Bogumilski svećenik

Tamo gdje bosanska brda prelaze u stjenoviti krš Hercegovine, u dolini Lima, smješteno je selo Strmica.Danas napušteno i zaboravljeno, sa ponekom obnovljenom kućom, svjedoči da se tu živjelo i umiralo.Tek po neki nišan preostao je nakon agresije.Tačni historijski izvori ne navode postanak samog sela; zna se da je ova zemlja bila u posjedu hercega Stjepana Kosače, velmože i sjajnog ratnika, koji je zemlju širio više mudrošću i lukavim igrama nego snagom vlastite vojske.Iako su protekli vijekovi od kada je posljednji jeretik - kako ga je prozvala rimska kurija - koračao ovom zemljom, sjećanja na bogumilska doba su i dalje intezivna i ne kopne.

Graditeljska umijeća baš i nisu krasila srednjovjekovnu Bosnu.Teški ratovi stalno su potresali sve prostore ove male zemlje, koja se po svemu razlikovala od svojih susjeda.Ugarski kraljevi su najteže ugrožavali granice Bosne, poslije njih nisu posustajali ni raški carevi.Lim je predstavljao vjekovnu granicu još između zapadnog i istočnog rimskog carstva.Ime mu potječe iz latinske riječi limes, što znači granica.Bosanska jeres, ili crkva bosanska, predstavljala je osnovnu religijsku zajednicu sa najvećim brojem sljedbenika u svim našim krajevima zemlje.Svećenici su nosili ime didovi, obredi su obavljani utorkom, koji je inače sveti dan bogumila.Budući da su prezirali ovozemaljska uživanja nisu gradili velike objekte za molitvu već su većinu svojih molitvi održavali zajedno pod drvetom lipe.Inače i danas se u Bosni itekako vodi računa o lipi kao ljekovitom i dragom drvetu, o vrijednosti utorka nije ni potrebno govoriti.

Pored grada Hrsovca, koji se nalazio u blizini današnje Strmice, nastanio se did Ravuš.Narodno predanje ga opisuje kao dobrog čovjeka duge bijele brade, koji je odgajao siroče ostalo iza roditelja koje pobiše Azapi u naletu na pogranične dijelove Bosne.Azapi su bili posebna plaćenička formacija osmanskog carstva.Maleno dijete je sam odgajao, hranio ga i podučavao prirodnim lijekovima i svetostima.Osmanlije su brzo osvojile područje Strmnice, stanovništvo je primilo islam, a među prvima i did Ravuš.Malog posinka, kome ime bijaše Jago, takođe privoli u novu vjeru.Po naređenju sultana Fatiha, iznad bogumilskog guvna, sagradi se džamija koja i danas postoji, u preuređenom obliku.Prvobitna je bila sagrađena od drveta.

Did Ravuš, predan prirodi i robovanju Bogu koga spozna, u čije blagodeti povjerova, oda se pokornom i asketskom životu, posvetivši svu starost svom posinku i liječenju naroda od raznih bolesti.Najteža, u taj vakat, bi groznica.Mnogo je ljudi spasio od ujeda zvijeri, zmije, izliječio od ludila.Malog Jagu, kom predješe ime u Hasan, i dan danas najčešće ime u ovom kraju, poslao je sa turskom vojskom.

O herojstvu Hasanovu malo se zna, priča kazuje da je bio pošten.Ali jednom ga optužiše da je ukrao novac iz begove hazne.Sva opravdanja bila su uzaludna, niko mu nije mogao pomoći.Presuda je bila kratka, u zoru će mu odsjeći glavu ako ne kaže gdje je novac.Budući da nije znao, pomiri se sa sudbinom i miran leže da čeka zoru kad će se rastati sa životom.Tu večer zaplaka sjetivši se svog starog oca.Pomislio je kako će mu biti kad čuje da je mrtav, te poče da grebe rukama o šator od životinjske kože.Kako je šator bio star - popusti, a Hasan Jago pobježe kroz otvor, a da ga niko ne opazi.Trčao je cijelu noć, ujutro je izbjegao potjeru sakrivši se iza žbunja pored konjske staze.Toliko su mu bili blizu da je malo falilo da ga uhvate.Niko ga ne vidje već uzjahaše i odoše.On nastavi prema svojoj kući.Nađe oca na postelji.Zabrinuta lica saslušao je kako mu otac ispropovijeda sve šta se njemu desilo prošle noći.Znao je sve, u najmanji detalj, iako je bio daleko.Tada sakri sina u pećinu poviše sela, svaku veče donosio mu je vode sa Bjelande, prelijepog izvora blizu sela.I danas se to mjesto gdje je čekao oca zove Jagina hrid.

