Krvoločno lice kršćanstva - ubijanje "vještica"

U srednjem vijeku su žene bez zaštite muža ili preciznije, familijarne strukture u kontekstu dobro definisane zajednice, vrlo lako postajale žrtve klevete i kolektivne osvete, ili ukratko rečeno - lak plijen za vježbanje moralne strogoće krvoločnog kršćanstva.

Priče o vješticama i vješcima postoje hiljadama godina, nastale su kada je čovjek otkrio vatru, pa je noći provodio uz nju, smišljajući različite  misteriozne predaje. Iako sama riječ potiče od riječi "wicca" što znači" mudra, vješta", vještice su pojavom kršćanstva naglo  postale nešto demonsko. Do tada, prvenstveno kroz antičko vrijeme, o njima se govorilo sa poštovanjem, najviše zbog njihovog poznavanja travarstva i liječenja različitih bolesti. U ljudskoj svijesti mudre žene postale su polubožanska bića izrazitih sposobnosti čemu nam svjedoče različiti mitovi. U mnogim kulturama zabilježene su legende o vještim i mudrim ženama među kojima je primjerice ona o Kasandri koja je najavila pad Troje.

Crkva je od svog postanka stremila moći i vladanju nad masama te se stoga bez milosti obračunavala sa svima onima koji su im bili nekakva prijetnja. Želja za pljačkanjem, ubijanjem, otimanjem i prisvajanjem tuđe imovine  rezultirala je Inkvizicijom, upravo onime što će po dimenziji zločina i okrutnosti nadahnuti i samog Hitlera da krene stopama krvoločnih i nemilosrdnih Papa.

Igranje sa tuđim životima i sudbinama postalo je toliko trivijalno i bezosjećajno te prepuno upravo onoga protiv čega se navodno kršćanstvo borilo a to je praznovjerja. Jer upravo kada čitamo o suđenjima mučenjima nevinih žena Inkvizicija se obilato služi praznovjerjem kako bi nesmetano mučila i ubijala svoje žrtve. A njih je, vjerujte, bilo mnogo, previše.... I naravno iz svega toga prošla potpuno nekažnjeno. Slično upravo današnjim aferama pedofilije, kada se ti isti svećenici seksualno iživljavaju nad nevinom djecom, i nekim čudom, čak i u 21. vijeku, skoro prolaze nekažnjeno.

Pape u službi Sotone


Kada je u 13.vijeku papa Grigorije odobrio proganjanje i kažnjavanje a papa Inoćentije Vlll izdao deklaraciju kojom potvrđuje postojanje vještica počeo je nezapamćeni femicid. Naravno, nisu isključivo žene bile žrtve već i mala djeca, dječaci i djevojčice, te odrasli muškarci. Ironična je činjenica da su zapravo opsjednuti demonima bili upravo te pape i njihovi krvnici a ne oni u koje su te đavolje kreature upirale prstom.

Iako je kršćanstvo zapravo modernizirani paganizam, sa svim njegovim elementima, počevši od samog Isusa i Marije, odnosno perzijske djevičanske boginje Anahite i njenog sina Mitre, boga Sunca, ili ako hoćete egipatske djevičanske boginje Izide i njenog uskrsnulog sina Horusa, to nije nimalo smetalo kreiranju optužbi o nekakvim paganskim ritualima, čaranju i bajanju s kojima su se postizali naučno-fantastični učinci. Koji realno gledano iz današnje perspektive nikada nisu ni postojali.

Ali vješto smišljenja propaganda stvorila je opštu histeriju u kojoj su osim krvoločnih papa i Inkvizicije čak i obični ljudi vidjeli priliku da napakoste jedni drugima, optužujući ih za sve probleme ovoga svijeta. Ukratko, uz blagoslov Crkve svetio se ko je kome htio. Naravno, Inkviziciji  je to narodno ludilo uvelike pomoglo jer su i na taj način dolazili do "vještica" i nakon njihovog ubijanja plijenili im imovinu.

