Sve muke i tajne strunjenog želuca

Piše: Raif Esmerović


Na području jugoistočne Evrope, posebno u Bosni i Hercegovini, egzistira već vijekovima prepoznatljiv kult liječenja, koji je sastavni dio onoga što danas poznajemo pod terminom narodna medicina. Naime, ovdašnji je čovjek služeći se isključivo onim što ga okružuje kroz empirijska iskustva i spoznaje razvijao sebi svojstvene načine kako da održi zdravlje, pri tome ne povlačeći jasnu liniju između medicine i magije. Zapravo, ona nije niti postojala jer sve ono što bi moglo pomoći, pa bar i u psihološkom smislu, bilo je dobrodošlo.

Mada se unazad nekoliko decenija zajedno sa umiranjem narodnih ljekara, posebno stravaruša, strunara i travara, nepovratno izgubilo dosta tradicionalnih spoznaja o arhaičnim načinima tretiranja bolesti neka od njih se još uvijek nalaze u praksi poput salijevanja olova, gašenja ugljena, priprema čajeva ili namještanju strune odnosno pomjerenog želuca, oboljenja koje zadnjih decenija postaje sve učestalije među narodom.

No, prije nego li krenemo sa detaljnijim opisivanjem te tegobe potrebno je istaći kako ova tehnika liječenja, poput i drugih navedenih, potiče iz Turske a znanje o njoj su donijele Osmanlije u svojoj ekspanziji osvajanja Balkana. Ešogobekli dušmesi se na bosanskom jeziku prevodi kao „strunjeni želudac“ i opisuje sve ono o čemu već vijekovima slušamo od naših narodnih hećima. Upravo zbog toga ne postoji razlika u tretmanu turskih ili bosanskih želudarica tojest kod oba naroda praktikuje se metoda masiranja stomaka i vakuum posude.

Primjetno je kako u kultu liječenja egzistiraju pojedina stara šamanistička vjerovanja među kojima se posebno izdvaja ono o hazreti Fatimi koja je, bez imalo sumnje, kultna figura kod oba naroda. Naime, i turska i bosanska želudarica dok masira bolesnikov trbuh poziva hazreti Fatimu da interveniše i pomogne bolesniku. Ovo ne navodim tek kao zanimljivost nego zbog toga što se u kultu liječenja smatra da bez „nafakali ruke“ narodni vidar ne može biti uspješan. Bolest ali i samo ozdravljenje, prema opštem uvjerenju, dolaze od Boga pa stoga narodni hećim, kao i sam bolesnik, polaže veliku nadu u božansku milost i pomoć u procesu liječenja.

Želudarica ili strunar u cjelokupnom tretmanu su dakle samo posrednici kroz kojih se kanalizira božanska odnosno iscjeliteljska moć akumulirana u rukama. A da je tako potvrđuje tradicionalno pravilo da se stravaruši ili želudarici nikada ne plaća ono što je poduzela nego se novcem isključivo daruje njena nafakali ruka, čime se iskazuje bolesnikova zahvalnost i poštovanje. Čak se tvrdi da unatoč svom znanju i upućenosti koju neki hećim može posjedovati od njega neće biti nikakvog lijeka ukoliko ne posjeduje dozvolu za rad, nasljeđenju od prethodnika ili iniciranom kroz spavanje u svetu tajnu vidanja. Sve drugo se ne priznaje i prema sudu naroda nema hajra niti blagotvornog učinka.

Iako rečeno možda djeluje mistično i zagonetno tajna prenošenja dara liječenja je vrlo jednostavna i obavlja se tako da stari učitelj primi u svoje ruke učenikove šake, blago ih stisne i gledajući ga u oči objavi da mu predaje svoje znanje u amanet te ga zaklinje da ga koristi ispravno i čistog srca. Od tog trenutka učitelj gubi svoju sposobnost iscjelivanja a učenik je prima, čime se tradicija liječenja nastavlja što se smatra jednim od najvećih sevapa koji može čovjek ponijeti na ovome svijetu.



