Salivanje strahe kod bošnjačkog naroda

Salivanje strahe ili izlijevanje olova drevni je oblik šamanističke prakse egzorcizma poznate na velikom geografskom području doslovno od Palestine, Libana, Sirije (sakbeh ili rakwi), Iraka (patohk), Alžira, Maroka (khfif), Turske (kurşun dökme), Balkana pa sve do Njemačke, Velike Britanije (melting lead, lead casting ili lead pouring) i skandinavskih zemalja. Na našem podneblju salivanje strahe se pojavljuje, kako se standardno pretpostavlja, dolaskom Osmanlija, zajedno sa cijelim sklopom drugih magijskih vjerovanja, postupaka i predaja. No, isto tako, postoji indicija da je ovaj ritual izvorno ilirski te da su ga naši preci kao vojnici Rimskog carstva proširili po Bliskom istoku, a preko Kelta je stigao i do sjeverne Evrope.

Kada se prati taj put od Palestine do Velike Britanije primjećuje se sljedeće: u arapskim zemljama olovo se lije kako bi se neko oslobodio uticaja urokljivih očiju, kod Turaka isti ritual je namjenjen liječenju straha i uroka, u BiH se strahom liječi navedeno ali i nagaža, crna magija i zaključana sreća, dok na sjeveru Evrope obred nema iscjeliteljski već isključivo divinacijski aspekt. Naime, u zemljama sjeverne Evrope običaj je da se uoči Nove godine (molybdomancy), koji se primjerice u Finskoj naziva uudenvuodentina, ljudi okupljaju, posebice djevojke, i salijevaju rastopljeno olovo u vodu kako bi doznali nešto o budućnosti koja im predstoji. Ukratko, između toga i salivanja strahe postoji određena sličnost ali i bitna razlika. Oba načina su usmjerena na otkrivanje nepoznatih događanja; kroz molybdomancy djevojke žele doznati svoju ljubavnu sudbinu u narednoj godini dok u salivanju strahe stravarke kroz različite oblike detektiraju od koje je tegobe obolio bolesnik. I tu prestaje svaka sličnost.

Mada salivanje strahe kao obred nema islamske korijene pojedini dijelovi tog starog šamanističkog rituala su monoteizirani, u onom govornom dijelu, te stoga ritual prati izgovaranje određenih kur'anskih poglavlja i dova. Pored toga u pomoć se pozivaju božiji poslanik Muhamed i hazreti Fatime, kako bi samim spominjanjem njihovih imena zlo predstavljeno u obliku bolesti pobjeglo od bolesnika. Isti slučaj susrećemo kod bugarskih ili rumunjskih stravarki koje koriste u ritualu molitvu Oče Naš, pozivajući se na svetu moć Isusa, Djevice Marije ili krsta. Svima im je zajednička upotreba dužih ili kraćih basmi i bajalica (bajati dolazi od turske riječi baymak – čarati, opsjenariti (u svrhu liječenja); varati. - Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku, Abdulah Škaljić).

Na bolesnu ili opsjednutu osobu obred ima prije svega kumulativan efekat, što potvrđuju kazivanja svih onih osoba koje su mu bile podvrgnute. No, isto tako, postoje oprečna mišljenja koja spore njegovu efikasnost, prozivajući je učinkom placeba, na što mnoge stravarke demonstrativno uzvraćaju slijedećim argumentom; ritual je, naime, podjednako učinkovit i ako se radi osobi koja zna za njega i onoj koja ne zna, poput male djece. Jedina zamjerka je da se nipošto ne pije voda u koju se topilo olovo, pošto je toksični metal, već da se ona prolije na raskršće ili se njome bolesnik samo umije i opere ruke i noge. Unatoč tome, pojedine osobe sklone su konzumiranju te vode, u malim količinama, čija je štetnost po organizam ipak minimalna u odnosu na primjerice svakodnevno uživanje cigareta. Naime, u cigaretama se osim olova, koje može biti otrovno u velikim količinama nalazi i polonij, radioaktivni element koji izaziva karcinom.

Duga tradicija u BiH

U ne tako dalekoj prošlosti svaki zaseok, svaka mahala ili čak svaki red kuća imao je bar po jednu stravarku kojoj se narod mogao obratiti za pomoć u bilo koje doba dana. Danas je situacija potpuno drugačija i drastično je opao broj osoba koje se bave ovakvim načinom liječenja ljudske duše, unatoč tome što je potražnja za njima, u ovom modernom i stresnom vremenu, ista ili čak i možda veća, nego što je bila ranije. Mladi stravara i stravaruša je vrlo malo, pošto se gubi interes za bavljenje narodnom medicinom, te se stoga sama po sebi nameće realna potreba da se, bar u krajnjem slučaju, ovaj segment bosanskohercegovačke tradicije dokumentira i očuva u pisanoj formi za neka buduća pokoljenja.

Istražujući ovo zanimljivo područje narodnog lječništva stekao sam dojam da su se kroz povijest BiH uvijek i redovito u nekom vremenskom intervalu, u odmaku od pedeset do sto godina, pojavljivale nadčulno obdarene osobe, izabrane od strane više sile, čija je primarna misija bila da pomažu i liječe narod. Izabranici su dolazili periodično, skoro stihijski, najčešće u manjim sredinama, i u različitim životnim decenijama, no njihov pravi vidarski dar (potencijal) osjetio bi se u relativno kasnijoj dobi, pošto usljed svakodnevnih poslova i obaveza, kao što su udaja, rađanje i briga za familiju, nije bilo stvarne mogućnosti da se „odabrani“ u potpunosti preda svome radu. To je rezultiralo stereotipom kako su najpoznatije i najbolje stravarke one u starijoj dobi „koje su prošle menopauzu“.

Dakako, još jedan razlog ovakvom slijedu dešavanja često se krio i u smjeni generacija, znanje se akumuliralo i tradicionalno nasljeđivalo (prenosilo) od spiritualno obdarenog prethodnika – sa svekrve na snahu, s majke na ćerku, s djeda na unuka. Tek onda kada se „učitelj“ zbog teške bolesti ili starosti povlačio učenik ga je mogao zamjeniti prisvojivši uz stečeno znanje i sve njegove bivše „pacijente“. Koliko sam uspio doznati učitelja je rjetko učenik uspijevao nadmašiti, vjerovatno zbog toga što nije, poput prethodnika, njegovo znanje bilo poklonjeno od više sile nego naučeno.

U duhu svega do sada napisanog aktuelna formulacija pojma stravarke ili stravara bila bi da je to žena starije dobi, ponekad i muškarac, koja vlada sposobnošću liječenja psihosomatskih poremećaja (psihopatologija) kroz podvrgavanje bolesnika šamanističkom ritualu koji u sebi sadrži primjesu alhemijskog postupka.

Unatoč tome što je sama forma rituala, topljenja i izlijevanja olova, na prvi pogled prilično jednostavna ona je zapravo veoma kompleksna i sadržajna. Držeći u ruci komadić olova stravarka izvodi ritualno kruženje oko glave bolesnika, ili laganim dodirivanjem određenih mjesta na tijelu, želeći time na krajnje sugestivno-magijski način „konektirati“ bolesnu (opsjednutu) osobu sa energijom metala. Kako bi se što bolje fokusirala u tome stravarka dok to čini šapuće slijedeću zakletvu: „Bježi straho iza devet mlina, iza devet polja, iza devet stijena...“. Potom olovo stavlja u direktni kontakt sa vatrom a nakon toga i vodom.

