Magijske lutkice

Mada je većini ljudi prva asocijacija pri spomenu magijskih lutkica haićanski vudu potrebno je napomenuti kako one nisu ekskluziva navedenog, već su zapravo u vijekovnoj upotrebi i u svim drugim magijama svijeta, u manjem ili većem obimu. Dobar primjer su lutke iz Gvatamale koje predstavljaju nastavak tradicionalnih magijskih i vještičiji obreda iz predkolumbijskih vremena. No, ipak nužno je za konstatirati kako njihova starost datira mnogo dalje sve do starog Babilona i Egipta, gdje se ukorijenila ideja da se svaki čovjek može prikazati u minijaturnoj verziji te da je moguće određenim magijskim manipulacijama nad lutkicom djelovati na stvarnu osobu koju ova predstavlja.

U ezoterijskom tumačenju lutkica je zamjena za živu osobu, u kojoj egzistira astralni otisak tog čovjeka, što omogućuje magičaru povezivanje sa njim preko sfere nevidljivog i direktni upliv na ljudsko fizičko ili psihičko zdravlje. U mnogim kulturama ljudska lutka imala je ulogu ritualne žrtve čijim prinošenjem je zamjenjivala stvarnog čovjeka u svečanostima odavanja zahvalnosti nekom božanstvu ili bi u folkornim običajima predstavljala vrhunac festivala.

Okultna praksa tvrdi da bez obzira na to da li se lutka izrađuje od drveta, gline, voska, tkanine ili nečeg drugog u njenoj unutrašnjosti mora se uglavnom naći jedan ili više predmeta žrtve poput dlaka kose, odrezanih noktiju, sperme, i tako dalje. Zapravo, potrebna je magijska poveznica koja bi od obične lutke napravila onu magijsku, sa kojom bi se onda u daljnjem postupku moglo na volšeban način uticati na nekoga. Ponekad čak nije ni to bilo nužno ako bi ritualom rukovodila profesionalna vještica ili mag, čemu svjedoči zabilježena praksa u drevnom Rimu i Grčkoj, gdje se lutkica izrađivala od olovne pločice na kojoj bi se potom urezivalo ime žrtve te demonska kletva. Na kraju tog obreda lutkica bi se zakopala u grob ili pod kućni prag.


Oče naš unazad


No, svakako, mnogo je lakše uspostaviti magijsku konekciju između lutke i osobe koju predstavlja ukoliko se u njoj nalaze lični predmeti žrtve, jer to je na najbolji mogući način identificira. U Latinskoj Americi, posebno u Boliviji, Urugvaju i Peruu, lokalne vještice traže da im se donese prljavi komad odjeće žrtve poput nošenih čarapa, kako bi preko znoja koji se skupio u njima, postigle što lakšu povezanost sa tom osobom.

Ondašnje vještice prije bilo kojeg čaranja izgovore molitvu Oče naš sa kojom onda, kako se vjeruje, prizivaju samog đavola. Odmah iza toga vještica uzmu lutkicu u lijevu ruku a desnom ubada iglama po njoj. Umjesto lutke može se koristiti živa žaba koju bolivijska vještica izbode bez milosti iglama ili trnjem pa njeno tijelo omota žicom i koncem, sve vrijeme ponavljajući unazad molitvu Oče naš.

Omađijana ili umorena na ovakav način lutkica ili žaba tajno se odnosi i ostavlja na krovu kuće žrtve, a ukoliko to nije izvedivo, zakopala bi se na ugao te kuće ili zgrade. Kako to tvrde vještice svugdje po Latinskoj Americi samo nekoliko dana od rituala probadanja i zakopavanja vradžbine osoba na koju je ona usmjerena postaje bolesna, ni sama ne shvatajući zbog čega je u takvom stanju. Ukoliko ne potraži pomoć kod neke druge vještice, da je oslobodi zla, žrtva ove magije može, navodno, i umrijeti.

