Čudesna bosanska magija

Osobe koje se bave pravljenjem čarki ili vradžbina u našem se narodu nazivaju čaralice, sihirbaze, džin-hodže, babe čaruše i tako dalje. Narod kazuje kako među njima ima manje ili više uspješnih, mada se također vjeruje da postoje i posebno obdareni pojedinci u čijim rukama svaka napravljena čarka uspije. Oni su uglavnom muškarci i žene sa blažim ili naglašenijim fizičkim deformitetima, a kada su u pitanju džin-hodže onda se tvrdi da su najmoćniji među njima oni čije je ime Hasan.

Rekviziti kojima se svi navedeni služe u ispredanju svojih manđija širokog su spektra, no, u najvećem broju slučajeva riječ je o predmetima uzetim iz kuće, od osobe na koju se prave sihiri ili pak iz prirode. Kako to otkrivaju pojedine stravarke čarke se uvijek izvode u tri određena noćna doba; između akšama i jacije, kada se džini rasprše po svijetu i dođe do smjene dnevni i noćnih sihira, pred ponoć i od jedan do dva sata ujutro, prije nego li nastupi zora i oglase se prvi pijetlovi.

Po nepisanom pravilu mađijarki većina sihira koji se rade moraju se redovito ponavljati, inače će u protivnom izgubiti svoju moć i prestati sa djelovanjem. Općenito se misli kako postoje takozvane "kratke magije" koje prestanu djelovati nakon 30 ili 40 dana, dva ili šest mjeseci te one "vječne" ili "smrtničke". Kako im i sam naziv govori u pitanju su sihiri koji imaju misiju da čovjeka prate do smrti ili da mu je prijevremeno uzrokuju. Posebno opakim se navode misteriozne čarke koje se zakopaju pod drvo jabuke ili kruške u dvorištu onoga kome su namjenjene i čiji je rok trajanja neodređen tojest obnove se same od sebe svaki put kada padne kiša.

U tradicionalnom životu naroda Bosne i Hercegovine sihiri su se najviše podmetali pod kućni prag ili zašivali u odjeću, metali u jastuke ili poturali u hranu i piće. O njima spomena nalazimo i u narodnoj poeziji gdje se u pojedinim pjesmama opisuju scene pravljenja ili otkrivanja sihira, pa čak i način na koji se skidaju sa čovjeka:

Kad se Ajka vidje na nevolji,
stade njemu pravo kazivati,
u dušeku, u zlatnom jorganu,
i u onom brusali - jastuku.
Ja sam njima sihire zašila,
kad Mehmed-beg sve sihire nađe,
baci ih u hladnu vodicu.


Dozvoljena magija

Praviti sihire oduvijek se smatralo lošim i pokuđenim djelom, koji čovjeka odvraća od istinskog imana, mada i tu postoje neke iznimke. Naime, po narodnoj tvrdnji ako se čarke rade da se spasi brak i očuva familija na okupu onda se na njih čak podsticalo, od strane ukućana ili roditelja, te se taj čin nije smatrao haramom. Ili se bar nije javno kritikovao.

Korijen takve prakse, bez imalo sumnje, nalazi se u folklornom vjerovanju da se najgriješnijim sihirima smatraju oni kojima se razdvaja muž od žene, što potvrđuje vjerovanje iz Cazinske krajine, koje kaže da onaj ko rastavi ženu i muža učinio je neoprostiv grijeh, koji se ne može sa njegove duše oprati ni kada bi devet džamija o svom trošku napravio. Toliko je to, po narodnom sudu, kod dragog Allaha težak i neoprostiv grijeh.

Pod ruku tome, prigodno je navesti kao zanimljiv osvrt da se u
bosanskom narodu ljubav oduvijek posebno cijenila i poštovala, što je evidentno kroz vjerovanje da je ona osoba koja upozna dvoje ljudi, koji se zaljube i stupe u brak, stekla kod dragog Allaha toliko veliki sevap odnosno dobro djelo da nije dužna cio život klanjati niti postiti.

Poznate su istinita kazivanja o pojedinim hodžama koji su spašavali problematične brakove i vraćali odbjegle supružnike njihovom domu. U jednoj od njih spominje se izvjesni hodža Rošić iz Velike Kladuše kojemu je jedne prilike došao po pomoć mještanin džemata u kojem je ovaj bio u službi. Odmah sa vrata potužio se hodži da se prije pola sata posvadio sa ženom, udario je i opsovao, na što je ona u bijesu istrčala iz kuće i pobjegla ka svojim roditeljima, ostavljajući ga sa malenom djecom. Hodža ga je prvo izgrdio zašto tuče ženu i stvara probleme u familiji a onda sjeo na krevet i otvorio svoju malu tajanstvenu knjigu napisanu na arapskom. - "Sad će se ona vratiti kući a ti magarcu jedan", povišenim tonom mu se obratio hodža, "još jednom ovo napravi i vidjet ćeš šta će od tebe biti! A sad mi izlazi iz kuće!".

