Ruka koja daje uvijek je iznad ruke koja prima

Nedavno mi je jedna poznanica pričala kako ju je prije desetak godina ostavio muž s djecom bez ikakvih prihoda. Živjeli su jako bijedno, odnosno preživljavali, pošto u tom periodu ona nije bila u stalnom radnom odnosu. Priznaje da je tada često bilo dana kada nije znala šta će djeci staviti na stol. Jedne noći na vrata stana neko joj je neočekivano pozvonio. Otvorila je i ugledala nepoznatu ženu, obučenu u crnu odjeću. Ona ju je tihim glasom upitala da li bi joj mogla dati nešto od hrane pošto nema ništa za djecu. Nije tražila novac nego samo bilo šta za jesti. Poznanica se sjetila da jedino u kući ima dvije otvorene kesice tjestenine, obje potrošene do polovine. Bez imalo razmišljanja uzela ih je i dala nepoznatoj ženi. Ova se zahvalila i otišla. Njena djeca su vidjevši to burno reagirala pitajući je šta će sada oni jesti? No, ona im je kratko odgovorila: "Ma biće sutra nešto, nećete ostati gladni!"

Naravno, lagala je djeci ali jednostavno morala je toj ženi dati tjesteninu - pošto samo gladan razumije gladnoga. Onda se desilo nešto neočekivano. Osvanula je subota i djeca su joj po običaju duže spavala, pošto nema škole. Oko sedam ujutro nazvala ju je bliska prijateljica i rekla da ide do supermarketa te da joj kaže šta joj treba da kupi. Ona joj je odgovorila da ne treba ništa. Nakon pola sata začula je zvono na vratima. Čim je otvorila ugledala je tu istu prijateljicu sa pet vrećica punih namirnica. Brzo joj ih je dodala i rekla da žuri jer joj je dijete ostalo u autu. Uspjela je tek da joj se zahvali.

Pošto se smirila od tog iznenadnog šoka poznanica je odlučila kese ostaviti na stolu i čekati da se djeca probude. Naravno, nije ni potrebno opisivati iznenađenje na njihovim licima kada su pred sobom ugledali stol pun hrane. Tada im je ona rekla: "Jesam li vam kazala da će sutra već nešto biti". Potom im je sve ispričala. Dirnuta tim događajem i vjerom u moć humanosti njena djeca, sada već odrasli ljudi, od tada redovito daju priloge u Caritas, Crveni krst te sirotinji.

Drugo kazivanje čuo sam od svoga prijatelja. Do prije nekoliko godina u mome gradu prosjačila je, sve do svoje smrti, neka baba koju su čak smatrali i ludom zbog njenog čudnog izraza lica. No, baba je svakoga ko bi joj nešto dao novca blagosiljala na sav glas. Njoj je moj prijatelj imao običaj uvijek dati nešto novca kada bi je susreo. No, to nije bilo često pošto je vozio kamion i većinu vremena provodio u vožnji. Jedne prilike, vozeći turu po Italiji, spustila se noć i polako ga je počeo hvatati umor. Opirao se snu i trudio ostati priseban. U nekom neshvatljivom trenutku osjetio je kako ga neko drmusa po desnoj ruci i viče: Probudi se! Pogledao je i vidio tu istu babu. Naglo se trgnuo i otvorio oči. U zadnji tren uspio je povratit kontrolu nad kamionom i tako izbjegao nesreću.


Bože, spasi nas od facebook humanista


U našem mudrom bosanskom narodu oduvijek su kolale mnoge izreke koje su podsticale humanost i solidarnost a jedna od meni najljepših je: "Baci niz vodu, naći ćeš uz vodu!" Time se želi reći da sve ono što nekom damo dobit ćemo prije ili kasnije nazad. Još možda bolja izreka je: "Šta god kome uradiš, uradio si sam sebi!" Naši nam postupci spram drugih, sasvim sigurno, određuju život i povlače pozitivne ili negativne posljedice. Zaista je naivno  očekivati ukoliko činimo zlo nekome da nas čeka svjetla budućnost.

Porazna je činjenica da je socijalne osvještenosti i humanosti danas sve manje i manje. Ljudi su postali jako egoistični, fokusirani samo na sebe a svoje porcije "humanosti" odnosno glume plasiraju po društvenim mrežama kada na sav glas "protestiraju" i "negoduju" zbog neke društvene nepravde. No, trebamo svi znati da se od riječi ne živi i da one neće nahraniti niti pomoći onoga ko je siromašan i u nevolji.

