Duhovi i mi - koliko smo često u kontaktu?

Kako ga god mi zvali duhovni ili spiritualni, ili još kraće, svijet duhova, svi smo svjesni da nešto oko nas postoji i egzistira, jer vjerovatno nema tog čovjeka kojemu se bar jednom u životu nije desila neka jako neobična pojava ili događaj. Od djetinjstva smo mogli slušati razne predaje od naših nena i djedova o neobičnim ukazanjima kudret-fenjera, duhova poginulih vojnika, misterioznoj ptici Meknjači ili Plačo, koja predstavlja dušu umrlog djeteta, o Prepastima i Prikazima koje su susretali noćni putnici po raskršćima, napuštenim kućama ili nekim drugim mjestima. Naravno, postoji niz drugih bića u balkanskoj mitologiji, kojima je ljudska mašta, isprepletena sa stvarnim dešavanjima, dala poseban izgled i pečat. Posebno skloni vjerovanju, ali i susretima sa nadnaravnim bićima, bili su Cigani, zbog svog nomadskog života, pa stoga kod njih nalazimo puno sličnosti sa našim lokalnim predajama.

Naravno, ovdje prije svega, govorimo o starim ilirsko-slavenskim duhovima koji nemaju veze sa kršćanstvom ili islamom, pošto te religije imaju vrlo jednostavnu podjelu na dobre duhove tojest anđele ili meleke, te one zle džine ili demone. U staroj vjeri balkanskih naroda zadržao se raznoliki spektar prirodnih energija utjelovljenih kroz mnogobrojna bića, zapravo manifestacija same prirode, i njenih čudesnih sila. Najpoznatije su, svakako, vile.

Prema islamskom vjerovanju duhovi odnosno džini stvoreni su na hiljadu godina prije postanka prvog čovjeka, još dok je planeta Zemlja hladila svoju koru, a kada su stvoreni, ljudi i demoni živjeli su zajedno. No, kako su se naši davni preci sve više plašili strašnih obličja duhova, da su znali doslovno umirati od straha, Bog je odlučio staviti zavjesu između njih i tako zauvijek razgraničiti duhovni i materijalni svijet. Međutim, i prije pojave monoteističkih religija u starim paganskim vjerama naglašavalo se da postoje dva svijeta; prvi je ovaj u kojem živimo a drugi je nevidljiva sfera gdje naše duše odlaze nakon smrti. Ukratko, vjerovanje u duhove ljudima je urođeno od najranijeg vremena postojanja.

No, iako prividno razdvojeni ta dva svijeta se neprestano prepliću i prožimaju, pošto se ljudi stalno rađaju i umiru, te je interakcija vrlo živa, iako to nama na prvi pogled tako ne djeluje. Pojedini duhovi u napadu srdžbe ili narušavanja njihovog teritorija, gdje se okupljaju i odmaraju, imaju naviku da se vrlo brzo osvete ljudskom napadaču na bolan način. Također, duhovi koji su potčinjeni vračari ili nekom čarobnjaku po njihovoj želji napadaju određene pojedince i unose im magiju u tijelo i um.

Smatra se da pojedinci opsjednuti džinima ili demonima imaju sposobnost da ih vide, ali samo oni, dok su ostali prisutni ljudi ili članovi familije izuzeti od te mogućnosti. Opsjednuti se često puta zagleda u jedan ćošak sobe i stalno ponavlja: " Eno ih!" ili "Eno ga!", upirući pritom prstom ili praveći užasnutu grimasu na licu no osim njega niko ne vidi ništa. Takvu sposobnost arapski duhovni učitelji objašnjavaju time da je bolesniku skinuta zavjesa sa očiju koja dijeli naš ljudski svijet sa onim spiritualnim. Istu sposobnost posjeduju i narkomani, alkoholičari ili ubice, kojima se češće ili rjeđe desi, da ugledaju neko biće sa one strane ili ga čuju dok im se obraća.

