Tajna moć biljaka

Vjerovanje u magičnu moć bilja praiskonsko je i predstavlja onaj najintimniji dio suživota čovjeka i prirode. To svakako nije slučajno jer i u bosanskoj mitologiji se tvrdi kako nekada davno niti jedno muško dijete nije moglo poživjeti duže od 24 sata nakon rođenja sve dok se nije pojavila biljka odoljen. Od tada se ova ali i mnoge druge biljke smatraju  blagoslovljenim travama za život i sreću. U mitološkim predajama pripovijeda se kako su vile nekada znale običavati pjevati mnoge poučne pjesmice kroz koje bi otkrivale ljudima tajne travarstva. U jednoj od njih vila sjedi na kamenu i dok češlja svoju dugu kosu pjeva:

Da majci ne bude trave ive i omana
nikad ne bi podigla svog sina Osmana.

No, nisu samo vile biljarice bile odgovorne za prenošenje znanja o travarstvu ljudima nego i pojedine životinje poput zmije. Kako sam prije više od deceniju uspio doznati od informatorice Rasime Okanović iz Velike Kladuše osamdesetih godina prošlog vijeka živjela je izvjesna Mevlida K., koja je posjedovala izuzetan dar komunikacije sa biljkama. Ona bi, prema kazivanju Rasime, odlazila u pojedinim prilikama u šumu i tamo lovila zmije ali ne bilo koju nego po mogućnosti onu bijele kože. Nju bi zatukla štapom a onda pekle u tepsiji do ugljenisanja, kada bi se mrtva zmija doslovno pretvorila u prah.Taj prah bi Mevlida pospremila u čašu i sa njome odlazila na pusta mjesta u blizini neke šume a daleko od ljudi i njihovih glasova. Ovlaženim prstom bi uzela malo pepela iz čaše, stavila ga pod jezik a zatim izgovorila samo njoj poznatu basmu i strpljivo čekala ono što će se desiti.



Nakon nekog kraćeg vremena u strujanju povjetarca i blagom talasanju lišća drveća ona bi čula glasove biljaka. U početku oni su bili tihi poput šapata, nerazgovjetni i isprekidani, da bi nakon nekog kraćeg vremena postali sasvim jasni i razumljivi. Prema kazivanju same Mevlide ona je u tim trenucima čula ono što biljke razgovaraju jedna sa drugom i hvale se za koju su ljudsku bolest lijek. No, možda bi se sva ta priča moglo pripisati samo bujnoj mašti i pukom hvalisanju da se nije desio krajnje ozbiljan slučaj.

Naime, krajem 1987.godine Mevlidinom mužu su ljekari u Sarajevu otkrili karcinom na licu, negdje u predjelu usta. Jedini način da se zaustavi ta progresivna bolest bila je operacija i kemoterapija. Međutim, bilo je sasvim jasno kako Mevlidi tako i njenom mužu da se time njegovo stanje neće popraviti na bolje već dapače da će operacija i kemoterapija dodatno oslabiti njegov organizam i imunitet te tako ubrzati gašenje života. Tajno, da muž ne zna, očajna Mevlida se odlučila obratiti samoj prirodi i njenim silama za pomoć. Nakon što je pronašla i ulovila zmiju, ispekla je i pretvorila u prah, ona je otišla u divljinu po pomoć. Kući se vratila vidno smirena sa pregrštom uzbranih biljaka koje je osušila i od njih radila razne mješavine čaja sa kojima je, kroz relativno kratak period, u potpunosti izlječila karcinom kod muža, kojem naravno nikada nije odala tajnu njegovog spasa.

Najboljim biljem za liječenje ali i pripremu čarolija smatra se ono samoniklo, koje raste negdje u divljoj prirodi, jer kako tvrde stravarke, ono ima najveću moć. Sve ono što nije dodirnula ljudska ruka posjeduje u sebi magični potencijal koji se kroz ritualnu praksu može u potpunosti iskoristiti i tako polučiti pravi  efekat.

Dok se magijsko ili ljekovito bilje ubire pravilo je da se mora izgovoriti neka magijska zakletva ili basma poput ove šamanističke:

Majka Zemlja rodila travu, a ja zemlji najbolji brat,  
i ja sam tebe travo sačuvao i spasio od tamnih noći,
od grozne tuče, od bijesnih vjetrova, od ljutog mraza,
od zvijeri, od stoke i od svih loših ljudi.
A ti, travo, mene sačuvaj i zaštiti i oslobodi od svake magije i uroka i od svih loših ljudi.

