Mitologija Bosne i Hercegovine

Kulturalna antropologija koja u svom djelovanju ujedinjuje nekoliko posebnih disciplina poput etnologije, arheologije ili lingvistike daje nam savršen uvid u povijest i baštinu nekog naroda te relativno uspješno pokušava, na jedan logičan način, predstaviti evolucijski trend  kojem je kroz povijest bio izložen taj narod u cjelini. Utjecaji su, naravno, socijalno višestrani pa se tako uz onaj kulturni uvijek nadopunjavao religijskim kako bi se ciklus zaokružio u potpunosti.

Ako želimo pažljivo pratiti taj evolucijski slijed dešavanja onda svakako moramo posegnuti za mitologijom, njenim fantastičnim bićima i legendama, najviše zbog činjenice da je mitologija najarhaičniji oblik umjetnosti u kojoj je ljudska mašta prvi put pokazala svoje bezgranične dosege. Naseljavajući prirodu i svijet oko sebe jednim krajnje drugačijim bićima i pojavama čovjek je, prije svega, pokazao svoju urođenu socijalnu narav, ali i potrebu da iskaže intimne strahove, nade, težnje i frustracije. Tendencija da se izrazi na najbolji mogući način rezultirala je pojavom različitih priča, legendi, crteža i skultura  o jednom drugom svijetu gdje su načelo dobra i zla izuzetno naglašeni, i što je još važnije, gdje oni pokazuju svoj smisao i efikasnost. Na taj način dolazimo do informacije o klasičnoj frustraciji svakodnevnim životom kojoj je čovjek bio podložan kako u prošlosti tako i u sadašnjosti. Zbog toga nam mitologija kao disciplina stalno sugerira kako ne postoji jedan odgovor već da je on uvijek u množini.

Konzistencija mitoloških predaja uočljiva je u mnogim segmentima jednog društva u cjelini, iako se to možda na prvi pogled dovoljno ne vidi. Neki njeni dijelovi su u manjim ili većim segmentima toliko ukomponirani u svakodnevni život da se na njih i ne obraća pažnja niti im se analizira dublje značenje. U bližoj prošlosti  mitologija je bila prisutna u društvenoj memoriji prvenstveno onda kada se njome trebao  ispuniti neki politički cilj, koji je uvijek povezan sa nacionalizmom i genocidnim idejama, čemu smo se uvjerili krajem prošlog vijeka kada je militantna politika Srbije ciljano i planski iskoristila povijesni događaj,  poraz od strane Osmanlija na Kosovu, da pokrene vojnu invaziju na okolne republike što je rezultiralo  katastrofalnim posljedicama poput genocida u Srebrenici ali i drugim gradovima po BiH.

Kada želimo proučavati mitologiju Bosne i Hercegovine ali i cijele ex Yu mora se krenuti od povijesne činjenice da Južni Slaveni ne postoje. Postoje samo narodi Južne Europe koji govore slavenske jezike, ali ti narodi nisu slavenskog već ilirskog porijekla, posebno narodi Bosne i Hercegovine i Hrvatske, što je dokazano nekoliko puta analizom genetskog porijekla. Pogreška koju su povijesničari napravili u procjeni porijekla nekog naroda utemeljenoj isključivo na jeziku je katastrofalna i, kako smo se osvjedočili, povijesno tragična. Po toj teoriji današnji Meksikanci bi trebali biti Španjolci, Brazilci bi bili Portugalci, itd.

Kada je riječ o teoriji o dolasku Slavena na Balkan zanimljivo je naglasiti da se stalno navodi kako su došli Srbi i Hrvati, onaj dio koji živi u kontinentalnom dijelu Hrvatske, čime čak i povjesničari iz srpskog naroda nedvojbeno potvrđuju da su na Balkanu autohtoni narodi upravo oni kojima su Iliri preci: Albanci, Makedonci, Crnogorci, Bošnjaci, Dalmatinci, i Istrijani.

Jedna od studija o genetskom porijeklu stanovnika bivših jugoslovenskih republika realizirana je u suradnji: Instituta za antropološka istraživanja u Zagrebu, Medicinskog Univerziteta u Skoplju, Kliničkog Centra u Beogradu, estonskog Biocentra pri Tart Univerzitetu, Medicinskog Univerziteta u Prištini, Medicinskog Fakulteta u Tuzli, Kliničke Bolnice „Bijeli brijeg“ u Tuzli, Doma zdravlja u Zagrebu i Škole medicine u Edinburgu – Škotska. Kako bi rezultati bili što bliži realnoj situaciji na terenu, uzorci su skupljani i testirani u svim gradovima ex Ju.

