Lughnasadh ili Lamas

Jako zanimljivo i jako dobro Blessed Be!

Paganski običaj obilježavanja Lammasa najduže se zadržao u Britaniji gdje je prvi august bio tradicionalno početak žetve. Zahvaljujući upravo tome mi danas možemo imati uvid u mnoge segmente starih žetvenih svečanosti i običaja kojima su narodi sjeverne Europe odavali počast Velikoj Majci i Rogatom Bogu.

Lammas ili Lugnasad drevni je paganski festival koji svečano najavljuje da je vještičiji krug godine ušao u zadnju, finalnu fazu, kada ljudi mogu kroz tri žetve uživati u blagoslovu izobilja koje im je omogućio božanski par. Lammas se obilježava sa prvog na drugi august i zbiva se na najvišoj tački samog ljeta, kada su Sunce i Zemlja odnosno Bog i Boginja proizveli Prvu žetvu. Lammas je proslava žetve pšenice i drugih žitarica, što je pravo vrijeme za okupljanje i slavljenje tog važnog događaja, kako bi se božanstvima na najprigodniji način zahvalilo na blagostanju.

Naime, nakon teškog i napornog rada ovo je bilo svakako opravdano doba euforije kada se žanju plodovi i pune hambari, što je samo po sebi dovoljan razlog za optimizam, te garancija da neće biti nedostatka hrane tokom duge zime. No, tu ne završava vrijeme proslave nego se nastavlja i sa narednim festivalima, od koji se drugi zbiva na jesenji ekvinocij,  kada će se proslaviti Mabon ili žetva plodova a na samom kraju godine, tačnije na Samhain, desit će se treća i završna žetva oraha i divljih bobica.

Naziv Lammas u najprostijem tumačenju označava „proslavu hljeba“ ili „festival zrna“. Drugi naziv Lugnasad dolazi od imena drevnog keltskog boga Sunca i svjetlosti Luga, kojemu je bio posvećen mjesec august ali i njegovoj majci boginji Tailtiu. Vjerovatno i naš naziv za lug odnosno pepeo dolazi od naziva tog keltskog božanstva i označava ono što je izgorijelo, pošto se u narodu vatra oduvijek smatrala simbolom Sunca. Isto tako, posipanje lugom i žeravicom po hljebu koji se peče ispod pekve drevni je običaj koji baštinimo od ilirskih predaka i on bez ikakve sumnje ima direktnu vezu sa proslavljanjem Lammasa.



U čast i slavu navedenih bogova održavali su se vašari, razne takmičarske igre i palili kresovi. Posebno je bio interesantan takozvani solarni ples kada su ljudi plesali u kolu imitirajući time sunčevo kretanje po nebu te prizivajući tako sreću i radost življenja. Upravo zbog toga mjesec august je od davnina smatran jednim od najboljih perioda za zaruke i vjenčanja. Mislim da bi bilo nezahvalno ne primjetiti kako su navedeni običaji naroda sjeverne Evrope identični sa onima kojima smo svjedočili u tradicijskom životu naše zemlje sve do polovine prošlog vijeka. Naime, paganski praznik Lammas sigurno je bio proslavljan i obilježavan i u našem narodu u svom izvornom obliku sve do pojave kršćanstva u Bosni i Hercegovini, kada je preimenovan u praznik svetog Ilije, a pod Osmanlijama u praznik Aliđun, kada se u Turskoj i Iranu proslavlja dan rođenja hazreti Alija. Na taj dan sve tri vjere imale su običaj da se skupljaju na takozvanim teferičima, gdje se igralo kolo, pjevalo i takmičilo a mladi su se upoznavali, zaljubljivali i ženili.

Lammas u svom religijsko-mitskom aspektu predstavlja početak doba u kojem Veliki Bog gubi svoju snagu, pošto Sunce na nebu odlazi svakim danom sve južnije a noći postaju osjetno duže. Time se najavljuje postepeno umiranje Boga, koji će se kroz Boginju opet roditi kao njeno dijete. Na taj način nam drevna mudrost poručuje kako ništa u svemiru nije vječno, no, iz smrti se uvijek rađa nada i novi život. Stoga se Lammas među paganima tradicionalno doživljava festivalom smrti i ponovnog rođenja.


