Raskovnik ili gvozdena trava

Zadnjih decenija proširila se priča o čudesnoj biljci koja navodno ima magični korijen koji može otključati bilo koju bravu ili vrata, prizvati sreću i zaštiti od zla. Na temelju te legende vješti prevaranti dosjetili su se kako varati narod i poturati im nekakvo nepoznato korijenje obećavajući im pritom svakakva čuda. No, šta se zapravo krije iza sve te pompozne priče?

Gvozdena ili željezna trava (Cynanchum vincetoxicum) je otrovna biljka sa višestrukom upotrebom u magijskim ritualima i narodnoj medicini. U Rumuniji je nazivaju različito poput: biljka hajduka, raspjevana biljka, trava spavanja, zaboravna trava, zlatna ili ljubavna trava i tako dalje. U pojedinim dijelovima ove zemlje ne smatraju je običnom biljkom nego pravom prirodnom vradžbinom sa čudesnom moći  da otvori ili otključa bilo koju bravu i katanac. No, kako je u vezi navedene biljke sve mistično i obojeno čarobnošću put do nje je uvijek prošaran lukavošću i magijom. Zbog toga su primat u pronalasku te glasovite travke preuzele lokalne vještice domišljajući se kako je se domoći na siguran način. Da su rješenjima kumovale ženske glave možda najbolje predočavaju sami opisi rituala  kroz koje se čistim lukavstvom tjera životinjska majka da učini skoro nemoguće da bi oslobodila svoje potomstvo od zatočeništva.




U najpoznatijem od svih recepata osoba koja ima želju da dođe u posjed čarolije koju posjeduje gvozdena trava potraži u prirodi ženku ježa, koja ima mlade, pa iz prikrajka pazi kada će ih napustiti u potrazi za hranom. Čim se ona udalji treba da svu mladunčad pokupi i odnese do svoje štale, tu ih zatvori a štalu zaključa sa katancem. Majka ježica kada se vrati i opazi da joj nema mladih odmah se uputi u potragu za njima, vođena instinktom i mirisom, i brzo ih pronalazi te oslobađa, ali tako da dodirom svoje njuške otvori katanac i sama vrata. To uspijeva, prema mišljenju rumunjskog naroda, jer je prethodno pojela struk gvozdene trave a dokaz tome je da nakon njenog odlaska ostaje čudan trag u obliku srebrenkastog praha. U ovaj prah osoba treba uvaljati prst kako bi se on zalijepio za kožu i tako apsorbirao u nju. Nakon sedam dana ova osoba ima moć da dodirnuvši prstom bilo koju zaključanu bravu istog trena  je otključa.

I u drugim regijama, poput Maramureša, recepti za upotrebu navedene magijske biljke su veoma slični: čovjek koji želi da bude jak kao samo gvožđe mora pronaći ovu travu u samu zoru, ubrati je i odnijeti kući, potom si rasječe kožu na desnom dlanu i u tu otvorenu ranu položi nit ove biljke, te je zatvori kako bi ona zarasla u njoj. Nakon toga, vjeruje se, ne samo da će ojačati poput  samog gvožđa, nego će moći bez ikakvih problema otvoriti bilo koju bravu.


Biljka koja otkriva blago

Međutim, skoro svi oni koji tragaju za gvozdenom travom slažu se u konstataciji da je nije nimalo lako pronaći. Najvažniji faktori u tom poduhvatu ogledaju se u velikoj mudrosti ili pak velikoj sreći. Oni uporni domišljaju se kroz razne načine. Tako ljudi koji žive po planinskim zabitima i područjima pribjegavaju sljedećoj metodi traženja: ispletu od pruća mali tor ili ogradu, ali tako gusto da ni skakavac ne može proći kroz njih. U ono što su spleli zatvore mladunče  krtice ili poljskog hrčka. Na vratima obora stave veliki zaključan katanac koji stoji naslonjen na zemlju. Majka tog mladunčeta, u želji da ga izbavi, pokušava da izbjegne katanac i nekako uđe no kada shvati da joj to ne uspijeva mahinalno odlazi da pronađe gvozdenu travu. Nakon kraćeg vremena ona se vraća noseći nit  trave u njuški, njome dodiruje katanac, koji se odmah nakon toga otvori. Sretna što je uspijela spasiti svoje mladunče, ženka zaboravlja na tu nit koja ostaje na tlu u blizini katanaca i odlazi. Onaj čovjek koji je namjestio zamku iz prikrajka gledajući šta se dešava, koristi tu nepažnju da ugrabi nit i čvrsto je držeći u šaci odnese kući.

Osim sposobnosti da otključa sve zaključano narod po Rumuniji misli da se sa gvozdenom travom može pronaći  i blago skriveno u zemlji ili po pećinama. Za tu namjenu ona se traži i ubire noću, uoči nekog velikog praznika, kao što je Jurjevo (23.april), na Ispasul (25.maj), Sanzionele (24.juni) ili Ovidenia, koja se slavi 21.novembra, i tako dalje. Ko je tada ubere i nosi sa sobom posjeduje neprobojnu zaštitu pred napadom strijela i metaka, a isto tako poprima moć da razumije jezik životinja.

