Bošnjačka narodna medicina (drugi dio)

autor: Raif Esmerović



Folklorno promišljanje o porijeklu bolesti uvijek je bilo prožeto fatalizmom i opštim uvjerenjem kako je najveći broj bolesti, naročito onih teških, uzrokovan nadnaravnim djelovanjem. Svaki pojedinac se mogao naći u božijoj nemilosti zbog nekog grijeha, kršenja tabua, pa se ustalila krilatica "od Boga je suđeno", tojest "tako mora biti".

Čovjek se mogao zamjeriti i božanskoj opoziciji džinima, šejtanima i vilama kada bi bio izložen njihovom destruktivnom uticaju preko poganih vjetrova ili pak u direktnom susretu sa navedenim natprirodnim kreaturama.

Sukladno tome sama od sebe se nametnula ideja, zapravo arhaično vjerovanje, da je bolest "živa sila", sa sposobnošću da uđe u čovjeka, te u skladu sa tim, i da iziđe iz njega ukoliko se natjera nekim volšebnim postupkom. Obično se za tu priliku koristila mistična moć iscjeliteljskih riječi, u formi bajanja ili molitve, praćena diskretnim ritualnim pokretima, oponašajući tako ono što su prije 6.000 godina radili svećenici-magovi u drevnom Egiptu.

Iskonska ljudska želja za zdravljem, međutim, pobjeđivala je i tradicionalni fatalizam (narodna izreka kaže da je Bog čovjeku rekao „Robe moj, čuvaj se - čuvat ću te“), pa su nerjetko bolesnici tražili lijeka, kako u samoj prirodi tako i kod narodnih vidara, prvenstveno hodža-iscjelitelja, travara, kostolomaca, želudičarki (strunara), stravarki ili stravaruša.

Veliko povjerenje koje su ovi hećimi stekli kod narodnih masa rezultiralo je time da se unatoč uvođenju obaveznog školovanja i sve bržem razvoju medicine, te njene relativne dostupnosti običnom narodu, nikada u potpunosti nije iskorijenila navika traženje pomoći kod tih često samoukih ljekara. Također, sa njima se održalo i uvjerenje o postojanju nadnaravnih uzročnika bolesti.

Samir Adanalić, autor knjige Moć vjere, tajne bosanskih iscjelitelja Kur'anom, na strani 80 navodi koje to bolesti mogu da liječe hodže, jedni od navedenih bošnjačkih vidara:

Epilepsija na psihičkoj bazi
Migrena
Manično-depresivne psihoze
Neuroze
Fobije
Impotencija na psihičkoj bazi
Šizofrenija (određeni slučajevi)
Šećerna bolest (smanjenje nivoa šećera u krvi)

U određenim slučajevima iscjeljuju i niz drugih bolesti, ali one se ne uzimaju kao karakteristične.

Među njih se ubrajaju pojedina lakša i teža oboljenja za koje je savremena medicina pronašla moguće uzročnike poput glavobolje, nesvjestice, epilepsije, ludila, itd. Izvjesno je kako taj kulturološki trend nikada neće ni nestati jer unatoč tome što se svrstava u razumna bića homo sapiens je genetski sklon vjerovanju u nevidljive pojave (religija, magija), demonstrirajući time svoju iskonsku povezanost sa samom prirodom iz koje je ponikao.

Bolest je uvijek imala jak psihološki efekat na ljudski um i od postanka ljudske vrste stvarala neugodno stanje straha, aneksioznosti i nametala osjećaj nemoći. Prema narodnom sudu zdravlje je sinonim za život, kao i što je sreća pojam zdrave duše, te upravo zbog toga kroz vijekove se akumuliralo empirijsko iskustvo mnogih generacija vidara, ali i običnog naroda, u cilju prevencije i liječenja.

Treba konstatirati i ovo; iza svih metoda liječenja bolesti, u prošlosti a i danas, krije se ljudski strah od smrti, koja može doći po narodnom vjerovanju i od nekih naoko bezazlenih bolesti poput „strunjenog“ želuca, uroka, prehlade, i tako redom. Upravo zato ništa manja želja za zdravljem nije ni danas, te se stoga moderni čovjek ne odriče niti tradicionalnih prokušanih metoda iscjelivanja, posebno zbog akumuliranog nezadovoljstva medicinskim uslugama; nesporazuma u odnosu pacijent-liječnik, neadekvatnih liječničkih tretmana, pogrešnih dijagnoza i postupaka ili pak usljed neke hronične, po život fatalne bolesti.