Pšenični snop kao hamajlija

Evropa je bogata raznim običajima oko žetve žitarica ili branja kukuruza i većina njih se odnosi na početak i kraj žetve tojest kontakt sa prvim i zadnjim zrnevljem, što opet u svom mističnom kontekstu simbolizira život i smrt odnosno ponovno rođenje. Festival je prepun imitativnih postupaka kojima se aludiralo na nastavak plodnosti i u budućnosti, što najbolje demonstrira početak košenja žitarica pomoću srpa u obliku polumjeseca gdje je taj ritual predstavljao kastraciju. U prošlosti su čak znali ubiti neku važnu mušku osobu i njenom krvlju poprskati polja kako bi se tom žrtvom osigurala njihova plodnost. Isto tako, čišćenje i mlaćenje žita od ljuske bilo je predstavljeno doslovnim premlaćivanjem neke osobe ili lutke koja ju je predstavljala.

Britanci su vjerovali da u pšeničnim usjevima obitava duh prirode. Smatralo se kako za vrijeme žetve taj duh bježi pred srpom i povlači se unazad a kada bi se došlo pred sami kraj polja žeteocu bi se povezale oči nekim povezom da bi u takvom stanju izbjegao direktni susret sa duhom i uspješno požeo zadnji snop. Ovom posljednjem snopu pšenice davao se karakteristični nadimak poput Djeva, Kobila, Zec i tako dalje. Također, od slame se pravila lutka i nosila kući kao znak plodnosti.



Ostatke te paganske prakse moguće je pronaći i u tradicijama balkanskih odnosno ilirsko-slavenskih naroda, posebno u Bosni i Hercegovini, gdje je bio običaj da se od zadnje poževenog snopa pšenice pravi jednostavni buket i odnosi kući te objesi pod strehu kuće ili hambara kao simbol plodnosti. Mišljenja sam da je taj buket imao i profilaktičku namjenu tojest da odvrati zle duhove bijede i bolesti od familije, pošto im je on trebao signalizirati da u toj kući ima dovoljno hrane te da su ukućani siti odnosno puni snage da se odupru svakom zlu.

Stare Bošnjakinje su iz tog buketa uzimale po devet zrna pšenice i zašivale ih u crvenu tkaninu kako bi u formi hamajlije štitile onoga ko ih nosi uza se. Navodno, takvu pšeničnu hamajliju nosio je i legendarni narodni junak Mujo Hrnjica koja mu je po predaji ukradena dan prije njegove pogibije. Zašto se uzimalo baš devet zrna moguće je dokučiti u simbolici aludiranja na devet mjeseci trudnoće, periodu stvaranju novog života, što je po narodnom mišljenju najmoćnija božanska manifestacija. Neshvatljiva i time nadnaravna iskra novog života nezaustavljiva je sila pred kojom duhovi ništavila uvijek moraju ustuknuti i pobjeći.

U drugim zemljama posljednje poževeno klasje nosilo se kući i vješalo iznad ognjišta gdje bi ostajalo sve do naredne žetve ili bi se pri novoj sjetvi to sjeme pomiješalo i ponovo zasijalo. Od novog žita mjesio se hljeb i obavezno tom prilikom zahvaljivalo Suncu na njegovoj svjetlosti i toplini koja je omogućila klijanje, rast i dozrijevanje žita.

