Sazivanje daire ili kako se prizivaju džini

U narodu Bosne i Hercegovine od davnina se vjerovalo da je mističan uzrok ozbiljnih psihičkih i fizičkih poremećaja takozvana ograma. Iza tog naziva krije se slučajna povreda tabuisanog mjesta kao što su stara groblja, stećci, raskršća, mjesto gdje se cijepaju drva, đubrište, prostor ispod kućne strehe, oraha i tako dalje, na kojima se ponekad mogu zateći džini u nekoj svojoj aktivnosti. Ako bi u terminu njihovog boravka tim mjestom naišao neki prolaznik, i svojim kretnjama namjerio se na njih čovjek bi se zgranuo, uzbudila bi mu se krv, i najčešće bi poludio ili ostao paralisan. Za ovako iznenadno oboljelog pojedinca u narodu se konstatiralo da je ograjisao ili nagrajisao. Naime, džini kada su ugroženi tojest kada se tako osjećaju oni prelaze u napad i to se naziva ograma ili džinski udar. Njihovi napadi su strahoviti kako po brzini tako i po snazi. Usljed tog nadnaravnog ataka čovjek oboli od padavice, oduzetosti pojedinih dijelova tijela, a nekad i cijelog, obuzima ga delirij, ima halucinacije, fantomske bolove, agresivan je prema drugima ali i sebi i tako dalje.

Ograma je laički rečeno - opsjednuće, pošto džini zapravo u toku brzog napada na čovjeka uđu u njega kroz neki od tjelesnih otvora i putem krvotoka rašire se po cijelom organizmu. Modernim rječnikom obrazloženo džini su ekstremne skupine negativne energije koje svojim prodorom ozbiljno narušavaju ljudsku harmoničnu vitalnu energiju i dovode je u disbalans te tako stvaraju anomalije iz kojih se pojavljuju različite mentalne i tjelesne bolesti.

Zbog načina na koji nastaje i što izaziva ograma nije slučaj za zvaničnu medicinu, a često niti za stravarke, već je u njenom liječenju ipak potrebna veća duhovna snaga i znanje pa se bolesnik upućuje hodži iscjelitelju. No, kako ni rukja ne može uvijek pomoći pribjegavalo se još moćnijem egzorcizmu, koji uostalom na jasan način demonstrira stvarnu snagu iscjelitelja - skupljanju daire.


Opasni ritual

Daira je arapska riječ i u prijevodu na bosanski jezik znači krug. Termin "sakupljanje daire" opisuje jednu vrstu spiritističke seanse čija je primarna misija uspostaviti izravni kontakt sa zlim duhovima, kako bi se kroz njega doznalo koji je među njima naudio čovjeku i učinio ga bolesnim ili psihički rastrojenim. Daira, osim svog praktičnog dijela, nije neki tajanstveni obred već, dapače, vrlo je poznata u folkoru Bosne o čemu svjedoče i pojedine narodne pjesme gdje o njemu ima spomena, pa se tako u jednom stihu veli:

Kad se skupi sila i daira,
ne pomaže sanduk od olova.

Opće je vjerovanje da mnoge hodže umiju da okupe dairu, ali da ih je malo koji mogu da je uspješno rasture odnosno završe. Ako hodža to ne umije, džini će ga napasti i udaviti. Zbog toga se u bosanskom narodu iskovala izreka: "Lako je dairu sastaviti a teško rastaviti!". Okupljeni džini često se puta odbijaju povinuti zahtjevu derviša ili hodže da odu pa on mora biti vrlo mudar i sabran da ih paljenjem tamjana i ponavljanjem određenih molitvi ipak protjera, kako ne bi postali agresivni i naudili mu.

Ljudevit Ivandić u knjizi "Pučko praznovjerje" navodi da je saznao kako se daira sakupljala u Žepču, oko Fojnice i u Bihaću. Autor bilježi da su se u vrijeme dok traje ritual dešavale razne nepogode: jaki vjetrovi, lomljavina drveća, nošenje zemlje po zraku, obaranje zgrada. Po tim znacima navodno bi i narod znao da se negdje u blizini saziva daira.