Mada se bez sistematske analize vrlo bogati materijal našeg folklornog područja ne može obraditi, i samim time u cjelosti razumijeti, u cilju nekih budućih istraživanja, korisno ga je prezentirati široj javnosti. Po standardnim okvirima etnografsko istraživanje je zainteresirano za sistem u cjelini kako bi se imao što jasniji uvid posebno u segmente koji se tiču kurativnih postupaka nekog naroda. Zapravo, prema nekom mom ličnom mišljenju najkvalitetnije informacije za razmatranje psihološkog odnosa čovjeka prema duhovnim pojavama mogu se pronaći u tradicionalnoj narodnoj medicini u kojoj, za razliku od oficijalne, ne postoji strogo utvrđena granica djelovanja i shvatanja.

Dar liječenja

Baviti se profesionalno vidanjem nikada nije mogao bilo ko nego se ono od pamtivijeka smatralo povlaštenima zanimanjem pojedinaca vještog uma i duha. Sposobnost liječenja može biti nativna ili naučena. U tom kontekstu umijeće iscjelivanja se prenosilo sa starijeg na mlađeg, sa učitelja na učenika. U Turskoj obred inicijacije naziva se „predavanje ruke“, što je slično ili pak identično sa bosanskim načinom uvođenja dojučerašnjeg pomagača u svijet profesionalnog bavljenja duhovne medicine. Ostarjela i bolesna stravarka kada osjeti da nema više kuveta (snage) obično kćerki ili snahi stavi u ruke svoje rekvizite (metalnu kašiku, posudu i komadiće olova) i gledajući je u oči kaže:„Evo, snaho, tebi dajem pa ti nastavi dalje, ja više ne mogu. Neka ti bude sa hairom!“.

Po narodnom vjerovanju izbor ili selekcija nastavljača familijarne tradicije prenosila se na najmlađe ili najstarije dijete, zbog mišljenja da ona imaju bolje predispozicije, mada to nije strogo pravilo. Još u samom djetinjstvu budući iscjelitelj, posebno ako već ima u familiji osobu koja se aktivno bavi liječenjem, osjeti "poziv" i pokaže želju za nastavkom tradicije, te se educira iz prve ruke. Nekada se desi da uspiju svojim radom zasjeniti prethodnika ili prethodnicu no, ipak, češće to nije slučaj, uglavnom zbog promjene načina razmišljanja okoline te prihvatanja novih medicinskih metoda liječenja.



Kako se postaje vidar

Tradicionalna medicina počiva na uvjerenju da pojedinci koji se njome bave, narodni hećimi, posjeduju određene nadnaravne sposobnosti ili da je njihovo iscjeliteljsko znanje nasljeđeno od prethodnika - osobe koja se na mističan način inicirala u tajne vidanja. U narodu su poznati slučajevi kada je neka osoba doslovno preko noći postala iscjelitelj, obično nakon intervencije više sile u snu. U toku tog dešavanja na spavača je telepatski prenesen dar znanja koji nipošto ne smije biti zloupotrebljen. Većina poznatih vidara tvrdi da je sposobnost liječenja zadobila nakon što je sanjala hazreti Fatimu ili tri djevojke - vile.

Prema kazivanju stravarke Ćanke iz Velike Kladuše (preminula u zadnjoj deceniji prošlog vijeka) njoj su jedne noći u sobu došli nepoznati muškarac i žena obučeni u potpuno bijelu odjeću, i probudili je tako što su je povukli za veliki nožni prst. Za vrijeme susreta sa njima ona je dobila dozvolu i znanje o liječenju kojim se bavila sve do svoje smrti.

U narodu se također vjeruje da navedeni dar može biti nasljedan ali ga može preuzeti samo mizinac odnosno najmlađe dijete.

Iako nema precizno formulisanog pravila u narodu se smatra da hećim najbolje rezultate postiže kada pređe četrdesetu godinu života, što je očito aludiranje na božijeg poslanika Muhameda s.a.v.s., koji je počeo primati religijsku objavu u ovoj godini života.

Znanje kojim raspolažu stravarke, želudarice i travari je bazirano na empirijskom iskustvu i predstavlja mješavinu herbalistike i homeopatije, magijskog i religijskog sadržaja. Ono je, također, duboko vezano za kulturnu podlogu područja na kome je nastalo. U odnosu na njih osnovno znanje koje posjeduju hodže-iscjeljitelji i derviši stečeno je tokom teološkog obrazovanja i bazira se na strogo utvrđenoj praksi. Hodža-iscjeljitelj u svom daljnjem radu i specijalizaciji koristi stručnu literaturu disciplinirano slijedeći naznačena upustva. Ovdje nema mjesta za improvizaciju.

