi nauljenim rukama želudičarka (osoba koja liječi) vukla stomak pod prevrnuti fildžan na pupku, stalno bi, tihim glasom, ponavljala ovu basmu:

Hazreti Fatime, ti ponesi svoje pero,
i smetni sa nje sve njezine muke
i vrati želdečak na svoj mjestečak,
sa mojoj basmom a božijom hazmom.


Stari ljudi od davnina govore da je Bog stvorio dva uha a jedna usta pa zato treba više slušati a manje pričati. Vođene tom mudrošću nekada su majke svojim kćerkama govorile da kad se udaju "uliju vode u usta" tojest da šute i ne otvaraju usta kad ne treba.

U Velikoj Kladuši se vjeruje kako je siguran znak da je krava urečena ako prije izlaska Sunca suzi na desno oko. Čim se to utvrdi domaćica uzme šaku soli i odnosi je kod neke stravarke ili nene koja zna "proučiti" da skine uroke. Smatra se kako je najbolje bajati ili učiti od uroka stoci rano ujutro, kako bi stravarka mogla uzbrati u bašti ili negdje drugdje spadan travu (Common pursale) po kojoj ima rose. Stravarka sol stavi ispred sebe i dok uči bajalicu protiv uroka blago udara spadan travom po soli. Ako je zimski period onda se dodaje malo izlomljene kupine, grabovine i lijeske u sol.

Uzmimo za primjer da se krava zove Šarenka. Bajalica ovako glasi:

Šarenka sol dobija,
dlaku svoju razvija,
tijelo svoje odmorila,
mlijeko svoje dobila.
Svake nagaže gasi,
svoju dlaku i tijelo spasi,
Šarenki podne dolazi,
od nje dušmanska ruka i urok odlazi,
Šarenka sol prima
sa sebe svaku muku
i svačije oči i ruke snima.
Šarenki podne prođe
kod nje mlijeko dođe,
tijelo svoje spasila,
svačije oči i uroke gasila,
a svoje mlijeko sebi povratila.
Dušmanske ruke gasi,
sol joj dlaku i tijelo spasi.
Šarenka vatru i vodu prima
sa sebe svaku muku,
svačije oči i uroke snima.
Tijelo svoje odmorila,
mlijeko svoje dobila,
od sebe uroke oborila.
Kod Šarenke mlijeko ostade,
od nje strah, nervoza, bola,
urok i nagaža otpade!
Sve sam ovo svojoj kravi skupila
i dala,
dušmanske ruke smlatila,
svjetske oči zagasila
svoju sam Šarenku spasila!
Od dušmanskih ručica i očica
kupina je pokupila,
grabovina je pograbila,
ljeskovina je izliječila
od moje krave vime,
u nje vime do kuka,
od nje otpade svaka muka,
dušmanske oči i ruka.
Svoju je vareniku svuda pronosila,
svom gospodaru
i tijelu i vrelu donosila.
Kuda god prolazi,
dušmanske ručice i očice ne nalazi,
dlaka joj vodu prima,
vatra i vrelo čuva,
što je Šarenki na repu postalo,
to je dušmanu otpalo,
svoju je vareniku pokrila,
svjetske ruke i oči odbila,
svoje tijelo odmorila
a svaku bolu oborila.
Vatra gasi a voda Šarenku spasi,
strah i uroke gasi,
tijelo odmorila, uroke oborila,
svake je nagaže,
dušmanske ruke i uroke odbacila,
svoje mlijeko sebi povratila.
Kod Šarenke mlijeko ostade,
od nje svačije oči,
uroci i nagaža otpade.

Zatim stravarka tri puta ponovi ovu basmu:

Šarenka zobanje dobija,
od sebe uroke odbija,
vatra i voda gasi,
svačije oči smlati.
Vatra i voda gasi
devet čuda i učuda,
svačije oči odbija,
svoju je dlaku spasila,
svačije oči gasila,
svoje je tijelo odmorila,
svačije oči oborila,
svoje tijelo odmorila.

Na kraju trećeg ponavljanja ona dodaje i ovo:

Kod Šarenke zobanje ostade,
od nje svačije oči i urok otpade,
uz božiju moć i pomoć,
veledalin amin!