Ivan Zovko je zabilježio primjer okupljanja daire u livanjskom kraju tako što hodža ispred sebe postavi posudu punu vode i u nju strpljivo gleda mrmljajući molitve i imena džina, sve dok u jednom trenu ne uoči na površini vode prizor onoga od čega je bolesnik obolio i šta od njega treba odstraniti. Postoje i drugi opisi ovog rituala poput onog od etnologa Ružića koji je dokumentirao sljedeće; hodža okruži oko sebe nožem krug u kome će, sjedeći na koljenima, ponavljati molitve i zakletve sve dok se oko kružnice ne pojave džini, ali unutar kruga ne smije niti jedan da uđe. On ih tada strpljivo ispituje o bolesniku sve dok ne pronađe onog džina napadača koji je izazvao bolest i tada ga neutralizira od pomahnitaloga čovjeka.




Čudesni hodža Tale

Da li će se sazivati daira često puta je ovisilo o stupnju znanja samog hodže. Ako bi on predstavljao duhovni autoritet među džinima onda nije trebao posezati za tako snažnim obredom. U Cazinskoj krajini i danas se prepričavaju priče o izvjesnom hodži Tali sa Brezove kose koji je živio do osamdesetih godina prošlog vijeka. Tale je bez ikakve sumnje bio pomalo ekscentrična osoba sa mističnim moćima i izvrsnim poznavanjem magije i naravi džina. Kako su ispred njegovog doma doslovno svaki dan bile gomile ljudi koji su strpljivo čekali da dođu na red bilo je fascinantnih događaja kojima su svjedočili mnogi od njih.

Jedne prilike hodži je u kombiju dovezen mladi muškarac zavezan lancima jer je, po kazivanju njegovih ukućana, doslovno preko noći, bez ikakvog razloga, pomahnitao i psihički obolio. Hodža Tale je izašavši iz kuće napolje odmah rekao da ga oslobode lanaca, na što su se njegovi pratioci uplašili i pobunili tvrdeći kako je bolesnik opasan i iznimno jak. Tale je došavši do zavezanog muškarca, ne obazirući se ni najmanje na njegov mračni i bijesni izraz lica, tri puta ga lagano udario Kur'anom po čelu i naredio da ga oslobode. Nekim čudom bolesnikovo lice se naglo promjenilo i postalo blago a sva agresija se smirila. Oslobođen lanaca poslušnim korakom krenuo je za hodžom u kuću, a kada je nakon nekog vremena napokon izišao, bio je sasvim normalan čovjek, nimalo nalik onom poremećenom manijaku.



Za svoju veliku mudrost i moć Tale je mnogo puta nagrađivan od zahvalnih ljudi kojima je pomogao a najpoznatiji dar bila je zlatna kašika koju je dobio od anonimnog klijenta kome je doslovno spasio cijelu familiju od zla. Zbog svoje mistične moći lokalne stravarke su ga ukomponirale u svoje bajalice kako bi poprimile bar mali dio njegove čarobnosti pa se tako na početku jedne kladuške bajalice za liječenje bolesne krave od uroka kazuje:

U Ljubove krave
vime do trave
daleko do Tale izlazite uroci...

Hodža Tale je u svojoj kući ordinirao svakim danom osim petkom, kada je imao običaj odlaziti na cazinski sajam obavezno noseći maleni radio iz kojeg je, šetajući među narodom,  volio slušao muziku i vijesti.


Prevareni učitelj

Istražujući ovu uzbudljivu i fascinantnu temu došao sam do informacija koje nam otkrivaju kako se daira nije uvijek izvodila za oslobađanje bolesnika od demonske prisutnosti nego i za pribavljanje lične koristi i ispunjavanja nesvakidašnjih želja.

Muhamed Garčević, službenik državnog muzeja u Banjaluci u prvoj polovini dvadesetog vijeka, bio je bez ikakve dvojbe jedna osobita ličnost tog vremena. Kako je određeni period, tačnije dvije decenije, proveo živeći u Turskoj stekao je u međuvremenu zavidno okultno znanje o prizivanju džina i spravljanju tilsuma, što je jedan dio pretočio u knjigu "Zapisi i hamajlije" izdanoj 1942.godine u Banjaluci. Kao osoba bogatog životnog iskustva gospodin Garčević je volio pripovijedati zgode i nezgode iz života svog mentora, posebno u slučaju sazivanja daire.