Rezultati su pokazali da su najdominantnije haplogrupe na području ex-Yu: 1lb, R1a, R1b i E3bl. Haplogrupa l1b ili takozvani „ilirski gen“ je najzastupljenija u svim zemljama bivše Jugoslavije a najinteresantnija činjenica je da je l1b grupa u Hercegovini, Dalmaciji i otocima zastupljena čak i do 70%. U Bosni ova grupa je zastupljena 52, 20% dok je slavenska grupa R1a na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine zastupljena svega sa 24,60%.

Upravo te činjenice korespondiraju sa sve prisutnijom nedoumicom znanstvenih krugova, naročito nakon genetskih analiza, da li se ikada i desio dolazak slavenskih plemena na Balkan? Postoje indicije koje sve više dobijaju na autentičnosti da se taj događaj nikada nije ni desio nego te da su Iliri, nakon teške i dugotrajne okupacije od strane Rimskog carstva, napravili prilično inteligentan plan opstanka i očuvanja kroz asimilaciju jezika okolnih slavenskih zemalja kako bi sebi osigurali kakav takav mir i mogućnost preživljavanja kroz burnu povijest.

Mnogi segmenti ilirske religije i danas su prisutni u svim zemljama koje su činile teritorij ex Yu poput kulta zmije, vjerovanje u zvijezde-čuvare duše, kult plodnosti, te solarni i lunarni kult, obožavanje vode kroz kult boga Binda, vjerovanje u urokljive oči, i sam naziv urok je ilirska riječ, itd.

Oduvijek mi je bila neshvatljiva ta potreba da se sve proglašava slavenskim, posebno zbog toga što Slaveni nisu autohtoni stanovnici ovog dijela Europe, već su to Iliri. I ta činjenica treba uvijek biti polazna u svakom ozbiljnom proučavanju historije Balkana. Ni tvrdnja da se o Ilirima vrlo malo zna nije točna, zapravo, jedina je istina da su se Iliri oduvijek namjerno zapostavljali kako bi se spriječio doticaj sa našim pravim kulturnim i historijskim nasljeđem. Slaveni i slavenizam je nešto što nam se vijekovima naturalo i što je oduvijek sinonim za manipulaciju.

Ti stalni pokušaji nametanja i naturanja kvazi predaja, legendi i božanstava područjima u kojima ih nikad i nije bilo vrlo su naivni. Vjerovatno takvi postupci nisu uvijek bili namjerni i u cilju političke propagande već i zbog apsolutnog neznanja o povijesti. Čemu god nisu mogli pronaći pravo porijeklo antropolozi i povijesničari su davali pridjev slavensko ne nudeći niti jedan validan dokaz za to. U tome su naročiti eksperti bili srpski antropolozi koji čak i dokazani ilirski kult zmije nazivaju slavenskim?! Tako, na primjer, neki se od njih sjetio da postoji bog rijeke Drine takozvani Drinus, mada postoje pisani dokazi da tek dolaskom Osmanlija, znači u srednjem vijeku, Drina dobija svoj naziv po turskoj riječi derin – duboka. Iza naziva Drinus očito se krije duh ili božanstvo drena, koji je poput graba ilirska riječ, i dolazi iz kulta ilirskog obožavanja drveća. Naime, Iliri, poput Rimljana, nisu u početku svoja božanstva predstavljali u ljudskom obliku već su ona bila predočena kroz određene životinje, drveće, mjesta u prirodi poput izvora itd.

Sviđalo se to nekom ili ne, ali prava činjenica je da su Slaveni bili izuzetno primitivan stočarski narod koji nije imao nikakav razvijen panteon ili religiju već su bili usredotočeni da kao nomadi prežive seleći se stalno sa svojom stokom na druga područja. Vjerovatno su tako imali priliku dolaziti u dodir sa drugim kulturama te, što je sasvim logično, preuzimati njihova socijalna i vjerska ubjeđena. Zbog toga se u slavenskoj mitologiji može detektirati mnoštvo religijskih vjerovanja, ali i božanstava, iz drugih kultura, posebno keltske i ilirske. Tu je posebno zanimljivo navesti ilirskog boga Perendi, božanstva groma, kojeg su Slaveni počeli svojatati kao Peruna. I upravo na tom Perunu nazivati povijesno ilirska područja svojim?! Ili Vidasa (Vidasusa) koji je nekim čudom postao sveti Vid?!