Međutim, prije svega što će biti napisano u narednim postovima treba imati na umu slijedeću neporecivu istinu. Nikada nisu postojale vještice koje su doslovno letjele po zraku na metlama, nikada nisu mogle izazvati oluje, nevrijeme, suše, pomor stoke ili djece. Nikada nisu orgijale sa demonima ili nekakve druge nebuloze. Zapravo, uvijek su to bile priproste žene koje su gatanjem, liječenjem travama i melemima ili spravljanjem sugestivnih ljubavnih čarki i napitaka zarađivale novac za život. I upravo ovdje ću pisati o tim nesretnicama koje su zajedno sa milionima drugih žena, koje nisu imale nikakvog dodira sa okultnim, izgubile svoj život na najstrašniji mogući način. Jer da su doista postojale tako moćne vještice sa izvanrednim demonskim moćima sasvim sigurno ne bi dozvolile da ih uhvate, muče i ubiju.

Margo de Bar i Marion Droit osuđene su 9. augusta 1390. u Parizu na stup srama i spaljivanje na lomači. Njihov slučaj pažljivo je zapisao bilježnik Alaum Kašmar u jednoj od kronologija Pariza (Register du Chatelet de Paris), pružajući primjer promjene stava prema čarobnjaštvu, odigranog kako se srednji vijek bližio svome kraju. Čarobnjaci ili pravilnije rečeno šamani, muškarci i žene, dugo su bili tradicionalni dio društvenog tkiva njihovih zajednica, do trenutka kada, naglo i neočekivano, dolaze pod udar pravosudnog sistema. Mudre žene, vješte u proricanju, izradi ljubavnih pomagala i korištenju ljekovitog bilja, sada su prebačene u sobu za mučenje, gdje su ih svim sredstvima tjerali da "priznaju" svoju odanost đavolu i sudjelovanju u slavljenju zla poznatog kao vještičija subota. Pod osudom crkvenih i lažnih tužilaca, ranije prihvaćena figura šamana sada je pretvorena u demonsku lutku - obličje samog Sotone.

No, vratimo se Margo de Bar i Marion Droit, dvjema nesretnim ženama, koje su prvi puta saslušane krajem jula 1390. godine.  Optužba protiv njih je bila čaranje na izvjesnog Anselina, bivšeg ljubavnika Marion,i na njegovu suprugu Agnes. Da bi povratila ljubavnika, prijateljica je Marion savjetovala da podijeli piće sa Anselinom, napravljeno od nekoliko kapi menstrualne krvi pomješanih sa crvenim vinom. Od Margo de Bar dobila je dva recepta: prvi je zasnovan na bilju ubranom tokom praznične noći svetog Ivana a koji je trebao da izazove impotenciju kod Anselina prema njegovoj supruzi. Drugi magijski recept imao je cilj buđenje njegove želje prema Marion; uključivao je pečene testise bijelog pijevca, samljevene u prah, te stavljene u njegov jastuk devet dana prije nego li će ih popiti u čaši vina nakon ručka.

Opisana krivična djela optužene su priznale na prvom ispitivanju; uobičajeno, za njih nije slijedila smrtna kazna. Ali, nakon suočavanja sa inkvizitorima u prostorijama predviđenim za mučenje, obje su bile prinuđene da priznaju ponižavanje Isusa i pozivanje đavola, zločine podvrgnute otkupu ako se priznaju; izricanje smrtne presude ovisilo je od sudske milosti. Naravno, milost je izostala, potpaljena je lomača.

Nekoliko mjeseci kasnije, krajem oktobra 1390. godine, dvije druge žene, poznate kao iscjeliteljke širom tomošnjeg Pariza i Francuske, također su iznenada postale žrtve okrutnog sudstva. Žana Brig, opisana u "Registru" kao putnik kroz vrijeme (!), specijalizovana za pronalaženje nestalih osoba i predmeta, imala je visoko respektabilan položaj u društvu srednjeg vijeka.