Naime, njegov je učitelj bio otac brojne familije, i kako nije bio u stanju izlaziti na kraj sa svojom zaradom, odlučio se poslužiti ritualom daire da prizove džine. Kada ih je dozvao, zamolio je da mu pomognu, tako da mu pribave nešto dragocjeno što bi mogao prodati. Oni su pozitivno odgovorili na njegovu molbu i donijeli mu oveći komad zlata. Sav sretan on brzo pospremi to zlato u kutiju i džinima naredi da se raziđu. No, oni ga nisi htjeli poslušati, jer su očekivali da i on njima učini uslugu, pošto je poznato kako u magiji ništa nije besplatno i sve se bazira na principu trgovine.

Međutim, učitelj nikako nije htio pregovarati nego je uporno inzistirao da napuste prostoriju tjerajući ih raznim zakletvama. Revoltirani njegovim bezobzirnim ponašanjem džini su ga obmanuli prividnim odlaskom i čim je izišao iz zaštitnog kruga ošamutili su ga te u tren oka odnijeli u neki nepoznati kraj. Kako se sve to zbivalo noću, i za njega potpuno neočekivano, on ni sam nije bio svjestan šta se sa njim događa. Tek kada se ujutro osvijestio shvatio je da su ga džini oteli i odnijeli daleko od kuće, osvetivši mu se tako za njegovo nepoštenje.

Nakon što se pribrao od šoka i iznenađenja trebalo mu je nekoliko sati hodanja pješice do prvog nastanjenog mjesta, gdje je od lokalnih stanovnika saznao da se nalazi od svoje kuće udaljen stotinama kilometara daleko, pa je morao putovati vozom nekoliko dana. Kod kuće je zatekao cijelu familiju u brizi, pošto su svi mislili da mu se desila neka nesreća. Nakon što je sjeo da se odmori otvorio je onu kutiju, u koju je pospremio zlato, i našavši ga brzo odluči da ode do zlatara kako bi ga unovčio. Zlatar mu je međutim detaljnim pregledom otkrio da je to što je donio samo zlatna rudača, koja vrijedi vrlo malo.

www.anzotica.forumotion.me

Džini su demoni poznati među arapskim narodima prije pojave islama i postoji mnogo legendi o njima a meni najbolje su one iz Hiljadu i jedne noći

U svijetu džina i šejtana


Postojanje duhovnog ili spiritualnog svijeta oduvijek je kod ljudi poticalo veliku radoznalost i interes. O tome kako je on nastao i koja ga bića naseljavaju donekle otkrivaju svete knjige, međutim, ipak najviše informacija pružaju narodne predaje u kojima su akumulirana brojna iskustva nadarenih pojedinaca, čija je iznadprosječna senzibilnost i okultno znanje otvaralo vrata gajba - nevidljivog svijeta, i omogućavalo komunikaciju i uvid u život i navike eteričnih formi koje borave u toj drugog realnosti.

Prema mitološkoj predaji sa Bliskog istoka u vremenu kada je svemogući Allah stvorio prve ljude nije bilo podjele svijeta na materijalni i duhovni, no, kako su se prvi ljudi smrtno užasavali pri svakom susretu sa džinskim bićima, a posebno njihova djeca, mudri Allah je odlučio odvojiti ljude i džinove tako što je postavio nevidljivi zastor između njih načinivši dva svijeta ili, bolje rečeno, sferu ljudi i sferu duhova. Od tada ljudi i džinovi bez većih problema egzistiraju jedni pored drugih, sa nezgodnom iznimkom da oni nas sasvim dobro vide a mi njih ne.



U svijetu gajba koji doslovno vrvi brojnom populacijom raznih duhova Iblis je kralj svih džina, i kao takav unosi dosta kontradiktornih mišljenja među teolozima, posebno kada je u pitanju njegovo porijeklo. Pojedini učenjaci smatraju da je Iblis u početku bio melek, drugi da je sin džina te da je odveden na nebo kako bi mu se pružilo obrazovanje i nauk, gdje je dobio ime Azazil. Egipatski filolozi izvode ime Iblis iz korijena b-l-s  što ima značenje "nema šta očekivati", pošto Iblis zbog svoje zle naravi ne može ništa očekivati od Allahove milosti. Susreće se i tvrdnja da Iblis pripada zemaljskim džinima što predočava njegovo ime Al-Hakam odnosno Sudac što ga je stekao onda kada ga je Allah, kao mladog džina od hiljadu godina, slao da sudi pripadnicima svoje vrste. U drugih hiljadu godina Iblis se uzoholio i poveo pobunu protiv Boga i njegove vlasti.
Najzanimljivija teza o Iblisu tiče se njegovog spola odnosno sugerira se da je hermafrodit koji živi na udaljenom otoku usred mora gdje svaki dan izleže po tri hiljade jaja, iz kojih se potom rađaju džini. Njih Iblis šalje na sve strane svijeta kako bi proširio i učvrstio svoju vlast po cijeloj Zemlji.