Upravo iz spomenutog razloga, povezanosti sa ognjem i transformacijom, olovo je pored željeza ili gvožđa, oduvijek u svijesti bosanskog naroda sadržavalo apotropejsko svojstvo, štitilo od zla i oslobađalo dušu . Mogućnost da se topljenjem olovo iz krutog oblika dovede u fluidnu formu i obratno izazivalo je ljudsku fasciniranost i podržavalo ideju kako se magijskom manipulacijom njime mogu „uhvatiti“ ili „zarobiti“ zli duhovi te ih tako poraziti .

Kada straha iziđe na olovo

Još mnogima od nas živo je sjećanje o adetu naših starih nena da se uvijek negdje u kući čuvalo bar nekoliko komadića olova, obično u kutiji za šivaći pribor, za „ne daj Bože“, da se nađe pri ruci ukoliko se nečije dijete prepadne, ureče ili neko od ukućana nagazi. Po potrebi to bi se olovo opralo i diskretno odnosilo do stravarke, ostavljajući ga da ona na njemu nešto „nauči“ poput sure Jasin, te bi se onda sutradan ponovo vraćalo kod nje, ovaj put na seansu salivanja.

Evidentno je kako u prošlim decenijama nije bilo djeteta, naročito u ruralnim sredinama, kojemu se bar jednom nije salijevala straha. Čim bi majka primjetila da se njeno čedo uplašeno budi iz sna posumnjala bi da je postalo žrtvom užasnog šoka ili straha, koji mu trga snove i oduzima snagu. Vjerovalo se da je potrebno što prije intervenirati u pravcu liječenja, prvenstveno zbog bojaznosti da strah ne bi „oživio“ u mladom biću i prouzročio mu dodatne komplikacije, pa čak i smrt.

Neka Joka, žena Petra Kokotovića, iz Račića ispripovijedala je svešteniku K.Kovačeviću („Kako se liječi strava?“, Bosanska vila, broj 3, 1888.godina), kako joj ništa drugo nije pomoglo da spasi dijete nego li – salivanje strahe. Iako se, priznaje, prvo obraćala za pomoć đaku i starom popu od toga nije bilo nikakve fajde. Spas je tek pronašla kod stravarke Nelke.

–„Moj Mile, kad je bio dijete, dopade jedan put te nemile bolje i čitav mjesec dana bio je u takoj muci, da nikad u noći ni u danu očiju sklopiti nije mogao. Bože moj milostivi! Muka je to bila velika:čas zaspi, čas zavrne očicama, čas protegni se, pa se trgni i skoči na noge, da mu sve koščice pucaju.

Išla sam đaku u Suvaju (selo kod Bosanske Krupe), te mi otvara' roždanik i reka, da se – prošćeš – Kad sam ga nosila (trudna bila) poslije sunčanog počitka i to uoči sv.nedjelje preko bunjišta prešla, na da me je na bunjištu – Bog budi s nama – zapan'o (zadunuo) nečisti vjetar, te da je od toga i moj mali stravu dobio. Napisa mi tri zapisa: „jednim ćeš ga – veli – okaditi, drugim ga okupaj, treći zamotaj u voštenu krpu, pa privrzi (objesi) djetetu na vrat . Dado mu gotova po talijera, pa odoh kući i učinih sve kako mi on reče. Po mojoj duši, malo djetetu bi lakše, ali po nesreći otrže se zapis s vrata djetinjega, te se neđe izgubi a njega bolest opet poče kinjiti.

Odvedoh ga starom popu Bosaičiću u Grmušu – jer mi rekoše da je on sevepli ruke – pa mu očata strašnu molitvu tamam od bešluka (50 nov.), ali i to slabo pomože.

– Dok mojoj srećom kazaše mi za staru Nelku iz Podastrane, te ja brže bolje k njoj. Zateko je u kući samu samcatu i kazah joj sve po redu. Onda ona skoči i izvadi iz kovčega (sanduka) puščano zrno (kuglu), metnu ga na mašu (ožeg) a mašu na vatru. Sve nešto šapće u sebi, pa sam htjela, da i ja čujem što šapće, ne bi li kako i sama liječiti naučila, ali ne mogoh čuti ništa, nego samo dvije tri riječi. Učini mi se, da ovako nekako šapće:

Euzubilahi
De ozdravi mali!
Oće šućur, ako bog da,
Ozdraviti svojoj nani.

Kad se olovo na maši rastopilo, a ona nali bakrenu zdjelu (ćasu) vode, pa metnu djetetu na čelo a u onu vodu sali rastopljeno olovo sa maše. Olovo u vodi cvrknu i pade na dno, a ona ga brže bolje izvadi, pa ga sve nešto zagleda i otpoče meni: “Evo vidi ti se, da ti se mali najprije prep'o od nešta rogata i to baš onda, kad si ga rodila ili bar kad je malešan bio“. Ja se primislih malo, i po mojoj jedinoj duši, pade mi na um, da je jedan naš jarac dolazio na kućni prag i zavirio u kuću, kad sam ja maloga Milu rodila. Uzeh i ja od nje ono olovo a ono se na moje preveliko čudo u vodi u jarca pretvorilo. Pravi pravcati jarac: vide se rozi, brada, noge – ama baš sve poput našeg lasana (jarca). „Vidiš“ – reče mi Nelka – „od šta god dijete najprije stravu dobije, to će meni izaći na ovome olovu, ali to predragi melajići (anđeli) tako učine – i to nije svakom dano“. Nelka uze opet ono olovo, pa ga metnu na mašu i prinese vatri.

Olovo se opet rastopi, a ona metnu zdjelu djetetu na prsa, pa opet učini kao i prije. Tako i treći put nad nogama djetinjim. Kada je po treći put svoj posao izvršila, reče mi:

„Čuješ draga! ništa drugo nije sevep (uzrok), da se tvoje dijete prepada, nego onaj jarac, za koga sam ti kazivala, nego ako je taj jarac živ a ti ga zakolji jer ne valja da živi". Za tim uze onu vodu i otra djetetu desni obraz i lijevi nožni palac, pa onda lijevi obraz i desni palac, desnu ruku i lijevu nogu, lijevu ruku i desnu nogu a onda sve ostalo tijelo, i to sve u nakrst. I od toga vremena nikad se na mom Mili — Bogu vala — strava nije pokazala. Nelki sam za ljekariju dala dvije cvancike, jedan sirac i od onoga jarca, kad smo ga zaklali, plećku mesa . Da joj je blagosloveno! ja to i ne žalim, jer da nje ne bi, moj Mile davno bi već — Bog budi s njim — u crnoj zemlji ležao."

Nije „strava“ nego straha

Antun Hangi u svom antologijskom djelu o životu i običajima bošnjačkog naroda bilježi tradicijsku vještinu bavljenja narodnom medicinom. Hangi konstatira:“ kako naše muslimanke, a osobito starije žene, rado bajaju i u grah vračaju, uroke i ogramu skidaju i stravu salijevaju...“. Te pojedine starije žene koje autor spominje u svome tekstu poznate su u bosanskom narodu pod zajedničkim nazivom stravarke ili stravaruše (vjerovatno najautentičniji eksponenti folklornog liječništva), čije znanje i praksa, na najbolji mogući način prezentira nekadašnji šamanizam .