Navodna humanost se tradicionalno na Balkanu voli demonstrirati tokom Božića i Bajrama. I na tome se obično sve završi. Tokom drugih mjeseci u godini valjda siromašne i nemoćne osobe ne postoje ili negdje u nekim pećinama hiberniraju. Ko će da ga zna.

Svi smo mi, generalno gledano, potencijalni socijalni slučajevi jer vrlo lako se može ostati bez posla ili razboljeti i tako postati neproduktivan. I samim time ovisnim o tuđoj pomoći. No, ipak, pored djece najugroženija kategorija su stari ljudi. Na njih se nekako najmanje i obraća pažnje jer usljed neprekidne medijske agresije, koja u službi moćnih kompanija diktira trend "vječne mladosti", mi svjesno ignoriramo ono što ne želimo postati. Međutim, ništa ne može da zamagli ili izbriše neospornu činjenicu da unatoč svim esteskim zahvatima, manijakalnom vježbanju, mazanju svime i svačim mi ipak starimo. To je prirodni i normalni ciklus svega što postoji oko nas. I po tome nismo ni mi izuzetak.

Starost je sama po sebi teška, naročito ako je prati bolest, te je tada čovjeku doista potrebno da neko obrati pažnju na njega, popriča sa njim, pomogne mu, nešto skuha. Gledajući u stare ljude oko nas mi gledamo u svoju budućnost. Isto tako, treba biti svjestan da možda mnogi od nas neće ni imati sreće dočekati tu starost, pošto mogu nesretno izgubiti život ili se smrtno razboljeti.

Stoga cijenimo svoj ali i tuđi život, trudimo se biti bolji nego što to jesmo. Biti human znači imati empatiju prema drugima. Suosjećati sa tuđom nevoljom. Ne praviti od toga samopromociju, kako to mnogi ciljano rade po ulici dajući prosjacima milostinju samo ako su sigurni da će ih neko vidjeti. Zapravo tu nema niti grama ljudske dobrote nego li samo tona licemjerja i egoizma.


Humanost kao domino efekat


Pretpostavljam da se svi mi u nekom dijelu svoga života nađemo u situaciji da nam je neko pomogao, u periodu kada smo prolazili ličnu kalvariju. U tim trenucima svi proživimo identičan osjećaj olakšanja, sreće ali i zahvalnosti na ukazanoj pomoći. Tuđa gesta dobročinstva može doslovno pomaknuti planine, jako dirnuti srce i dati nadu da ipak oko nas postoje i plemeniti ljudi.

Kroz život doživio sam nekoliko puta da iskusim taj predivni osjećaj i stoga znam da je biti human najkvaltetnija ljudska osobina. No, ono što kvari humanost jeste nadanje da ćete za svoju dobrotu biti nagrađeni od Boga?! To je jako ružno i kazati jer dobročinstvo treba biti poriv vaše duše a ne gest nekakve proračunatosti.

Zapravo, po meni, humanost treba da proizvodi domino efekat. Meni je neko pomogao kada mi je bilo teško i time mi osvjetlio u razumu i srcu koliko je to bitno. Onda sam ja nekome pomogao i ostavio neizbrisiv trag u njemu ili njoj, te će oni potaknuti time pomoći nekome trećem. Zar to nije pravi smisao humanosti - da jedni drugima pomognemo i olakšamo?

Koliko je dobročinstvo ukorijenjeno u tradiciji bosanskohercegovačkog naroda najvjernije potvrđuje izuzetno poznata izreka koja kaže: "Podijeli sadaku - produži nafaku!". Prostom riječima kazano djeljenje milostinje stvara u čovjeku osjećaj sreće jer mi u svojoj naravi, iako dualistična bića, trebamo stalno da njegujemo osjećaj plemenitosti. On stvara pozitivnu energiju, štiti nas od negativnih elemenata, podstiče optimizam i jača samopouzdanje. Previše vrijednih osobina da bi plemenitost mogli ignorirati.

Uvijek se nešto može dati "od srca i sa halalom". Zapravo mi nikada ne znamo koliko to naše malo može nekome biti puno. Stoga budimo ljudi jer, vjerovali ili ne, najteža stvar na svijetu je biti dobar čovjek.