Džini kao i ljudi


Neki od predislamskih politeista tvrdili su da naziv džin označava duše planeta zbog čega, možda slučajno a možda i ne, u arapskom okultizmu nalazimo sedam planeta i sedam džinski kraljeva koji su raspoređeni prema njihovom uticaju.

U hijerarhiji stvaranja džina u najnižu klasu spadaju ifriti ili afariti. Navodno, prema predaji Ifriti mogu postati i od ljudi koji naglo ili nasilno umru pošto usred takve šokantne traume za ljudsku dušu izrodi se duh od kojeg nastane ifrit. Iza njih dolaze maridi, džini koji žive u podzemlju, i tako dalje u dugoj listi tih nadnaravnih bića.

Kada je u pitanju sam izgled ovih eterični kreatura potrebno je napomenuti da postoji mnogo vrsta ili plemena džina od kojih se svaka po nečem razlikuje od druge. No, unatoč tome, mogu se navesti zajedničke osobine svih njih. Najveći džin ima tijelo visine 17 metara a najmanji 17 centimetara. Dok borave u svom svijetu džini imaju jednu vrstu pokrivala na sebi a kada se pojavljuju u materijalnom svijetu onda su uglavnom obučeni u odjeću žute boje jer je ona ekvivalent vatre. Njihovu prisutnost u ljudskoj dimenziji odaje i neugodan miris sačinjen od mješavine sumpora i katrana. Još jedan interesantan detalj po kojom se prepoznaju jeste da džini imaju na svakoj ruci po četiri prsta odnosno nemaju palac - jedinstveni simbol čovjeka. Od drugih specifičnih obilježja su i njihove oči koje su najsličnije očima reptila, posebno zmije, no, kada se materijaliziraju pred ljudima onda one dobiju crvenu boju i plamteći sjaj.

Džini govore sve zemaljske jezike, čak i one stare i zaboravljene, ali isto tako imaju i svoj govor kojem mogu da poduče pojedince sa kojima dođu u neposredni kontakt i savezništvo. Njihov svijet je čista kopija ljudskog tojest i oni imaju svoje države, gradove, vladare, familije, vole se, mrze, ubijaju, ratuju, rađaju potomke i tako dalje. Ima ih svih religija koje su postojale i postoje na svijetu, ali i ateista, čak i kanibala. Prisutni su i duž svemira i nastanjuju brojne planete. Žive jako dugo, po nekoliko hiljada godina i posjeduju vrlo temperamentnu i tešku narav jer izvorno potiču od plamičaka užarene lave koja je prije mnogo miliona godina oblikovala našu planetu.


Šejtanska posla

Za razliku od njih šejtani se u bosanskoj predaji opisuju kao malene spodobe zelenkasto-žute boje tijela sa dugim repom. Na licu im je jedno oko otvoreno dok je drugo zatvoreno, pošto ne vide na njega. Također, iako imaju dvije noge šejtani su zapravo hromi. Drugu nogu doslovno vuku za sobom. Zbog tih fizičkih nedostataka oni su na spiritualnoj ljestvici moći rangirani na samom začelju te su po naravi kukavice i mogu se vrlo lako otjerati čak običnom psovkom. No, ne treba ih zbog toga podcjenjivati jer šejtani znaju biti jako lukavi. U islamskoj predaji upravo je šejtan od postanka prvih ljudi navodio i dan-danas navodi čovječanstvo na grijeh a ne džin, kako bi se to moglo pretpostaviti. Naime, kada šejtan uđe u čovjeka, opsjedne ga, onda ta osoba postaje naglašeno sklona porocima; kocki, bludu, alkoholizmu, drogi, te laganju i izdaji. Opsjedne li osobu džin tada čovjek poludi, postane psihijatrijski slučaj, ima halucinacije, parališe mu se jedan dio tijela ili u cjelosti, boluje od epilepsije ili pak padne u delirij.