Kako vidimo iz datog opisa u ritualima crne magije lutka se uvijek probada oštrim predmetima u one dijelove tijela gdje se želi izazvati bol i tegoba. Magičar probada lutkinu glavu, ruke, noge, stomak a ako želi smrt svoje žrtve onda finalni ubod mora biti u srce. Naravno, da ne bi bilo zabune a ni pretjerivanja, bitno je istaći kako ovaj ritual neće izazvati niti trenutačnu smrt niti bolove. Oni će se pojaviti postepeno, i kako se zdravstveno i mentalno stanje žrtve bude pogoršavalo, tako će lutkica imati sve veću moć i uticaj na nju. Također, da bi proizvela ovako destruktivan efekat lutkica mora biti zakopana ili skrivena u neposrednoj blizini žrtve, odakle će konstantno odašiljati negativnu energiju.

Pod ruku tome, u Rumuniji je nekada bio prakticiran obred kolektivnog čaranja preuzet od Španjolaca da bi se neki nasilnik, koji pravi probleme u cijelom mjestu, kaznio smrću. Za tu priliku izrađivala bi se minijaturna lutkica, koja bi imala zadatak da predstavlja nasilnika, ali i maleni mrtvački kovčeg, u koji će se ta lutkica smjestiti. Potom bi se okupilo cijelo selo i doslovno obavilo sahranu na groblju. Razilazeći se sa groblja mještani su bili uvjereni kako će ubrzo nasilnika stići najgora moguća kazna - smrt.

Treba istaći kako magijske lutkice nisu samo pogubne za ljude već i džine odnosno demone. Poznata je praksa ubijanja duhovnog napasnika, naročito među egipatskim egzorcistima, koji liječe uz pomoć kur'anskih molitvi, tako što se uzme dječija lutka ili se pak napravi od voska ili papira, nazove se imenom džina koji je opsjeo bolesnikovo tijelo te uz kletve i psovke probuši iglom i zapali. Time se on doslovno ubije i uništi.


Lutkica za želju

Unatoč svemu do sada napisanom pogrešno bi bilo tvrditi da se lutkice koriste isključivo za obrede crne magije. Ima popriličan broj rituala u kojima one mogu pomoći čovjeku da ozdravi, rješi se negativnosti ili da mu se ispuni, na primjer, neka ljubavna želja.

Prema vještičijem nauku i pravilu uvijek se izrađuje jedna lutka za samo jednu želju. Isto tako, ne smije se smetnuti sa uma ni spol osobe na koju se želi djelovati, pa za žensko treba izraditi žensku lutku, a za muško osobu mušku lutku. Da bi to napravili na tijelu lutke oblikujte ženske ili muške atribute poput grudi i kukova, ako je riječ o žensku i slično. No, nemojte se truditi dodavati obličje osobe na koju mislite djelovati jer time riskirate da zađete u opasniju zonu magije.
Iako to možda dovoljno puta ne navodim u svojim tekstovima svima vam mora biti kristalno jasno da bilo kakve bavljenje magijom može dovesti do neželjenih posljedica. To vam je slučaj kao sa bolničkom operacijom, čak i ona najbezazlenija i najlakša operacija može se vrlo lako pretvoriti u katastrofu i ozbiljno ugroziti ljudsko zdravlje pa i život. Zbog toga se bespogovorno držite datih pravila i slijedite ih. I nipošto ne pokušavajte nešto novo dodavati.

Magijska lutkica se uvijek izrađuje oko ponoći, za vrijeme prve lunarne četvrti ili dok traje pun Mjesec. Rad nad njom se ne smije prekidati, što znači kada počnete sa izradom ne pravite nikakve pauze sve dok je u potpunosti ne završite. Lutkica treba da bude od gline a veličina vrlo mala, tek tolika da vam stane u zatvorenom dlanu. Gotovu lutkicu treba osušiti na plamenu crnih ili bijelih svijeća, koje neprekidno moraju gorjeti uz nju, sve dok vlaga iz glinene lutke ne ispari. Jednom tako završena lutkica se nosi u prigodnim prilikama, vješto skrivena u prekopljenom dlanu, tokom svi razgovora i doticaja sa osobom na koju želite djelovati. Dok to radite morate jako paziti da niko nepoznat ne vidi ono što držite u šaci, jer bi to moglo narušiti njenu snagu. Ako ste lutkicu napravili sa namjenom da ostvarite ljubav sa određenom osobom, čim se to ostvari nema više potrebe za postojanjem same lutkice. Nju nemojte nipošto baciti u smeće nego je zdrobite u prah koji ćete zatim baciti niz potok ili rijeku.

autor: Raif Esmerović
www.havaje.blogspot.com