Basma se, baš kao i svaka druga, ponovi tri puta.

Kod bosanskih stravarki postoji jedna druga vrlo česta basma koju one izgovaraju svaki put kada ubiru neku od biljaka za potrebe liječenja:

Ja uzbrah ove trave iz bašte hazreti Have,
sa njom da liječim i izlječim,
sa mojom basmom a božijom hazmom,
akobogda amin veledalin amin.

Pored biljke koja se ubire, prema drevnom pravilu, potrebno je ostaviti komadić kruha i soli, kao dar jer kako to kažu stravarke „za svaki lijek se mora platiti“ odnosno – zahvaliti.

U ljubavnoj magiji bosanske stravarke posebnu pažnju pažnju poklanjaju biljci milogledu, latinskog naziva Asarum europaeum, čiji srcoliki listovi sami po sebi otkrivaju njezinu magijsku namjenu. Biljka se po strogom pravilu, kao i svo drugo magijsko bilje, ubire isključivo noću, najbolje na mjesečini, uz ponavljanje prve i zadnje kur'anske molitve. Listovi milogleda se mažu sa mladim maslom i medom te onda postavljaju na ulazna vrat kako bi kroz njih prošla osoba koja se želi uhvatiti tojest osvojiti. Odmah nakon toga listovi se sastave odnosno slijepe jedan uz drugi i pospremaju na sigurno mjesto. Ako pak stravarka želi razdvojiti neki par tada se traži onaj milogled koji raste između kamenja i ima okrenute listove jedan od drugog, aludirajući time na buduće ponašanje onih na koje se magija usmjerava.



Milogled je tradicionalno poznat kao prva pomoć u vezama i brakovima koji su došli u fazu hlađenja i ravnodušnosti zbog toga što je na glasu kao izuzetan stimulator emocija i strasti. No, osim ove biljke, i djetelina sa četiri lista priznati je afrodizijak. Naime, kada žena želi u muškarcu probuditi ljubav i strast onda ona pronađe djetelinu sa četiri lista, osuši je i izmrvi te tajno taj prah uspe u kafu. Nekada se vjerovalo da taj prah budi erotske želje pa su se njime obilato služili i muškarci kako bi na lak način pridobili neku ženu.



U bosanskoj magiji se tvrdi kako ona djetelina koja se pronađe prije Hidirleza odnosno šestog maja ima profilaktičku moć tojest može zaštititi pronalazača od svakog zla, magije i uroke. Takva djetelina bi se pažljivo omotala u bijeli, čisti papir i nosila uza se ili bi se pak ostavljala među stranice Kur'ana kako bi na taj način štitila cijelu kuću i familiju od zla i nedaća.

Kako je poznato sedefil je među najomiljenijim bosanskim magičnim biljkama i sukladno tome u narodu egzistira najviše vjerovanja o njenom korištenju. Tradicionalno sedefil se bere u jesen, onda kada padne prvi mraz, kada se ubire i njegov stručak posprema pod kućnu strehu da bi odatle čuvao i štitio kako kuću tako i njene ukućane. Prije nego što se rukom dodirne i uzbere govori se:

Hej ti sedefilu najdraži musafiru,
ja ću te uzbrati i u kuću te unijeti.
A ti sedef-majko ne daj da mojoj djeci naude;
ni znanom ni neznanom, ni rodu ni strancu,
sa mojom basmom a božijom hazmom,
veledalin od Boga amin.



U bosanskom vještičarstvu postoje i takozvane vilinske biljke koje pojedine stravarke ubiru isključivo noću tako što porežu svoj dlan nožem i krvave ruke uzberu biljku. Taj ritualni postupak jako podsjeća na krvnu žrtvu i kao takav potiče iz drevnog ilirskog šamanizma. Ovakvi i slični postupci poznati su još samo rjetkim stravarkama ali dokazuju kako je među našim narodom od davnina postojala uska povezanost sa čudesnim svijetom prirodnih sila sa kojima ljudska civilizacija egzistira od pamtivijeka.