U prošlosti je bio običaj, posebno na Sandžaku i dijelu istočne Bosne, da hećim (čudotvorac) koji želi osnažiti svoju iscjeliteljsku moć svake godine na Hidirlez (Jurjevo) izađe napolje u zoru, prije izlaska Sunca, i ode u šumu u potragu za kozlacem (Arum maculatum L.). Čim ga pronađe iskopa nekoliko lukovica i bez trunke razmišljanja pojede ih. Kako kozlac ima otrovno djelovanje nakon kraćeg vremena od konzumiranja hećim počinje da osjeća njegovu toksičnost (aroin, koniin) koja se manifestira kroz bolove, jaku žeđ, nepravilan rad srca, povraćanje i proljev. Vrlo često bi znao na putu do kuće pasti i u nesvjest. No, sve to, prema mišljenju, bilo je vrijedno muke i bola pošto jedenjem lukovica na ovaj dan on bi poprimio jednogodišnju moć liječenja od zmijskog ujeda. Naime, bilo bi dovoljno da njegova slina padne u ranu pa da božijim emerom ima čudotvoran, ozdravljajući efekat. (Mustafa A.Mulalić, Orijent na zapadu, 1936.) Iz navedenog primjera uočavamo klasično razmišljenje bosanskog naroda da se slično sličnim liječi (Similia similibus curentur), što je glavni postulat homeopatije.

Moć liječenja se prema folklornom vjerovanju može steći i na magijski način. Kad se prvi put u proljeće ugleda crni puž bez kućice (Limax cinereoniger) treba mu bilo kojim prstom na ruci, obično kažiprstom, tri puta dodirnuti rogove, ali svaki put prije dodirivanja pljune se u stranu. Kada kasnije neko zatraži pomoć od te osobe dovoljne je da mu ona tri puta prstom dodirne bolesno mjesto i bolest će mu nestati.

Sve informacije o liječenju u prošlosti najčešće su se prenosile usmenim putem, sa koljena na koljeno, više među ženskom populacijom, vjerovatno zbog drevne podjele da su žene te koje imaju tradicionalnu ulogu majke i njegovateljice porodice (Mati rodila, mati liječila...). Pod teretom životnih obaveza u mladosti poput udaje, rađanja djece i kućanskih poslova, većina takvih žena ozbiljnije se mogla posvetiti umijeću vidanja tek u poznijim godinama života. Slijedom takvih dešavanja ustalilo se vjerovanje kako žena zadobija volšebnu moć liječenja nakon menopauze - "kada je čista". No, kako god bilo, bavljenje narodnom medicinom često im je predstavljalo jedini izvor sredstava za život, ali uvijek po ustaljenom vidarskom pravilu da se lijek ne smije naplatiti (odrediti mu naknadu), nego po sistemu: "Daj koliko možeš i koliko je od srca“.

U narodnoj medicini postoje i neka ograničena pravila zabrane rada, na primjer, stravarka ne smije za vrijeme mjesečnice ili u vremenu četeresnice (40 dana od poroda) dolaziti u kontakt sa svojim rekvizitima niti druge liječiti.

Također, niti stravarka a ni hodža-iscjeljitelj ne mogu pomoći bolesnima "svoje krvi" tojest članovima uže familije.

Stravarka ne može sebi sama izliti strahu nego se obraća svojoj kolegici da joj to napravi.

Iz priloženog je evidentno kako stravaruša i hodža-iscjeljitelj imaju primarnu misiju da pomažu drugima a nikako da tu moć iskorištavaju samo za sebe ili bliske članove porodice. Moć liječenja je sveta i namjenjena masama i u tome se krije njeno božansko porijeklo i humana misija. Pravo na lijek i liječenje imaju svi, bez obzira na materijalni ili društveni položaj.

Mistični izvori bolesti

Pojedini bošnjački iscjelitelji saglasni su u tvrdnji da na svijetu ima oko tri hiljade vrsta bolesti od čega samo hiljadu može liječiti oficijalna medicina, sve drugo spada u resor duhovne nauke. Bolest se svijetom širi preko očiju (urok), vjetra (nagaziti na kovitlac vjetra), džinova (ograjisati), vode (popiti čašu vode u koju se pomokrio džin), zemlje (nagaziti na raskršću) itd.