Neki tvrde da je ova biljka u početku svog rasta sasvim obična trava, ali samo godinu dana, dok u drugoj godini prelazi preko tri tekuće vode, i tako dalje, sve do devete  godine, kada se opet vrati na ono isto mjesto na kojem je ponikla. No, nisu svi takvog mišljenja već se duž Rumunije mogu čuti i druge izjave poput one da gvozdena trava prelazi isključivo preko močvarnih predjela, a ukoliko je slučajno pojede stoka umrijet će. Ako se biljka baci u stajaću vodu, ona potone na samo dno, dok ukoliko se nađe u rijeci ona pluta po površini. Također, misli  se da samo jež, drozd, djetlić i još poneka životinja znaju gdje ta trava raste, kako bi njome, u slučaju da neko zatoči mladunce i zaključa ih, mogli da ih oslobode.

Zbog raznih folklornih vjerovanja često se stiče utisak kako gvozdena trava zapravo i ne postoji, već da je plod narodnih legendi i one sveprisutne, duboko utkane ljudske čežnje za čudima i nesvakidašnjim. U Banatu i Transilvaniji vjeruje  se kako gvozdena trava raste na kamenu, između lišća, nosi krunu, živi i hoda. Nema korijena ili lišća, samo na ramenima krila. Ima četiri noge i rep. U takvom prikazu pojavljuje se na ukrasnom keramičkom disku u staroj crkvi u Radauci, sa naglašenim muškim atributima.

Nadalje, misli se da je gvozdena trava žućkaste boje.  Na kamenju ostavlja malo korjenje i odlazi. Kada je oblačno, ono se ne može uočiti  dok  je obris korijenja jasan i lako uočljiv usred sunčanog i vedrog dana. Navodno, biljka najintenzivnije sjaji samo noću, poput Sunca ili zlata. Još se tvrdi da je to čarobna biljka zbog toga što je davala izvanrednu snagu pojedinim narodnim junacima, ali i poznatim lopovima koji su bez puno muke otvarali i pljačkali kuće bogataša i plemića. Narod uglavnom smatra da se biljka nalazi tamo gdje dugo gori vatra, na oštrim liticama ili mjestima na koja je protjeran đavo.



Kako pronaći gvozdenu travu

Na kraju treba skinuti taj plašt magičnosti kojima odišu narodne legende i kazivanja pa kazati kako gvozdena trava nije nimalo tajanstvena već vrlo dostupna pošto slobodno raste po šumama, pored živica, na livadama, te da cvjeta tokom jula i augusta. Ima male bijele cvjetove u obliku zvijezde, i okruglo lišće. Listovi su prekriveni sa nekoliko crvenih mrlja ili šara, što cijeloj biljci daje izgled kao da je hrđava, pa se zbog toga i naziva gvozdena trava. Te mrlje proizvode neku vrstu ljepljivog soka, čije kapljice ostaju na ivicama lista pa nalikuju na kapi rose.

U narodnoj medicini biljka se koristi na različite načine, a najpoznatija je praksa upotrebe njenog korijena kao diuretika. Protiv grčeva u stomaku, upale slijepog crijeva ili hernije, biljka se bere i suši, a prah koji se dobije njenim usitnjavanjem dodaje se rakiji ili mješa sa šećerom, pošto je jako gorkog okusa. Sa njenim sjemenom i u kombinaciji sa konjskom travom (gorki dubačac) liječi se onaj ko boluje od straha tako što se nakadi.

U rumunskoj etnobotanici postoji još jedna biljka pod nazivom gvozdena trava, koja se na našem prostoru naziva rosika. Njen izgled je bez sumnje zanimljiv a u narodnoj medicini koristi se protiv kašlja. Posjeduje crvenkasto-žute cvjetove  prekrivene nitima, na čijem se vrhu nalaze minijaturne kuglice, koje sadržavaju viskoznu supstancu, pa se na sunčevoj svjetlosti presijavaju i cakle. Vjerovatno se u tome krije porijeklo naziva te biljke.


Rosika


Za kraj treba napomenuti kako vjerovanje o gvozdenoj travi nije isključivo vezano za Rumuniju već se ono susreće kod Bugara i Turaka, koji imaju identično mišljenje o biljci nazvanoj demir-bozan ili u prijevodu na bosanski „razbij-gvožđe“. Također, ovo vjerovanje postoji i u Bosni i Hercegovini, što uostalom navodi i Ljudevit Ivandić u knjizi „Pučko vjerovanje“ gdje bilježi kako se u sjeverozapadnom dijelu Bosne pripovijeda o biljci „razkovnik“ kojoj narod pripisuje "moć da može otvoriti svaku bravu i ključaonicu“. Slično vjerovanje navodi se u Hrvatskoj, u Samoboru i na otoku Cresu, gdje tu travu nazivaju „se-odpira“.

Oduševljena sam ovim tekstom jer je prilično detaljan i jasan a pri kraju demistificira cijelu priču i uvodi je u realnu dimenziju a uz to poučno je

Napokon i ta misterija rješena.