Živi mrtvaci - lampiri

Vampir je bugarska riječ, koja dolazi od sjevernoturske riječi upir. Zbog toga se nameće logično pitanje – da li je uopće vjerovanje u vampire egzistiralo  prije dolaska Osmanlija na Balkan?! A da je upravo tako svjedoči i izdanje Karadžić svesci iz 1900.godine gdje se opisuje narodna priče o tome kako se Muhamed povampirio jer „Turci nisu čuvali Muhameda, da ga neko ne ukrade, nego da ga nešto ne preskoči, jer su verovali u vampire".



Prvi poznati vampir na Balkanu je onaj iz Istre, Jure Grando, čije je postojanje dokumentirano 1689. Jure Grando iz mjestašca Kringa, nadaleko od Pazina, poginuo je 1656.godine kad mu je Stipan Milašić sjekirom otkinuo glavu. O Juri vampiru svjedoči legenda zapisana u djelu „Slava vojvodine Kranjske“ slovenskog istoričara Janeza Vajkarda Valvazora.

Kod Bošnjaka, kako u BiH tako i na Sandžaku, najrašireniji naziv za vampira je lampir. Prema etimologiji naziv lampir potječe od narodnog naziva za leptira – lepir, lampijer, što potvrđuje bosansko vjerovanje kako vampir izlazi iz mezara kroz malenu rupu na zemlji u obliku leptira. U Srbiji i Crnoj Gori lampir se najčešće naziva ukolak, zbog čega ponegdje u Bosni i Hercegovini susrećemo i naziv vukodlak, mada on nema stvarnu povezanost sa lampirom.

Među bosanskim narodom preovladava animističko mišljenje da je lampir „odmetnuti duh“ čovjeka koji je umro odnosno da je njegov duh na misteriozan način poprimio toliku moć da i bez duše može na određeno vrijeme oživiti mrtvo tijelo.

„Narodna mudrost tvrdi da je duh predstavnik boga zla a duša, čista i sveta, zastupa boga dobra u nama. Dok duh ima mogućnost da uglavnom noću, dok čovjek spava, iziđe iz tijela i putuje svijetom ali i izvodi neke čudne, često i loše stvari, i dovodi nas u razna iskušenja, duša je čvrsto fiksirana za ljudsko tijelo i nema mogućnost izlaska iz njega sve dok ne nastupi smrt.“ (Duša i smrt u bosanskoj tradiciji, R.Esmerović)

Lampiri su vrlo socijalno osvješteni. Oni se znaju vraćati u svoju kuću, voditi ljubav sa supružnicima ili uznemiravati susjede bacanjem kamenja na njihove krovove. Ni poslovanje im nije strano, naime, neki lampir, rodom iz Hercegovine, imao je svoj dućan u Sarajevu, gdje je prodavao svake robe na aršin, pa kad su ga proboli u rodnom mjestu, na silu su razlomili dućan, al' u dućanu nije bilo ništa do paučine i smeta. Kada ljudi doznaju, da se kogod u selu povampirio, onda ti donesu mnogo drva i nalože vatru na grobu onoga mrtvaca, pa ti zaoštre glogov kolac, da bi proboli u trbuh onoga mrtvaca. Kad je gotov jak kolac, onda će ti maljevima te udri, da ga ugone u mezar.

U opisima postupanja prema lampiru kod Bošnjaka nemoguće je ne primjetiti skoro identičan odnos prema duši i mrtvacu kakav imaju, prema bosanskoj mitologiji, meleci Azrail i Džibrail:

„Ovakvo shvatanje potvrđuje vjerovanje da kad se mejit sahrani njemu u kabur dolaze meleci sudije Azrail i Džibrail. Oni ispituju mrtvaca o dobrim djelima i grijehovima, pa ukoliko je griješan udaraju ga i utuku u zemlju. Narod kazuje kako ga oni mogu utući i utjerati u zemlju do 77 metara dubine. U nekim dijelovima Bosne i Hercegovine vjeruju da je za mejita najgori mogući scenario da bude zakopan u zemlju uoči utorka i subote, jer tada će ga obavezno posjetiti strašni džini zvani suhaladžije, koji mejita tuku i udaraju u mezaru sve dok mu ne smrve sve kosti.“

Paljenje vatre na mezaru očito je aludiranje na vatru džehenema koja prožima duše zlih i griješnih ljudi. Njome se mrtvac želi uplašiti, štoviše, zadati mu smrtni strah kako bi duh pobjegao iz tijela, koje će se onda probadanjem u stomak osakatiti i učiniti neupotrebljivim za korištenje.

Lampiri znaju biti vrlo agresivni. Prema dokumentiranom slučaju Ahmed Ramov Mujović iz Crne Gore potukao se sa ovim natprirodnim bićem. Vraćajući se jedno predvečerje sa oranja „nešto mu zaustavi volove i ne da mu naprijed“. Videći to on povikne: „Molim te, ako si ukolak, ali šejtan, ali čovjek, ukloni se, eto ti vjera e ću ti opet doć“. Zatim dođe kući, prinese sablju, uze dvije kubure i velju pušku, pa se vrati i stade vikati: „Kamo si oni što si me čeka?“ na to se pojavi ukolak. Tukli su se dok se ne začuše prvi pijetlovi. Sutradan Ahmed opet dođe na to mjesto i nađe da je to bio lampir. On pođe za tragom krvi i dođe u baštu Puranovića. Tu su ga našli u mezaru, te su ga izgorjeli klakom neugašenom i naboli crnim trnom.