Vradžbine za sudbinu

Crna magija sa kojom bi se trebala izazvati nesreća i smrt poznata je među svim narodima i ona je obično smještena u inkognito sferu, o njoj se govori ali uvijek u povjerenju i vrlo često sa pretjerivanjem. Među glavnim efektom koji takva kazivanja trebaju polučiti jeste strah, jer se ljudi standardno uvijek plaše onoga nepoznatog ili što ne razumiju, pa stoga tu sugestivne priče i predaje nepogrešivo naiđu na plodno tlo. Savršen prikaz jednog takvog obrasca pronalazi se kod rumunskog naroda i vjerovanja u čarke za sudbinu kojima se navodno mogla izazvati naprasna smrt neke trudnice ili porodilje.

No, prije nego li se detaljnije uputimo u opisivanje te prakse neophodno je naglasiti činjenicu da je u prošlosti, uslijed nedostatka adekvatne liječničke pomoći, stopa umiranja porodilja i dojenčadi  bila izuzetno visoka, ne samo u Rumuniji nego i cijeloj Evropi, te je stoga vrlo lako zaključiti kako je ova nesretna okolnost bila savršena podloga za nastanak raznih mističnih i magijskih predaja. Iako one realno gledano nisu imale nikakav stvarni učinak, već su uvijek ovisile o problematičnim  trudnoćama, porođajima a posebice naknadnim pogoršanjem zdravstvenog stanja žene, usljed nestručnog poroda i izostanka primjerene medicinske njege, to nije spriječavalo narod da u svemu lošem što se desi vidi đavolju, vještičiju volju. Sagledano u antropološkom kontekstu može se ukratko sažeti kako je narod pronalazeći imaginarne krivce za događaje pred kojima je ostajao nemoćan, na samo sebi svojstven način, objašnjavao gubitke voljenih osoba i članova familije.

Suđeni i nesuđeni

Kod Rumuna postoji specifično vjerovanje u sudbinu prema kojem postoje suđene i nesuđene osobe. Naime, iako se ljudi najčešće spajaju zbog ljubavi i fizičke privlačnosti tamošnji narod misli da to nije pouzdan dokaz da ih kroz to povezuje i sudbina. Kao i sve drugo i sama sudbina nije savršena pa zna pogriješiti i spojiti dvoje kojima su određeni neki drugi partneri. Možda oni za to nikada ne bi ni saznali da im se u jednom trenutku života na putu sreće i zajedničkog života nije ispriječila crna magija.

Vradžbine za sudbinu su najkraće rečeno čarke namjenjene da se određena osoba na perfidan način ubije, kako više ne bi bila zapreka u sklapanju novog braka. No, evidentno je kako baš sudbina nema puno veze sa samim ritualima, koji se svjesno izvode za prizivanje smrti, već iza svega toga stoji obična ljudska požuda, ljubomora ili pokvarenost. A ukoliko se ove tri čovječije slabosti ujedine onda sasvim sigurno postaju okidač za crnu magiju. Naime, ne postoje nikakvi pouzdani znaci da su neki bračni partneri neprimjereni jedno za drugo, već čitava ideja dolazi iz glave ogorčene ili zaljubljene djevojke kojoj se dopada tuđi muž.

Kako je već naglašeno čarke za sudbinu imaju za cilj izazvati iznenadnu smrt određenoj osobi i očituju se kroz tri glavna oblika; vještica odlazi u šumu i tamo ritualno zabada sjekiru u drvo, ili postavi željezni obruč oko nekog panja i čvrsto ga stegne. Navedene radnje predstavljaju direktnu repliku u odnosu na vjerovanje u drvo života koje je povezano sa sudbinom jedne individue. Interesantno je reći kako postoji velika sličnost između rumunjskih i bosanskih magijskih vjerovanja, koji se podudaraju i u ovom segmentu. Naime, kod Bošnjaka se vjeruje da svaki pojedinac ima svoje drvo koje ga predstavlja i ako bi nekim slučajem čovjek nehotice, ne znajući, posjekao svoje drvo istog trena bi umro. Zasjecanjem stabla oštricom sjekire, prema rumunjskom vjerovanju, nanosila bi se smrtna rana osobi koja se na volšeban način identificira sa njom.