Nakon što se kravi prouči da joj se da tri uzastopna dana poliže malo naučene soli u kojoj je izmrvljena spadan trava i, kako se vjeruje, svaki će urok ili magija sa nje otpasti. Za bajanje kravi ne smije se ništa naplatiti ("za sevap se prouči"), a vlasnica krave može kasnije stravarki, ako želi, donijeti u znak zahvalnosti sira ili mlijeka.

Šejtan i žena


Jednom davno živjeli muž i žena, koji su se stalno nadmudrivali želeći jedno drugom dokazati koje je od njih dvoje pametnije i snalažljivije. Niti jedno nije u svom ludom naumu htjelo popustiti drugom, i to njihovo mudrovanje trajalo bi ko zna koliko unedogled da se muž jednog dana ne dosjeti smione ideje. Predloži kako bi bilo najbolje da se takmiče u tome ko će uspijeti nagovoriti šejtana da uđe u praznu tikvu i zatvori ga u njoj.

" Šejtan je lažljiv i smutljiv, njega niko ne može prevariti, pa ko uspije najpametniji je", reče muž svojoj ženi.

U tom skoro nemogućem zadatku prvi se oprobao muž cijeli dan pokušavajući na sve načine šejtana obmanuti i prevariti. Kumio ga je, obećavao brda i doline, no, bez uspjeha. Dođe i noć te se on umori pa diže ruke od toga. Žena mu se nasmije i uze tikvu u ruku, pogleda u njenu unutrašnjost pa se započe čuditi razgoračenih očiju, uzdišući i smješkajući se nečem što samo ona vidi. Šejtanu to odmah probudi znatiželju ali ne htjedne reagirati čekajući da ga žena, kao njen muž, počne nagovarati da uđe. Ali žena niti ne pogleda u pravcu šejtana nego zureći u otvor tikve nastavi se čuditi primičući tikvu desnom oku, kako bi još bolje vidjela ono što kod nje izaziva toliko čuđenje. Šejtan sada već vidno nervozan i pun radoznalosti, ne mogavši više izdržati, upita ženu čemu se ona toliko čudi a ona mu nešto na brzinu promrmlja i nastavi se dalje čuditi i smješkati tikvi. To ga razljuti pa se prodere na nju a žena se okrene i reče šejtanu umilnim glasom:

"Bilo bi najbolje, veliki i moćni šejtanu, da sami uđete i pogledate, jer ja ovako jadna, neuka sirotica" - poče se žena meluniti (pretvarati, glumiti) -" i da hoću ne bi znala opisati kakvo se to divno čudo nalazi u njoj. A vi ste, dragi moj šejtanu, toliko razboriti i nadaleko pametni pa ćete odmah znati o čemu se radi."

"Naravno da je tako", odgovori joj šejtan, "ti si preglupa da bi išta znala!." Čim to reče, šejtan uleti u tikvu, a žena je za njim zatvori i tako odnese pobjedu. Od tada se u narodu tvrdi da su žena i šejtan jedno te isto.

Vjetar istočnjak stari Kladuščani su nazivali „pasjak“, jer je tjerao pse u budžake, ili „ćufur“ po istoimenom selu koje se nalazi na istočnoj strani Male Kladuše.

Vjetar sa sjevera naziva se "bura "i on uvijek donosi loše vrijeme tojest kišu ili snijeg. Njiva okrenuta ka sjeveru zove se "burna".

Vjetar koji puše sa zapada ka istoku naziva se "hladni vjetar" i on predviđa duži period nestabilnog vremena. Kad on puše narod je nekada govorio "puše ispod Sunca".

Vjetar sa juga ili južnjak ( kaže se: "puše jugo, neće dugo!") je najgori vjetar pošto ljeti donosi sušu a u proljeće i jesen pravi nered i puše po dva, tri dana, sve do kiše.

Kad je Veljača (od 14.februara do 15.marta) narod veli da se "tuču jugo i bura", pa se zbog toga topi snijeg i zimu polako zamjenjuje proljeće.

Kad ljeti zasuši vjetar mora tri dana zamotavati oblake da bi pala kiša.

Po jednoj staroj kladuškoj priči onog dana kad zapušu sva četiri vjetra (sa četiri strane svijeta) istovremeno, rodiće se spasitelj ovoga svijeta, kojeg Arapi i Iranci nazivaju Mehdi.

Vrijeme kakvo zatekne Ramazan biće čitave godine: bude li sušan to je znak da će slabo uroditi pšenica.

