Bošnjačka narodna medicina (prvi dio)

autor teksta: Raif Esmerović


UVOD

Izvorište ili porijeklo same medicine nalazi se u najranijem obliku religijsko-magijske prakse koja se javlja u zoru čovječanstva – šamanizmu. U središtu šamanskog učenja dominira ideja kako svijetom vladaju nepoznate sile i duše umrlih predaka koje preko pojedinca nadarenog sa sposobnošću ulaska u trans i komunikacije sa njima (šamana) ispoljavaju svoju volju i djelovanje. Prakticirajući niz obrednih postupaka šaman je bio prvi liječnik (medicine man, vrač) u ljudskoj zajednici i tu funkciju je zadržao sve do današnjeg vremena posebno na području srednje Azije i duž Afrike. Također, postoje materijalni dokazi odnosno arheološki nalazi da je šamanizam prakticiran još u neolitu na području Sibira.

Riječ šaman vjerovatno proizlazi iz sanskritskog srmana (asketski), a prema Campbellu iz tunguskog jezika ili mandžurskog saman (onaj koji zna kroz ekstatično iskustvo), odnosno osobu čije su moći zasnovane na ekstatičnom iskustvu. (Wikipedia).

Interesantno je da čak i danas u svim kulturama svijeta, naročito kroz tradicionalnu medicinu, svjedočimo očuvanosti šamanističke prakse. Takvi fragmenti prisutni su i u bosanskoj narodnoj medicini kroz magijske postupke liječenja straha (salivanje strahe ili salijevanje zrna), „uvarivanje“ pomjerenog želuca, odučavanju (bajanju) od uroka, i tako dalje.

U antici, kao i tokom srednjeg vijeka, liječenje se permanentno povezuje sa vještičarstvom ili čarobnjaštvom. Prije agresivne ekspanzije kršćanstva to je uglavnom imalo pozitivan kontekst jer je krasilo status velikih i poznatih čarobnjaka koji su svojim biljnim i životinjskim pripravcima, zakletvama i invokacijama, te drugim nerazumljivim postupcima izvodili tretmane iscjelivanja.

Analizirajući mnoge od davno zapisanih predaja i legendi uočljivo je kako bi vrlo često presudni faktor za ozdravljenje bolesne osobe bila fizička prisutnost čarobnjaka na glasu, čije su vrlo sugestivne i nerazumljive rečenice, uobličene u formi zakletve ili molitve, imale krajnje pozitivan efekat na proces ozdravljenja.

Danas takav primjer sugestivno-stimuliranog samoiscjeljivanja nalazimo u Međugorju. Naime, poznato je da svaki ljudski organizam posjeduje „program“ za regeneraciju koji je u sastavnom sklopu sa imunitetom. Na njega veliki, ako ne i presudan uticaj, ima autosugestija odnosno bolesnikova jaka želja za ozdravljenjem („zdrav čovjek ima stotinu želja a bolestan samo jednu“ – narodna izreka). Doslovno ta sugestivna volja (želja) potaknuta nekim vanjskim podražajem, obično jednom vrstom religijskog ili magijskog totema ili pak autoriteta, nečega što je mističnog i nerazumljivog porijekla, što samo po sebi djeluje fascinantno i čudesno, natjera organizam da prestane sa destruktivnim djelovanjem protiv samog sebe te aktivira unutrašnji „program“ kako bi on obavio svoju primarnu svrhu.


Ilirski šamani

Unatoč činjenici da su se sve do devetnaestog vijeka balkanski narodi izjašnjavali potomcima Ilira, što su nedavna genetska istraživanja i potvrdila, pod udarom nacionalizma i hegemonije došlo je do prisilne slavenizacije i izmišljanja teze o „dolasku Slavena“ na ovo područje, koja jednostavno nije bila moguća zbog niza stvarnih razloga. No, zahvaljujući toj nerealnoj i nametnutoj tezi Iliri su kao nacija namjerno gurnuti na marginu svakog povijesnog dešavanja, pokušavajući se proglasiti nestalim narodom. Ipak, usprkos svom tom trudu različitih domaćih i stanih nacionalista, historičara i antropologa Iliri nikada nisu prestali postojati jer njihovi potomci i danas žive na području Albanije, Makedonije, Crne Gore, Dalmacije, Hercegovine, Bosne, Istre i Slovenije.

O našim precima možda najviše možemo saznati iz spisa pojedinih rimski istoričari, poput Plinija, koji je zabilježio kako je među Ilirima bilo mnogo čarobnjaka i iscjelitelja o čijem se umijeću i slavi znalo po cijelom Rimskom Carstvu. Evidentno je kako je fasciniranost Rima od početka okupacije Ilirikuma bila konstantna posebno šarolikim religijskim vjerovanjima koja iako nisu bila kompaktna niti jedinstvena za cio region na kom su živjela ilirska plemena, pljenila su stalnu pažnju i bila u velikom opsegu prihvaćena i asimilirana u rimska religijsko-magijska vjerovanja.

Među svim ilirskim božanstvima i duhovima prirode najviše ih se dojmio bog Vidasus, isti onaj prema kojem su „izumili“ svog Silvana a Grci Pana. Rogato stvorenje sa ljudskim tijelom i nogama jarca personificiralo je dualističnu ljudsku narav, koja je u onom svom nižem dijelu bila neodvojiv dio prirode i svega onoga što ona čini a u gornjem naginjala je božanskom i prosvjećenosti. Njegovi rogovi ili tzv. “paganska kruna“ bili su dokaz visoke rangiranosti u ilirskom panteonu ali i suštinska manifestacija kulta plodnosti i vječnog kruga života.

Vidasus je obožavan i kroz mističnu, šamanističku praksu liječenja u čijem je kultu zauzimao centralno mjesto, pa je stoga u bosanskom jeziku ostao sačuvan termin vidati odnosno liječiti što dolazi od naziva istoimenog božanstva. Uostalom, stari naziv za narodnog liječnika, prije dolaska Osmanlija, bio je vidar ili vidarica.


Ilirski bog Vidasus

Šaman naših predaka noseći na glavi rogove neke životinje, obično jelena, kako bi se vizualno što vjernije identificirao sa obličjem svoga božanskog patrona, u fazi ciljano izazvanog transa, „usporavao“ bi svoju budnu svijest i tako omogućavao ulazak stranog etniteta. Nakon što bi duh božanskog Vidasusa opsjednuo njegovo tijelo šaman bi zadobijao privremenu sposobnost vidanja. Na taj nesvakidašnji način obnašajući medijalnu ulogu svjesno je dozvoljavao da kroz njega navedeno božanstvo vrši iscjeljujući uticaj na bolesnika, tjerajući iz njegovog tijela negativne elemente, uzročnike oboljenja. Identičnu praksu možemo u današnje vrijeme vidjeti u voodoo ritualima ili obredima pojedinih domorodačkih plemena u Brazilu.