Zna li neko neku zastitu za kucu i prag? Ali nesto tipa: beli luk i so ili zileti pod prag? Amuleti i zapisi od Hodza su meni nedostupni. Treba mi za dusmane i dvolicne prijatelje da se otkriju i udalje od nas,nase kuce..

Kaže se, da ima jedna čudotvorna trava, koja se zove „demir- bozan" (razbi- gvoždje). Za tu travu vele, da sa njom mogu otvoriti svaku ključanicu, kad se s njom dotakne; takodje ako konj s bukagijama prodje preko nje, noge mu se oslobode. Ali se vrlo rijetko nadje te trave.

Demir bozan je onda isto što i raskovnik?

Raskovnik je izmišljena biljka pod koju se potura šta se stigne.

Postoji li magijskih vjerovanja o žari ili koprivi? Neki dan sam vidjela mladu žaru i sjetila se da sam negdje čula ili pročitala da ona raste samo gdje je zdravo,nezagadjeno tlo. Onda sam pronašla i neki mit, mislim da je ciganski, da ondje gdje raste žara ulaz je u podzemni ili vilinski svijet.

Ima nešto za skidanje uroka koprivom a od kojeg te boli glava.
Mislim da se skuha čaj i umije lice njime.

Bugarska je pored Rumunije, zahvaljujući svom specifičnom geografskom položaju i podneblju,  zemlja sa vrlo bogatom florom i obiljem ljekovitog bilja, koje je svoju primjenu od drevnih vremena pronašlo u narodnoj medicini. Upravo zbog te činjenice bugarski kult bajanja, gdje se prepliću travarstvo i magija, neiscrpan je izvor  mudrosti i odličan primjer suźivota čovjeka i prirode.

Narod ove lijepe zemlje od davnina je vjerovao kako svaka biljka ima svoje ljekovito ali i magično svojstvo pa stoga folklorna praksa vrvi od mnoštva recepata za liječenje unutarnjih, vanjskih ali i duševnih bolesti. Dominantno mjesto u tom čudesnom spoju zemaljskog i nevidljivog zauzimaju polivke, što je naziv za uvarke od posebno odabranog bilja s kojima se ljudi kupaju i oslobađaju zla i bolesti.

No, prije nego detaljnije uđemo u sferu liječenja treba istražiti porijeklo bolesti u kolektivnoj svijesti naših istočnih susjeda, kako bi se osvjetlio i taj aspekt te razumijela sama magijska praksa. Naime, kod bugarskog naroda od davnina se vjeruje da bolesti dolaze iz dva smjera; prvi je od zlih duhova a drugi od svetaca. Tradicionalno vjerovanje kazuje kako su pojedini sveci sajibije odnosno vlasnici mnogih boleština. Na Atanasovdan bolesti se rađaju a sveti Haralampi ih raznosi tojest šalje na ljude. Na ta dva praznika, kao i na Vlasovdan, ne radi se ništa kako se ne bi uvrijedilo svece. Za svetog Vlasa narod misli da šalje bolest na domaće źivotinje, stoga se navedenim svecima iskazuje posebno poštovanje.

Osim njih teške bolesti ljudima nanose samodive ili vile koje znaju u noćno doba pirovati i igrati pod drvećem i kućnom strehom. Ako bi neko slučajno u to vrijeme prolio vodu pod takvo drvo ili strehu, te na taj način opoganio njihovu trpezu, to bi kod njih izazvalo golem bijes i želju za osvetom u obliku urame ili ograme.  Koliko se bugarski narod plašio vila i njihove osvete dovoljno pokazuje poduži spisak naziva za ogramu poput orama, sboiša, spoletano, nagazeno, ermetik, samodivska bolest, rusalska bolest, damla i tako dalje.

Interesantno je reći kako postoji čak i poseban dan i svetac tojest deveti maj koji se praznuje od ograme. Na ovaj dan, blagdan svetog Nikole, posebno se pazi da niko ne stoji ispod šipka, zbog vjerovanja da kod njega imaju ili su ostavljene sve bolesti od kojih čovjek strada.