Nekih šest godina ranije, nju je angažirao svećenik iz susjednog sela radi pomoći u pronalaženje novca i srebrnog križa ukradenog iz njegove crkve. Nije bilo neuobičajeno da tadašnji pop dijeli uvjerenja svojih vjernika u takve natprirodne sposobnosti pojedinca (pa i sama Biblija vrvi od natprirodnih pojava i čudesa), jer je narod odobravao društvenu angažiranost lokalnih šamana, pogotovo jer su i svećenici bili neka vrsta viših posrednika, obdareni snagama iscjelivanja i protjerivanja zlih duhova; ponekad su, također, podvrgavani optužbama da prakticiraju magiju.  Ironično je da su čak neke pape bile praktikanti magije te je iza njih ostalo i nekoliko udžbenika crne magije čiji su oni autori.

Ono što je dovelo Žanu Brig na sud u pariškom predgrađu Šatale, bila je razmjena recepata o ljubavi i unesrećivanju pojedinaca (čaranje) sa prijateljicom Maset Ruils, optuženom sa saučesništvo. Žanu je pokazala Maset kako čara svome svome suprugu, koristeći tri žira natopljena ženskim mlijekom. Potom je ta zrna zabadala u voštanu figuricu koja je predstavljala njenog muža. Na kraju je lutkicu istopila u bakrenoj posudi. Tri dana nakon ove čarke, Žanin muž se stropoštao na pijačnom trgu i preminuo. Maset je optužena da je pomagala Žani u njenom nastojanju da se uda za ljubavnika; u ovome slučaju, rastopljeni vosak trebalo je trljati između čovjekovih ramena devet noći, dok je on spavao. Pred samo vjenčanje s ljubavnikom, čija je ramena mazala voskom, Žana je uhapšena i podrgnuta mučenju. Pošto su je premlatili morala je "priznati" da ju je kuma upoznala sa đavolom pod imenom Hausbat, dok je Masetin lični demon bio niko drugi nego li sam Lucifer; njegovo prizivanje uključivalo je mješavinu gore opisanih magijskih recepata, zajedno sa izgovaranjem molitvi Oče naš i Zdravomarija, izgovorenih pod znakom krsta. Po ovome nelogičnom objašnjenju ispada da su te nesretne žene prizivale anđele a ne đavole?!

Kroničar Alaum Kašmar zapisuje precizne i detaljne transkripcije sa suđenja četiri žene. Sudska namjera bila je proizvođenje ispitnih slučajeva i pravosudnih modela za postupak Ikvizicije, postepeno uspostavljene od strane crkvenih sudova još od 1230. godine. U početku primjenjen kao izuzetan metod za upotrebu protiv heretika, postupak je zamjenio stariji metod optuživanja, ovisan od žalbi privatnih lica, a ne od istrage pokrenute od strane vlasti. Glavni cilj je bilo dobijanje priznanja na bilo koji način. Izvrstan primjer takvih bolesnih suđenja ogleda se u slučaju Ivane Orleanske u Ruanu 1431. godine. Tada su sudije željele da deskredituju njen križarski rat u ime francuskog kralja Karla Vll protiv Engleza, optužujući je da je heretik i vještica. U optužnici, Ivanino sudjelovanje u proljetnjim obredima sa mladima iz svog sela Domremi bilo je predočeno kao demonska posla. Druge nedjelje proslave, mlada Ivana je plesala  sa svojim vršnjacima oko velikog hrasta zvanog "vilinsko drvo", a potom su odlazili na izlet kod jednog ljekovitog izvora.

U nastojanju da bace sumnju na simbolizam običaja paganskog porijekla, inače van domašaja crkvene kontrole, njeni tužioci su sistematski iskrivljavali njene odgovore, sve dok kolektivni obred nije poprimio pojavu usamljenog čina spašavanja. Prema njihovoj verziji, ona je noću plesala sama, nudeći biljne vjence, obješene na grane hrasta, kako bi privukla zle duhove. Osim razlike između tradicionalno popularne kulture i naučne zvanične kulture, slučajevi Ivane Orleanske i "vještica" osuđenih u Šataletu ukazuju na tip žena koje su postale nebranjene mete osvetoljubivih pojedinaca. Iako se djevičanska Ivana Orleanska teško može dovesti u dodir sa promiskuitetnom Margo, Žan i prijateljicama, sve su povezane sa njihovim situacijama izvan bračnih veza; sve se ponašaju kao nezavisne žene, bez zaštite muža ili tačnije, familijarne strukture u kontekstu dobro definisane zajednice.