Drugi dio ovog događaja ispričala mi je osobno odbjegla žena, prisjećajući se tog neobičnog dešavanja od prije tri decenije. Po njenim riječima, kako se pješke uputila kući svojih roditelja trebalo joj je dobrih sat vremena da stigne do njih. Iako ju je srce boljelo što je ostavila malu djecu nije nipošto htjela ovaj put popustiti agresivnom mužu, te je odlučila napokon o svemu progovoriti svojim roditeljima. U njoj se mješala tuga i bijes, no, odluka da se nešto mora promjeniti bila je jača od svega. Negdje na pola puta, taman u vrijeme kada je hodža Rošić istjerao iz kuće agresivnog muža i započeo sa svojim učenjem u samo njemu poznatom ritualu, desilo se nešto krajnje neočekivano. Odbjegla žena opisala je to ovako: - "U jednom trenu kao da me je nešto nevidljivo zgrabilo i okrenulo nazad, nisam se tome mogla otrgnuti. U glavi mi je bila samo jedna misao - moram odmah nazad kući mužu i djeci. Sve što se netom dogodilo nije više bilo ni najmanje važno. Toliko me je jako tjeralo da sam luđački počela trčati izgubivši čak i obuću sa nogu. Ni danas sama ne znam ni kada niti kako?! Uhvatila me panika i žurba da mi se učinilo predugim ići putem nazad pa sam potrčala poprijeko, preko nekih brda i trnja. Pred kuću sam dotrčala sva znojna i zadihana, izgrebanih i krvavih stopala. I upravu tu, u dvorištu, sva moja agonija je prestala, isto onako naglo kako se pojavila".


Bijeli miš magije

Po narodnoj tvrdnji postoje i neki misteriozni sihiri kojima se ne zna objasniti pravo porijeklo. Naime, vjeruje se da nikako u dvorištu nije dobro imati bijelog horoza sa račvastom krijestom. Od toga nema većeg sihira, reći će starije Bošnjakinje, jer, vele one, ako bi ovaj pijetao u krijesti (huberu), pronio samo jednu kišnu kap oko kuće ona se nikada ne bi mogla osloboditi od mađije. Idući dalje, potrebno je konstatirati da je upravo kuća od davnina bila glavna meta mnogih čaranja kako bi u njoj zavladala nesloga, bolest i siromaštvo.

Najpoznatije čarke da se nekoj familiji napakosti jesu one kada se preko krova kuće prebace tri šake zemlje sa tri mezara. Protiv ovih učina, upozorava se u narodu, jedini spas je da gazda kuće u prvoj sedmici juna, koja se naziva "bijela nedjelja", zbog toga što u njoj tradicionalno počinje berba bijelih pečuraka i sijanje bijele repe, iskopa iz svoje međe što veći bijeli kamen i zakopa ga pod kućni prag.

No, unatoč svemu, ne smije se smetnuti sa uma niti činjenica kako svako čaranje ne završi sa uspjehom tojest nije ni magija svemoguća.

Stravarka Fatima Dizdarević, koja je poticala iz familije poznate po hodžama, bila je prilično dobro upućena u zanimljive aspekte liječenja osoba koje boluju od crne magije te kao takva idealan sugovornik. Jedne prilike mi je otkrila kako sihir koji ne uspije pogoditi svoj cilj, bude odbijen djelovanjem hamajlije ili čistoćom ljudske duše, pretvori se u bijelog miša. Taj mi je podatak bio jako zanimljiv jer me podsjetio na poznatu činjenicu kako psihički bolesnici tojest opsjednuti pojedinci u svojim halucinacijama upravo često vide ni manje ni više nego - bijele miševe.

Po svemu sudeći, bijela boja ima istaknuto mjesto u bosanskoj magiji, bilo da se radi o pravljenju ili skidanju vradžbina. Primjer te prakse evidentan je i u sljedećem slučaju. Staro je pravilo da se mnoge čarke, naročito one ljubavne, stavljaju u kahvu kako bi ih žrtva popila. Pojedeni ili popijeni sihiri oduvijek se smatraju daleko opasnijim od bilo kojih drugih pošto direktno ulaze u čovjeka i šire mu se po tijelu. No, da bi se osujetila i u potpunosti neutralisala njihova moć svaki put,  kada posumnjate da bi mogli postati metom navedenih čarki, nalijte u svoj fildžan kahve malo mlijeka i po reakciji te osobe koja vam ju je servirala odmah ćete prepoznati o čemu se radi. Ona jednostavno neće moći sakriti iznenađenost vašim postupkom. Kahvu nakon toga možete bez ikakve bojazni popiti, jer ste eliminisali njeno čarobno djelovanje, a ujedino i raskrinkali onoga ko vam je pokušao podmetnuti čaroliju.

Na kraju treba reći da mađijanje, iako možda daje lažni osjećaj važnosti i moći osobi koja ga izvodi, istovremeno je dovodi i u direktnu opasnost. Posebno onima koji nisu dobro upućeni u to što rade. Mogućnost da budu otkriveni, ali i fizički kažnjeni zbog svojih postupaka, jedan je od najvećih rizika mađijarskog zanata. U sjeverozapadnom dijelu Bosne zabilježen je jednostavan ritual kojim se prije nekoliko decenija otkrivao  identitet, ali istovremeno podvrgavala kazni osoba koja radi sihire. U noći mjesečeve mijene trebala se prije početka gluhog doba odvući zubača na raskršće i tačno u ponoć prevrnuti je naopako, kako bi metalne oštrice bile okrenute na gore. Tada se tri puta govorilo:

Ko mi čarke gradio,
na zubaču se sad nasadio.

Nakon toga osoba koja izvodi ritual povukla bi se na stranu, u tamu, i strpljivo čekala iz prikrajka ko će uskoro doći. Naime, ako sihirbaza živi u istom mjestu kao i žrtva njenih sihira ona će u polusnu, vođena nevidljivom silom, uputiti se iz svoje kuće ravno ka raskršću, na kojem će bez imalo ustručavanja sjesti na metalne zubce. Tu bi je obično ka svijesti dozvali bijesni udarci one osobe koja joj je postavila ovu zamku. U narodu se i dan-danas prepričavaju takvi događaji čiji epilog je skoro uvijek završavao u korist žrtve sihira. Navodno, nakon sjedanja na oštru zubaču i razotkrivanja mnoge sihirbaze nisu više imale hrabrosti ponoviti svoje čarke u strahu od novih kazni i javnog prozivanja.

autor teksta: Raif Esmerović