Pošto je šejtan iznimno isfrustriran zbog svog fizičkog izgleda i deformiteta, te pozicije koju zauzima, u njemu danonoćno kulja zavist i mržnja prema svemu i svakome - koja doslovno "izbija" iz onog zdravog ali urokljivog oka. U našoj domaćoj predaji se tvrdi kako se šejtani vole okupljati uokolo izvora  i posmatrati ljude, naročito mlade djevojke i mladiće kada dolaze napiti se vode, kako bi ih urekli i pogodili svojim pogledima. Šejtani su za razliku od džinova jako vezani za ljudska bića i vole se nalaziti u njihovoj neposrednoj blizini. O tome saznajemo još iz predaja naših bogumilskih predaka koji su pripovijedali da je šejtan namjerno bušio rupe na ljudskom zemljanom tijelu i na lukav način uspio se tek oživljenom čovjeku popeti na lijevo rame te tu ostati za stalno, postajući tako dijelom njegove naravi i karaktera.

U lukavstvu, vještim prevarama i bezgraničnoj upornosti nalazi se snaga i moć šejtana. To ujedino samo po sebi demonstrira tezu da je riječ o prilično inteligentnom biću koje vrlo studiozno poznaje čovjekovu narav i slabosti. Osim na ljudskom ramenu šejtani imaju i druga omiljena mjesta na kojima borave a među njima je svakako međa ili granica oko koje se ljudi od davnina najviše svađaju i mrze. Zapravo, gdje je god kakva prepirka i zla krv, reći će narodna mudrost, tu je i šejtan.

Također, u svakoj kući ima onoliko šejtana koliko ima ukućana a može ih se dodatno prizvati još nekim tabuisanim postupkom, na primjer, ako se u kući oštri nož od nož. Stoga svaki put kada se završi sa oštrenjem treba "proći vatrom" i proučiti Euzubilu. Na taj način se oni odbijaju od svoga doma.


Proročanstvo o ženskom šejtanu

Interesantno je napomenuti kako u perzijsko-arapskoj magiji ne postoji niti jedan ritual prizivanja šejtana već isključivo džina. Po tome se da zaključiti kako su oni neukrotiva i svojeglava bića čija je primarna misija, od samog stvaranja, da ljudima unose nemir i sumnju u srce te ih navode na loše ponašanje. Šejtani su, prema tome, istinski protivnici religije i uzornog života. Zbog naglašenog upliva u povijest ljudi i svakodnevnicu ne treba nikoga čuditi zašto je narod baš njima posvetio puno više interesovanja nego li džinima, što je rezultiralo time da su postali dio mnogobrojnih folkornih predaja ali i proročanstava.

Stare bošnjačke dede i nane još i danas prepričavaju ono što su upamtili od svojih predaka sažeto u spoznaju kako je u zadnjih hiljadu godina nad našim svijetom vladao muški šejtan koji je opet, tvrdi starina, bio bolji jer je - muškog spola. No, kako je dolaskom novog milenija došlo do smjene vlasti i vladara ljudski rod je ušao u katastrofalno doba.

-"Kad dunjajlukom zavlada ženski šejtan - opominjali su u zadnjim decenijama prošlog vijeka stari ljudi -" doći će teška vremena, naš će se narod (bosanski) rasuti po cijelom svijetu, bićemo željni jedni drugi da se vidimo. Dok bude vladao ženski šejtan veliki kamen sa neba past će na Meku i Medinu i sravniti je sa zemljom. Nakon toga biće više naroda u Bosni na jednoj dženazi nego ljudi u cijeloj Meki i Medini. To će biti kazna za one koji su najčišću božiju religiju opoganili i oskrnavili svojom pohlepom i nevjerom."

U nastavku proročanstva stari ljudi prenose sljedeće:" Žena i životinja imaće veće pravo od bilo kojeg muška, sve će vrijednosti nestati i zavladaće druga, nakaradna pravila kako bi se ljudski rod degradirao i sveo na onaj primitivni, životinjski ...". Kako se može naslutiti iz ostatka proročanstva o ženskom šejtanu evidentno je da će se dogoditi nuklearni rat na Zemlji koji neće dovesti do potpunog uništenja naše civilizacije ali će se ljudska populacija drastično smanjiti, a oni koji prežive radijaciju mutiraće i rađat će patuljastu djecu sa jednim okom na glavi, što samo po sebi odgovara izgledu šejtana. Život će se nastaviti pod zemljom pošto na površini neće biti nikakvih uvjeta za život.


autor: Raif Esmerović

U mnogo čemu predobri postovi koji se bave na edukativan način dimenzijom duhova i njihovog uticaja na ljude. Pohvaljujem ovo širenje spoznaja.