Osim ljudi duhovi vole opsjedati i pojedina mjesta u prirodi ali i kuće, bilo da su one stare i napuštene ili u kojima neko živi. Vjeruje se da u onoj kući gdje je neko izvršio samoubistvo ili ubistvo, zbog naglog prekida života koji je izniman šok za dušu, duh mrtvaca ostaje kraće ili duže vrijeme. O tome su snimljene mnoge hollywoodske serije i filmovi no tu svakako nije riječ o fikciji nego stvarnim paranormalnim događajima. Neobjašnjiva škripa po podu, kuckanje o zidove, padanje ogledala ili slike sa zida, lomljavina stakla, kucanje iza ponoći, bilo u kući ili oko kuće, sve su znaci prisutnosti stranog entiteta. Još jedan pouzdan znak je kada se zapali svijeća i njen plamen iznenada postane plavičaste boje.

Duh mrtvaca može zaposjednuti kuću i spletom nekih slučajnih dešavanja. Na sjeverozapadu Bosne, na području Cazina i Velike Kladuše, egzistira vjerovanje da ukoliko se slučajno pri iznošenju mrtvaca iz kuće nekim njegovim dijelom poput glave, ruku, ili nogu, zapne za zid ili vrata da će njegov duh ostati u kući i u pomoć se mora pozvati hodža da tokom 40 dana uči pojedine molitve za odlazak duha.

Zanimljivo je napomenuti kako duhove ili spiritualne entitete u kuću ljudi mogu prizvati i nesvjesno poput onda kada se u kući često pali tamjan ili crvene svijeće, neko od ukućana stalno plače ili psuje, gdje je prljav prostor, gdje ima životinjskog izmeta, krvi ili gdje živi osoba koja puno klete i proklinje ili se pak bavi mađijanjem. Vjeruje se također da duhove privlače mala djeca i stari ljudi. Naime, oni pobuđuju radoznalost onostranog svijeta: mala djeca zbog svoje ljepote i nježnosti, što kod zli duhova izaziva zavist i želju da im nanesu zlo, a stari ljudi jer su doslovno jednom nogom u grobu, i na granici između dva svijeta, te ih duhovi žele što prije odvesti.



Kada ljudi komuniciraju sa duhovima

Još od prapovijesti među prvim ljudima postojali su pojedinci rođeni sa darom komuniciranja sa nevidljivm bićima nazivani šamani ili vračevi. Ovi mistici su do duhova dolazili u stanju transa, koristeći stimulanse poput halucinogenih gljiva, o čemu je detaljno pisao Carlos Castaneda, a ponekad upotrebom bubnja, ritmički udarajući u njega, kako bi se doveli u stanje transa, ili pak obrednim udaranjem više svirača i ekstatičkim plesom. Sve to je služilo jednom cilju a to je da se ljudska vibracija, na kojoj naše tijelo egzistira u prostoru i vremenu, prilagodi onoj spiritualnoj.

Određeno ritmičko pomjeranje tijela i pjevušenje magijskih formula ili zaziva neophodno je u činu približavanja čovjeka duhovima, naročito onima koji pomažu u liječenju. Tu praksu su nekada imale one stravarke kojima je dar liječenja otkriven u snu od strane vila. I ovdje konačno dolazimo do jedne pozitivne strane kontakta sa spiritualnim bićima, koja kako vidimo, ne mora uvijek imati negativni kontekst.

Zanimljivo je da su nerjetko duhovi-pomoćnici odabranu osobu, budućeg iscjeljitelj ili proroka na glasu, dovodili u velike tjelesne muke, uzrokujući mu dugogodišnju bolest, mučeći ga na razne načine, u cilju da mu tijelo osnaže i pročiste. Tek tada bi se javljali u fazi potpune psihičke i fizičke iscrpljenosti, što je često djelovalo poput halucinacije, posebnog stanja svijesti, ili u snu objavljujući joj njen ili njegov zadatak.