U nastavku Hangi u kratkim crtama opisuje kakvom vještinom raspolaže vješta i „na glasu“ stravarka: “Žena koja zna dobro bajati i stravu salijevati a osobito ako je sevapli, sretne ruke, mnogo vrijedi jer ona može mnogoga božijim emrom (zapovijedi) od uroka ili strave spasiti a može bogme i djevojku isprositi i momka oženiti.“

Naziv stravarka, iskovan od pojma strava , ili lingvistički pravilnije straha, pošto u bosanskom jeziku ne postoji riječ strav nego strah, sugerira na zaključak kako je glavni uvjet da se neka žena (osoba) bavi duhovnom/magijskom medicinom njeno ovladavanje sa vještinom salijevanja (olova), preko koje ona zapravo dobija izun ili dozvolu za svoj rad. A dokaz da posjeduje izun je upravo sevapli ili nafakali ruka.

No prije nego li se detaljnije posvetim objašnjenju dobijanja izuna neophodno je razjasniti magičnost postupka topljenja olova i njegovu ulogu u povijesnom i mitološkom smislu.

Vještina taljenja krutog metala u korelaciji je sa srednjovjekovnim običajem iskazivanja dubokog poštovanja prema kovačima i njhovom zanatu, zanimanju koje se još od antičkog vremena smatralo uzvišenom ili svetom vještinom. Primjere božanskih kovača pronalazimo i u mnogim mitologijama, naročito grčkoj i skandinavskoj, gdje su kovači izrađivali sudbonosno oružje kojim se pobjeđivalo zlo. Na sličan način je topljenje komadića olova i njegovo izlijevanje u hladnu vodu zapravo minimalističan prikaz te stare i plemenite vještine, što bez imalo dvojbe, stravarke i stravare stavlja u poziciju mitskog kovača, ali i ratnika, čija sposobnost obuzdavanja olova kroz topljenje i „tjeranje“ na transformaciju oblika predstavlja simboličnu pobjedu dobra nad zlom tojest zdravlja nad bolešću.

Božanska licenca za liječenje

Uspješno se baviti vidanjem nikada nije mogao bilo ko nego se ono od pamtivijeka smatralo povlaštenim zanimanjem pojedinaca vještog uma i duha. Iako postoji nekoliko evidentiranih uslova za bavljenje ovom šamanističkom praksom zasigurno prvi i najvažniji tiče se izuna ili mistične inicijacije u tajnu liječenja. Izun je doslovno rečeno prijenos čudesne zdravilne moći sa učitelja na učenika ili sa više sile na budućeg stravara. Modernom terminologijom izun je licenca za volšebnu iscjeliteljsku praksu.

U jedinom poznatom intjervju za javnost koji je dala stravarka iz Potur mahale (Travnik) zvana Hadžinica (www.havale.blogger.ba) ona konstatira kako stravarstvo „izumire, nema mladih žena koja bi htjele učiti, a i malo je oni koje bi to mogle - kaže Hadžinica i pojašnjava predispozicije koje su veoma stroge: onaj ko je već iskusan u salijevanju, učeniku daje izun, odnosno dozvolu. Žena mora biti pobožna, pokrivena i bilo bi poželjno da je obrazovana, posebno u islamskom duhu. Ne mora biti obavljen hadž, ali kako kaže Hadžinca, nije zgoreg“.

U Turskoj obred inicijacije naziva se „predavanje ruke “, što je slično ili pak identično sa bosanskim načinom uvođenja dojučerašnjeg pomagača u svijet profesionalnog bavljenja duhovnom medicinom. Ostarjela i bolesna stravaruša kada osjeti da nema više kuveta (snage) obično kćerki ili snahi stavi u ruke svoje rekvizite (metalnu kašiku, posudu i komadiće olova) i gledajući je u oči kaže:“ Evo, snaho, tebi predajem pa ti nastavi dalje, ja više ne mogu. Neka ti bude sa hairom!“. Takav postupak je drevno pravilo u prilikama kada stravarka na odlasku hoće „da skine sa sebe“ mističnu moć koju posjeduje i preda je drugom licu .

Oduvijek se među vjerskim hećimima kategorično zastupa ideja da bez izuna nema niti uspješnog rada. Iz svega napisanog moglo bi se konstatirati kako misija liječenja nikada nije slučajna te da je ona rezultat nama ljudima neshvatljivog odabira od strane više sile, koja tako kroz tijelo i um medija (vidara) demonstrira svoju snagu i postojanje.

O važnosti izuna jedne prilike je progovorila poznata stravarka Almasa Čizmić iz malog mjesta Međurječje (Rudo) smatrajući svoj dar pomaganja ljudima božanskom voljom:

„-Ima žena što ižljevaju , ali nije je Bog poslao za to. Meni je rekla moja nena, prvu stravu ako saliješ i usniš da to radiš, onda radi. A ako ne usniš, onda nemoj narod lagati“.

U narodu su poznati slučajevi kada je neka osoba doslovno preko noći postala iscjeljitelj, uvijek nakon intervencije više sile u snu. U toku tog dešavanja na spavača je telepatski prenesen dar znanja koji nipošto ne smije biti zloupotrebljen. Većina poznatih vidara tvrdi da je sposobnost liječenja zadobila nakon što je sanjala hazreti Fatimu, tri djevojke – vile ili nekog od „svetih duhova“ poznatih pod zajedničkim imenom Dobri .

U nastavku svog kazivanja stravarka Almasa otkrila je da je kroz svoju praksu imala u snu susret s tajanstvenim muškarcem obučenim u zelenu odjeću:

„- Bog te pošalje da to radiš. Ja sam usnila kad sam onoj maloj izlila. Čovjek i zeleno odijelo na njemu, i kaže mi: „ Almasa, ti si počela da izlivaš stravu. Dodaj, kaže, dovu el hakiju, i kome god šta uradiš biće dobro. I eto, ja što god uradim, dobro je.“

Jedan od rjetkih stravara (Arif K.) sa kojim sam uspio doći u kontakt i razgovarati priznao mi je da mu niko nije dao izun, nego da ga je jednostavno vukla neobjašnjiva želja da se bavi salivanjem strahe.

