Tešanjski zmaj

Jedna od najvećih legendi ikad zabilježenih u ovome dijelu BiH je ona o postojanju zmaja na obroncima planine Zmajevac u okolini Tešnja. A možda priča koja slijedi u nastavku i nije legenda?! Ko se to znati! Oduvijek je bilo čuda svakojakih, i onih mogućih, i nemogućih.

Srdita jelka

Mnoštvo je pastirskih priča i svjedočenja mještana iz tešanjskog kraja o pojavi i životu zmaja, koji je prema kazivanju legende, prije šest stotina godina, u ovdašnjim planinskim vrletima širio strah i trepet.

Jedno od svjedočanstava o tešanjskom Zmajevcu ostalo je zabilježeno prema pričama Mehe Hadžića, kojeg je svojevremeno zagrebački magazin Arena proglasio najstarijim Jugoslovenom. On je kao čoban svoje djetinjstvo provodio po obroncima i vrhovima legendarne tešanjske planine.

- Od roditelja i najstarijih žitelja ovog kraja čuo sam jezivu priču da je na današnjem Zmajevcu, u jednoj velikoj bukvi iznad vode, nekada živio zmaj. Krao je djecu i djevojke.

Jedna od otetih djevojaka je bila jako srdita, toliko da ni zmaj nije mogao sa njom izići na kraj. Stoga ju je jedne prilike pretvorio u jelku. Navodno, on se pomalo plašio od nje i njenog gnjeva. I od tada, kad god bi zmaj izišao iz svog brloga, jelka se njihala od srdžbe i bijesa. Njihala se i kad nije bilo vjetra.

Vidjeli su ljudi da se zmaj plaši jelke, pa kad god bi im se dijete rodilo, odnijeli bi jelki crvenu vrpcu i zavezali je od njene grane, da joj se umile. Jer samo je ona mogla utjecati na zmaja, pričao je Meho, metuzalem iz Planja, tešanjskog naselja, koji je 1987. godine bio proglašen najstarijim Jugoslovenom. Živio je od 1848. do 1979. godine.

Drugu priču kazivao je Mustafa Alić, nekadašnji glavni lovovođa Lovačkog društva "Kiseljak" iz Tešnja, koji je u lovištima prisutan od 1965. godine.

Njemu su legendu o Zmajevcu pričali djed Muharem koji je imao 107 godina i 90-godišnji otac Muhamed. Njegova se priča razlikuje od Mehine.

U davna vremena dvije djevojčice su čuvale ovce na jednom proplanku. Bile su neuhranjene i jako siromašne.  Zima je bila, ali bez snijega, pa su istjerale svoje stado na pašu. Sjedile su ispod samog vrha planine visoke 684 metra. Studen se uvukla u njihove kosti.

U jednom momentu primjetile su u zraku, na visini od 50 metara, čudnovatu ptičurinu. Niti je bio orao, niti je bio sokol, niti neka druga grabljivica narodu poznata. Ova je bila od svega poznatog drugačija. Imala je tijelo dugo preko dva metra, a krila su joj, kazivale su čobanice, bila ogromna.

U ustima je ta čudna ptica imala vatreni ugarak. Ispustila ga je iz usta u neposrednoj blizini njih dvije. Djevojčice su odmah potrčale prema tom ugarku. Bio je užaren. Odnijele su ga nekako u jednu uvalu pa naložile vatru da se ugriju. Kad su krenule kući vatru nisu gasile i kada su sutra ponovo došle sa ovcama, na isto mjesto gdje su ložile vatru, ondje gdje je bilo ognjište, pojavio se izvor. Voda je tekla mlazom. Bila je bistra, čista i studena.

A gore, iznad samog izvorišta, izrasla je velika bukva, prečnika dva do dva i pol metra.


Zmajeva voda

Legenda kaže da je ova bukva na Zmajevcu prkosila drvosječama, pravila hlad čobanima i njihovim stadima, turistima i putnicima namjernicima više od četiri stoljeća. A onda je oronula. Kao da je počela gubiti snagu i kao da je shvatila da u vremenima koja dolaze ona više nema šta tražiti.

Prema pripovijedanju šumara počele su joj se sušiti grane, a onda su je drvosječe posjekle do temelja. Ubrzo se osušila i jela. I njene grane i stablo zadesila je ista sudbina pred sjekirama drvosječa u prošlom vijeku.

Danas na Zmajevcu nema ni bukve ni jele. Izvor se povukao. Jedino od stare legende ostala su imena za planinu i predaja po kojoj je ona dobila svoj naziv. Voda koja je potekla iz pepela i danas je tu. Zovu je Zmajevom vodom. Svi lovci, planinari, drvosječe i drugi prolaznici koji idu ka Crnoj rijeci u Tesliću svrate na Zmajevu vodu da se napiju, dušu da okrijepe. Ali da ih i ozdravi jer mnogi kažu da vjeruju da je ova voda čudnovata, da daje snagu i da je jako ljekovita.