U bugarskom kultu bajanja mnoge vračare su imale slična iskustva. Jedna od njih ispričala je sljedeće poznatoj etnologinji Iveti Teodorovoj :” Na san mi dođe jedna žena. Prava žena, takva kao ti. I ja mnogo ležala bolesna, mnogo vremena. A tome ima puno vremena, sigurno preko trideset godina. Tako mi se spusti u san i stade kod mene. Ja pogledah - čovjek. Uplašila sam se pa povičem uplašeno da je došla po mene da me nekuda odvede. - Ne plaši se, reče mi, ne boj se. Ovo što ću ti sada reći nikom ne smiješ da otkriješ drugima, ako kažeš umrijet ćeš. Zašto? Ne znam. Tako mi ona reče.” Na pitanje etnologinje kako je izgledala ta tajanstvena žena vračara je kazala: “ U crnoj odjeći, ali nije ona bila obična žena. Ona je bila svetica i došla mi je reći da moram da bajem, razumiješ? I sve mi je rekla i pokazala. Bila je u crnoj haljini i sa dugom kosom.I još mi je kazala da idem u crkvu pred ikonu Bogorodice, da tamo ostavim dar za nju.”

Jedna druga vračara, bugarska Turkinja, ispričala je da joj se noći u snu obratio sam Allah obučen u bijelu košulju sa crnom kapom na glavi, te obasjan čudnom zelenom svjetlošću po cijelom tijelu. Tada joj je rekao da od ove noći može da svakome lije kuršum odnosno salijeva strahu i da gleda u grah. Osim navedenog, među bugarskim Turcima se vjeruje da Bog nekom pojedincu odredi duha-pomagača zvanog peri, što na bosanskom jeziku znači vila, sa kojom vračara ili vračar svaku noć razgovaraju. Peri im tada otkrije ko će sutra doći na vrata tražitii pomoć, koji mu je problem a i kako mu bajati.

Međutim, inicijacije u duhovni rad, kao i sami susreti čovjeka i duha, ne moraju uvijek biti rezultat odabira više sile već se pojedinci velikog srca i dobre duše mogu sami inicirani. U Egiptu se vjeruje, među tomošnjim čudotvorcima, da se do duhovnih pomagača može doći na razne načine, od kojih su nekih crnomagijski i služe za privlačenje i savezništvo sa zlim duhovima, dok su drugi potpuno dobronamjerni i usmjereni ka onim duhovima koji će čovjeka navoditi da liječi i pomaže drugima. Jedan od njih je ponavljanje sure Jasin vrlo mnogo puta, a pod tim se misli na nekoliko hiljada puta, kada se u nekom odgovarajućem momentu pred čovjekom, ili pak u snu, pojave čuvari navedene molitve u obliku svjetlosnih formi. Oni mu od tog trenutka otkrivaju zadivljujuće informacije o liječenju ljudi poput one da bolesnika koji će mu doći sutra ujutro, u osam sati, uputi kod određenog liječnika ili mu otkriju koji lijek treba uzimati. Isti pomagači asistiraće kod pomirenja muža i žene, poboljšanju posla, otklanjaju crne magije ali nikada neće učiniti ništa protiv čovjeka ili onoga što se kosi sa božijim zakonom. Isto tako, vjeruje se da mu ti isti pomagači noću svjetle put i čuvaju ga od napada zlih duhova.

Međutim, za kraj zanimljivo bi bilo naglasiti kako se ponekad susret sa duhovima i inicijacija dogode posve nesvjesno i bez ikakve komunikacije i dogovora. Stoga su one rezultat volje samo jedne strane. Naime, kod Cigana ustaljeno je vjerovanja da njihove žene postaju vrsne vračare i gatare samo onda kada neku od njih tokom noći posjete duhovi vode i zemlje poznati kao Nuvashi i Phuvashi. Tu noć mistični posjetitelji spavaju sa njom, bez njenog znanja i pristanka, a ujutro, kada se probudi, žena otkrije da ima neke nove i specifične moći poput predviđanja budućih događaja.

Autor teksta: Raif Esmerović
e-mail: ogledanje@gmail.com