Bajalice za sudbinu

U rumunjskom kultu čaranja i bajanja postoji, kao i u svim drugim balkanskim, jedan poseban dio koji se bavi ljudskim sudbinama. On se prvenstveno bazira na divinacijskim tehnikama otkrivanja suđene osobe, bračnog partnera/ice, snoviđenja te prazničnih falanja.

Daleko više u prošlosti nego li danas u njemu su djevojke i momci zadovoljavali svoju mladalačku radoznalost i želju za ljubavlju. Posebno su u tome prednjačile djevojke koje su pod pritiskom konzervativne sredine stremile što bržem pronalasku životnog partnera i ulasku u brak, kako ne bi ponijele neslavnu titulu stare cure ili usidjelice.

Bajanje protiv zle sudbine

Općepoznato je da svaki čovjek koji se rodi ima svoju sudbinu i jednu ili više osoba koje su mu suđene, da sa njima ostvari potomstvo, ljubav i sreću. No, iako se to smatra sudbinskim, i od Boga određenim događajem, vjeruje se kako zli ljudi mogu ritualima crne magije zablokirati ili čak uništiti sudbinu određene osobe i tako je osuditi na samovanje i očaj.

Zbog toga se uvijek među narodom osjećao tihi strah i bojazan, kako kod samih roditelja tako i njihovih kćeri i sinova, da eventualni neprijatelji svojim čarkama ne pokvare božiju sudbinu. Bojazan se pojačavao i strepnjom da neka začarana djevojka ili momak, usljed stalnih neuspjeha na emotivnom polju i gubitkom velike ljubavi, u silnom očaju ne podigne ruku na sebe i tako zauvijek zavije u crno cijelu familiju.

Ana Bumbuc, sada već starija gospođa u poodmaklim godinama, ispričala je jednoj etnologinji iz Bukurešta svoje djevojačko iskustvo sa vješticom koja ju je spasila od ovakve zle sudbine.

U našem selu je živjela žena koja se bavila proricanjem i mnogim čarolijama. Ono što je ona rekla, bila je istina. Kad sam bila djevojka otišla sam do nje, odvela me moja tetka koja je živjela blizu nje. Uzela je vodu s izvora i prelila je u veći lonac. Potom je zagrijala komad voska, i postavila ga da kaplje iznad te vode. Pošto se gatalo na momka kojeg sam voljela, moj biljeg se stavljao na jednu stranu, a njegov na drugu stranu. Zatim je okretala rukom vosak u krug preko oba biljega. Stara vještica je odmah u oblicima nakapanog voska na površini vode uočila da imam neprijatelje, pošto se formirao oblik zmije. Rekla mi je: -Ako se nećeš moliti i nećeš postiti, on će se oženiti, ti ćeš ostati, a on će otići s drugom. Vidim da ima drugu, zmije su između vas, vidim neprijatelje, vidim zle ljude.“ Tad je uzela oko 3 litre vode s izvora i nad tom vodom je bajala za moju sreću i sudbinu.


Odčarati tuđe zlo

Sasvim je očito da su Osmanlije donijele među rumunjski narod vjerovanje u fatalizam i mogućnost da se nekom mađijanjem zatvori sudbina, što je uostalom prisutno u svakoj onoj zemlji gdje su oni bili okupatori manje ili duže vrijeme.

Upravo zbog toga nemir i nezadovoljstvo u cijeloj familiji izazivao je slučaj ako se djevojka ne bi udala na vrijeme, ili pak momak oženio, i za to se prvenstveno okrivljavala vještičija sila, koja je umiješala svoje prste u sudbinu i ono "što je zapisano". Najčešće se sumnjalo u nabačene vradžbine od strane zle susjede, koja ima kćerke za udaju, ili čak pojedine suparnice. Spas se obavezno tražio u posjeti dobronamjernoj bijeloj vještici, koja bi svojim čarobnim riječima i mudrošću trebala poništiti neprijateljsko zlo te vratiti mladom biću sreću i ljubav. Iznad posude sa izvorskom vodom, u koju je stavljen struk bosiljka, vino iz devet krčmi i devet ukradenih cvijetova iz devet bašti, ali samo onih u čijoj kući muž i žena žive složno, ta bi vještica tihim glasom ponavljala:

Ova voda neka je opere,
i neka bude čista kao od majke rođena,
kako ju je babica krstila!
Zlo neka otiđe,
vradžbina neka se opere,
svaka magija, sve loše.
Neka niko ne bude u mogućnosti zaustaviti njenu sudbinu... .