Pod imenom Ilirija smatralo se područje između Jadranskog mora i Crnog mora odnosno od današnje Albanije, Bosne, Hrvatske, Slovenije, Srbije, južne strane Mađarske i cijela Bugarska. Stanovnici ovih područja nazivali su se zajedničkim imenom Iliri.

Grčki, latinski, njemački, francuski ili mađarski pisci svjedoče kako su to područje bile pokrajine koje su zajedno činile Veliku Iliriju. Ilirija, budući veoma prostrana, bijaše od najranijeg doba podijeljena na manje državice, od koji je svaka imala svoje posebno ime i svog vladara. Neka od njih su bile Dalmacija, Panonia, Mesia, Liburnia, Iapidiom itd. Kako su stanovnici svih tih država poticali od jednog plemena, i samim time govorili isti ilirski jezik, to je omogućilo dugo vremena da Velika Ilirija postoji na tako širokom području.

Među najslavnijim ilirskim kraljevima bili su Prevrat i Ogran, čije se snage i moći plašio i sam Rim. Nadalje, Teta, ilirska kraljica, vrlo uspješno se opirala velikoj rimskoj sili, kao i Gencio, koji bijaše posljednji ilirski kralj.

Rimljani su veoma teško, i tek sa velikim trudom i naporom pokorili Iliriju, naime, morali su čak 200 godina ratovati sa Ilirima, dok im nije pošlo za rukom da ih pobjede, a Iliri su se 120 puta pobunili i nastojali zbaciti rimski jaram, prije nego što su ih Rimljani uspjeli u potpunosti poraziti.

KAKO SU RIMLJANI POSTUPALI SA ILIRIMA? Iliri nisu bili robovi Rimljana, nego družbenici, ovi su i kasnije njihovu domovinu zvali „Velikom Ilirijom“, a više puta su Iliri sami izabirali rimske careve.

DA LI SE TO MOŽE DOKAZATI? Najbolji dokaz je taj kako je veliki broj rimskih careva bio ilirskog porijekla. Ukupno je bilo 43 cara i dvije carice iz ilirskog naroda na rimskom prijestolju, i to jedni u Rimu a drugi u Carigradu.

KOJI JE BIO NAJPOZNATIJI OD CAREVA ILIRSKOG PORIJEKLA?

- Aurelian, rodom iz Srema, vladao je od 270 – 275 godine nove ere. Za pet godina svoga vladanja očistio je rimsku državu od svih neprijatelja, koji su svaki čas prijetili da će rimsko carstvo razoriti i uništiti. Zbog toga mu je rimski narod dodijelio naslov „obnovitelja rimskog carstva“.
- Probo, također u Sremu rođen, carovao je slavno i dostojno od 276 – 282 godine p.n.e. O njemu drevni pisci kažu da je stekao toliku slavu, da se Iliri sa punim pravom mogu ponositi, što je bio njihovoga plemena. On je dao prvi u Sremu, svojoj postojbini, zasaditi vinograd na Fruškoj gori, čije vino još i danas njegovi potomci rado uživaju.
- Dioklecian, rođen u Dalmaciji, vladao je od 284 – 305.godine p. n.e. Ovaj car je znao tako vješto i uspješno poraziti sve neprijatelje Rima da ga je rimski narod štovao kao boga. Ali Dioklecijan nije niti na prijestolju zaboravio na svoju domovinu, prema kojoj je ljubav u njedrima buktila, da je na kraju i carsku krunu ostavio, i u Dalmaciju se vratio da provede među svojim zemljacima starost. On je stanovao nedaleko od grada Solina, na istom mjestu, gdje je danas grad Split (Palatium Diocletiani ili Spalatro) gdje i danas postoji.

Prvi pisani trag u kome se spominje Bosna je "De Administrando Imperio" (O upravljanju carstvom), bizantskog cara Konstantina Vll Porfirogenita iz 948.godine, u kome car navodi sve teritorije i države koje ostavlja svome sinu na upravljanje, između ostalog spominje i Horion Bosonu, što u prijevodu znači - dio zemlje Bosne ili mala zemlja Bosna.