Oboliti se može i pri slučajnom dodiru sa predmetima upotrebljavanim u ritualu mađijskog prenosa bolesti ili liječenja. Komadi olova korištenog u salivanju strahe, niti pređe od sasjeckanje krajčice, ugljevlje, kovanice i slični rekviziti služe u prenošenju bolesti sa jedne osobe na drugu. Ritual završava tako da se nešto od navedenoga baci na prometno mjesto poput raskrsnice, kojom će prije ili kasnije neko naići te preći preko odbačenih predmeta i, u dodiru sa njima, akumulirati u sebe bolesnikovu tegobu. Narodni naziv za takvu vrstu oboljenja je nagaz ili nagaža, generalno kvalificirana kao teži oblik oboljenja, i prema tvrdnji stravarki, teško se liječi.

Opšte je uvjerenje kako čovjek može sam na sebe navući bolest, naročito ako priča o nekom bolesniku i pokaziva rukom po sebi o kojem je bolesnom mjestu riječ – „ On ima na licu, e baš ovdje, veliki tumor!“. Ovo je još jedan dobar primjer kako se u folklornoj svijesti bolest doživljava, čak i u današnje vrijeme, „živom silom“ sa mističnom sposobnošću da slučajno ili namjerno izazvana pređe sa jedne osobe na drugu.

Bolest se, kako sam već naveo u uvodu, često smatra božijom kaznom usljed lažnog zaklinjanja (Jes' tako mi moga zdravlja!) ili grijeha, zbog zanemarivanja bolesne osobe, ili pak uskraćivanja željenog jela kojeg ova/ovaj poželi. Na temelju tih uvjerenja nastali su mnogi preventivni ali i socijalno osvješteni običaji poput onoga da je veliki sevap odnijeti bolesniku hrane za kojom ima silnu želju.




Žena - korijen zla i bolesti

U narodnoj svijesti preovladava određeni arhaični disfemizam po kojem se pojam bolesti poistovjećuje sa ženom, što se vrlo jasno ogleda u mitološkoj podjeli u čijem sastavu dominantan postotak čine demonice poput džinice Sibjan, porodiljski demona Al Karisi, Mora, Vještica, Vila... U razgovorima sa najstarijom populacijom društva mogao sam vrlo lako nazrijeti tragova nekadašnjeg tvrdog stava patrijarhalnog društva usmjerenog ka demoniziranju ženskog spola izraženog u izjavama poput; „žena je nečista, prljava...“, „žensko je gore i od životinje!“, „žensko je bezobraznije od muška!“, „prokleto žensko!“, itd.

Dovoljno je za napomenuti da još uvijek među bosanskim društvom egzistira tvrdnja prema kojoj se isključivim krivcem za neplodnost u braku smatra žena, a nikako muškarac. Supruga je, isto tako, jedini krivac ukoliko se u braku rađaju isključivo ženska djeca?! Sva ta shvatanja su, na sreću, u fazi odumiranja i nisu, kako se to uvriježeno misli, koncentrisana na mentalitet ruralnih sredina, već je njihov opseg uvijek bio skoro identičan i u urbanim područjima.

Svima nam treba biti jasno da se mentalitet jednog društva ne mjenja brzo bez obzira gdje ono živi, a najbolji primjer je naša dijaspora.

Zli duhovi mraka i bolesti

Jedan od civilizacijskih rudimenata, nasljeđen od naših pradavnih predaka, je strah od noći kojeg ni danas moderni čovjek nije potpuno prevazišao unatoč svoj modernizaciji i progresu. Izuzetno loše ili skoro nemoguće snalaženje u tami stvara jak psihološki efekat nemoći i podstiče osjećaj straha, dezorijentiranosti te nemoći. Iz svega toga nam je danas lako razumijeti dualističnu podjelu svijeta koja je uzrokovala da noć postane izvorom svega zla, pa i same bolesti, što je uostalom univerzalno vjerovanje skoro svih poznatih naroda. Iz mrkle tame nekadašnji čovjek je strepio od napada divljih zvijeri ali i raznih čudovišta i demona.

Fobija od noći, analizirajući narodna vjerovanja, prožeta je mnogim zabranama, koje počinju već pri samom zalasku Sunca. Vakasuz ili period od sutona do zore savršeno je iskovan termin koji je u sebe apsorbirao mnoštvo tabua s primarnom svrhom da onemoguće ljudima svaku mogućnost susreta sa zlim duhovima tame. Najviše se strahovalo od akšama, sutona, kada po vjerovanju bosanskih derviša i hodža, dolazi do smjene dnevnih sa noćnim sihirima (magijama) te kada džini bivaju oslobođeni pritiska dnevne svjetlosti, koja ih paralizira i oduzima djelomično snagu, te se velikom brzinom raširuju svugdje po prirodi i naseljima.

