Vještice, Velika Majka i Gerald Gardner

U savremenoj Engleskoj danas postoji veći broj grupa i grupica vještica i vještaca. Računa se kako sve one imaju između dvije i tri hiljade članova. Takodjer, istovremeno, postoji i mala, ali dobro razvijena industrija, koja za njih proizvodi sve potrebne rekvizite, od obrednih noževa i magijskih štapova do potrebnih praškova, mješavina i drugi ličnih energetskih pojačivača. Svi članovi ovih grupa i grupica smatraju kako njihovi magijsko-seksualno-religijski obredi imaju vrlo duboke i daleke korijene. Konkretnije, smatraju se nastavljačima tradicije kulta Velike Majke, koji je u cijeloj Europi bio raširen u Kameno doba, a koji se s njima napokon i opet vratio na danje svjetlo, pošto ga je vijekovima katolička crkva zatirala.

Usprkos ovom vjerovanju, to nije tačno. Naime, cjelokupni pokret vještica i vještaca u Zapadnoj Europi, uključujući i Englesku, ima svoje korijene u djelovanju izvjesnog Geralda Gardnera, ekscentričnog Engleza umrlog 1964.godine.

Gerald Gardner bijaše ekscentrik, ali ne toliko koliko njegovi roditelji, rodbina i prijatelji. Tek kao primjer spominjemo mu oca koji bi pri svakoj kiši nag izlazio na ulicu i takav hodao, pa jednog ujaka čiji je cijeli život prošao u upisivanju i ispisivanju iz raznih protestantskih sekti diljem svijeta. Gerald Gardner je veliki dio svog života proveo u vojnoj službi na Dalekom Istoku, sve dok nije penzionisan u Malaki. Tada se posvetio onom što je ponajviše volio: sakupljanju osobnog iskustva u najcrnjim okultističkim obredima i vrlo šarolikom poznavanju engleskog folklora i etnografije.



Od marta 1946.godine pa do svoje smrti bio je član etnografskog društva "Folk Lore Society", a bio je i direktor jedinstvenog "Muzeja vještica" na engleskom otoku Man. Savremenici su ga upamtili po vrlo bezočnom falsificiranju djela prethodnih, već umrlih, pisaca o okultizmu, ali i po kupljenim univerzitetskim diplomama kod jednog od onih, kasnije zabranjenih, engleskih tobožnjih privatnih sveučilišta koja su za novac fabricirale bilo koju akademsku titulu.

Istovremeno sa svojim direktorovanjem, Gardner je stvorio svoj mali privatni krug vještica i vještaca, koji su se počeli baviti tobožnjom srednjovjekovnom magijom. Zapravo, bilo je riječ o određenim tantričkim sado-mazohističkim obredima i seksualnim grupnim uživanjima. To ne smije čuditi, jer je Gardner takve obrednike posebno naručio od Aleistera Crowleya tokom 1942. i 1943.godine, a ovaj poznati europski okultista u njih je pretočio sve svoje homo i ino seksualno iskustvo.

Po Gardnerovoj smrti, pokret vještica i vještaca dobio je novi zamah. Svako malo, pojavljivale su se njegova navodna izvorna djela o kultu vještica, mada ih niko nikad u rukopisima nije vidio. No, u njih niko nije posumnjao. Stoga se i moglo dogoditi, da se i dan danas na otoku Manu tokom cijele godine, preko gotovo svakog vikenda, okupljaju grupe i grupice vještica i vještaca iz cijele Europe. Pod maskom tobožnjeg posjeta "Muzeju vještica" održavaju na pustim dolinama otoka svoje obrede, a sve prema Gardnerovim pravilima proisteklim iz Crowleyeve bolesne mašte i iskustva.

Istovremeno, pravi grimoari i stare rasprave o vješticama imaju u Europi vrlo slabu prođu. Kao prvo potrebno je niz stoljeća da ih se uopće pronađe, a kao drugo pisani su toliko kompliciranim rječnikom da ih rjetko koja savremena ne toliko obrazovana vještica ili vještac mogu razumijeti i primjeniti. Mnogo bolju prođu imaju djela napisana na njihovoj osnovi, ali zato vrlo daleka izvornicima. Još bolju prođu imaju povremeni novinski napisi u kojima sve vrvi od senzacionalizma, a kojima je prava istina najslabije uporište.

Informativno i zanimljivo - bravo treba nam što više ovakvog materijala na forumu jer koliko god bila bitna praksa važna je i sama teorija
Lično mi se nikad ništa od Gardnera nije ni sviđalo ali jednostavno teško ga je izbjeći zbog nedostatka kvalitetne literature.

