Balkanska tradicija bajanja

Bajanje potiče od turske riječi baymak - opsjenariti, čarati (u svrhu liječenja), varati. Onaj koji izvodi baymak odnosno bajanje naziva se bajač, od turskog baji ili babagidži, što u prijevodu na bosanski označava vrača ili opsjenara. Dovođenje u vezi sa opsjenarstvom ili prevarom nalazimo u turskoj riječi bajdžilk - varalica.

Bajanje kao magijska vještina pripada šamanizmu i počiva na uvjerenju kako cjelokupnu prirodu naseljava mnoštvo duhovnih bića, sa kojima paralelno egzistira i naš ljudski svijet, te da smo u stalnoj interakciji sa njima. Ta komunikacija se od pamtivijeka odvijala preko određenih tabua, ritualnih pravila i pomno izabranih riječi, molitvi i zakletvi. Njih nazivamo basme i bajalice.

Na području Balkana najbogatiji fond bajalica imaju Rumuni i Bugari a što se tiče ljubavnih basmi, kraći oblik bajalice, tu svakako prednjače Bošnjaci. Basme i bajalice protiv uroka su najraširenije i njih ima u velikom broju kod svakog balkanskog naroda. Svojim sadržajem i motivima su međusobno vrlo slične zbog relativno malog geografskog raspona. Najmanje bajanja zabilježeno je kod albanskog naroda. No, to svakako ne znači da nisu bile i ostale prisutne u tomošnjoj narodnoj medicini.

Rumuni su zahvaljujući romanskom jeziku asimilirali mnoga magijska vjerovanja evropskih naroda, posebno Španjolaca, na koje su Arapi imali jak uticaj i u tome se krije mnogostruka sličnost u okultnoj praksi Rumuna i Arapa. Sa druge strane bogumilski Bugari i Bošnjaci baštinili su ogromno znanje pohranjeno u takozvanim "babunskim knjigama" koje su bile rado prevođene u Rusiji, i za koje je veliki interes pokazivalo tomošnje plemstvo, čak više nego prema crkvenim knjigama. Razlog tome svakako leži u zanimljivom sadržaju koji je vrvio raznim gatanjima, čaranju i magijskim formulama. Naime, bugarski bogumili i bošnjački krstjani (mješavina bogumilskog i arijanskog učenja) imali su mnogo liberalniji pogled prema kršćanstvu i magiji te su stoga vladali i prilično dobrim znanjem o mističnim tajnama prirode i magijskog liječenja. A upravo basme i bajalice su jedan segment toga.

Prodorom Osmanlija na Balkan kult bajanja nije nestao nego je dapače čak i ojačao pošto su Turci narod sa bogatom šamanskom prošlošću, poput svih mongolskih naroda, čiju praksu nije ni islam uspio potisnuti. Ostalo je zapisano kako su mnoge Turkinje po Makedoniji i Srbiji običavale bajati od uroka, crvenog vjetra (erizipel), glavobolje, zmijskog ujeda... Ostatke te tradicije i danas nalazimo po Srbiji gdje su tomošnje žene nasljedile drevna turska vjerovanja o bajanju i u njih nakalemile neke kršćanske motive.





Sve u vezi basmi i bajalica je obavijeno mističnošću i tabuima od kojih većina nema svoj praktični nego psihološko-sugestivni efekat. No, to ih bez svake sumnje čini još privlačnijim i zagonetnijim.

Kod bugarskog naroda se vjeruje kako su bajalice koje se "ukradu" odnosno zapamte dok ih neka bajarka izgovara - najmoćnije. One po raširenom mišljenju posjeduju veliku egzorcističku tojest iscjeliteljsku snagu. Tradicionalno znanje o njima se prenosi po krvnoj liniji, uz strogo poštivanje usmenog pravila da se bajalice ne smiju zapisivati već naučiti napamet, pošto u protivnome, mogla bi nestati njihova volšebna moć. Stravarka Alije K., iz Velike Kladuše tvrdila je da se basme mogu zapisati na papir, bez straha da će izgubiti svoju čudnovatost, ali samo ukoliko se ispod papira stavi novac koji će se na kraju dati kazivačici. Doslovno, basme i bajalice se moraju "ukrasti" ili "platiti" da bi se mogle prenijeti na drugo lice. Ne mogu se naučiti iz knjiga. Upravo zbog toga svako liječenje i bajanje se plaća po načelu "koliko se može i koliko je od srca", jer vlada jedinstveno mišljenje među bosanskim stravarkama da se "svaki lijek treba nagraditi".

Bajanje nije ni ženski ni muški posao već doslovno baje onaj kome to ide, čije se riječi "primaju" i uvažavaju kod više sile. Samo nadaren pojedinac koji je istovremeno senzibilan može bajući izazvati prirodne sile da djeluju u nekom određenom pravcu. No, isto tako, bajanje je obaveza - time se osoba mora baviti cio život, bez stanke.

U BiH oduvijek se bajanje klasificiralo "ciganskim poslom", pošto su se njime javno bavile čergaške vračare. Unatoč tome u bosanskohercegovačkom narodu bilo je bajarki iz redova svih naroda od kojih su pojedine bile poznate i na glasu.