Poznato je da ako se rade magije na nečiji sudbinu da se mora slijediti magično pravilo o poništavanju. Zbog toga je bilo od neprocjenjivog značaja gatanjem otkriti ko je crnu magiju napravio. Naime, ako je udata žena napravila djevojci sihir onda udata žena ih mora i poništiti, kako bi ta djevojka postala stara baba, doživjela starost. Ako je čaroliju radila neka starica onda je treba skinuti neka druga baba kako djevojci ne bi bila uskraćena mogućnost da postane udovica, ako je tako suđeno od Boga. Začaranom mladiću sihir treba poništiti udovica, kako bi i on mogao postat udovac "ako je tako suđeno", i tako dalje. Na kraju svakog odčaravanja običava se reći" i kako se ne prima orah na zid, tako se ništa neće primiti na N".


Da se ostvari "zapisano"

No, prije nego bi poduzela odčaravanje zlih čarki bijela vještica bi provjeravala sudbinu osobe koja od nje traži pomoć. Za tu priliku ona bi obično uzimala kakvo pokrivalo za glavu, maramu ili kapu, i nad njoj bajala:

Sudbino, sudbino, mnoge sudbine,
sve sudbine da sude,
sudbinu N.(ime kom se baje) da ne sude.
Neka luta uzduž i poprijeko,
i kod nas po selu,
i u zemlji turskoj, bugarskoj, rumunjskoj, moldavskoj,
neka odnese sudbinu...

Kada bi nekoliko puta ponovila ovu bajalicu bijela vještica bi dala ono nad čim je izvela ritual djevojci ili mladiću da ponesu sa sobom kući i ostave pod jastuk. Ako bi se usnilo te ili neke naredne noći muško ili žensko lice onda nije bilo potrebe za daljnim angažmanom vještice jer "ono zapisano će se ostvariti".

Naravno, djevojke su bajale i same za sebe, bez pomoći sa strane, kao u ritualu sa nožem kojeg bi djevojka držeći lagano zabodenog u zemlji odbajavala dugu bajalicu u kojoj s vidno agresivnim sadržajem proklinje suđenog tjerajući ga da je oženi:

Jer ja ga probijam kroz srce,
ispod srca,
kroz jetru, ispod jetre,
kroz bubrege, ispod bubrega,
kroz jezik, ispod jezika,
kroz zube, ispod zuba,
kroz kožu, ispod kože.
Neka ga tuče između nogu,
kako bi razmišljao o ženidbi...

Neke djevojke, posebno po Vlaškoj niziji, Olteniji i Transilvaniji, imaju običaj da odvežu devet mladica u vinogradu i baju o suđeniku. Potom operu kosu a prljavu vodu proliju pod neko stablo i paze šta će tu noć usniti. Ako bi to veče na primjer, između desetak simbola, djevojka sanjala baš konja - mladić kojeg voli joj je suđen, itd.


Vatreni orao za udaju

Dešavalo se da se roditelji jedne ili druge strane protive braku djevojke sa nekim mladićem, zbog lošeg materijalnog stanja ili nezgodnog karaktera, pa bi ona u nadi da će slomiti sav taj otpor i udati se za voljenog subotom navečer izlazila napolje i sa nožem u ruci kroz dugu bajalicu pozivala bjeloglavog orla "svog od vatre" moleći ga da ne pali šume i ne suši polja i livade već da ode njenom voljenom "onom koji je odabran od Boga" te da na njega izlije svoju vatru, zapali ga, a najviše užari njegovo tijelo neizdrživom čežnjom. Vjerovalo se da ovo bajanje, ako je izgovoreno svom silinom srca i bez greške, doista može pogaziti sve tabue i pomoći djevojci da se uda za onog koga voli.

Ne razumijem zašto je uvijek prisutan taj senzacionalizam kad se piše o rumunjskoj (vlaškoj) magiji jer tu mu stvarno nema mjesta.Sve su to više manje narodni običaji i magijski postupci prisutni u manjoj ili većoj mjeri kod svih naroda u Europi.