Bošnjaci - potomci Ilira i Gota

Prvi korak prema uništenju jednoga naroda jest brisanje njegova pamćenja. Uništi mu knjige, kulturu i historiju i onda nađi nekoga da napiše nove knjige, proizvede novu kulturu, izmisli novu historiju. Ta će nacija brzo početi zaboravljati što jest i što je bila.
Arthur Schlesinger


Današnji Bošnjaci su potomci Ilira koji su se pomiješali sa Gotima, za koje se zna da su slijedili arijansko kršćanstvo. U latinskim srednjovjekovnim izvorima postoje i optužbe na Bošnjane da su Arijani.
„Dodirne tačke između Bogumila i gotskog naseljavanja su tu jer se bogumilska vjera uvijek tamo javlja gdje su se stari Goti naseljavali."
/Alfred Schuler, der letzte deutsche Katharer: Gnosis, Nationalsozialismus und mystische Blutleuchte/



Povezanost bosanskog naroda sa germanskim narodom primjetio je i doktor Karl Steiner, liječnik iz Ljubinja, koji je zabilježio sljedeće:

Visoko uzrasli Bošnjak i Hercegovac predstavljaju nesumnjivo najljepši tip južnoslavensko-ilirske mješovite rase... Tako je primjerice u katolika i muslimana šarenica (iris) očiju pretežno svjetla, često modra i žutkasta, dok su oči u pravoslavnih obično tamno-mrke, često i crne. U muslimanske i katoličke djece često se viđa plava kosa, nježna, ko mlijeko bijela put, uopće čisti arijevski tip, no boja kose i puti potamniće malo po malo, dok su ove osobine u pravoslavnih u velike rijetke. Ponegdje se nađe muslimana tamnih, crnkastih obraza i isto takove kose, što biva od primjese arapske i maurijske krvi. Uopće je boja kože u muškaraca svjetlo smeđa, u žena svjetlija, bjelkasto-žućkasta: žene su obično manjeg boja nego muškarci. Visoka, oširoka, pri tome ali kratka lubanja pokazuje s prijeda redovno više široko nego uzano lice sa izbočenim jagodicama, malenim ustima, tankim usnicama, snažnom bradom, uzanim ravnim nosom sa sploštenim nosnim krilima (katkad i izvinutim nosom) i velikim, uvaljanim očnim dupljama, iznad kojih su uzrasle guste obrve od odstojećih dlaka. Fizionomija je inteligentna, pogled vatren, igra lica puna izraza, pri tome obično dosta ozbiljna. U muškaraca je dlaka u brade obilna i gusta, isto tako i po drugim mjestima na tijelu. Umjereno dugačak vrat zasađen je na jedroj šiji. Širina u ramenima je spram duljine tijela srazmjerno uzana, naprotiv su noge i ruke obično prekomjerno dugačke, stopala i dlanovi široki i koštunjavi. Tijelo je naprijed ugnuto, korak odugačka koraka, koračanje pravilno i slično hodanju drugih brđana, primjerice Tirolaca, na koje su naši ljudi i u toliko nalik, što su vrlo ustrajni u daleku hodanju i uspinjanju na brda. Naš čovjek se redovito dostatno hrani, rjetko kad obilno i tako biva, da u našeg seljaka neopažamo, da bi naginjao na debljanje....

Osim toga pohvalno je što su Bošnjaci unatoč prelasku sa Bogumilstva na islam zadržali genetsku čistoću što potvrđuje i Truhelka:

"Poznato je, da je između bosanskih muslimana i Osmanlija postojao uvijek neki antagonizam i da su Bošnjaci zazirali od toga, da svoje kćeri udaju za tkz. Turkuše, a taj antagonizam zadobivao je često i opasan politički oblik".

/Studije o podrijetlu, Truhelka Ćiro.



Ilirski geni zaslužni su bez svake sumnje za visoki rast kod Bošnjaka i općenito svih onih mediteranskih naroda od Albanije do Slovenije, koji su od antičkih vremena prisutni na ovom području. To je naročito uočljivo u pojedinim opisima srednjovjekovnih Bošnjaka, odnosno njihovog plemstva, načinjenih od strane zapadnih autora koji su u svojim susretima sa pojedinim bosanskim kraljevima bilježili neke osobite fizičke i karakterne osobine. Tako, na primjer, poznati talijanski najamnički kapetan Breglio da Lavello, inače izvrsni poznavalac talijanskog društva u 15. stoljeću, bio je zadivljen izgledom kralja Tomaša sa kojim se sreo 1452.godine. U svojim memoarima  zabilježio je da se ne sjeća da je ikada vidio ljepšeg i dostojanstvenijeg gospodina od tog bosanskog kralja.

Fizički izgled srednovjekovnih Bošnjaka i njihovo junaštvo zadivilo je poljskog ljetopisca, kojeg prenosi Dlugossi, koji je opisao čuveni Budimski viteški turnir 1412.godine. Na njemu su uz europske kraljeve učestvovali i bosanski kralj Ostoja sa svojim vitezovima koji su i privukli najveću pažnju. Upravo bosansku ekspediciju dotični kroničar opisuje kao izuzetno visoke i krijepke, a u borbi poduzetne i hrabre.
/ref.: Joanni Dlugossi, Historiae Poloniae, lib.XI, p. 327.328.




Za vrijeme Kulina Bana, tokom rata između Bizantije i Bosne, zabilježen je slučaj kada se sam Ban Kulin ogledao u dvoboju sa Bizantijskim Carem, ispred obje vojske. Bizantijski kroničari za Bana Kulina kažu da je rastom bio pravi div! Tokom borbe udario je svoga protivnika tako snažno po licu da mu je vizir kacige dopola usjekao u meso!
/Ref.: Fran Milobar, Ban Kulin i njegovo doba, Glasnik Zemaljskog muzeja XV, Sarajevo 1903., str. 357.