„-Bio sam još dijete, oko nekih 15-16 godina, i gledao kako je naša seoska stravarka salivala mojoj rahmetli materi olovo. Čuo sam da šapće sure Falak i Nas i govori kratku basmu pri izlivanju. Kažu ako zapamtiš ono šta neka osoba uči da se znanje primilo na tebe. Nedugo nakon toga isprobao sam kod kuće salijevanje i tako je počelo. Čak sam i usnio san u kojem to radim. Možda je to bilo odobrenje za rad. Ne znam. Nakon godinu ili dvije usnijem san kako duga, kilometarska kolona ljudi ide po površini mora a ja ih vodim. Zapamtim taj san ali ne znam mu značenje? I onda mi samo od sebe dođe da su to sve ljudi kojima ću kroz život pomoći.“

Postoje i drugačije verzije uvođenja u svijet liječenja. Stravarka Fikreta Beganović iz Sarajeva ovako je opisala svoju inicijaciju:

„-Rođena sam u Priboju prije 62 godine. Moja rahmetli nena Murija bila je posebna žena, saljevala je strave, pomagala ljudima. Ja o tome nisam ništa znala. Nije me pretjerano ni zanimalo. I onda, desit će se taj znak s neba. Imala sam sedam godina, bio je ramazan, 27.noć. noć poznata inače kao vrijeme kada se želje ostvaruju. Pogledala sam ka nebu i vidjela kako se zvijezde pomiču, nebo rastvara. Vidjela sam džennet. Tada sam dobila moć koju nisam ni koristila niti znala kako se koristi.“

Prema kazivanju stravarke Ćanke iz Velike Kladuše (preminula u zadnjoj deceniji prošlog vijeka) njoj su jedne noći u sobu došli nepoznati muškarac i žena obučeni u potpuno bijelu odjeću, i probudili je tako što su je povukli za veliki nožni prst. Za vrijeme susreta sa njima ona je dobila znanje o liječenju i izun te se stravarstvom intenzivno bavila sve do svoje smrti .

Nešto drugačija inicijacija desila se Emini Hadžihasanović koja je novinaru magazina Dani ovako ispričala:

„- Ja sanjala da ću umrijet. A ova mi se kuća k'o obrela negdje na velikom brdu. I sad ja tražim nekoga da mi prouči Jasin, i nikoga ne nađoh. I onda turim pored ove sećije deku i legnem da mrem. Počnem učiti Jasin i tri mubina Jasina proučim, i umrem. Kad sam se izjutra probudila, znam šta sam sanjala i šta je bilo, i onda odem jednom hodži na Vratnik i kažem mu taj san. On kaže: „To je dobro za tebe što si sanjala ako ćeš salijevati stravu.“ Nisam nikad, rekoh, ali, eto, mogu početi. Odatle dođem ovdje, kad, gore ima jedna žena - sve od doktora do doktora. Ufatilo je, ne može da makne. Kaže: „Ja te noćas sanjala da mi salijevaš stravu.“ Ja se nasmijah i reče“: nisam, bogami, nikome. E, kaže, meni ćeš je sad salit. E, reko', kad je tako, hoću. A ona uz stepenice moje na koljenima iziđe. Ne može da previje nogu. E, tu ja uzmem kašiku i počnem da salijevam stravu. Kad sam joj salila treću stravu, ona se ovako nešta ušinu, diže se na noge i počne hodati. Živjela je iza toga tri-četiri godine i umrla. A ja otad salijevam stravu."

Ipak, mora se rezonirati kako se do zvanja stravarke ne dolazi isključivo kroz mistična dešavanja ili predavanje izuna, već je ono ponekad spontano i vođeno čistom radoznalošću, koja s vremenom od početnika oblikuje profesionalca. Pravi primjer je stravaruša Fatima Avdić iz Tuzle, o kojoj je srbijanski časopis Magična Zona 2005.godine objavio tekst pod naslovom Olovo sve kaže:

„ - Salivanje strave naučila sam još u ranoj mladosti od nane. Kao mala, vrzmala sam se oko nje da vidim šta će olovo oblikovati i šta to cvrči u hladnoj vodi. Samostalno radim već sedamnaest godina i do sada nisam imala nijednu primjedbu na rad, dobijala sam samo pohvale.“

Strahu ne salijevaju isključivo žene nego i muškarci, sa jednakim uspjehom, a među poznatim stravarima bio je visočki hadžija Omer Softić kome su, kako je on svojedobno otkrio javnosti, doktori iz Sarajeva upućivali svoje pacijente sa čudnim dijagnozama. Također, olovo salivaju i mnoge hodže-iscjelitelji te derviši poput Envera Imamovića.

Na kraju ovog poglavlja treba dodati kako se liječenjem osim stravarki u bosanskom narodu nerjetko bave i bule. Njihove metode vidarstva su skoro identične onima koje praktikuju ove prve, uz napomenu da pojedine bule vladaju bogatijim znanjem i samim time znaju biti vrlo uspješne u svome poslu.

Jedna od njih, koja je htjela ostati potpuno anonimna, povjerila mi je tajnu uspješnog iscjeljivanja:

„- Moraš puno molitve upućivati dragome Allahu i u tome se potpuno uživiti, znaju ti nekad suze krenuti na oči koliko se tome prepustiš . Sve dok takav ne budeš, ne dođeš u takvo stanje, da se uneseš i uživiš bilo to salivanje strahe, skidanje uroka, vraćanje pomjerenog želuca, ili bilo čega drugog, nema uspjeha. Moraš se predati molitvi i radu, nema tu ništa tandra-mandra, na brzinu i kako bi ti. Sve polahko i sa božijim emerom biće dobro!.“

Sve opasnosti strahe

Bez imalo dvojbe osoba koja se bavi taljenjem olova mora imati sigurnu ruku kako se ne bi desilo da nesmotrenošću izlije vruće olovo po nekom dijelu tijela bolesnika i tako mu nanese fizičke ozljede. No, osim vanjskih postoje i one skrivene opasnosti koje se mogu smatrati vrlo neugodnim nuspojavama bavljenja stravarstvom.

Dok eliminira negativnu energiju sa bolesnika stravaruša se izlaže direktnoj opasnosti, pošto se na nju za to vrijeme, negativna energija „hvata“ i „kupi“. Znaci takvog djelovanja su pojava nekontrolisanog zijevanja, ponekad praćenog sa suzenjem očiju. Stoga čim isprati bolesnika iz svoje kuće ona mora samu sebe podvrći tretmanu „čišćenja“ kojeg obično izvodi, u onoj najprostijoj varijanti, tako da skine svu odjeću sa sebe i kroz nju provuče metalni ključ.

Druge, pak, imaju naviku da uhvate rukama skute svojih haljina i tresu ih, doslovno otresaju, govoreći posebnu basmu, ili oko odjeće „pronose vatru“ – koristeći zapaljene šibice.

U slučaju da se stravarka ne zna rješiti „kubeta i nameta“, tvrdi se, može oboliti od onoga što drugima liječi. Prvi simptomi su gušenje u grudima, problemi sa srcem (aritmija), otežano disanje, stalna glavobolja, nesanica, halucinacije i slično.

U knjizi Zapisi i Hamajlije (Ahmed Bosnić, Arka Press, Sarajevo, 1997.god), autor razgovarajući sa vjerovatno najpoznatijim bosanskohercegovačkim hafizom Esadom M.Čančarom, inače dobrim poznavateljem spiritualnog svijeta, dotakao se u jednom dijelu intervjua i rituala salijevanja strahe. On smatra da je ritualni postupak sipanja taljenog olova u posudu s vodom doslovno:“ bombardiranje onoga duhovnog bića koje se nalazi u ljudskom tijelu i vrši negativan uticaj na kompletan organizam.“ Obred se smatra uspješno okončanim ukoliko se olovo razleti na bezbroj komadića jer to znači „da je džin rasturen. On više nema kičme, ne može se više nikada sastaviti, on je za sva vremena razvaljen. Uništen! Likvidiran!“

Međutim, uvaženi hafiz napominje da zbog opisanog dramatičnog epiloga lica koja se bave salivanjem moraju biti izuzetno moralne osobe, čiste duše i tijela „kako bi se tim poslom bavile i – ostale zdrave.“ U suprotnom, smatra on, desit će im se da postanu žrtve tih istih džina tojest opsjednute.