Drugi oblik čaranja za sudbinu sastoji se od toga da se panj posječenog drveta obujmi željeznim obručem, čime se prvenstveno cilja na ženu pred samim porodom ili na onu koja je rodila prije nekoliko dana, kako bi joj se prizvala smrt i muž učinio udovcem. Radnja kojom se posječeno tojest umiruće drvo opaše željezom naglašena je činjenicom da žena koja se porađa u sebi nosi smrt. U Bosni se također vjeruje kako je svaka trudnica u toku porođaja jednom nogom u grobu, a takvo joj životno ugroženo stanje traje i nakon rođenja djeteta tokom narednih 40 dana, jer je "slaba poput ptice na grani" te podložna svakom magijskom uticaju. Dok okružuje panj željeznim obručem vještica obično ponavlja neku ubojitu formulu poput ove:" Sve dok ovaj panj ostaje ovako nepomičan i stegnut, ta i ta neće preživjeti".

Zadnji tojest treći oblik vradžbine za sudbinu izvodio se uz pomoć žive žabe, kojoj bi se usta zašila crvenom svilom, te bi se tako unakažena ostavila u zatvorenoj posudi sve do finalnog dijela rituala, kada bi se uz izgovaranja kratke magijske formule probola nožem. Iza toga se vjerovalo da čim bi žaba umrla isto bi se desilo trudnici ili onoj ženi koja se nedavno porodila. Ukoliko bi se nekim slučajem nakon smrti takve žene njen muž oženio u toku 40 dana onda se tvrdo mislilo kako je njegova supruga umrla od sudbine te da je njegova nova izabranica upravo ona koja je radila crnu magiju.

Opasno igranje sa sudbinom

Ileana Buresku, etnologija iz Bukurešta, navodi kako je prilikom terenskog istraživanja i prikupljanja informacija slučajno saznala za jedan neobičan i navodno istiniti događaj, koji se desio nekoj ženi u Moldaviji, koju je jedna stara cura iz sela zamolila je da čara za sudbinu. Djevojka je, naime, bila čvrsto uvjerena da je muž od mlade komšinice koja se upravo porodila, njoj zapravo bio suđen i htjela ga je pošto-poto osvojiti. Mislila je ukoliko je upravu sa tom pretpostavkom, mlada majka moraće umrijeti. Starica i djevojka su otišle u šumu da pronađu stablo u koje će se zabosti sjekira. Čim se deblo osušilo, kćerka od stare žene koja je čarala umrla je. Naime, i ona se bila također tek porodila i još je ležala u krevetu. To je ucviljena starica protumačila kako je sudbina njenog zeta namjenila nekoj drugoj a ne njenoj kćerki, a posumnjala je čak da je njegova sudbina možda i ova stara cura. Gospođa Buresku u nastavku navodi da se ipak taj mogući brak još nije desio u periodu dok su bili tamo, i kako je od tog događaja prošlo deset godina, stara žena joj je rekla:" Ako je njen zet taj kojeg ona stara cura treba dobiti, braka će ipak biti".

Devet konaca iz devet kuća

Rumunjske vješice bavile su se i poništavanjem navedenih magija ali uvijek po određenim pravilima. Naime, ženi od koje je sudbina napravila djevicu, djevica bi trebala poništiti vradžbine kako bi postala stara baba, dok stara baba treba poništiti te čarke da bi mogla postati udovica. Nadalje, udovica vradžbine sudbine skida kako bi postala "momak", a momak mora poništiti magije da bi postao udovac, i tako dalje sve dok se zlo ne otkloni. Pošto se magije za sudbinu rade na mnoge načine potrebno je biti dovitljiv pa znati pogoditi čime su se napravile, pošto se samo na taj način magije mogu pobjediti. Ukoliko je tamo neka žena čarke radila sa željeznim ekserima onda se samo sa njima one i skidaju, kao i ako su rađene sa drvenim klinovima, i tako redom. Jednom rječju, onako kako je rađeno po sudbinu tako se moralo i poništavati. Po bilježenju etnologa uvijek je bilo lakše pronaći ona lica koja su tvrdila da znaju slomiti čarke za sudbinu od onih koji su ih pravili, pošto se niko od njih nije htio odati i otvoreno priznati da se bavi takvim stvarima, jer ih je valjde i same bilo sram zbog učinjenih djela.

Ti pojedinci otkrivali su kako bi u svom ritualu oslobađanja koristili devet konaca iz devet kuća, srp, nož, lanenu krpu, sjekiru, ražanj i mnoštvo drugih rekvizita koje bi pojedinačno ili zajedno spajali u posudi sa izvorskom vodom, uz duže i kraće bajanje, da bi se na kraju tom obajanom vodom bolesnica oprala i napila. Time bi se ona u potpunosti spasila od sigurne smrti koju joj je na magijski način bila namjenila neka zlobnica.

autor teksta: Raif Esmerović