Ovo je magično doba koje je, kako vidimo, u uskoj vezi sa bogovima i duhovima žitarica koje osiguravaju plodnost zemlje i opstanak ljudske zajednice. Također, Lammas je vrijeme žrtve. U mnogim zemljama prvo ubrano voće ili prve ubrane žitarice žrtvovane su božanstvima ili vladarima ili pak duhovima predaka. U drevnoj Evropi spaljivane su kukuruzne lutke ispod brda od vapna, kako bi se u proljeće iskopale iznikle klice. Na sjeveru našeg kontinenta kraljica žetve predstavljena kao boginja Cerera bila je lijepo obučena noseći na glavi krunu od cvijeća a ispod jedne ruke  držala je snop žita a ispod druge kosu za košnju. Nosili su je u veseloj svetkovini na košnju i jednako tako sa košnje.

Zanimljivo je za kraj napomenuti kako je rimski povjesničar Plinije zapisao da su ilirske žene prinosile snopove pšenice jednoj svojoj boginji koju su slavile u ovome periodu. Sasvim je izvjesno da su naši predaci, poput sjevernih naroda, imali identične ritualne običaje slavljenja Boginje prinoseći joj simbol plodnosti i života - klasove zrele pšenice.


Hrana: domaći kruh (pšenica, ječam, kukuruz), orasi, divlje bobice, jabuke i riža, pite od bobica, pivo.

Tamjan: alojevo drvo, ruža, sandalovina.

Svijeće: narančasta, žuta.

Kristali: aventurin, citrin, peridot, sardoniks.

Admin BLESSED BE! Jako lijepo i mudro sročen tekst. Svaki ovakav i sličan tekst su i više nego dobrodošli da se popuni velika praznina o vještičarstvu i njegovim običajima.

Lammas blessings everyone

Kao što je poznato u paganskom Krugu godine postoji osam velikih svečanosti od kojih svaka pojedinačno označava sezonsku prekretnicu. Za svaki od tih praznika ljudi iskazuju zahvalnost Bogu i Boginji, simbolima prirode, na njihovoj blagodarnoj moći i zaštititi. Naravno, ovi festivali nisu stvar prošlosti nego se još uvijek aktivno obilježavaju i dostojno proslavljaju te nas uče najstarijoj i najvećoj mudrosti – da moramo poštovati prirodu od koje nam ovisi vlastiti opstanak.

Između prvog i drugog avgusta svake godine obilježava se Lammas, jedan od četiri „Velika Ezbata“, što ga čini važnijim datumom u paganskom Krugu godine. Hronološki gledano festival se nalazi otprilike na pola puta između Lithe, ljetnog solsticija i Mabona, jesenje ravnodnevnice, te označava početak sezone žetve. Iako svečanost “pada” na često najtopliji dio ljeta, ovo je ujedno i trenutak kad su uočljivi prvi nagovještaji jeseni; zrele cerealije spremne su za berbu, drveće počinje ispuštati plodove, a sve kraće dnevno svjetlo postaje sve očitije svakim novim zalaskom Sunca. U ovom trenutku zahvaljujemo na obilju protekle sezone rasta i radujemo se preostalim sedmicama ljetnje svjetlosti i topline dok nastavljamo ubirati ono što smo posijali.

Lammas otvara sezonu slavljenja žetve koja završava na Samhain, pagansku Novu godinu. Kao prvi od tri festivala ubiranja plodova on proslavlja žetvu žitarica. Kako nam je svima poznato žito je najvažnija kultura za većinu ljudi na planeti. Ukoliko bi predugo ostalo na poljima ili ako se hljeb ne ispeče na vrijeme, porodice bi mogle izgladnjeti. Međutim, u davnim vremenima na sjeveru Evrope nije bilo poželjno započinjati žetvu prije Lammasa. Naime, ako bi neko to učinio tumačilo se da je žita iz prethodne godine ponestalo prije nego što je sljedeća žetva bila spremna. A to je onda značilo da poljoprivrednici nisu sposobni osigurati hranu za svoju zajednicu, što je bila velika sramota i štetilo je ugledu. Kako za pojedince tako i za cijeli taj kraj.