Mistični aspekti rituala

Dok je izun intimno iskustvo stravarke ili stravara, o kojemu uglavnom šira okolina malo ili skoro ništa ne zna, njihova sevapli ili nafakali ruka je svojevrsni zaštitni znak i najbolja preporuka.

Lice koje se bavi narodnom medicinom poput želudičarki, bajarki ili stravarki (nekad je sve to znanje sadržano u radu jedne osobe) moralo bi imati „sretnu ruku“, kako bi joj iscjeliteljski trud imao pozitivnog rezultata. Na temlju toga je iskovana izjava „k'o rukom odnešeno!“, kada se govori o izlječenju od neke bolesti ili tjeranju zla. Na primjer, jedna žena drugoj kazuje šta da učini pa da je prođe glavobolja:“ Samo ti, draga moja, uzmi to i popij pa će ti glavobolja k'o rukom odnešena nestati!“.

Podrobnije analizirano stiče se zaključak da su takve osobe zapravo sa nafakom, čiju blagodarnost i pozitivno djelovanje, iskorištavaju da bi pomogli drugima. Na tragu te potvrde prisjetio sam se jedne rečenice, koju mi je sada već davne 2008.godine uputila rahmetli stravarka Bilka iz Stijene (Cazin), govoreći da otkako zna za sebe „kao da mi je nafaka izvirala iz zemlje i padala sa neba.“ Vrlo dobra asocijacija na rečeno bi bila kako je stravaruša sa „nafakali rukom “ identična bioenergetičaru koji posjeduje visok potencijal bioenergije u sebi.

Neke pojedinosti vezane sa salivanje olova su doista magične i tajanstvene da na tren ostavljaju bez daha. Razgovarajući sa Safijom, stravarkom iz Podzvizda (Velika Kladuša) prije 7-8 godina otkrila mi je kako ponekad olovo iz kašike umije nestati dok se topi na vatri. Jednostavno – ispari, nema ga?!

„- U početku sam mislila da se kašika slučajno, mojom nepažnjom, prevrnula i olovo izlilo u pepeo ali koliko god sam se trudila pronaći ga u njemu ili među žeravicom - nije ga nigdje bilo? Onda mi je neki glas u snu rekao da se zbog toga ne brinem jer je (olovo) uzeo melek. To mi je postao pouzdan znak da će onome kome salijevam zrno biti bolje i ozdraviće. Nekad nestane samo polovica olova a ponekad sve“, konstatirala je uz smiješak.

Pored ove krajnje bezazlene situacije dešavaju se i one manje ugodne koje očigledno dolaze s one druge, protivničke strane. Kako mi je u daljnjem razgovoru povjerila rastopljeno olovo se, navodno, čak umije i zapaliti u kašiki, čime zlo demonstrira svoju snagu. Safija se toga, veli, ne plaši i tumači to slijedećim riječima:“ vatra znači da su toj osobi rađene čarke za svađu i razdor koju ja onda ugasim i tako skinem sihir.“

No, ne ide sve uvijek tako jednostavno već uzurpirani džini pružaju otpor, ne kaneći se predati bez borbe, te gase vatru u šporetu a također znaju atakovati preko olova na bolesnika i na nju samu. Naime, vruće rastopljeno olovo pri dodiru s površinom vode razleti se uz prasak na sve strane, u sitnijim i krupnijim komadićima, pokušavajući u toj „eksploziji“ pogoditi lice a naročito oči. Zbog toga se bolesnik, kao mjera zaštite i opreza, obavezno pokrije po glavi crvenom tkaninom . U svrhu samoodbrane pred naletima zla Safija si je u vrpcu za kosu, koju pokriva mahramom, stavila po komadić tisovine i gloga, dobro znanih tjerača zli duhovnih napasnika.

Povjerila mi je još jednu zanimljivost: u njenom komšiluku živi neka starica koja se svojevremeno u mladosti bavila čaranjem i narodu za novac pravila čarke. Zatekne li se kod nje dok ova nekoga liječi strahom ili uči na vodu mora se odmah, gonjena nekom neobjašnjivom mukom, dignuti i brzo napustiti njenu kuću. Kao pravog zodijačkog Ovna interesuje me mnogo toga ali postavljam joj samo jedno pitanje:“ Da li će onoga ko pravi magiju stići zaslužena kazna kada se ona skine sa žrtve?“. Odgovara potvrdno.-„On neće od toga umrijeti, kazuje, ali da će osjetiti veliku muku i nemir e to svakako hoće!“.

Možda jedan od vjerodostojnih pokazatelja da je ritual salivanja olova pod direkcijom više sile jeste uvriježeno vjerovanje kako se straha može „primiti“ za bolesnika – usljed čega on ozdravi – ali, također, da se i „ne primi“. Staro je pravilo da obred neće biti od nikakve pomoći ukoliko stravaruša bolesniku odredi koliko joj mora dati novca za njen trud . Zacjenjivati svoj rad nije nikako dozvoljeno niti poželjno u narodnoj medicini, posebice u ovome segmentu. Uvijek se mora prepustiti na volju pojedincu koliko će novca ostaviti, koliko je od srca, pošto samo tako „ima u njemu napretka za oboje“, kako je to često ponavljala za života stravarka Šerife M., iz Velike Kladuše.

Od čega pomaže salivanje

Prema pričanju većine stravarki sa kojima sam imao prilike voditi razgovor pouzdan znak da neko ima strahu u sebi odnosno da mu je „oživjela“ (aktivirala se), jeste ako usnije da konj nasrće na njega ili neka druga životinja. Ovo upozorenje se ne smije nipošto ignorirati nego što prije potražiti neko stručno lice da mu pomogne – salije zrno. Također, ženama koje se lako uzbude, počnu histerisati ili plakati, kao i djeci koja se trzaju u snu i žale na bol ispod rebara treba „saliti“ da bi ih to prošlo.

Iako svaka stravaruša pojedinačno ima svoje lično mišljenje o dosezima strahe većina se slaže u tome da salivanje pomaže kod sljedećih tegoba:

Sihiri
Ograma ili nagaža
Strah
Uroci
Nervoza
Gušenje u grudima
Neobjašnjivi bolovi
Bolovi u rukama i nogama
Probadanje oko srca
Sugreb, lišaj, šuga, češa
Nedostatak apetita
Impotencija na psihičkoj bazi
Omrza u braku

Pored nabrojanog ritual liječi od vilenina (ludila), bolesti nastalih od vihor vjetra (zapuhnutosti), divlju vatru, mucavosti kod male djece, ako učenik ne može da završi školu, kod polaganja ispita, ako je nekome napravljeno da mu ništa ne ide od ruke, ili ako mlada osoba ne uspijeva stupiti u brak.

Fatka Hasanović iz Banovića, jedna od najstarijih evidentiranih stravarki u Bosni i Hercegovini, izjavila je kako molitvama i salijevanjem olova liječi pojedine bolesti čiji su uzroci šejtanski odnosno nadnaravni: smolanice, sapunice, lišajevi, čirevi, uroci, našice, krajčica, strah, neplodnost kod žena. Njena sada već dobro znana youtube izjava:“ U osam peri a u tri beri sa štrika“, vrlo je dobar primjer narodnih umotvorina koje su u usmenom obliku vijekovima prenošene kao svojevrstan obrazac življenja u skladu sa prirodom.