Dok su u svom razularenom pohodu džini su agresivno nastrojeni i tada postoji najveća mogućnost direktne konfrontacije sa ljudima.

Kako bi se opasnost od susreta sa navedenim duhovnim formacijama minimizirala poduzimali su se preventivni postupci ili pravila da se u akšam ne prilazi obali rijeke ili potoka, ne prolazi ispod krošnje oraha, ne ide preko odlagališta smeća, raskrižja, ispod strehe, štrika za veš, mjesta gdje se cijepaju drva, itd.

Antun Hangi zabilježio je vjerovanje bošnjačkog naroda da u vrijeme akšama svakojake hale i vještice, zle vile i džini lete zrakom pa majke tada trebaju posebno čuvati svoju djecu da ne bi postala njihovom žrtvom. Autor u nastavku opisuje primjere ritualne prakse liječenja tegoba izazvanih intervencijom spiritualnih bića, navodeći kako majke na početku vakasuza izgovaraju uspavanke u formi basme protiv urokljivih očiju, gase ugljevlje u vodi, nakađuju bolesno dijete ili mu se piše zapis i salijeva straha.



Smolanice, sapunice, lišajevi, ogramak, džinska sofra...

Fatka Hasanović iz Banovića, jedna od najstarijih evidentiranih stravarki u Bosni i Hercegovini, izjavila je kako molitvama i salijevanjem olova liječi pojedine bolesti čiji su uzroci šejtanski odnosno nadnaravni: smolanice, sapunice, lišajevi, čirevi, uroci, našice, krajčica, straha. Njena sada već dobro poznata youtube izjava: „U osam peri a u tri beri sa štrika“ vrlo dobar je primjer narodnih umotvorina koje su u usmenom obliku vijekovima prenošene kao svojevrstan obrazac življenja u skladu sa prirodom.

Stravarka Fatka upozorava kako se oprani veš nikako ne smije ostaviti preko noći obješen na štriku jer, po njenim riječima, ako se to desi, mrak će se „zalijepiti“ za odjeću, ali samo ukoliko je mokra, i sa njim će prvo u opranu garderobu a zatim i u samu osobu čija je ući džini i šejtani.

Po kazivanju simpatične nene, stravarke Fatke, direktan susret s nadnaravnim bićima naziva se našice, što je vrlo slično pojmu mašice. Negativno djelovanje našice na pojedinca demonstrira se kroz ustaljenu praksu da onaj čovjek koji je postao njihovom žrtvom naglo se budi iz sna, prije ponoći, potpuno dezorjentisan, a nakon toga počinje imati problema sa nesanicom, pojavom neobjašnjivog straha, itd.

Ograma ili ogramak je naziv kojim se hodže-iscjelitelji služe da opišu "nagazu" odnosno kada neki pojedinac slučajno uzurpira, zađe u područje koje nastanjuju ta bića i poremeti njihove aktivnosti. U našem narodu lokacija okupljanja spiritualnih bića naziva se „džinska sofra“ ili „šejtansko kolo“, i tom prilikom dogodi se da neoprezni šetač doslovno stane nogom na nekog od njih i ozlijedi ga što ih razbjesni i isprovocira napad cijele skupine. Naravno, napadi se uglavnom dešavaju u "nezgodno vrijeme" (akšam, vakasuz), onda kada pušu zli vjetrovi, u nesretan dan ili sat.

Bosanska usmena tradicija prepuna je legendi i priča o susretima sa noćnim duhovima poput slučajeva ograjisavanja od džine, nagaze na vilinska kola, noćnim susretima sa jezivim stvorenjima... Svaki do tih paranormalnih doživljanja ostavljao je pogubnog traga na psihičko ali i fizičko zdravlje pojedinca. Čini se, sudeći po prilično rjetkim ali dokumentiranim svjedočenjima, kako direktni susreti sa zlim duhovima (Prikaze, Prepasti, lampiri,) ili džinovima znaju ponekad prouzročiti dramatične i po život opasne refleksije na samog čovjeka, što se u modernoj medicini naziva parasimpatička amortizacija.


„Pripovijedala mi jedna stara žena iz Nevesinja, kako je ona svojim rođenim očima vidjela koleru. Bilo joj je preko osamdeset godina, pa je ne htjedoh pobijati, nego je zamolih, da mi pripovijedi, kako je to bilo. Ona se nakašlje dvaput, pa poče:

„Beli (zaista) ja mislim da ima od tada pedeset godina, ako nema više, kako je to bilo. U jednoj sobi ležasmo: ja, moj brat Asif i sestra mi Vasfija. Čojk (čovjek) mi bijaše otišao u selo, da dotjera garonju, da ga zakoljemo u pastrmu. Svi spavahu k'o zaklani, a meni se ne da san na oči, pa ne da.