Gardnerovo djelovanje i učinak u obliku djelovanja njegovih sljedbenika i sljedbenica, zainteresirali su i određene naučne krugove koji su kroz savremenu znanstvenu prizmu htjeli do istine. Posebice je pažnju privlačilo pitanje vještičijih Sabba i onoga što se doista na njima odigrava, pošto je zbog tih istih Sabba tokom stoljeća bilo toliko spaljenih i od Inkvizicije mučenih vještica i „vještica“ duž Europe, ali i izuzetno mnogo skupljenih praznovjerja i prepričavanja.

Sve do današnjeg dana izvršena naučna ispitivanja nedvojbeno su pokazala: pravim svečanostima Sabbe prisustvovalo je i prisustvuje izuzetno malen broj vještica i vještaca. Mnogo, daleko mnogo više ih je koji su vjerovali i vjeruju kako su prisustvovali Sabbi. Zašto? Odgovor se krije već u samim pripremama, odnosno u rekvizitima koja služe i za odlazak na Sabbu i za prisustvovanje tim svečanostima. Naime, prije svake Sabbe, sudionici i sudionice tijelo trljaju određenim mastima. Čak i kad se ne radi o trljanju cijelog tijela, riječ je o utrljavanju u zapešća i gležnjeve. Mahom, sve te masti i ostali pripravci u sebi sadrže visok postotak prirodnih haluciogenih biljaka, koje svojim brzim djelovanjem izazivaju halucinacije i samo prividni boravak na svečanosti Sabbe.

Jedan od engleskih naučnika namjerno je prisustvovao jednom sastanku Gardnerovih sljedbenica koje su se hvalile kako stalno odlaze na Sabbu. Poželio im se pridružiti, što su one nakon vijećanja i prihvatile. Ali, dok su one nakon ceremonijalnog pripremanja zapešća i gležnjeve mazale mašću, on to nije učinio. Nekoliko minuta nakon mazanja, izvještava ovaj naučnik, sve okupljene sljedbenice pale su na tlo u dubokom snu. Pokušao ih je prizvati k svijesti, ali nije uspio. Tek nakon toga, namazao si je i on sam svoja zapešća i gležnjeve s masti. Nakon nekoliko minuta pao je u san i u tom snu doživio osjećaj leta iznad zemlje, dolazak na njemu neko nepoznato mjesto nevjerovatnih boja i oblika koji su se stalno mjenjali.

Kad se probudio i kad je ispričao šta je proživio u halucinacijskom snu, sve prisutne sljedbenice bile su oduševljene, navješćujući mu kako na samu Sabbu doduše nije stigao, ali kako je na najboljem mogućem putu da to naredni put postigne. No, naučnik je nakon ovog iskustva porazgovarao sa svakom od sljedbenica na samo, tražeći što detaljnije opise onoga što se na Sabbi dogodilo. Odgovori su bili i te kako signifikantni: svaka od sudionica imala je svoju vlastitu viziju održavanja svečanosti Sabbe, baš kao i svoju vlastitu verziju onog što se na njoj tokom ceremonijala događalo.  Je li potrebno naglasiti kako u ovom obliku sročen izvještaj ovog naučnika nije pobudio ama baš nikakvo zanimanje među vješticama i vještacima? I je li bilo potrebno naglasiti kako su ga znanstvenici prihvatili kao konačno izvješće o istinistostima Sabbe?



Da se krivo ne razumije: Sabbe kao svečanosti postoje, iako je njihov osuvremenjeni oblik daleko od onog „srednjovjekovnog“, koji se posljednjih tridesetak godina propagira po Zapadnoj Europi. Vrijeme je ipak učinilo svoje. Ali, slažemo se i sa naučnom tvrdnjom kako je zaista maleni broj ljudi prisustvovao pravim svečanostima Sabbe, a ako i jesu, tada o svojim iskustvima ne pričaju. Naprosto, radi se o određenoj vrsti religije kojoj nije do popularnosti i koja čeka svoje vrijeme kako bi mogla obznaniti svoja vjerovanja i rituale. Kažu, kako će to biti u toku ovoga 21.vijeka. Do tada, samohvalisavci će voditi kolo.

Ima u ljudskoj psihi jedan detalj koji izuzetno mnogo govori o našoj vrsti. To je beskrajno vjerovanje – usudili bismo se kazati čak naivnost – kako je doista istina sve ono što ugleda svjetlo dana bilo u novinama, bilo na internetu, publicistici, bilo u pseudonaučnoj literaturi. Uostalom, upravo na tome se i bazira sav uspjeh takozvane „žute štampe“. Zbog te karakterne crte pojedinac stvara čvrsti zaključak bez ikakve prethodne provjere istinitosti, a jednom stvoreni zaključak bit će mu izuzetno teško poljuljati. Za ovu tvrdnju mogli bismo nabrojati pregršt dokaza, ali ćemo se zadržati samo na dva, vezana upravo za ovu tematiku kojom se bavi tekst.