Fatka upozorava kako se oprani veš nikako ne smije ostaviti preko noći obješen na štriku jer, po njenim riječima, ako se to desi, ali samo ukoliko je mokar, mrak će se „zalijepiti“ za njega (odjeću), i sa njim će prvo u opranu garderobu a potom i u samu osobu čiji je ući džini i šejtani. Po pričanju simpatične nene direktan susret s nadnaravnim bićima naziva se našice, što je vrlo slično pojmu mašice. Negativno djelovanje našica na pojedinca demonstrira se kroz ustaljenu praksu da onaj čovjek koji je postao njihovom metom naglo se budi iz sna, uvijek prije ponoći, potpuno dezorijentisan, a nakon toga počinje imati probleme sa nesanicom, pojavom neobjašnjivog straha, itd.

Unatoč tome što se salijevanje strahe preporučuje svaka tri mjeseca ili bar jednom godišnje za svakog pojedinca, u preventivne svrhe, kako se čovjeku ne bi „usadio“ u svijest strah od problema i budućnosti, postoje i određene kategorije gdje se ovaj ritual izbjegava ili zabranjuje.

Stare Bošnjakinje upozoravaju da se olovo ne smije salijevati trudnicama, zbog opasnosti da se od šoka pri „pucanju“ olova ne preplaše i pobace, i maloj djeci koja još nisu progovorila. Njima se isključivo određuje gašenje ugljevlja kako bi se na taj način odagnali uroci i strah. Djeci koja su prohodala i progovorila straha se tradicionalno salijeva iznad nekog komada odjeće poput gornjeg dijela pidžame – „mora biti dugi rukav“. Onima iznad dvanaest godina može se salijevati kao i odraslima.

Salivanje zrna

Ako se dijete nečega jako preplaši, naglo se budi iz sna, koluta nervozno očima, izgubi apetit, blijedo je i bezvoljno, plačljivo, pretpostavlja se da je pogođeno nečim negativnim što, ako se ne sanira na vrijeme, može u njemu probuditi veliku strahu.

Vođena tom spoznajom i radoznalošću stravaruša na samom početku salivanja, uzme komadić olova i stavljajući ga u kašiku, pa onda na vatru, kazuje tihim glasom:

Ja namjenih strahu saliti,
strah saznati i strah razbiti
ili uzrok doznati
šta li muči ovo dijete?

U Velikoj Kladuši ritual s olovom namjenjen djeci tradicionalno se naziva salivanje zrna, pošto se za njega uobičajeno koristilo ispaljeno puščano zrno. U nedostatku navedenog stravaruša bi kroz puščanu cijev provukla nekoliko komadića olova, čime bi zadovoljila osnovni preduvjet za svoj egzorcistički poduhvat. Dok bi se komadići olova talili u kašiki na vatri ona bi iznad posude s vodom proučila suru Fatiha a odmah iza nje suru Ihlas i izljevajući rastopljeno olovo odlučnim bi glasom rekla: „Bježi straha goni te očeva sprava!“

Pošto bi skupila sa dna posude komadiće olova, i protumačila ono što vidi u njihovim formama, stravarka bi ih opet vratila u kašiku te stavila na žeravicu. Ovom prilikom, za drugo lijenje, malo bi promjenila raspored molitvi pa bi prvo izgovorila suru Ihlas a iza nje Fatihu.

Treći i zadnji put molila bi kao u prvom slučaju. Dok olovo bačeno treći put leži na dnu posude stravarka ga ne bi vadila dok ne bi prvo u vodi zagasila, uz euzubilet, tri ugljena. Onda bi mokrim prstima umila djetetu čelo („zvijezda“), i vlažnim dlanovima prešla niz ruke i noge a ostatak iznijela napolje i prolila pod kakvo drvo ili na psa. Posudu bi prevrnula naopako, poklopila je na zemlji, i tako nepomično ostavila da prenoći „da se straha ne bi vratila djetetu nazad“.

Informativno je navesti kako se ritual može izvoditi na nekoliko načina odnosno nije nužno da bolesnik bude prisutan. Po kazivanju stravarke Safije ritual se može izvesti na „ime bolesnika, na njegovu sliku ili dio odjeće ili iznad njega samoga.“

Na zdravlje i na sreću!


Odraslima se ritual izvodio na pomalo drugačiji, sadržajno bogatiji način. Mada  se može koristiti i voda iz kućne slavine pretendirala se ona prikupljena sa jednog ili tri izvora. Po nju bolesnik ili neko iz familije ide u sam akšam. Kada se dođe nadomak izvora onda hasta, ili onaj ko je došao u njegovo ime, govori odnosno pozdravi:“ Selam vodo i vodini čuvari!“ a prije nego li zagrabi vodu kaže i ovo: “Akšam hajrla, vodo!“. Nakon što se ulije u flašu ili neku prikladnu posudu ide se kući bez okretanja unazad i izgovaranja bilo kakve riječi. Još se savjetuje da se boca sa vodom sakrije kako je ne bi ko vidio „i očima joj oslabio moć“. U kući se posuda sa vodom ostavi pored kreveta bolesnika, blizu glave, a ujutro je on ili ona, odmah nakon buđenja, pozdravi s ovim riječima:“ Sabah hajrla, vodo!“. U toku dana s tom vodom odlazi se kod stravaruše koju ona, zajedno s komadićima olova, tri puta provuče kroz tespih ili mašice. Zatim počinje sa bajanjem ili odučavanjem.

Ona nanijeti ovako:

Ilahijarebi, ja ovu vodu i ovo olovo učim i salivam za toga i toga, uz božiju moć i pomoć. Akobogda!

Ukoliko je bolesnik nagazio ili je pod uticajem magije stravarka mu saliva olovo devet puta pri tome učeći dio po dio, od mubina do mubina, suru Jasin. Za blaže oblike, poput straha koji nije zastario – nije odavno – ili urečenosti, dovoljno je izgovoriti neparan broj  puta neku kraću suru ili dovu. One se uvijek govore šapatom na originalnom arapskom: „jer je to sveti jezik“.

Ništa manje nisu zanimljive egzorcističke formule (basme i bajalice) koje stravaruše ponavljaju u toku rituala. Stravarka dok bi stavljala kašiku punu olova na žeravicu tihim glasom bi govorila dobro poznatu basmu u cijeloj Cazinskoj krajini:

Draga moja hazreti Fatime,
draga moja majko,
reci svome ocu Muhamedu pejgamberu
da mi bude u pomoći i u danu i u noći .

Odmah iza toga šapatom govori basmu poznatu kao „kuhuvelahu naopako“:

Ehum vehum ćuli lehum,
ćuli sali salallahu kulhuvelahu .

Potom dolaze na red kur'anske molitve, one kraće i poznatije poput Fatihe, Ihlas, Falak i Nas. Na kraju dodaje basmu poznatu pod nazivom „devet unazad“ a koja ide ovako:

Od devet uroka i bolesti
na Edinu osam,
od osam sedam,
od sedam šest,
od šest pet,
od pet četiri,
od četiri tri,
od tri dva,
od dva jedan,
od jedan nijedan.
Na ovome Edinu
nikakva napada,
nikakva uroka,
nikakve bolesti,
nikakve prepasti,
sa mojom basmom a božijom hazmom.

