Utorak - sveti dan bosanskih bogumila

Kada su Slaveni došli na Balkan izvršili su genocid nad Ilirima, smatra se da ih je pobijeno više od 4 miliona, a preživjela plemena su se silom asimilirala u zajednicu Slavena. No ponosni duh bosanskih Ilira nije nestao niti se prestao odupirati Slavenima. U toku XII vijeka dolazi do pojave bogumilskog pokreta u Bosni koji se širio velikom brzinom i bio prihvaćen od većine naroda a njegovo širenje traje, prema nekim podacima, sve do XIX vijeka. Osim što su se odlučno odupirali mnogim postavkama kršćanske vjere bosanski bogumili su sačuvali i veliki dio svoje stare ilirske religije poštovanja prirode i njenih sila. Naime, poznato je da Crkva bosanska nije imala sakralnih objekata i odlučno je zabranjivala njihovu gradnju. Umjesto toga izabirana su mjesta u prirodi na otvorenom - po nekim tvrdnjama to su bila stara paganska svetišta.

Bogumili su osim toga bili izrazito socijalno i moralno osvješteni ljudi. Enver Imamović među ostacima bogumila kod današnjeg Bošnjaka u Bosni i Hercegovini, ističe nekoliko osobina kraktera i ponašanja koji se ne susreću na bilo kom prostoru: ponašanje prema starima, djeci, ženi, osjećaj za pravdom, strpljivost, raspoloženje za posao, gostoprimstvo i pažnja prema roditeljima.

Sveti dan bosanskih bogumila nije bila nedjelja već utorak što potvrđuje nekoliko starih vjerovanja koja su preživjela u pamćenju bošnjačkog naroda sve do današnjih dana. Naime, vjeruje se kako će se smak svijeta desit na utorak, što nema nikakve veze sa islamskom vjerom, te da se najteže presude u sudu donose utorkom. U oba vjerovanja nalazimo na snažnu simboliku utorka i objašnjenje zašto su se baš molitve bogumila održavale utorkom - vjernici su se molili Bogu kako bi molitvom iskupili ali i odložili propast svijeta. Isto tako utorkom su Didovi, svećenici bogumila, obavljali svoju ulogu suca u sporovima koje su imali pojedini vjernici između sebe.

Skoro sve današnje lokacije svetih mjesta po Bosni i Hercegovini na kojima su se u nedavnoj prošlosti izvodile dove i obavljalo klanjanje su zapravo stara bogumilska sveta mjesta. I sam Ajvaz-dedo je po većini povjesničara zapravo jedan od čelnika Crkve bosanske. U svom poznatom djelu ''Historija bosanskih bogumila'', Salih Jalimam tvrdi da je historijski utvrđeno da je Ajvaz-dedo bio bogumil zbog molitve na starobogumilskoj hiži, i zbog prefiksa "dedo", jer su najviši bogumilski dostojanstvenici imali titulu "did, djed".

U sjeverozapadnom dijelu Bosne srećemo dva Dida, prvog u liku Dida Adže koji u potpunosti odgovara opisu jednog bogumilskog lidera - on je star, nosi bijelu odjecu, ima dugu bijelu bradu i obuću crne boje. Sjećanje na njega nikada nije nestalo već se transformiralo u legendu o duhu koji je zadužen da plaši djecu. Ali i u ovoj legendi Did Adže ima zadaću da uplaši djecu ili bolje rečeno da ih nauči dobrom ponašanju i natjera ih da budu poslušna u čemu se savršeno nazire uloga autoritativne osobe, kao što su to bili Didovi među bogumilima. Za Dida Adžu se još veže predaja kako jaše na velikom pijetlu, ima moć teleportacije ali i posjeduje ogromnu mudrost. Za njega pojedine priče kazuju kako poznaje gdje se nalazi ulaz u podzemni svijet.
Drugi Did spominje se u narodnom kalendaru, uz njega se navodi i njegova supruga Baba, a njih dvoje vladaju zadnjim danima kalendarske zime i prvim danima proljeća. Naime Baba vlada od 14.februara do 21.marta a Did Grgo, kako ga narod zove, narednih sedam dana.

Bogumilska legenda

U bogumilskoj legendi o postanku čovjeka objašnjava se misterija i značenje broja 40. Pošto je Bog napravio čovjeka od zemlje, ostavio ga je da se osuši na suncu a on sam je otišao po dušu koja će mu udahnuti život u zemljano tijelo. Opazivši to zemljano stvorenje Đavo iskoristi trenutak božijeg odsustva i izbuši na čovjeku 41 rupicu i pobježe. Kada se Bog vratio i udahnu čovjeku kroz nozdrve dušu ona je kroz rupice izišla van iz tijela. U taj tren Bog shvati o kakvoj je raboti riječ pa zapuši sve one rupice uz pomoć 40 različitih ljekovitih trava osim zadnje, četrdeset i prve. Nju odredi za izlazak duše u smrtnom trenu. Oživjevši čovjeka Bog mu reče koje je travke stavio u njegovo tijelo, otkrivajući mu tako koja od njih liječi pojedini dio tijela. Zbog toga se u narodnoj medicini BiH uvijek ovaj broj uzimao za određivanje perioda koliko se dana mora piti neki čaj, mazati određenim mehlemom ili nešto treće.