Istinska ljudskost - empatija

Šta je empatija? Najjednostavnije bi bilo reći da je to sposobnost da uđemo u cipele druge osobe, sa ciljem razumijevanja njezinih osjećaja i stavova, i da to razumijevanje koristimo za usmjeravanje vlastitih postupaka. To se razlikuje od dobrote ili sažaljevanja. Još nešto bitno jeste da empatiju ne treba dovoditi u vezu sa onim zlatnim pravilom: "Ne čini drugome što ne želiš da se učini tebi".

Empatija je istinska ljudskost, nesebičnost, jasno poimanje da i drugi ljudi imaju osjećaje i potrebe, te da smo svi generalno isti, unatoč materijalnom ili nekom drugom statusu. Bogat čovjek lako može postati siromašan a intelektualac psihički bolestan.

Empatija je, dakle, sposobnost razumijevanja ili osjećanja onoga što druga osoba doživljava odnosno umijeće postavljanja sebe u položaj druge osobe. Definicije empatije obuhvataju širok raspon emocionalnih stanja pa tako vrste empatije uključuju kognitivnu, emocionalnu ili afektivnu te somatsku empatiju. Ona omogućuje prosocijalno ponašanje odnosno potiče na razvijanje društvene svijesti.

Tokom posljednjih decenija neuroznanstvenici identificirali su 10-dijelni "krug empatije" u našem mozgu koji, ako je oštećen, može osjetno umanjiti sposobnost razumijevanja tuđih osjećaja. Evolucijski biolozi poput Frans de Waal-a dokazali su da smo društvene životinje koje su prirodno evoluirale da brinu jedna o drugoj, baš kao i naši rođaci primati. Psiholozi su detektirali kako smo za empatiju pripremljeni snažnim vezama tokom prve dvije godine života. No, to ne znači da se empatija prestane razvijati tokom ranog djetinjstva nego da se razvija sve do adolescencije.
Ipak, unatoč tome, većina ljudi posjeduje empatiju prema osobama poput sebe, prvenstveno unutar familije, dok će njen intenzitet rizično opadati kada su u pitanju lica koja se nalaze izvan kruga porodice, zajednice, vjerske ili etničke pripadnosti.

Izrazito empatični ljudi imaju nezasitnu znatiželju prema strancima odnosno nepoznatim ljudima. Razgovarat će sa osobom koja sjedi pored njih u autobusu, ispoljavajući tako onu prirodnu radoznalost koju smo svi imali kao djeca, ali koju društvena pravila skoro uvijek vremenom "ubiju" u nama.

Empate smatraju da su drugi ljudi zanimljiviji od njih, vodi ih znatiželja prema njima, koja rezultira direktnim susretom sa drugačijim načinom života kao i svjetonazorima, što sasvim sigurno oplemenjuje um i širi horizonte. Također, radoznalost poboljšava zadovoljstvo životom. Po riječima američkog gurua sreće Martina Seligmana znatiželja je koristan lijek za kroničnu usamljenost koja pogađa svakog trećeg Amerikanca.

Naravno, gajenje radoznalosti zahtjeva puno više od običnog razgovora o vremenu. Zapravo, presudno je to da pokušavate razumijeti svijet u glavi sugovornika. Empatija uništava sve predrasude koje imaju današnja društva a koje nam postaju ozbiljne prepreke u svakodnevnom životu. Sasvim je realno da postoje zli, negativni ljudi, i da ne možemo i ne smijemo opravdavati njihove loše postupke. Jer to, u konačnici, ne bi bila empatija, nego podržavanje zločina. Zli ljudi, primjerice, uvijek negiraju genocid i njihova svijest je vrlo primitivna i lišena svake ljudskosti. Biti lišen empatije, i mogućnosti da spoznaš bol preživjelih ljudi tog strašnog čina, degradira čovjeka kao biće.

U američkoj istoriji obojenoj rasnom nejednakošću postoje i svjetli primjeri kako empatija preobrazi ljude da budu uzvišena, razumna i samilosna bića, baš po uzoru kako ih je Bog stvorio. Claiborne Paul Ellis rođen je u siromašnoj bjelačkoj familiji u Durhamu u Sjevernoj Karolini 1927.godine. Živio je vrlo teško, sastavljajući kraj sa krajem, radeći u garaži i vjerujući da su Afroamerikanci uzrok svih njegovih problema i bijede. Sljedeći očeve stope pridružio se, iz čiste mržnje, zloglasnom Ku Klux klanu te vrlo brzo zauzeo istaknuto mjesto na ljestvici rangiranih članova. No, sudbina je htjela da 1971.godine bude pozvan na desetodnevni sastanak društvenih zajednica radi borbe protiv rasnih tenzija u školama, te je izabran da predvodi upravni odbor sa aktivisticom Ann Atwater, inače crnkinjom, koju je u početku prezirao. No rad sa njom u potpunosti je uništio sve predrasude o Afroamerikancima. Shvatio je da ona ima iste životne probleme kao i on, posebno siromaštvo, pa je počeo drugačije gledati crnce, rukovati se sa njima i doživljavati ih kao sebi jednake. Kasnije je izjavio; “Bio je to osjećaj ravan onome kao da sam se ponovo rodio!” Zadnje večeri sastanka društvenih zajednica ustao je ispred hiljadu ljudi i poderao svoju člansku kartu Ku Klux klana. Ellis je kasnije postao organizator rada sindikata čije je članstvo sačinjavalo oko 70 posto Afroamerikanaca. On i Ann ostali su prijatelji do kraja života. Vjerovatno postoji mnoštvo drugih sličnih priča ali ova na vrlo moćan način prikazuje snagu empatije da se prevlada mržnja i promjeni mišljenje.

I za kraj treba reći kako možda niko bolje nije sažeo bit empatije od Indijanaca, kod kojih postoji izvrsna izreka, a koja kaže: ”Prošećite jednu milju u mokasinama drugog čovjeka prije nego ga počnete kritizirati”.

Raif Esmerović