Naravno, ovo je samo jedna verzija onoga što se uči ili odučava, sve ovisi od stravarke do stravarke. Isto tako, dok izlijevaju tekuće olovo u posudu s vodom svaka od njih govori drugačiju basmu poput ove s naglašenim egzorcističkim prizvukom:

Bježi straho,
iz kosti pod kožu,
sa kože na dlaku,
sa dlake u Crno more!

I tu nailazimo na mnoštvo drugačiji verzija. Ovo su neke od njih:

Na zdravlje i na sreću !

Ili

U brdu straha,
u srcu zdravlje,
sreća i napredak !


Obično u tom trenutku stravaruša pogleda kroz prozor u smjeru nekog velikog brda ili u nebo, kako bi i tim ritualnim gestom pridonijela uspjehu rituala. Mislim da to nije nimalo slučajan čin, posebno što u obje basme uočavamo riječi „sreća“ i „zdravlje“, kojima ona priziva božansku silu ozdravljenja .

Sada već rahmetli stravarka Ajša iz Drmaljeva (Velika Kladuša) otkrila mi je da na kraju salivanja, kada se voda iz posude prelije u flašu, nad njome prouči suru Rahman i na nju (molitvu) „da dovu“ – što može biti sura Fatiha, poznata kao univerzalna dova. Na kraju svega dodala bi sljedeću molitvu:

Dragi Bože, podaj ovome bolesniku
od dva dermana jedan pa koji bilo.
Dragi Allahu, ja te molim po nebrojeno puta.
Ukabuli ovo moje učenje,
amin, amin, amin!

Tom vodom bi se bolesnik za tri jutra umivao a onda ostatkom okupao u kadi ili banji. Prljavu vodu bi pokupio u kantu i odnio do kakve rijeke ili raskršća i izlio govoreći:

Neka ova straha splaha
i ode daleko od mene;
tamo gdje pas ne laje,
mačka ne mjauče,
pijetao ne kukuriče,
veledalin amin.

Mjerenjem protiv straha

Iako nema precizno određenog dana niti intervala za salivanje, kao i kod skidanja uroka, još uvijek stravarke običavaju napomenuti da se straha najbolje „razlijeva“ ako se radi za tri uzastopna utorka.

Ritual se maksimalno može nekome ponavljati devet puta (devet dana) sa tim da se pri svakom dolasku bolesniku izlije devet puta olovo . Preko toga dalje, navodno, ne može. Smatra se da onome kome olovo ne pomogne – nema mu pomoći. Konstatira se da je pao pod uticaj „noćne strahe“ kojoj nema lijeka.

Pojedine stravarke su u prošlosti bile uporne pa nisu odustajale ni nakon devet puta (9x9), nego su poduzimale drugačiji verziju liječenja strahe – mjerenjem bolesnikovog tijela.Za nju postoji nekoliko naziva poput „odsjecanje krajčice“, „urezivanje krajčice“, „mjerenje skrate“ ili jednostavnije - „mjerenje od straha“.

Mjerenje skrate izvodilo se na slijedeći način: bolesnik leži na zemlji ili podu okrenut licem prema dolje raširenih ruku i nogu. Stravarka uzima jedno zrno ječma i pažljivo ga prepolovi na četiri približno jednaka dijela. Ove minijaturne komadiće stavlja bolesniku pod dlanove obje ruke te ispod lijeve i desne noge. Kako je uočljivo u ovom primjeru ona slijedi drevno magijsko pravilo da se uvijek počinje i završava sa desnom stranom, koja se smatra pozitivnom i božijom, odnosno prvi komadić zrna stavi se pod desni dlan, drugi pod lijevu nogu, treći ispod lijevog dlana a četvrti pod desnu nogu.

Kada završi sa prvim dijelom rituala stravarka prelazi na mjerenje dužine bolesnika tako što će s vunenom niti dijagonalno mjeriti od desne ruke, vrha srednjeg prsta, do lijevog stopala, tojest vrha palca. Pri tome se nit zategne, kako bi se precizno odredila dužina. Onda se početak niti koji je bio na vrhu srednjeg prsta stavi na lijevu ruku, također na vrh srednjeg prsta a onaj koji je bio na lijevoj nozi na desnu nogu – palac. Nit se ponovo zategne, kao u prvom slučaju. Ispostavili se da postoji i minimalna  razlika između prvog i drugog mjerenja (mjere) stravarka donosi finalnu dijagnozu – bolesnik je obolio usred velikog straha! No, utvrdi li se pak da su obje mjere iste dužine objavljuje se kako bolesnik pati od neke druge tegobe.

U trećoj i finalnoj fazi rituala, koja je uslovljena ispravnom dijagnozom, ako je bolesnik obuzet strahom, stravarka izreže vunenu nit s makazama ili nožem na devet jednakih dijelova i kasnije ih odnosi baciti na centar njoj najbližeg raskršća. Nakon što se uplašeni podigne pažljivo sa poda, stravarka uzima metlu i istim redom kako je postavljala dijelove ječmenog zrna pomete ih u smjeru četiri strane svijeta, pri tome ponavljajući kratku egzorcističku formulu:

Bježi strava, ubost će te krava!

Naposljetku izvuče četiri slamke iz metle i njih isto baci jednu po jednu u smjeru četiri strane svijeta slijedeći sunčevu putanju (u smjeru kazaljke na satu), kako bi i tom ritualnom gestom uticala na ozdravljenje bolesnika. On dok napušta stravarkinu kuću mora se strogo pridržavati pravila da se na putu do svog doma ne okreće nazad, zbog vjerovanja da u suprotnom duh bolesti može tu gestu protumačiti znakom slabosti i vratiti se nazad u tijelo bolesnika.

Dok ispraća bolesnika s kućnog praga stravaruša za njim govori magijsku formulu kojom strahi želi nametnuti nemogući zadatak:

Straha da ti hoda po šumama i gorama,
kad sve lišće po dunjaluku prebrojila
onda ti se povratila !

Osim „odsjecanja krajčice“ primjenjivalo se i „uvarivanje strahe“. U Visokom ali i drugim okolnim mjestima, Veronica officinalis ili stravna trava stavljala bi se u metalnu posudu sa izvorskom vodom, koja bi se poklopljena držala na šporetu sve dok voda ne provrije. Čim se to desi, stravarka držeći u jednoj ruci lavor ili tepsiju iznad bolesnikove glave, ali tako da nema fizičkog dodira, u nju izlije proključalu vodu iz posude a onda okrene naopako tu posudu na sredini tepsije. Ukoliko vakuum povuče vodu ispod posude -"upije vodu"- bolesnik će se osloboditi posljedica straha. Identičan postupak se ponovi još dva puta. Vodom se na kraju bolesnik umije po licu, obrišu mu se ruke i noge a ostatak, zajedno sa biljkom, izlije na raskršće.

Za liječenje simptoma straha bosanske stravarke često preporučuju i ovu čajnu mješavinu: po prstohvat Mentha pulegium i Veronica officinalis se prelije sa dva decilitra vode i ostavi pola sata poklopljeno. Čaj se pije zaslađen s medom tri puta na dan.