Sa potpunim pravom ovaj dan se naziva Praznik Hljeba jer to zaista i jeste. Naziv Lammas dolazi od staroengleske fraze koja u prijevodu znači “masa hljeba”. Na Lammasu prvi snopovi žita bili su poževeni već ujutro, a do noći bi se od novog žita zamjesile i ispekle prve pogače za gozbu. Taj prvi hljeb u ranom periodu kršćanstva odnosio se u crkvu i položio na oltar da se tokom mise blagoslovi. Ovaj običaj je dobar primjer kako su paganizam i kršćanstvo neko vrijeme mogli koegzistirati, pa čak i miješati se. Naravno, sve je to bilo moguće dok Crkva nije prigrabila moć pa se iz janjeta preobrazila u krvoločnog vuka željnog bogatstva i vladanja.

Vještičija mitologija pripovijeda da snaga Boga počinje slabiti u ovo vrijeme, pošto dani postaju sve kraći a usjevi su spremni za ubiranje. U nekim tradicijama, Bog Sunca zapravo ulijeva svoju životnu snagu u žito i tako se žrtvuje, u određenom smislu, kada se žito posječe srpom.

BOŽJA BRADA

Lammasovi rituali povezani su sa žetvom i zahvalnošću te prepoznavanjem manifestacija naših namjera koje su se do sada odvijale tokom godine. Izrada hljeba uobičajen je način obilježavanja praznika, jer predstavlja donošenje sjemena namjere u puni plod. Ljudi bi takođe pravili tzv bradu od prvog pšeničnog snopa za upotrebu u ritualima i magiji. Pšenična brada simbolizira Boga i tradicionalno se vješala na zid u kući ili u hambaru kako bi štitila dom od zla ili osiguravala berićet do naredne godine.

Moderni pagani na ovaj dan peku hljeb, pogaču i kolače u čast drevne žetve žitarica, čime se odaje počast prirodi koja nas hrani. Oltar se ukrašava simbolima sezone među kojima su srp i kosa (jer se koriste za sječu žita), kukuruz, grožđe, jabuke…, sve ono što priroda nudi u ovo vrijeme. Neki od festivalskih rituala uključuju bacanje slamnatog kruga i izgovaranje posebnih riječi koje simboliziraju zahvalnost zemlji na žetvi. Nakon opisanih rituala, svi prisutni jedu malo hljeba, a mogu i piti vino da zaliju obrok. Kao i u svakom paganskom slavlju naglašen je socijalni aspekt: solidarnost unutar zajednice i osjećaj pripadnosti, ne samo kao ljudskog korpusa, nego pripadnosti prirodi koja nas okružuje i održava na životu.

Drugo ime za Lammas je Lughnasad (izgovara se Loo-nas-ah), po nazivu drevnog keltskog festivala koji se obilježavao također na ovaj datum. Lughnasad slavi boga Lugha, koji je povezan sa Suncem (njegovo ime se u prijevodu otprilike prevodi kao „sjajno“), kao i mnogim vještinama i talentima, uključujući gradnju, kovanje željeza, poeziju i magiju. Irska legenda kaže da je festival započeo sam Lugh, kada je održao sprovod i sportsko takmičenje u čast svoje hraniteljice maćehe Tailtiu. Ta je boginja, prema predaji, umrla od iscrpljenosti nakon čišćenja irskih ravnica kako bi ljudi mogli uzgajati usjeve. Lugh je također bio veliki ratnik, a mnoge paganske skupine ovaj praznik slave uz takmičarske igre uz feštu povezanu sa žetvom. U čast Lughu, ljudi izrađuju alate i ukrase za svoju kuću, predstavljajući njegove vještine u tim područjima.

Wiccani i drugi moderni pagani, koji slijede keltsku tradiciju, mogu usmjeriti svoje proslave na zahvaljivanju za vlastite vještine i talente, kao i za žetvu žitarica, ali i tu je naglasak na zahvalnosti. Oltar se ukrašava bojama ljeta i jeseni – žutom, narančastom, crvenom, zelenom i smeđom. Također, poželjni su i simboli žetve poput kosa i košara i, naravno, pogače. Lammasova gozba definitivno bi trebala uključivati ​​hljeb, kao i voće i povrće s kasnog ljeta, kukuruz i druga jela od žitarica. Svaka čarolija vezana za osiguranje obilja i sretan dom u ovo je vrijeme posebno moćna te se preporučuje za prakticiranje.