Pred kraj mjeseca ramazana dijele se vitre (milostinja) siromašnima. Ko ne udijeli vitre, po narodnom vjerovanju, one se viju iznad kuće kao upozorenje gazdi familije da se izvrši ta obaveza.

Ne valja se ženiti ili udavati između dva Bajrama. Navodno, neće biti sretan brak.

Uoči Bajrama prži se halva, kako bi se njen miris proširio po kući i prizvao berićet, te pravi baklava.

Bude li prvi dan Kurban-Bajrama sa kišom ili da pada snijeg onda je to znak da će kukuruz i grah uroditi te godine (ili naredne).

Bajram se nekada čestitao riječima: "Bajram bajrić!" Odgovaralo se: "Allah razil" ili skraćeno: "Alarazil!".

Koliko se kuća obiđe (posjeti) za Bajram, toliko se uhvati ili zaradi sevapa.

Kod švercera ovoga kraja oduvijek se poštovalo pravilo da se prvom mušteriji ne daje ništa na varesiju, posebno od tek nabavljenje robe, jer u protivnom ne bi se imalo sreće u prodaji.

Zimi kad se vidi kreja (šojka) znak je da će padati snijeg, a ugleda li se sova - zavladaće studen.

Stoji li horoz na jednoj nozi - sluti studen i hladnoću.

Ako bi krava nekim slučajem ušla ili zakoračila prednjim nogama u kuću to se smatralo jako lošim predznakom koji se mogao odagnati jedino ako bi se životinja zaklala.

Kad neće da se izmete povlaka domaćica bi tri puta „za Suncem" uz Euzubilet pronijela oko stapa mećajicu.

Kad krava oboli vjeruje se da je oko nje dobro pronijeti kakve sadake, kao i oko teleta čim se oteli, pa udijeliti nekoj sirotinji.

Događaj kada bi krava iznenada i bez nekog očitog razloga umrijela smatrao se znakom da je svojom smrću spasila (zaklonila) starješinu kuće od belaja, pa čak i same smrti.

Ne valja držati otvoren kišobran u kući u strahu da u nju ne udari grom.

Da se kuća zaštiti od groma uvijek treba sve vile u domaćinstvu držati okrenutim naopako.

Nikada ne valja vraćati mlaćenicu poslije jela u posudu iz koje je uzeta, i u kojoj je ima još, jer bi se mogle pčele u domaćinstvu slabo rojiti i napredovati.

Onome ko drži ovce bijeli jaganjci su znak sretne godine a dok su crni predznak nepovoljnih mjeseci koji dolaze. Ako je većina jaganjaca šarena, njihov vlasnik će te godine biti u dugovima.

Kad se krava oteli domaćica pažljivo motri po štali da ne bi ugledala gdje kokošije jaje zatureno u neki ćošak ili podmetnuto u sepet. Naime, oduvijek se misli da se čarke za smrt blaga (stoke) najbolje rade na jajetu, koje se nikako ne smije razbiti, jer bi se onda desilo zlo. Čim se pronađe sumnjivo jaje, u sepetu ili izvan njega, treba ga staviti u sepet i pažljivo odnijeti do potoka ili rijeke. Tu se sepet spusti u vodu da protiče kroz njega i tri puta se kaže na glas da se čarke vrate onome ko ih je napravio. A potom se jaje pusti niz vodu da ga odnese.

Za curu koja se ne uda na vrijeme ili momka koji okasni za ženidbom u narodu se nekad govorilo "da su subenasti". Naziv dolazi od pojma bena (luđak), benast ili lud.

U narodu se kaže da muškarac kad želi da se oženi "traži sebi i slugu i drugu" odnosno nekog da ga služi i sa njim druguje.

Osobe koje imaju "zvrk" u kosi smatraju se sretnima ali i tvrdoglavim.

Maslo izmeteno na mladu subotu tražilo se "za lik (lijek)", i koristilo se kod pripreme mehlema.

Na mladu nedjelju, prije izlaska Sunca, uz Euzubilet se odsjeku tri pramena kose i bace pod drvo tunje (dunje), da bi kosa bolje rasla i imala jak korijen.

"Ako se Misec mine u lipome vremenu onda će kasnije biti kišovito i obrnuto", govorile su stare žene.

Kada su rogovi Mlađaka okrenuti na gore - slijedi period lijepog vremena, a ako su okrenuti prema dolje - biće nestabilno vrijeme.

