POZITIVNA PSIHOLOGIJA: Samoća - svjestan ili nesvjestan izbor

Piše: Raif Esmerović


Primjetno je kako je kapitalistički način života drastično uticao na mlade generacije, koje su u ovom postratnom vremenu iznikle, i u njima doslovno uništio sam ideal ljubavi. Prije nekoliko decenija unazad mnoge mlade djevojke i mladići bili su spremni sa osobom koju vole započeti doslovno od nule, prebroditi sve životne teškoće, stvoriti si dom i sigurnost. Djevojke su običavale govoriti kako bi sa voljenim muškarcem "živjele ispod vrbe" ili "u šatoru", samo da budu skupa, pa će si vlastitim trudom stvoriti sve što im je potrebno - doslovno "od kašike". No, već odavno niti jedna mlada osoba tako žarko ne doživljava ljubav niti je hrabra da se upusti u početak ovakvog zajedničkog života.

Sa današnje tačke gledišta većina nas bi se podrugljivo tome nasmijala i nazvala spomenute osobe naivnima i glupim no pri tome zaboravljamo na jednu poznatu činjenicu koja nas oštro demantira. Naime, u prošlosti je, dok je bilo ljubavi, bilo i puno manje razvoda.

Neosporno je da svaka nova decenija donosi globalne kulturološke promjene, koje su u modernom vremenu znatno brže i prodornije nego li ikada prije, međutim, takav tok dešavanja ima krajnje destruktivan uticaj na ljudsko poimanje i doživljavanje ljubavi.

Statistike bilježe sve veći porast usamljenih, prema nekim podacima u Hrvatskoj postoji preko 700 hiljada samaca, što u potpunosti odgovara broju stanovnika Zagreba. U Srbiji je taj broj puno veći i prelazi milion ljudi.  Iako bi iz svoje balkanske  perspektive ovakav trend mogli pokušati opravdati izuzetno lošim ekonomskim stanjem i krajnje negativnim političkim ozračjem navedeno ima određenog udjela ali ipak nije presudni faktor.  

Naime, u bogatoj i zakonski uređenoj Americi, koja ima populaciju preko 300 miliona stanovnika, polovina od tog broja čine samci. Da ne bi bilo zabune u ovu kategoriju se ubrajaju i razvedeni ljudi koji imaju djecu ali ne i stalnog partnera. No, podatak da 150 miliona samaca živi u zemlji mogućnosti nameće brojna pitanja.

Međutim, na kulturološki fenomen samoće ne treba gledati fatalistički. Realno govoreći samoća je prije svega stvar ličnog odabira a ne nametnuta opcija. Istina je da svako od nas može sebi pronaći nekoga ako to doista želi. Druga je strana medalje ukoliko se tu pravi neka hirovita selekcija i odabir po fizičkom izgledu, karakteru i materijalnom stanju. U tom slučaju zapitajmo se iskreno da li mi želimo nekoga stvarnog pored sebe ili projekciju naših fantazija?

Po nerealnim očekivanjima posebno su poznati pojedinci u srednjim godinama koji se često precjenjuju i nemaju realan dodir sa stvarnošću. U njihovoj glavi vrijeme kao da je davno stalo pa sebe i dalje, unatoč izgledu i godinama, doživljavaju dvadesetogodišnjacima. I tu nastaje sva tragedija njihove samoizabrane samoće, koja je u vječnom sukobu sa stvarnošću.

Najbolje rješenje da se pobjedi taj egoizam i zatupljenost jeste da prst kritike usmjerite za promjenu malo prema sebi. Kada god osjetite potrebu da počnete nalaziti mane nečijem izgledu ili ponašanju stanite pred ogledalo, osmotrite se pažljivo i priznajte da i na vama dosta toga nije u harmoniju niti izgleda idealno. Nakon nekoliko uzastopnih priznanja vaš napuhani ego počeće se poput balona prazniti i stvarati prostora za drugačije, realnije razmišljanje koje više neće biti krucijalna zapreka pronalasku partnera.

