Tamo gdje su igrali kolo vile i vilenjaci

O ovome prostoru, koji u noćnim satima poprima mitski izgled, folklorna mašta je isplela brojne priče i predaje, među kojima su najzanimljivije one u kojima se pominju vile i vilenjaci



Bobijaško jezero, ili "Bobijaško oko", kako još nazivaju ovaj zanimljiv kraški fenomen koji se ugnijezdio podno brda Bobija na širem području sanskog naselja Lušci Palanke, oduvijek je plijenio pažnju gostiju grada na devet rijeka. Još jedan interesantan fenomen ovog jezerca, udaljenog dvadesetak kilometara od centra grada, je taj što mijenja ćud, izgled i veličinu ovisno od godišnjeg doba i kišnih padavina. Kada se jezero posmatra sa jednog od uzvišenja izgleda kao veliko oko, po čemu je dobilo dodatni naziv - Bobijaško oko.


Vodozemac iz prahistorije

Nakon obilnih kiša jezero poprima karakteristike vrela, znantno mu nivo poraste i voda poplavi okoliš, dok u sušnom periodu postaje ponor. Geolozi su otkrili da je riječ o ogromnoj šupljini u kraškom zemljištu koja je povezana sa nizom podzemnih vodotoka koji se prostiru kilometrima ispod površine zemlje.

Prema najnovijim istraživanjima vjeruje se da je Bobijaško oko povezano s podzemnom akumulacijom svježe vode, koja se nalazi na prostoru ispod Palanačkog polja i sa izvorima rijeka Dabar i Zdena. Neka istraživanja su pokazala kako su u dubinama jezera nastanjene čovječije ribice i endemski vodozemac iz prahistorije koji je opstao samo u potpuno čistim i mračnim vodama.


Čudesna vilinska kola

O ovom prostoru, koji u noćnim satima poprima mitski izgled, narodna mašta je isplela brojne priče i predaje. Među osobito zanimljivim predajama su one u kojima se spominju vile i vilenjaci u svojim noćnim pohodima na jezero i igranju čudesnih kola. Prema nekim kazivanjima, kada na ovim prostorima nije bilo struje i brzih puteva, slučajni prolaznici su znali zalutati i očarani igrom "upadati" u vilinska kola u kojima su ostajali do svanuća, sve dok ne bi horozi zapjevali. Neke priče (u)kazuju kako su samo sretnici živi osvanjivali.

Jedna od legendi pripovijeda kako je ovdašnjem seljaku u ponor upala ovca koja je nekoliko dana poslije pronađena na obližnjem izvorištu gdje ju je izbacila voda. Prema nekim svjedočenjima bilo je i takvih slučajeva da se znalo u selo vratiti cijelo stado, a od pastira nije bilo ni traga ni glasa.