Ivana Orleanska, osim što je predvodila vojsku obučena kao muškarac, u gotovo svakom drugom aspektu svog ponašanja bila je trn u oku puritanske sredine i društva, gdje su spolne uloge bile strogo definisane. Kao takva, iako izuzetno popularn, morala je biti eliminisana, pošto je predstavljala društvenu opasnost. Margo Bar se bavila prostitucijom putujući iz grada u selo; Marion Droit i Žana Brig nisu bile zvanično vjenčane, a Meset je varala svoga muža sa mjesnim popom. Slijedeći obrasce ponašanja koji su ih marginizovali i isključili iz klase uglednih žena koje se pridržavaju svetih pravila braka, postale su žrtve klevete i kolektivne osvete, jednom rječju - postale su laka meta za vježbanje "moralne" strogoće crkvenih vlasti.

Godine 1439., manje od decenije nakon Žanine smrti, slučaj Katarine David  nudi primjer drugog trenda, osvjedočenog krajem srednjeg vijeka, kada se privatni sukobi stavljaju u ruke inkvizitora, transformisani u optužbe za čaranje. Nakon što joj je otac ostavio oporukom imanje preskočivši tri njene sestre, Katarina je izvedene pred sud. Njene sestre su tvrdile da je očeva odluka donešena pod uticajem magijskog napitka koji je Katarina napravila. Prema optužnici inkvizitora, Katarina je bila pod uticajem demona Baraba, čime je kućna svađa oko nasljedstva pretvorena u veliku inkvizitorsku predstavu, jer sa navedenim demonom nema šale, jasna je Crkva. U drugom slučaju, riječ je o seksualnom promiskuitetu izvjesne Marsiale Espaze, izvedene pred sud "časne" Inkvizicije 1419. godine. Njeno ponašanje je, navodno, izazvalo niz smrti među djecom i domaćim životinjama.

U to vrijeme, krajem 15. vijeka, stavovi prema vješticama su evoluirali do uspostavljenog stereotipa o njima kao ubicama djece, članicama podzemne diabolične sekte gdje su, na noćnim sastancima, skrnavljenje religijske vrijednosti u obožavanju Sotone. Marsial je mučena na takozvanom "vještičijem točku" sve dok nije priznala kako se susretala sa različitim demonski oblicima: visokim čovjekom po imenu Robin, sa njim je imala snošaj, ili jarcem koga je upoznala u subotu. Spisak priznatih zločina potvrdio je njenu odgovornost za katastrofe u zajednici.Odbacila je Isusa i Mariju, izazvala smrt svinja kod svojih komšija i zloupotrebljavala prijateljstvo sa jednom djevojčicom (navođenje na blud) i drugom djecom iz okoline (kako je rečeno, djeca su bila uobičajene mete za vještice). Na leđa su joj natovarili trovanje 18-mjesečne bebe; pojavu hromosti kod druge; bacila je smrtonosnu čarku na dva dječaka u kolijevkama i, na kraju, začarala ženu u susjedstvu dok ova nije umrla.

Svi ovi zločini, navodno počinjeni po upustvima demonskog predstavnika na Zemlji, bili su karakteristični za djela vještica krajem 15. i tokom 16. vijeka. Marcijalov prikaz nečasne subote također je u skladu s tipičnim slikama tih paklenih imenovanja, još uvijek raširenih u modernim predstavama. Marcijal je bio rimski i antički epigramatičar s oko 1.500 epigrama, raspoređenih u 5 knjiga, dajući umjetnički značajno i povijesno vjernu sliku svoga vremena, običaja i ljudi, od senatorskih vrtova do zanatlija i robova. Navono, vlastiti demon prevozi vještice svake noći nebom do mjesta gdje se okupljaju žene u društvu svojih demona, plešući oko velike vatre. Oni odaju počast đavolu u obličju jarca, na njihovim letećim metlama, gorućim poput svijeća. Gledano na drugi način, Marcijal definiše ove aktivnosti kao djela koja prevazilaze osnovne vrijednosti društva i tradicionalnu vjeru. Obično postaji sugestija ritualnog seksa između demona i vještice, bez obzira na rodne ili familijarne veze.