Struna od devet ruku

U narodnoj medicini BiH starije žene koje se bave liječenjem iznenadnih i jakih bolova u stomaku nazivaju se želudarice ili strunari, ako su u pitanju muškarci. Prema njihovom kazivanju pomjereni želudac (strunjeni želudac), tretira se jako ozbiljnim zdravstvenim problem sa potencijalno smrtonosnim epilogom. Tome uostalom svjedoči i narodno vjerovanje prema kojem se ova tegoba ili struna manifestira čak kroz devet oblika, takozvanih „devet ruku“, pa želudarica mora biti iznimno pronicljiva da svaku pojedinačno detektira i primjeni odgovarajuću metodu liječenja.

Svaki od devet oblika tog oboljenja ima svoj specifičan naziv i dijagnozu poput : „plava struna“, „crvena struna“, „crna struna“ itd. Međutim, potrebno je napomenuti kako želudarice nisu u potpunosti složne u određivanju naziva i simptoma, pa se najčešće njihova mišljenja poklapaju kod „plave strune“ pošto se ona najlakše otkriva i liječi. Međutim, dedukcijom svega dostupnog materijala kojeg sam imao na uvidu iz arhive Zemaljskog muzeja u Sarajevu, ali i pojedinačnih razgovora sa narodnim liječnicima, uspio sam dobrim dijelom kategorizirati njihove nazive. Naime, ono što unosi zabunu kod većine jeste to što svaka struna pojedinačno ima uglavnom dva, a nekad i tri, naziva; prvo nazivlje bazira se po boji a drugo je određeno nečim simboličnim poput dijela tijela, spola, po vodi ili hljebu i slično. Stoga se najčešće navode sljedeći nazivi: krušna struna, ručna struna, muška struna, ženska struna, vodena struna, sastava, itd.


Kako prepoznati strunu

Evidentno je prema kazivanju narodnih ljekara da se problem sa želucem može javiti naglo i agresivno, praćeno sa velikim bolovima, ili postepeno i tiho, kroz jedan duži period, kada je potrebno pažljivo analizirati prisutne simptome i uspostaviti pravilnu dijagnozu. Nerjetko, bol u predjelu želuca je toliko jaka da bolesniku nije ni potrebna navedena provjera stanja pošto je ona sasvim očita.

U slučaju da je bolest nastajala vremenski duže onda iskusne želudarice mogu u prilično velikom postotku, bez ikakvog fizičkog kontakta sa bolesnikom, posmatrajući vanjski izgled dati procjenu zdravstvenog stanja. Naime, prema empirijskom iskustvu kojim bosanski iscjelitelji raspolažu mršave osobe sa žutom bojom lica kao i debele osobe blijedog lica, koje izgledaju napuhnuto, pate od strune. Kod nekih osoba dolazi do čestog strunjivanja dok je kod drugih to rjeđe, međutim, nema osobe koja bar jednom u životu nije imala ovaj problem. Svaka od želudarica također kategorično tvrdi kako struna nije bolest koju može rješiti oficijelna medicina te da je tražiti pomoć kod zvaničnih liječnika čisti gubitak vremena.

U prošlosti su se glavnim krivcima za pomjeranje želuca pronalazili u dizanju teškog tereta, čestim porođajima, padanju sa visine, gladi, iscrpljujućem fizičkom radu i tako dalje, dok se u današnje vrijeme uzroci pojave strune pripisuju najviše uticaju stresa, izloženosti klimi, pri vježbanju tojest ako se prethodno ne rade vježbe zagrijavanja, neredovite ili nezdrave ishrane i sličnome. No, kako bilo, važno je zapamtiti da je strunjen ili pomjeren želudac ozbiljno stanje koje ne treba olako shvatati jer može izazvati i neplodnost a ponekad i smrt. Simptomi pomaknutog želuca su: jaka bol u predjelu stomaka, nagon na povrćanjem koje se javlja svaki put kad se pojede nešto, neobično izražena bol i osjećaj bespomoćnosti. Naravno, osim ovih postoje i drugi znaci koji naočigled nemaju nikakve veze sa stomakom no uzrokuje ih struna među kojima su posebno česti bolovi u stopalima, leđima ili u predjelu grudnog koša.