Tumačenje olova

Najidealnija opcija za stravarku je da u toku dana salije samo jednoj osobi olovo, i to oko podne, zbog vjerovanja „da se tada najbolje pokaže“, a pohvalno je i kada olovo „pukne“, bude glasno, pri izlijevanju u vodu. Bude li „na gluho“ onda se misli da je straha zastarila, odavno je u bolesniku. Ukoliko se ne pokaže olovno srce u tri lijenja, što je znak velikog straha ili magije, onda se mora ponoviti još šest puta, kako bi se zaokružilo na devet.

U Cazinskoj krajini egzistira ubjeđenje da je strahu najbolje saliti na rođendan tojest da je svako sebi priušti bar jednom godišnje, mada se standardno preporučuje svaka tri mjeseca.

Misli se da nikako nije dobro dozvoliti da straha zastari – „da zađe“ – pošto se tada teško „razbija“. Ukoliko previše zastari straha se navodno može svezati za smrt, postati neizlječiva. Za takvu „svezanu strahu“ narod vjeruje da je ne može skinuti sa čovjeka ni stravarka niti hodža iscjelitelj.

Olovo na dnu posude svaki put formira slične ili raznolike oblike a među najčešće viđenim su: zmije, ekseri, tabut, avion, pas, puška, dugme, otvoren mezar, noge mejita, šejtansko kolo... Kada se, primjerice, u olovu pokažu „mrtvačke noge“ olovo (srce) se stavlja „pod glavu“ tek onda kada se potroši voda, odstoji tri noći ispod jastuka a četvrti dan se baci niz rijeku. Iskusne stravarke mogu vrlo lako detektirati znakove vradžbina u olovu poput „propusta“ (kada se osoba propusti da prođe između dva predmeta), nagaže ili pak zapisa džin-hodže (komadići olova zelene boje u obliku trougla).

Od sviju figurica koje proizvede spoj tekućeg olova i hladne vode najpoželjniji je onaj koji se naziva „srce“ – duguljasti oblik čiji oblik podsjeća na suzu. Što je veći oblik srca u olovu to je bolesnik jači – „jake si krvi, ne može ti niko ništa“ – ponekad se formiraju i dva srca u olovu – vrlo povoljno znamenje.

Kada je olovo na dnu posude u koaguliranom obliku onda se naziva "trof" i njega svaka stravaruša tumači kao odraz straha, manjeg ili većeg inteziteta, ovisno o količini, kod bolesnika.

Iglice su "nebeske strijele", kako ih nazivaju kladuške stravarke, i označavaju uroke, djelovanje zlog oka. One navodno "bockaju" ljudsko tijelo, zbog čega se ljudi naglo trzaju dok spavaju, a kod onih "slabije krvi" te strijelice mogu "doći do srca" i prekinuti život.

Pojavi li se simbol krsta onda se on tumači kao „nagaža na groblju“, i tako dalje.

Stravarke osim olova tumače i druge znakove poput pomjeranja ugljena ili izgleda kašike. Po riječima stravarke Bilke „padne“ li ugljen na kašiku dok se olovo topi u šporetu - bolesnik ima jakog hasuma (neprijatelja). I zmija je simbol zle sobe koja bolesniku radi o glavi. Pocrveni li kašika (usije se na žeravici) odaje da je onome kome se saliva magija rađena sa krvlju, i tako redom.

Da bi bila na kraju seanse sigurna u svoj rezultat stravaruša niz tijelo bolesnika ispusti onu kašiku u kojoj je topila olovo. Padne li kašika na pod i zauzme normalan položaj – onda je „gladna“ tojest treba saliti još koji put a padne li tako da se poklopi na podu „sita je“ – ne treba više ništa raditi oko bolesnika.

Kada se voda izlije u flašu i bolesnik je odnese sa sobom kući stravaruša izlomi komad hljeba u onu posudu u kojoj je salivala, dobro izmrvi, i te mrvice baci pticama, kao sadaku, da pojedu i odnese sa sobom svako zlo. Time zaradi sevap.

Razni načini salivanja strahe

Bosanskohercegovačka tradicija salijevanja strahe je iznimno bogata i o njoj bi se, bez imalo sumnje, moglo još puno toga napisati. No, o tome više riječi neki drugi put. Za kraj ću navesti tri stara i pomalo zaboravljena načina kojima su nekadašnje bošnjačke stravarke rješavale kod ljudi probleme s urocima, nagažom i zatvorenom sudbinom (srećom).



Uroci

Ponekad salivanju olova prethodi ritual skidanja uroka. U bosanskom narodu posljedice urokljivih očiju anuliraju se tako da se urokljivac polije vodom a onda se tom istom vodom polije onaj koji je bio njegova žrtva odnosno urečeni. Ako se pak ne zna ko je osoba zlog pogleda, iz kojeg smjera dolazi energetski udar, onda se poduzima salivanje strahe. Uzme se hladne vode i polije se njome onaj koji je nagazio, ograjisao, ili bio urečen. Ta se voda zatim salije nazad u posudu i zagrije na šporetu do ključanja. Kada provrije, posuda se makne u stranu i sačeka da se voda u njoj ohladi. Nakon toga se rastopi olovo i izlije u nju te se analiziraju nastali oblici na dnu. Po njima se pronalazi odgovor.


Nagaža

Kada se dogodi da neka osoba slučajno „nagazi“ na nečisto mjesto, na kojem privremeno ili trajno borave džini i šejtani, a ponekad i vile, desi joj se „nagaza“ ili ograma – biva napadnut/opsjednut od stane zli duhova. Posljedice nagaze se ogledaju u tome da tu osobu prati stalna glavobolja, gušenje u grudima, posebno u akšam i noću, ima košmarne snove kao i opštu malaksalost tijela.

Kako bi se sanirale posljedice džinske agresije i bolesnoj osobi povratila vitalnost duha i tijela saliva mu se olovo tri ili devet puta. Na području Velike Kladuše u prošlosti je bio vrlo čest u upotrebi slijedeći način salivanja za ovu namjenu a koji opisuje doktor Husein Džanić prema kazivanju svoga djeda:

Salivanje strahe kad 'ko nagazi', radi se tako, da se u čaj korina kukurika (kukurijek), saliješ rastopljena olova, pa se takva voda pije. Ako nema kukurika, onda se upotrebi ugljen iz furune ili odžaka, a može i zift (pepeo) iz lule.

Protiv nagaza i strahe nose se hamajlije (zapisi) .



Zatvorena sreća

Za ovu priliku stravarka izlijeva rastopljeno olovo uz posebno učenje ili bajanje nad vodom. Finalni znak da je ritual bio uspješan te da se pojedincu (staroj curi ili momku) „otvorila“ sreća jeste pronalazak na dnu posude, među olovnim oblicima, onaj koji najvjerodostojnije podsjeća izgledom na meleka (anđela). Ukoliko se ugleda navedeni simbol on se pažljivo odvaja od ostatka olova i daje djevojci ili momku da ga nosi uza se. Vjeruje se da će joj/mu se nakon toga zaista posrećiti u ljubavi.


Ovdje možete vidjeti cio tekst zajedno sa fusnotama i fotografijama stravarki i oblika olova:

https://www.scribd.com/document/391130047/Ritual-salivanja-strahe-kod-bosnjackog-naroda-Raif-Esmerovic