Festival je poznat i pod ovim nazivima: Lughnasa, Gŵyl Awst, Avgustovska Noć, Prva Žetva, Praznik Hljeba, Žetveni Dom, itd.

http://esmerovic.com/2021/07/19/lammas-prva-zetva-naucimo-biti-zahvalni-prirodi/

Uskoro nam stiže Lammas

Lughnasad, također poznat kao i Lammas, čiji naziv dolazi od anglosaksonske riječi hlaef-mass odnosno pogača, jedan je od osam festivala u vještičjem kolu godine, koji označava početak prve žetve. Za razliku od Beltanea ili Yulea, relativno malo je Lughnasinih običaja preživjelo kako u folkloru tako i u historijskim zapisima. Ipak, anglosaksonska hronika iz 921. godine spominje ga kao “praznik prvih plodova”, kao i Crvena knjiga Derbyja. Bila je to popularna ceremonija u srednjem vijeku, ali je zamrla nakon reformacije. Zato je savršeni trenutak da je oživimo i uljepšamo svakodnevnicu s malo prirodne magije.


Lammas ili Lugnasad drevni je paganski festival koji svečano najavljuje da je vještičiji krug godine ušao u zadnju, finalnu fazu, kada ljudi mogu kroz tri žetve uživati u blagoslovu izobilja koje im je omogućio božanski par. Obilježava sa prvog na drugi august i zbiva se na najvišoj tački samog ljeta, kada su Sunce i Zemlja odnosno Bog i Boginja proizveli Prvu žetvu. Lammas je stoga proslava žetve pšenice i drugih žitarica, što je pravi trenutak za okupljanje i slavljenje tog važnog događaja, kako bi se božanstvima na najprigodniji način zahvalilo na blagostanju.

Naime, nakon teškog i napornog rada ovo je bilo svakako opravdano doba euforije kada se žanju plodovi i pune hambari, što je samo po sebi dovoljan razlog za optimizam, te garancija da neće biti nedostatka hrane tokom duge zime. No, tu ne završava vrijeme proslave nego se nastavlja i sa narednim festivalima, od koji se drugi zbiva na jesenji ekvinocij,  kada će se proslaviti Mabon ili žetva plodova a na samom kraju godine, tačnije na Samhain, desit će se treća i završna žetva oraha i divljih bobica.

Lammas označava središnju tačku između ljetnog solsticija i jesenskog ekvinocija i osim proslave prve žetve i obilja zemlje on predstavlja i period zahvalnosti, velikodušnosti i razmišljanja. Hljeb pripremljen ovog dana spoj je magije i ljubavi te se poklanja familiji i prijateljima. Na Lammas je bio običaj darovati ne samo prvo voće nego i pečene proizvode poput pogače ili keksa.

Ovaj festival slavi Boga i svu mušku energiju. Kada smo praznovali Imbolc prošlog februara, slavili smo Boginju i žensku energiju. Sada je vrijeme za Boga, Lovca i Ratnika. Danas, dok traje Lammas, Bog se žrtvuje. Ostario je tokom godine i spreman je za ponovno rođenje tokom decembra, na zimski ekvinocij. Od danas on postaje sve slabiji dok se žito kosi, melje i pretvara u hljeb.


Lughnasadh, izgovara se Luu-nah-sah, je ime starog keltskog boga Lugh. On je božanski ratnik koji predstavlja snagu, moć, mladost i pobjedu. Povežite se s njim za poslovne pothvate, novčana pitanja kao i za zaštitu. Kako to učiniti u praktičnom smislu? Lammas je dobro vrijeme za obavljanje poslova vezanih uz zaštitu vašeg doma, zdravlja i liječenja, te protekciju od zla. Mnogi pagani u ovo vrijeme poštuju solarnog boga i mogu napraviti “božanstvo” od klipa kukuruza ili štrucu kruha u obliku čovjeka za ritualno “žrtvovanje”.