Srednjovjekovni femicid u ime Crkve

Izumom štampe, priče o vješticama postaju dobar izvor zarade za maštovite autore. Evropskom književnošću šire se mnogobrojne studije koje razrađuju principe dijaboličke teorije vještica i njihovih fantastičnih aktivnosti. Knjige se javno čitaju na trgovima i ideje se šire među narodom. Neke od tako distribuiranih ideja mogle bi se pratiti do paganskih vjerovanja u ceremonijalnu magiju, zle žene i noćne letove, neobično korisne, gotovo bogomdane inkvizitorima za krivično gonjenje heretika u kombinaciji sa strahom od demonskog uticaja.

Tokom dugotrajnog europskog perioda proganjanja "vještica", od kraja 15. do kraja 17. vijeka, inkvizitorska praksa se generalno nije našla pod bilo čijom sumnjom. Moglo bi se konstatirati kako je lov na "vještice" bio iznimno popularan, kao danas primjerice nogometne  utakmice. Dajući dva primjera, obredi subote i optužbe za čedomorstvo i kanibalizam, mogu se posmatrati kao oživljavanje drevnih stereotipa, nekada korištenih protiv onih pravih, ranih kršćana, a kasnije kroz srednji vijek protiv bosanskih Bogumila i ostalih takozvanih evropskih heretika te Jevreja; za sve njih, u jednom ili drugom vremenu, pale su krivica i odgovornost za tajne noćne sastanke, seksualne orgije, ubijanje djece i ritualnu antropofagiju beba.

Studije uvećavaju ove stereotipe, njihove ideje i teorije, povezane sa sotonskim sektama, koje datiraju još od početka kršćanske ere. Godine 1575. paganski obredi su bili u epicentru optužbe sa suđenja održanom u sjevernoj talijanskoj provinciji Friuli, gdje su optuženi opisivali svoje kontakte sa umrlim precima, tvrdeći kako određeni muškarci i žene mogu putovati u svijet mrtvih tokom ekstatičnog transa, često induciranog opojnim drogama, gdje bi se mogli boriti protiv zlih duhova kako bi obezbijedili plodnost usjeva. Godine 1682. lov na vještice u Francuskoj konačno je okončan kraljevskog odredbom Luja XlV i zabranom gonjenja vještica. Do tada, kako bilježe kronike gradova, inkvizicija je gonila i osudila na stotine hiljada nevinih ljudi; ipak, kako vele historičari specijalizirani za proučavanje te  materije, broj je možda pretjeran a možda i čak umanjen.

Bez sumnje su metode inkvizitora pomogle u repliciranju optužbi; prijetnja strašnim mučenjem ubrzava odluku da se odreknemo nečije rodbine ili komšija. Gledajući trendove koji se mogu prepoznati u takvim zapisima, prvo pitanje koje se postavlja odnosi se na prevladavanje žena među procesuiranim. Jedno od objašnjenja moglo bi biti nova kriminalizacija žena kako bi njihovi očevi ili muževi, u slučaju standardnih zločina poput nasilne agresije ili krađe, bili abolirani.

Starica - simbol vještice

Međutim, značajno je što većina žena označenih kao vještice odgovaraju specifičnom stereotipu., identifikujući čarobnjaštvo i seksualne prijestupe kao seoski fenomen. Veliki postotak optuženih bile su starice, često udovice nastanjene na selu. Oslobođene od patrijarhalne kontrole i zaštite bile su laka meta, dok su njihovu ulogu u prenošenju tradicionalne mudrosti, kulture i običaja, preuzimale laičke i svećeničke vlasti. Oba aspekta doprinjela su slici o starijim ženama kao potencijalno opasnim i prijetećim (ovaj fascinantni utisak traje i danas, kako to u svojim radovima naglašava C.G.Jung) pa su, kao takve, postale savršene žrtve u svijetu koji je započeo duboku promjenu.