Usamljenost je štetna po organizam koliko i pušenje 15 cigareta dnevno, navodi se u istraživanju "Svjetski globalni rizici 2019." Svjetskog ekonomskog foruma. Oni navode da se može reći da je usamljenost danas poprimila razmjere globalne epidemije, za šta je kriv savremeni životni stil.
Tome u prilog govore i podaci da čak 50 odsto ljudi u Parizu žive sami, a u Stokholmu čak 60 odsto, što govori da trenutni broj samaca u svijetu nikada nije bio veći.

"Broj kuća u kojima živi samo jedna osoba se skoro udvostručio od 1960. godine i dostigao je 31 odsto", navodi se u ovom istraživanju.

U Velikoj Britaniji polovina ljudi starijih od 75 godina žive sami, a mnogi od njih nisu razgovarali s nekim od rođaka ili prijatelja i po mjesec dana.

"U Sjedinjenim Američkim Državama broj bliskih prijatelja je od 1985. do 2004. godine u prosjeku je pao sa troje na dvoje, a broj ljudi koji nemaju bliskog prijatelja se utrostručio", piše u tekstu.

Urbanizacija je jedan od razloga za ovaj svjetski problem, jer upravo ona prekida veze među članovima porodice.

Ona nije samo karakteristična za zapadne kulture, nego i za sve ostale. Tako je u Kini prepolovljen broj ljudi u selima u periodu od 1914. do 1980. godine. Usamljenost je porasla među onima koji su se preselili u gradove, ali i među onima koji su ostali u tim selima.

"Još nije sasvim razjašnjeno kolika je krivica novih tehnologija za epidemiju usamljenosti. Ljudi danas provode u prosjeku 24 časa nedjeljno na internetu, ali oni koji su usamljeni ne provode ništa više vremena online od onih koji nisu sami", navodi se u istraživanju.

Gledano s finansijske strane, usamljeni ljudi imaju veće troškove.

U Velikoj Britaniji, na primjer, oni iznose čak 6.000 funti po svakoj usamljenoj osobi i nose sa sobom rizik od depresije i drugih mentalnih bolesti.

Veliki broj država smišlja inovativne načine da stane na put usamljenosti. U Italiji se tako studenti useljavaju kod starijih, usamljenih osoba i prave im društvo u zamjenu za jeftiniji stan, dok je Velika Britanija osmislila Ministarstvo za usamljenost. (WEF)

Kako objasniti usamljenost?

Usamljenost ljudi može se objasniti na više načina. Budući da se kod mladih, za razliku od starijih ljudi, više očekuje da stvaraju i održavaju brojne društvene odnose, oni mogu razviti osjećaj usamljenosti kao odgovor na percipirani neuspjeh u ovom zadatku. Pored ovoga, mlade ljude njihova široka socijalna mreža obično ne štiti dovoljno od usamljenosti jer se ona sastoji od odnosa koji su često površni i nedovoljno bliski. S druge strane, stariji možda imaju manju socijalnu mrežu, ali ona je sačinjena od dugotrajnijih i bliskih veza, koje umanjuju njihov osjećaj usamljenosti.

Nezavisno od toga šta je dovelo do osjećaja usamljenosti, usamljene osobe karakterišu sljedeće osobine:

depresija (tuga, praznina, izolovanost, otuđenost),
očaj (beznađe, uplašenost, bespomoćnost, napuštenost, ranjivost),
samoosuđivanje (nesigurnost, posramljenost, neprivlačnost, samoodbacivanje),
nepodnošljiva dosada (nemir, želja da budemo negdje drugo, razdražljivost).

Neki ljudi imaju veću predispoziciju da tokom života osjećaju usamljenost. Osobe s većom sklonošću da doživljavaju negativne emocije i da se uopšteno osjećaju uznemireno češće će se osjećati usamljeno od onih koje su emocionalno stabilniji.

Takođe, karakteristike poput socijalne anksioznosti, sramežljivosti i niskog samopoštovanja pridonose ovoj pojavi.