Otkrivanje damara

U postupku liječenja strune, prema kazivanju želudarica i stravaruša,  moglo se zaključiti kako se ono odvija u tri ili četiri etape. Prvi zadatak je detektirati stanje bolesnika odnosno da li je njegov problem doista produkt pomaknutog želuca. Bez toga nema niti uspješnog liječenja. Potrebno je da bolesnik leže na leđa te da mu se makne odjeća sa stomaka a želudarica stavi srednji prst u pupak, ali tako da su kažiprst i domali prst odvojeni od njega. Prvi put srednji prst se stavlja u horizontalnom položaju a drugi put u vertikalnom, kako bi iz oba smjera osjetila želudac. Naime, ako se pulsiranje osjeća na pupku pod velikim prstom tada bolesniku nije želudac pomjeren. Ukoliko je struna onda se pulsiranje damara opaža lijevo ili desno, gore ili dolje od pupka, tojest pod kažiprstom ili domalim prstom. Ili se pak pulsiranje damara ne osjeća nigdje. U tom slučaju se vjeruje da je želudac zalijepio se na kičmu.


Masiranje


Jedna od predispozicija koju mora imati narodni ljekar za ovu vrstu liječenja jesu tople ruke. Međutim, razlog tome nije samo ugodniji dodir i lakše opuštanje za bolesnika već i jasan pokazatelj kako želudarica ima normalan protok energije unutar svoga tijela, zbog čega neće dolaziti do nikakvih energetskih blokada. No, unatoč tome, treba naglasiti kako često puta masaža nije nimalo ugodna za bolesnika, ali ni samu želudaricu, jer zahtjeva prilično mnogo fizičke snage da bi se intenzivnim pritiskanjem i masiranjem želudac vratio na mjesto. Naime, dok masaža stomaka zahtjeva što nježnije pokrete, svi drugi kardinalni dijelovi poput ruku, leđa ili ramena moraju se tretirati intenzivnije. Masiranje može početi od lijeve ruke, dio između palca i kažiprsta, oko pupka, tako da se sa obje ruke blagim potezima stomak „vuče“ u pravcu pupka, ili masaža počinje od kičmene moždine do dna leđa. Iako to nije čest slučaj želudarice tvrde kako se želudac može u vidu malene kuglice spustiti čak i u nogu bolesnika, odakle se treba masiranjem i pritiskanjem (gnječenjem) vratiti nazad.

Nakon masiranja želudarica uzima malu količinu sredine hljeba, od nje napravi kuglicu u koju zabode nekoliko šibica i stavi je na bolesnikov pupak. Tada šibice zapali i nad njima prevrne staklenu čašu. U tom momentu, zbog pritiska koji se stvori, vakuum povuče kožu stomaka unutar čaše i u toj poziciji ostaje sve dok pritisak ili zaljepljenost ne nestane. U međuvremenu vjeruje se da vakuum povuče želudac na svoje mjesto i time bolesnik ozdravi. Na kraju želudarica svojim prstom blago pritisne unutrašnjost pupka da se uvjeri osjeti li ispod njega udaranje arterije ili damara, što se smatra finalnim znakom uspješnog tretmana.

Ovakvi i drugi slični tekstovi o narodnoj medicini su za svaku pohvalu najprije zbog toga što sve to polako nestaje pa je dobro da se što više toga zapiše i sačuva

U narodu postoji ona izjava " okrenuo mi se želudac od tog smrada!" i slično što demonstrira vjerovanje da se želudac može pomaknuti sa svog mjesta

Pojedinci koji su uspješni u liječenju bolesti, posebno onih duševnih, posjeduju spiritualni dar poklonjen od više sile a koji su zaslužili kroz svoje prošle živote. Oni su, bez ikakve sumnje, stare i mudre duše koje su se mnogo puta sukobile sa Zlom i dobro ga poznaju. Dokaz tome mogu biti i netipični načini iscjelivanja što je ništa drugo nego li plod njihovih sjećanja na davno stečena znanja.