Kad oko pola noći zazveketaše nekakvi sindžiri (lanci), stade huka arabe (kola), psi se uzbuniše,...laju, laju, aman jarabi, gore neg' na vuka.

Ja ne budem lijena, te ustanem i pogledam kroz pendžer, kad imam baš što vidjet! Pred našom kućom stoji araba bez konja i u njoj sjede dvije žene, obučene pod našku (kao turkinje) i svaka drži u ruci po jedan šćapić.

U jedne bijaše šćapić bijel, kao da je oguljen, a u druge crn. Čula sam od svoje rahmetli (pokojne) matere: koga udari ona, što nosi bijel šćap, da će se poboljeti, ali će opet izdraviti, ali koga udari ona, što crni šćap drži, onome, grdna rano, ne ima lijeka.

Kako iziđoše iz kola, ja više ne vidjeh ni njih, ni kola, ni ništa, kao da ništa nije ni bilo, ali paščad-aman jarabi (mili bože!) - nikad ne patišu, već sve više i više laju.

U to se probudi moj brat Arif, pomoli glavu kroz pendžer i stade vikati pse. Zaludo sam ga molila, kumila, zaludu zaklinjala, da ne pika pasa, jere se more ljuto pokajati.

Pa baš tako i bi. Ne prođe ni dva sahata, stade – džul vam na obraz (s oproštenjem) – bljuvati, nokti mu pocrniše, pa sjutra ne dočeka ni podne.

Ah kako ćeš dočekati – rano moja Arife – kad te crna dohvatila šćapom!.

To rekav, obali prste, otare ih o zid i reče: Spomenula se, ne zavratila se“. (Muhamed Fejzi beg Kulinović, „Od kolere“, str.530., GZM).

Umrijeti od užasa

Strah je svakom čovjeku prije svega primarna emocija poput tuge, veselja, gađenja... U našem umu postoji kao programirana reakcija na stvarnu ili nestvarnu opasnost i usko je povezan sa instinktom za preživljavanje. Čim osjeti opasnost u ljudskom umu se aktivira odbrambeni program koji čovjeka tjera svim silama da nešto poduzme, kako bi prevazišao eventualnu negativnu situaciju. Međutim, u nekim slučajevima strah doslovno zablokira čovjeka i on umjesto uobičajene reakcije da se suprostavi opasnosti ili pobjegne doživi unutrašnji šok koji je iznimno poguban za organizam, naročito za srce. Ponekad takvo stanje nije izazvano realnom, neposrednom opasnošću nego je rezultat jake sugestije odnosno autosugestije.

Parasimpatička amortizacija u medicinskoj oblasti pojednostavljeno se naziva šokom izazvanim velikim strahom od kojeg čovjek naprasno umre. Ta nesvakidašnja pojava spominje se u pojedinim ruralnim legendama kada bi se usamljeni putnik u mrkloj noći susreo sa duhom ili zastrašujućim čudovištem poput karanđoloza (čudovište iz turske mitologije). Ujutro bi ga obično pronašli negdje kako leži mrtav sa zaleđenim izrazom užasa na licu.

Također, fatalno smrtni strah spominje se i u prepričavanjima o pojedincima kojima su neki faladžija ili faladžinica prorekli smrt u tačno određeno vrijeme. Zahvaljujući svojem sugestivnom nastupu i "proročanstvu" kod lakovjernog i psihički labilnog klijenta probudili bi iznimno veliki strah, koji je približavanjem najavljenog smrtnog časa, kulminirao te doslovno mu zablokirao rad srca.



Psihopatologija i neobjašnjiva stanja čovjekovog uma

Ljudske emocije i nagoni su, kako doznajemo iz priloženog, moćni okidači za pojavu neobjašnjivih te vrlo često bizarnih i po život opasnih duševnih stanja. Pod parametre tih oboljenja tzv. "bolesti duše" može se dovesti neobično stanje slično šizofreniji koje se u bosanskom narodu naziva "mladalačko ludilo". Ono pogađa isključivo mladiće i djevojke, navodno, zbog nedostatka seksualne aktivnosti. Mlada osoba pod uticajem jakog libida, a u nemogućnosti da ispolji svoju seksualnost, bilo zbog konzervativnog društva, stida ili nečega drugog, doživljava psihički slom i dolazi do onoga što se u psihopatologiji naziva poremećaj svijesti. U tom stanju oboljeli od „mladalačkog ludila“ reagira nepredvidljivo prema svojoj okolini.