SVETI BLAGOSLOV

Uoči drugog avgust savršen je trenutak u godini da prebrojimo svoje blagoslove i zahvalimo se silama prirode  za prosperitet. Stoga, prije večere kojom ćete proslaviti Lughnasadh, zapalite crvenu ili narandžastu svijeću i recite:
“Ovu svijeću palim u čast Lammasu i ovom vremenu žetve i obilja.
Zahvaljujem na obilju svoje porodice i molim za nastavak blagoslova za svoje ukućane i za sva živa bića na ovoj zemlji.
Neka tako bude!”


LJUBAVNI KOLAČIĆ

Bude li u ranu zoru, između prvog i drugog avgusta, rose po livadi pokupite je nekim svilenim rupcem. Kada bude dovoljno mokar ocijedite ga u posudu i u tu rosu dodajte kašiku pšeničnog brašna. Zatim zatvorite oči, u mislima dočarajte lik voljene osobe i recite: „Od Lammasa do Lammasa samo sam ja u tvojim očima, u tvojim mislima, u tvojim rukama. Neka tako bude!“ Zatim pljunite nekoliko puta na svoje dlanove, razmažite pljuvačku po njima a potom prstima zamijesiti šuplji kolačić sa onom rosom i brašnom. Kada ste oblikovali okrugli, šuplji kolačić, pažljivo ga stavite na papir za pečenje ili neku aluminijsku foliju i ostavite u hladu da se stvrdne. Time ste dobili čarobni „prsten“ kroz kojeg ćete posebno u danima mladog i punog Mjeseca gledati u osobu koju volite a čiju ljubav jako želite. To, naravno, može biti i vaš sadašnji muž, supruga, partner ili partnerica, pošto ovaj magijski obruč stimulira emocije i strast. Kada ga ne koristite ljubavni kolačić držite u nekoj crvenoj kesici na sigurnom mjestu.


ZAŠTITITE SE OD ZLA CIJELE GODINE

Festival prve berbe idealno je vrijeme za izradu hamajlije koja će vas štititi od zla. Napravite malu kesicu od crvenog platna i u nju stavite devet zrna pšenice, komadić olova i stručak sedef trave. Potom zašijte vrećicu crvenim koncem i tri puta je brzo provucite kroz plamen svijeće koju ste zapalili u čast proslave Lammasa. Time ste hamajliju blagoslovili sunčevom snagom i svjetlošću. Zapalite neki mirisni štapić, poput sandalovine, bijelog mošusa ili nečega drugog, i tim dimom okadite kesicu. Zadnje što vam ostaje da je pospremite u džep, novčanik, torbu ili okačite iznad ulaznih vrata. Nakon godinu dana, opet na praznik Lammas, napravite novu a ovu staru bacite niz rijeku ili u vatru.

BOGUMILSKA PREDAJA

Ostaci keltskih vjerovanja, koja su se kroz Bogumile očuvala u bosanskom narodu, potvrđuju se i kroz slučaj Lammasa. Naime, bošnjački narod vjeruje kako od Aliđuna to jest 2.avgusta, koji se u islamskom svijetu obilježava kao dan rođenja hazreti Alija, muža Poslanikove kćerke hazreti Fatime, završava ljeto. O tome kazuju mnoge narodne izreke od kojih je najpoznatija ona: “Aliđun za leđa, kaput na leđa!”, čime se želi reći kako od ovog dana postaje sve hladnije a što je u korelaciji sa paganskim mitom o slabljenju solarnog božanstva. Kod Hrvata se vjeruje da ljeto završava 15.avgusta, na Veliku Gospu, a primjerice kod Srba 19.avgusta, na praznik Preobraženje.