Šamanistička praksa drevnih Tračana zasigurno je kod Bugara najbolje očuvana upravo kroz biljke i ritualnu praksu na koju je kršćanstvo imalo vrlo slab uticaj. Najvjerniji primjer su paganski praznici poput Đurđevdana, koji je neuvjerljiva zamjena za drevno božanstvo Pana, Cernunosa ili Vidasusa, te ljetnji solsticij pretočen u obilježavanje svetog Ivana. Unatoč promjeni naziva paganska praksa se nije prekinula i magiosnice su pod plaštom nove vjere nastavile skupljati bilje uvijek u isto doba godine. Isto tako, primjetno je da se iza svih imena svetaca kriju stara božanstva ili duhovi prirode kojima su bile i ostale posvećene određene biljke.

Magično samoniklo bilje uglavnom se bere po predjelima udaljenim od ljudi, tamo gdje se ne čuje oglašavanje pijetla, a to su visoka brda i planine. Po narodnom vjerovanju upravo na tim čistim prostorima obitavaju vile i duhovi zbog kojih su biljke ljekovite i čarobne. No, trave se beru i za ljubav poput biljke omajniče za koju se tvrdi da se ubire u zoru šestog maja, dok je sve tiho i niko ne govori. Ukoliko bi se prozborila samo jedna jedina riječ biljka bi izgubila svoju magijsku snagu.

Interesantno je primjetiti kako se bilje za lijek ili spas od magije uvijek traži na čistim mjestima dok recimo ono za ljubavnu magiju ne podliježe takvom pravilu. Pravi primjer je već spominjani omajniče koji se traži po njivi, među pšenicom i raži, mada raste i u planini. Još jedna ljubavna travka, vjerni rekvizit magija za zaluđivanje srca, pod nazivom ljubiče bere se po poljima ili još jednostavnije nađe u sijenu. Čim se pronađe ušije se u lanenu košulju ili u djevojački pas pa onoga ko ga nosi uza se čini suprotnom spolu neodoljivim. Djevojke su nekada znale ljubiče ostaviti neko vrijeme u vodi koju bi potom ponudile željenom momku da popije.

Osim što su ljekovite kada se pripremaju kao mješavine za čaj ili koriste u pripremi melema, pojedine biljke posjeduju izrazitu egzorcističku moć da unište svako djelovanje zlih duhova i crne magije. Prepoznavanju i skupljanju ovakvog bilja oduvijek su bili vični pojedinci koji slijedeći stara pravila svojih predaka čine isto što i oni prije mnogo vijekova.

Za moćne polivke traži se bosiljak, vratić, bijeli oman, raskovnik, sinja tintava, perunika i druge biljke koje se onda potapaju u izvorsku vodu i kuhaju na vatri ognjišta kratko vrijeme. Sa tim napitkom bolesnik se polije pred mjesečevu mijenu ili na sam mlad Mjesec i tako oslobodi magije i svake tegobe koju mu je vradźbina nanijela.

No, ako bolest dolazi od vila ili zaljubljenih zmajeva polivka se pravi na raskršću koje presijeca nekoliko puteva. Magiosnica koja kuha bilje i liječi napadnutog odlazi pred izlazak Sunca sa bolesnikom na raskrsnicu gdje se on mora skinuti nagolo i čim zapjevaju prvi pijetlovi magiosnica ga polije govoreći:

Kako se Isus okupao u rijeci Jordan
tako da se i od ovog bolesnika
opere sve loše i nečisto.

Zatim se bolesnik obuče u drugu odjeću i sa vračarom odlazi kući ali ne istim putem kojim su došli.

Magiosnica koja priprema polivke nikada ne uzima od bolesnika pare za biljke. Vjeruje se da kada bi to učinila bilje bi izgubilo svoju iscjeliteljsku moć. No, naravno, da se trud magiosnice da skupi bilje prema drevnim pravilima ne smije zanemariti i treba biti nagrađen. Gestu zahvale bolesnik uvijek čini nakon što mu polivka pomogne donoseći joj neki dar u novcu ili hrani. Ako se daje novac onda se nikada ne daje njoj direktno u ruke nego se stavi ispred magiosnice na zemlju, što je simboličan čin kojim se istovremeno zahvaljuje i samoj zemlji iz koje je to bilje poniklo. Sve ovo nas upućuje koliko se zdravlje treba poštovati kao i vijekovni izvori samog lijeka.

Super