O skrivanju kontinuiteta ilirskog kršćanstva

Kada se dublje zaviri u kontekst drevnih povijesnih događaja na našim prostorima postaje jasno da je mit o doseljenju i pokrštavanju Slavena stvoren da bi se sakrilo ovdašnje arijansko kršćanstvo i njegove kasnije veze s islamom





Slika:  Pradavni ilirski simbol polumjeseca sa zvijezdom, jedan od mnogih sa stećaka – Nekropola Boljuni

Da bi se to dogodilo najprije su sa povijesne pozornice skinuti slavenski Iliri i njihovo izvorno kršćanstvo to jest arijanizam. Istodobno su na scenu postavljeni slavenski doseljenici koji navodno dva stoljeća po dolasku ne čine ništa, a onda odjednom odlučuju prihvatiti rimsko i grčko kršćanstvo. Iz toga slijedi da ovdašnje stanovništvo pod imenima krstjana, patarena, babuna i bogumila pripada sljedbama koje su doseljene i pokrštene u ranom srednjem vijeku, da bi u neodređenom trenutku skrenule s pravog puta u neku, navodno maglovitu, herezu. Riječ je o pravilu koje se u domaćoj historiografiji ukorijenilo sredinom 19. stoljeća, premda je po ogromnoj većini dokumenata od 9. do 17. stoljeća, izuzev nekoliko dokazanih krivotvorina koje ćemo uskoro podrobno obraditi, slavenstvo Ilira neupitno. Što se njihovog arijanskog kršćanstva tiče, to je već druga priča, jer su naši stari povjesničari mahom crkveni ljudi, ali iz sakupljenih i poslaganih povijesnih krhotina postaje jasno da je, što se tiče slavenstva Ilira i arijanstva, riječ o dva lica jedne te iste priče.

Međutim, tu i tamo kroz povijesne dokumente proviri istina. Primjerice, Dubrovčanin, dominikanac, ugledni teolog i patrističar, kardinal Ivan Stojković na Bazelskom koncilu 1433. godine izjavljuje da je „prilika da se bosansko kraljevstvo koje je već 300 i više godina zaraženo manihejskom i arijanskom herezom“ povrati u krilo Crkve. Dakle, evo odmah nelogičnosti: postavlja se pitanje zašto bi i kako bi slavenski doseljenici i kršćanski skorojevići u izoliranim balkanskim gudurama skliznuli u arijanstvo. No, iako kardinal Stojković negira kontinuitet arijanstva na našim prostorima, ipak spominje činjenicu da su ovdašnja crkvena ‘zastranjenja’ u korijenu ipak arijanska, pa ćemo malo razmaknuti ideološku zavjesu i zaviriti u historijske poveznice.

Koliko je arijansko kršćanstvo još davno bilo rašireno na našim prostorima pokazuje činjenica da su između 347. i 359. održane četiri sinode u Sirmiju (Srijemska Mitrovica) koje su izglasale tzv. sirmijske arijanske formule. Tu je i stara bosanska biskupija sa sjedištem u rimskom naselju Bistue Nova, a koja se nalazila na još uvijek neutvrđenoj lokaciji u Srednjoj Bosni. Budući da se zvala Ecclesia Bosnesis tj. Crkva bosanska, nema sumnje da je riječ o kontinuitetu još iz rimskog doba. Njezin biskup Andrija (Episcopus Bestoensis) spominje se kao sufragan solinskog nadbiskupa na arijanskom saboru u Solinu 15. lipnja 530.godine. I 800 godina kasnije arijanizam na našim prostorima i dalje živi kao Ecclesia Dalmatia odnosno Crkva dalmatinska (koja se naziva i Slavonia ili Bosnesis, slavenska ili bosanska), jedna od sedam kršćanskih heretičkih crkava u Europi (među kojima su Katarska i Carigradska), spomenutih na saboru u katarskom dvorcu Felix de Caraman, održanom 1167. godine u Languedocu. Pritom veza katara i arijanizma nije sporna. Primjerice, biograf Bernarda od Clairvauxa, crkvenog naučitelja i utemeljitelja cistercita koji je gorljivo propovijedao protiv katara, katare iz Tuluza naziva ‘arijancima’.

Dakle, nema dvojbe da je riječ o povijesnom kontinuitetu i da arijanci nisu na naše prostore pali s kruške. U sljedećem nastavku govorit ćemo u vezama između arijanstva i islama jer se baš tu krije jedan od glavnih izvora i razloga izvrtanja.