U teškom prelazu iz srednjovjekovnog u moderni period, kada pretežno ruralna kultura postaje podložna urbanim vrijednostima, lov na vještice se može smatrati simptomom vremena. Politički i društveno, kako su nove strukture moći vršile pritisak na društvenu zajednicu i familijarne  veze, a države postajale sve više centralizovane i birokratske, vlast je težila uvođenju stroge kontrole vjerovanja i ponašanja.

Crkve su, iako i same pune paganskih rituala i prakse, pokušale da iskorijene praznovjerja i mnogobrojna animistička vjerovanja; apsolustička monarhija u Francuskoj sve više je širila svoj autoritet preko državnih službenika. Konačno, za one koji osjećaju prijetnju vještičarstvom, pravosudni sistem je pružio i svoju doktrinu o dijabolizmu i postupak optuživanja, podržan nepogriješivim tehnikama zapisanim u mnogobrojnim studijama o demonologiji za otkrivanje demonskog uticaja.

Budući da je, na primjer, đavo učinio određene dijelove tijela vještice neosjetljivim na bol, takvo satansko mjesto moglo bi se sistematski tražiti pomoći dugih igala; druga metoda dokazivanja bila je bacanje vezanih osumnjičenih u vodu; onaj ko je kriv za pakt sa đavolima bi plutao, dok bi nedužni potonuo. U takvom kontekstu transformacije, starica označena kao vještica i osuđena životom na margini društva, postaje devijantna u procesu redefinisanja društvenih vrijednosti i normi. Ona je simbolizovala lokalni, tradicionalni način života, odbačen u korist centralizovanog reda i mira.

Ludilo se nastavlja

U nastavku bizarnih svjedočanstava o ubijanju "vještica" pročitajte kako su ciljano meta Inkvizicije bile bogate žene čije bi bogastvo nakon suđenja i ubijanja prisvajala Crkva sebi. Po tom sistemu Crkva je oduvijek sebi  zgrtala bogastvo, kroz progone, ubijanje i ratove,  gomilajući ga u podrumima Vatikana za koje stručnjaci tvrdi da kriju najveće blago na svijetu.

Alisa Kiteler je bila bogata irska zelenašica, njeni muževi su umirali prerano, ostavljajući joj bogastvo. Kada je i njen četvrti muž obolio a potom i umro, njegova djeca su posumnjala da se te čudne okolnosti pod kojima je ova postajala udovica nisu nimalo slučajne. Alisa je optužena za trovanje i žrtvovanje  muževa - pazite sada - Sotoni. Njeni neobični rituali su podrazumijevali uzimanje pramenova kose i odjeće nekrštene djece; u njenoj kući je pronađena gomila bočica sa misterioznim prahom za izvođenje čarolija i magijskih radnji. Iako je 1324. godine osuđena na smrt, noć pred pogubljenje je nestala i više nikada nije viđena. Neki bi rekli da ju je odnio đavao ali prava istina je da su "đavoli" bili potplaćeni čuvari koji su joj za novac omogućili bjekstvo i spas pred smrću.

Angela Barte je bila bogata žena i živjela je između 1230. - 1275. godine u Tuluzu (Francuska); navodno je imala seksualni odnos sa Đavolom (a koja "vještica" po viđenju Inkvizicije to nije imala?), sa njim je dobila sina, polučovjeka-poluvuka (zmiju) odnosno neman koja se hrani dojenčadima. Optužena je za vještičarenje nakon nestanka više beba sa tog područja. Priznala je grijehe nakon užasnog mučenja od strane Velikog inkvizitora. Nakon toga je ubijena.

Agnes Voterhaus (1506-1566), poznata i kao Majka Voterhaus, bila je prva žena u Engleskoj pogubljenja zbog vještičarstva. A 1566.godine optužena je za čarobnjaštvo sa još dvije žene: Elizabeth Francis i Joan Voterhaus (njezina osamnestogodišnja kćerka), Sve tri su bile iz istog sela Hatfilda. Majka Voterhaus priznala je da je vještica i da je njena mačka, kasnije pretvorena u žabu, po imenu Sotona, uzrok njenog posrnuća u magijske rituale.