Kćerka bega Džafera, bogumilskog velmože koji je primio islam, bila je cura na udaju.Tako dođoše prosci i isprosiše je za lijepa mladića u Duvnu.Vjenčanje je bilo planirano u petak, dan prije pođe ona da nabere poljskog cvijeća za svatove.Tetična njena bijaše mnogo ljubomorna, te niz cvijeće pusti zmiju da ujede mladu djevojku.Zmija krenu niz travu i taman kad priđe da je ugrize, naiđe did.Svojim štapom napravi krug oko zmije i prouči brzo neku dovu.Zmija se skameni.Cura se zahvali, splete mu vijenac od cvijeća i obeća da nikada neće zaboraviti kako joj je spasio život pred vjenčanje.Malo poslije starac umrije.Dok je još mogao govoriti reče sinu da ga ukopa gore, među njegove pretke, na mezar da mu navali veliki kamen, a na njemu iskleše mjesec i zvijezdu.Osta zapisan trag na stećku dida Ravuša koji se i danas, iako dosta slabo, može vidjeti.

Kad je djevojka čula da je did preselio, posla novac da se podigne turbe, kako ne bi ostala dužna didu.Podigli su turbe od lipova drveta.Međutim, ono je brzo propalo, što zbog vremenskih prilika što zbog nebrige ljudi.Ali, mjesto gdje je vječno počivao did, ostalo je izvorište duhovne i fizičke snage svih onih kojima je trebala pomoć.

Starica Mujesira Ćato - Mehanović priča o dobrom didovom dijelu prema mladim vojnicima, koje je austijska vlast bila osudila na smrt streljanjem.Oni su se sakrili iza stećaka.Prestrašeni čekali su Austrijance.Kada začuše njegov glas iza leđa, okrenuli su se, vjerujući da im stiže najteža smrt.Vidjeli su dobrog starca odjevenog u bijelo odijelo.Sokolio ih je riječima da se ne plaše i da će preživjeti.I zaista su preživjeli.On ih je spasio.Odmah po odlasku neprijatelja momci su obnovili turbe sa jačim drvetom.Mnogi su svjedočili da su viđali Ravuša kako hoda oko mezara.Pogotovo pastiri.Sina dida Ravuša zakopaše odmah do njega.On se utopio pokušavajući da spasi dijete, koje je vodeni vir bio ponio na dno.Hasan bijaše hrabar, umrije mlad, a iza njega nije ostalo potomaka.

Turbe je postojalo do prvog svjetskog rata a tad je spaljeno.Od tada ga nikada niko nije pokušavao obnoviti, a o njegovom postojanju svjedoči samo niz stećaka poredanih jedan za drugim.Stećak dida Ravuša je prepoznatljiv.Iako ga je trava i granje progutala korovom i mahovinom, on stoji stameno i prkosi zaboravu.Da se zna da je tu nekada postojao dobri Bošnjanin koji je pomagao narodu liječivši ga od boli.U miru brda, sa prelijepim pogledom na rijeku Lim, i danas prolaznici, vjernici i znatiželjni, pored ostataka turbeta snivaju snove, uče molitve, duhovno se napajaju.U jednom trenu, u zraku kao da se začuje šapat njegovih mudri riječi - "Dico, čuvajte se zavisti!Znajte da račvast kolac u zemlju ne ide".