Neka od narodnih vjerovanja o kiši i gradu

U narodu se tvrdi da ako odmah nakon sijevanja (munje) započne grmljavina sprema se jako nevrijeme a ukoliko ne zagrmi - oluja će biti blaga.

Da se odagna i otjera nevrijeme, posebno tuča (grad), stare žene ili neko od ukućana iznosio bi van sofru i naslanjao je na zid kuće, u dvorište se bacao sadžak (metalni tronožac), mašice... Svi ovi predmeti imaju svoju upotrebu u pripremi i serviranju hrane pa se sam od sebe nameće zaključak da njihovo izbacivanje napolje, u dvorište, ima volšebnu funkciju da zavara duhove nepogode i da im se stvori privid kako im se sprema gozba u čast te da ih tako odobrovolji.

Dijete koje nije zapamtilo roditelje, kojem je otac umro prije njegova rođenja ili mati u prvim mjesecima ili godinama, pojelo bi nekoliko zrna grada zbog vjerovanja da takva djeca imaju profilaktičnu moć pred tučom.

Nadasve su zanimljiva vjerovanja bosanskog naroda u kojima se djeca bez jednog ili oba roditelja povezuju sa nebeskim silama i prirodnim pojavama. Naime, u Velikoj Kladuši se vjeruje kako Sunce ne bi sijalo na nebu da nema siročadi, jer ih ono ogrije i utopli umjesto roditelja.

Kada zasuši, dugo ne pada kiša, hodža skupi "dobre djece" iz desetak familija, među kojima se mora naći bar jedno dijete bez roditelja, i ide sa njima na kakvo visoko brdo i tu djeca na kraju svake hodžine molitve ponavljaju "amin". Nakon toga se vjeruje da će Bog uslišiti molitve i pustiti kišu. Isto tako, vjeruje se da ako trudnica baci tabut u rijeku, odnosno zaveže ga za neku vrbu na obali i pusti u vodu da će ubrzo pasti kiša.