Prema narodnom kazivanju bolesnik je na momente svjestan svoga stanja te ispoljava mržnju (agresiju) prema svima koji nisu kao on. Stoga je karakteristično da pati od agresivnih istupa i delirijuma, koji se prepoznaje po nagloj promjeni duševnog stanja. Smatra se da je ova bolest neizlječiva.

Prije nego krenemo sa daljnjim opisima neophodno je ukratko predočiti definiciju pojma psihopatologije. Naime, kako nam to objašnjava Wikipedia, naziv psihopatologija (psiho + patologija), odnosi se na nauku koja se bavi proučavanjem, klasifikacijom i opisivanjem psihičkih poremećaja i njihovih simptoma. Opšta psihopatologija opisuje simptome psihičkih poremećaja, dok specijalna psihopatologija definira pojedine duševne bolesti. Psihopatologija definira duševno zdravlje, tj. razliku između normalnog i abnormalnoga funkcioniranja, pri čemu normalno funkcioniranje nije strogo određeno, već uključuje niz varijacija između još zdravoga i već bolesnoga. Psihopatologija obuhvaća različite teorijske koncepte koji objašnjavaju pojavu psihopatoloških poremećaja (npr. psihodinamska, kognitivna i egzistencijalna teorija) te deskriptivni koncept koji se zasniva na podrobnim opisima i kategorizaciji psihičkih poremećaja.

Kod Turaka postoji predaja o neobičnom duševnom stanju koje se naziva „ileti ašk“ ili „marazi ašk“. Ovisno o području ta psihička bolest ima i druge nazive poput „mali hulya“, „ašk hastaligi“ (ljubavna bolest) ili u prijevodu na bosanski - melanholija. Tvrdi se da ovakvo stanje se najčešće susreće u mladalačkoj dobi, u izoliranim područjima, kod mladi ljudi koji su izloženi nekoj vrsti pritiska. Pošto se ipak ne zna pravi razlog nastanka te bolesti, narod ovaj slučaj najčešće povezuje sa ljubavlju prema Bogu.

Neke hadžije i hodže-iscjelitelji smatraju kako je to zapravo dar od Allaha tojest da je Bog podario dragom mladom robu „svjetlost ljubavi“ te da se njegova duša zapalila i izgorila od siline tog žara. Ukoliko se navedeno stanje pojavi u srednjoj dobi života onda se doživljava kao svojevrsno prosvjetljenje. Takvi pojedinci se prepoznaju po tome da putuju od jednog mjesta do drugog i prisutnima pričaju o svemu i svačemu pošto su nadahnuti prosvjetljenjem.

U Anadoliji postoji mnogo osoba za koje se misli da su „prijatelji Boga“ te da su obuzeti ljubavnom bolešću. Prema pojedincima koji dožive ovo stanje u srednjoj ili starijoj životnoj dobi obavezno se iskazuje ljubav i poštovanje, narod ih sluša u njihovim uputama jer svaki njihov pokret i riječ smatra se znakom koji im može donijeti sreću i blagoslov. Međutim, ako se ljubavna bolest pojavi kod mlade osobe, trebalo je ići na tretman liječenja kod hodže-iscjelitelja ili neke stravarke (odžaklije).

Liječi se kombinacijom molitvi i puhanja u pravcu bolesnika te nošenjem hamajlija. No, ako je ova „ljubav“ previše obuzela srce i dušu, vjeruje se da je samo Allah može izliječiti. Ima onih koji su zbog ove bolesti umrli ili poludili kao i oni koji zbog nje danima odbijaju hranu i piće. Još i danas se mogu na mezarjima pronaći nišani na kojima piše „ahmin el-ašk“, što znači da u ovom mezaru leži osoba koja je bila opsjednuta božanskom bolešću.

Tri godine za bolest

Bitna pažnja se poklanjala dijagnosticiranju bolesti kako bi se što efikasnije intervenisalo u procesu liječenja. U tu svrhu redovito se posjećivao hodža-iscjeljitelj koji bi metodom „ebdžed hisaba“, sistem arapske numerologije i astrologije, tojest preračunavanjem bolesnikovog imena i njegove majke, tražio određenu numerološku vrijednost svakog pojedinačnog slova, sabirao ih i dijelio. Finalni broj koji bi tada dobio otkrivao je uzroke čovjekovog narušenog zdravlja.