"Sveta Inkvizicija" prišila joj je više zločina; krivicu za muževu smrt, ubijanje stoke i izazivane bolesti kod živine. Joan je svjedočila protiv majke i na kraju pomogla da se dvije sirotice osude na smrt vješanjem. Podaci sa suđenja Agnes Voterhaus uabilježeni su u pamfletu (srednjovjekovnoj verziji današnjeg tabloida) iz 1566.godine pod nazivom " Ispitivanje i priznavanje u grofoviji Esex jula 1566". Pamflet je napisao izvjesni John Philips, prilično obimno, sa puno izmišljenih detalja. Tokom prvog ispitivanja, on piše, bili su prisutni velečasni Tomas Col i Sir John Fortes. Sir Gilbert Gerald, kraljičin advokat i John Soutkot, kraljičin izaslanik, prisustvovali su drugom ispitivanju, što dokazuje da je slučaj smatran neobično značajnim. Elizabeth Francis je prva ispitana.

Priznala je da posjeduje debelu bijelu mačku po imenu Sotona; dobila ju je od svoje bake, majke Eve Hatfild. Ona ju je naučila čarobnjaštvu kada je imala dvanaest godina. Kod Elizabeth mačka je provela 15-16 godina, prije nego što ju je, na kraju, dala Agnes Voterhaus. Prema Elizabethinom svjedočenju, mačka je pričala čudnim šupljim glasom i učinila bi sve za nju u zamjenu za kap krvi. Priznala je da je krala ovce i ubila nekoliko ljudi, uključujući bogatog gospodina Andrua Beilsa. Sa njim je bila us trastvenim ljubavnim odnosima no idila je završila njenom trudnoćom i njegovim odbijanjem da je oženi. Zbog toga ga je kaznila.

Dijete nije htjela da rodi nego je, koristeći trave što ih je mačka preporučila, abortirala, žrtvujući fetus na crnoj misi. Elizabeth se kasnije udala i rodila kćer. U tom braku je bila nesretna, pa je zamolila mačku da likvidira bebu i muža. Osuđena je i obješena nakon 13 godina provedenih u samici, gdje je poludjela.

U slijedećem pamfletu autor otkriva tajnu (uzbudljiva priča se mora nastaviti) koja glasi - Agnes i Elizabeth su bile sestre! Elizabeth je poklonila đavolju mačku Agnes u zamjenu za ukusnu tortu od jagoda. Mačka ju je podučavala magiji na način kako je to radila Majka Eva: “Mora se prvo prizvati Sotona i ponuditi čašom mlijeka pomješanim s ljudskom krvlju”. Česte svađe sa komšijama Agnes je rješavala angažovanjem mačke koja je “čarkama na daljinu” ubijala njihove svinje i guske u znak osvete.

Mačka je spavala u loncu obloženom vunom ali kad je Agnes, jednom prilikom, odbila da joj staru zamjeni novom vunom, sotonska mačka se iz protesta pretvorila u okromnu žabu krastaču. Ipak, pomogla joj je da otjera nasrtljivu komšinicu Joan Brown (uvijek je dolazila da nešto pozajmi) tako što se pretvorila u rogatog psa i vukući je po blatnjavim seoskim ulicama. Joan je psa opisala kao demona, crnog psa sa majmunskim licem, kratkim repom, zlatnim lancem sa satom(!), srebrnom zviždaljkom oko vrata i rogovima na glavi. Prilikom prvog susreta pas-demon joj je tražio malo putera, što je ona odbila, pa je demon, imajući ključ mljekare, otvorio vrata i uzeo malo putera.

Radoznala Joan je pitala psa ko je njegova “dama”, na što joj je on mahnuo glavom prema kući Agnes Voterhaus. Poslije ju je demon u psećem obliku jurio po selu ne bi li mu se podala, prijeteći da će joj nož ugurati u srce ali da neće umrijeti nego će sa drškom koja joj strši iz grudi, ići po svijetu a niko joj neće moći da izvadi oštricu. Njeno svjedočenje je prevagnulo te je Majka Voterhaus lišena života na vješalima, a potom spaljena. Šta se zbilo sa demonskom žabom pisac-izvjestitelj John Philips ne kazuje. Možda je tu priču rezervisao za sljedeći nastavak pamfleta, a onda je izdavač iznenadana bankrotirao, ko zna?!