Naime, nikad niko  nije spominjao a niti ima ikakvih tragova jednom alkemijskom engleskom priručniku pripisivanom Svetom Dunstanu. To je trebao biti jedan od srednjovjekovnih grimoara, ali za njega niko nikad nije čuo. A onda, krajem 16.stoljeća, engleski mag Edward Kelly je zabilježio kako je napravio magijski prašak crvene boje za promjenu metala u drugi metal zahvaljujući recepturi iz knjige „Knjiga Svetog Dunstana“ koju je on pronašao u manuskriptu, u ruinama Opatije Glastonbury. Nakon što je Kelly objavio taj podatak, u roku od 50 sljedećih godina bilo je štampano ni više ni manje nego čak 12 alkemijskih trakata  od kojih je svaki tvrdio kako je on i isključivo on prava reprodukcija tajanstvene „Knjige Svetog Dunstana“. Da bi stvar bila smješnija, svaki od objavljenih trakata u potpunosti se razlikovao od drugih, pa ni dva nisu bila slična. Znalci kažu da se savremeni pretisci uopće ne slažu ni s jednim od onih ranije štampanih. A u objavljeno svi vjeruju.

Drugi primjer je iz novijeg doba. Američki pisac Howard Phillips Lovecroft napisao je knjigu naslovivši je kao „Necronomicon“. Po njemu, radilo se o prijevodu jednog izuzetno starog magijskog grimoara. Ali, iskusniji su vrlo brzo otkrili Lovecroftovu majstoriju: on je kao pisac vrlo vješto uobličio svoje lične naučno – fantastične priče objavljene tridesetih godina prošlog vijeka u američkim časopisima straha i užasa i pretvorio ih u tobožnji obrednik visoke europske magije. Iz nekih nama nepoznatih razloga – stoga može biti samo riječ o spominjanom beskrajnom vjerovanju ljudi, čak njihovoj naivnosti – brojni okultisti današnjice diljem svijeta vjeruju kako je „Necronomicom“ zbiljski grimoar. Spominjemo ga ovdje naprosto zato, jer se i kod nas, pitalo zašto ne bismo i mi objavili „Necronomicon“ u prijevodu, pošto je riječ o jednom od najvećih i najvažnijih ikad napisanih grimoara. Možda bismo iz neznanja i upali u zamku da nismo znali za knjigu „Knjige koje ne postoje“ autora Gianfranca de Turrisa i Sebastiana Fuscoa.



Upravo iz gore napisanih razloga, samohvalisavci i imaju toliko uspjeha. Nije važno jesu li oni bili na svečanosti Sabbe ili ne. Važno je da drugi u to vjeruju. Nije važno je li neko vještac ili vještica. Važno je da drugi u to vjeruju.

Pun pogodak što se tiče izbora teksta!
Hvala Vještica

Danas se posebno puno izmišlja o magiji posebno po novinama a specijalan primjer je Magična Zona pa jbt kakve se tamo besmislice pišu i objavljuju da ti se prevrne želudac! Doslovno sve izmišljeno i djetinjasto. Podsjeća me na onu seriju Čarobnice samo kažeš neku glupu rečenicu poput Zlatno sunce pogledaj na me i oslobodi me toga i toga ili ispuni mi želju i paf - to je to

Još od neolita kada se pojavljuju prvi tragovi obožavanja Velike Majke, najstarijeg poznatog božanstva u ljudskoj istoriji, plete se čudesna i nadasve lijepa predaja o ljudima koji su cijeli svoj život posvećivali služenju te boginje koja je od svog postanka predstavljala prirodu i sve njene sile. Danas te osobe nazivamo vješticama i vješcima a religiju koju oni zastupaju vještičarstvom ili paganizmom mada su oba naziva potpuno pogrešna. Naime, najprecizniji naziv je zapravo drevna religija prirode jer sve u njoj slavi iskonske sile prirode u vječnom krugu plodnosti kroz koji se prožimaju život i smrt.

Kako i sam naziv naglašava vještica je žena koja vlada vještinom odnosno mudrošću i sasvim sigurno je daleko od naivnih i glupih predodžbi vještica iz bajki i narodnih priča kojima se plaše mala djeca.

Upravu ste oboje jer magija nije niti nešto jednostavno niti površno a taj naziv drevna religija prirode najbolje definira ono što se naziva vještičarstvo. Biti vještica se ne uči - to si od rođenja, osjetiš u sebi neku mudrost i povezanost sa prirodnim silama oko sebe. Sve promatraš drugačije i cio život učiš.


U današnje vrijeme magija se kroz medije i novine banalizira i predstavlja kao vještinu cirkuskog mađioničara gdje treba samo da kažete neku glupu bajalicu i mahnete rukom i kao dogodiće se nešto? Neće se dogoditi ništa je to nije magija. Nema jednostavnih rješenja nigdje pa ni u magiji. Za sve treba trud i znanje što i nije loše pošto se na takav način pravi klasifikacija onih malobrojnih koji su predodređeni za to i većine koja nije.