Djeca su se nekada plašila pokazati zube pred žabom, da im ne bi umrla mati, jer "umrijeće ti majka ako ti žaba prebroji zube".

Kad neko muca pa zapne u govoru onaj pored njega treba nogom udariti u zemlju i oslobodiće mu se isti tren govor.

Kad nekog uhvati padavica treba mu u ruku, među prste, ugurati kašiku ili ključ.

Kad se rodi preživo dijete (hiperaktivno) narod kaže da je to zato što je došlo na silu tojest jedan ili oba roditelja nisu ga htjela.,

Kad sijeva treba se odmaknuti od prozora jer ljudske oči mogu privući munju.

Kad sijevne pa malo potraje dok se ne začuje grom narod kaže da će nevrijeme brzo proći ili neće biti jako.

Kad pada kiša a sija Sunce kaže se "rodio se još jedan Ciganin", a pojedine stare žene kažu kako tada "nebom leti zmaj" i da mlado žensko treba da se pazi (zbog vjerovanja o rođenju sniti ili snijeti koja nastaje iz seksualnog odnosa zmaja i žene).

Ako je mušku nožni palac manji od onog prsta do njega, žena će mu biti šef. Nekad je žena, kad se vjenčavala, običavala nagaziti mladoženji nožni palac, kako bi bila u braku glavna.

"Ne kupuj kobile bijele nit vodi kući žene Mejre", stara je kladuška izreka o baksuzluku bijele kobile i ženska tog imena.

Djevojke i žene koje su htjele imati mladoliko lice redovito su se umivale surtikom (surutka) i čuvale svoje lice od Sunca, sve dok ne prođe Jurjevo (Mijena) ili Hidirlez.

Za nešto što se mora dugo čekati u Kladuši ima izreka:" Teško dočekati k'o maćehin kolač i pasji jug". Ovdje se misli kako je mala vjerovatnost da će maćeha djetetu, koje nije njeno,  dati kolač ili da će zimi puhnuti jugo, uoči kojeg se noću psi razlaju.

Ne valja stajati na kućnom pragu jer je to kućni zatir (propast), a posebno ne valja za djevojku da sjedi na pragu - imaće težak porođaj.

Ljuske od jaja bacaju se u vatru ognjišta (šporet) da bi se kokoške lakše raskvocale. Pilići se slabo lijegu u kišovitoj ili u godini u kojoj puno grmi.

Cvrkutanje ptica znači promjenu vremena kao i kad se kućna vrata teško otvaraju.

Prevrne li se oštrica noža na gore, slučajno pri radu, znak je muškog a okrene li se na dolje - ženskog gosta.

Treba se čuvati garavih očiju pošto one najlakše "prostrijele" čovjeka do srca i mogu uzrokovati i smrt, posebno maloj djeci.

Protiv uroka se govori: "Mašallah", "Gluho bilo, ne poduročilo se!", "Bože, ne podreci!"...

Kad ujutro vidi mladu curu muško se treba uhvatiti za svoja jaja pa će mu biti nafakali dan.

Kad se posuđuje lijek ne smije se zahvaljivati jer neće biti koristi od njega.

Ko mokri po putu dim ide za njim.

Znak lijepog vremena je dim koji izlazi uspravno iz dimnjaka.

Da se ne bi nagazilo ili ograjisalo tog dana ujutro uvijek treba uz Euzubilet ustati na desnu nogu. Sa Euzubiletom se otključavaju i zaključavaju ulazna vrata, loži vatra, pokriva jelo i voda, dolazi na bunar, itd.

Mjesto na kojem se kupao mejit, kao i mjesto gdje je ležao ili su bile kante sa vodom kojom se kupao ili odjeća, poslije dženaze trebaju se "proći vatrom". To se čini zbog toga što se upravo tu može nagaziti ili ograjisati. Zapali se jedna ili tri šibice, uz Euzubilet, i pronesu iznad tog mjesta u krug "za Suncem" učeći tri ili pet puta suru Ihlas.

Soba u kući gdje je ležao mejit mora se nakon iznošenja "zakurbaniti" tako da se na mjesto gdje je mrtvac prenoćio stavi posuda puna pšenice, koja se nakon dženaze odnese nekoj sirotinji. Ako se ovo zaboravi napraviti onda se uzme nešto novca, pronese rukom, uz Euzubilet, u krug "za Suncem" iznad tog mjesta i daruje sirotinji.