Spominjući proroke i njihova proročanstva poželjno bi bilo kazati kako u daljnjoj i bližoj prošlosti, tako i u današnje vrijeme ljudi imaju gotovo tradicijsku naviku da se obraćaju astrolozima, numerolozima, hodžama, faladžijama, kako bi zadovoljili svoju radoznalost ili se pak konsultirali oko životno važnih pitanja. Među njima obavezno se podrazumijeva i interes za područje zdravlja. Ma koliko to nekome djelovalo trivijalno i besmisleno stvarna činjenica je da su nebrojeno puta upravo određene faladžije i gledalice upozorile klijente na pojedine bolest i uputili ih na vrijeme doktoru te im tako doslovno spasile život. U krajnjem slučaju čak i lažno upozorenje, koje rezultira odlaskom pojedinca kod liječnika na pregled, pohvalno je i korisno nego li pasivnost i nezainteresiranost spram svog zdravlja.

Empirijsko znanje koje se steklo u generacijskom bavljenju nekom mantičkom vještinom dovelo je do zanimljivih pojedinosti koje svakako zaslužuju da budu spomenute. Naime, bosanske faletarke vjeruju kako se na novac (posao) mogu konsultirati zrna graha, karte ili gledanje u kahveni toz svake tri sedmice. Na ljubav se ogleda svaka tri mjeseca a na zdravlje tek nakon tri godine. Na moje pitanje zbog čega je tako jedna od njih, faletarka Fatima O., rekla je da su pare stalno u opticaju, idu iz ruke u ruku, pa se na poslovna pitanja može falati najčešće. Odmah iza njih dolaze osjećaji, također "energija u stalnom pogonu", jer su emocije vrlo promjenjivo stanje ljudskog uma. Na kraju, prema vjerovanju faletarki, ali i generalno bošnjačkog naroda, iako se čini da se bolest pojavi iznenada ona zapravo u tijelu čovjeka ima svoj stadij nastanka, rasta i širenja što obično potraje oko tri godine. Tu se, naravno, ne misli na lakše tegobe poput glavobolje, nahlade, dijareje i sličnoga nego na one puno ozbiljnije i pogubnije za ljudski organizam.



Kad lijek „dođe na san“

U bošnjačkoj etnomedicini snovima se itekako pridaje veliki značaj što potvrđuje praksa bilježenja snova tokom liječenja. Naime, većina iscjelitelja sugerira bolesniku da pamti snove, što će mu doći na san, kako bi se kroz njihovo tumačenje detektiralo trenutno stanje i odredio tempo ozdravljenja. Dobar dio iscjelitelja poznaje islamsku metodu snoviđenja – istihara, uz čiju se pomoć (opšteprihvaćeno vjerovanje) može odrediti tačan lijek za bolesnika. Navodno, bilo je slučajeva kada je iscjelitelj nakon klanjanja istihare uputio bolesnika u određenu apoteku da kupi taj i taj lijek koji se nalazi na određenoj polici i slično.

U cijeloj Bosni i Hercegovini ostale su najpoznatije po prakticiranju ovog rituala dvije osobe, obje žene, vidovita Semiza iz Miljevine kod Foče i Uma Huskić iz Tešnja. Ova zadnja posebno je postala poznata kao vrsna iscjeliteljka.

-Za svaku bolest ima lijeka, njene su riječi, samo od smrti nejma lijeka!

Prema vlastitom kazivanju, Uma uoči petka klanja istiharu i čim zaspi „probudi“ se prvo na Kabi a onda se iznenada pojavi na Ajvatovici kod Dedine pećine na Pruscu. U toku istihare pojavio joj se u snu sam Ajvaz Dedo, najpoznatiji bošnjački svetac, koji joj odgovara na pitanja o bolesti i otkriva kako se liječe.

Osim toga, vjerovalo se da pojedini snovi mogu pouzdanom sigurnošću nagovjestiti bolest ili još u gorem slučaju smrt, primjerice; sanjati vatru ili požar najavljivalo je bolest dok bijeli konj u snu, personifikacija meleka Azraila, smrt. Do potrebnih informacija dolazilo se putem i drugih divinacijski metoda; bacanjem graha (velika nosila, mala nosila, bolnica, ozdravljenje...), redanjem ciganskih karata (Bolest, Smrt...) ili falanjem u kahvu gdje simboli poput žutog taloga, ribe, zmije ili raka upozoravaju na trenutno ili buduće loše zdravstveno stanje dok figure lava, Sunca, zvijezde ili konja boljitak i ozdravljenje.


https://www.yumpu.com/xx/document/fullscreen/62084303/bosanska-narodna-medicina-raif-esmerovic