Naučiti prihvatiti i voljeti sebe

Složit ćete se kako je djetinjstvo najljepši period života iz kojeg većina nas, ako ne i svi, ponesemo toliko frustracija i kompleksa koji nam onda decenijama kompliciraju život. Roditelji nas uče odnosno prenose ono što su njih učili njihovi preci, nekim normama ponašanja koje tvrdoglavo prkose promjenama i onda dobijemo u nasljeđe nešto potpuno besmisleno i krajnje nefunkcionalno. Najgori problem je ne postavljati pitanja zašto nešto baš mora biti takvo i zbog čega je uopće takvo, jer ništa nije uklesano u kamen pa da mora vječno ostati isto. Naposljetku, sve ima svoja poboljšanja i doradu pa mora i način života.

Zbog čega vam pišem o tome? Razlog je jednostavan - većina nas se cio život bori sa uticajem svojih roditelja, obiteljskim nasljeđenjem, uskogrudnošću okoline da nam sve to ozbiljno zakomplicira život te često odvede na stranputicu. A što je još gore, mnogi u svemu tome, unatoč idealnim materijalnim uslovima, izgube mogućnost da žive kvalitetan i lijep život. Važno je shvatiti da mi nismo i ne trebamo biti svoji roditelji, koji su, ruku na srce, ipak samo obični ljudi sa puno mana i pogrešaka. Isto tako, mi ne moramo dijeliti mišljenje i način življenja svoje okoline. Ko može tvrditi da je to jedini ispravan način i da tako moraju živjeti svi? Niko! Ono što svi trebamo razvijati u sebi jeste spoznaja o dobru i zlu, da ono što ne želimo sebi ne radimo drugima te da se trebamo uzajamno poštovati i uvažavati, pošto jedni bez drugi ne možemo. Ali, isto tako, drugi nam ne smiju i ne mogu krojiti život i tjerati nas da budemo "mali Kinezi" - mislimo i radimo svi isto, pa čak i izgledamo.

Svi smo različiti i kao takvi isto vrijedimo, jer smo originali. Svako od nas posjeduje samo sebi svojstvene potencijale i kvalitete, njih smo dobili na dar svojim rođenjem i dužni smo ih razvijati i iskoristiti, ne samo u svoju korist, već i za dobro drugih. Zato, trudite se biti svoji. Postavljajte uvijek pitanja i ne mirite se sa onim što vam neko pokušava nametnuti pa bio on roditelj, supružnik ili društvo u cjelini. Različita mišljenja su u konačnici bogastvo jednog društva i veliki potencijal za stvaranje novih ideja i projekata.Ona nas obogaćuju i unapređuju, nikako degradiraju. Protiv njih su samo oni pojedinci koji žele manipulirati i imati vlast.

Prva i najvažnija ljubav - voljeti sebe

Najteža stvar na ovom svijetu su međuljudski odnosi. Mi zapravo nismo ni svjesni koliko nam treba snage, volje i elana da živimo jedni sa drugima, jedni pored drugi i još uz to komuniciramo, dogovaramo se i surađujemo. Upravo zbog toga niti ljubavni odnos nije nimalo drugačiji. On traži puno od nas; tjera nas da se mjenjamo, prilagođavamo, gazimo predrasude, postanemo slabi, povodljivi, drži nas u određenoj ovisnosti. Dapače, neke od nabrojani pojava nisu loše ali poanta je u tome da je ljubav sve samo ne - jednostavna.

Unatoč tome, ljubav je iznimno divan osjećaj. Ispunjava nas, daje nam dah života i radosti, i nekad mi se čini kako je ljubav dar Sunca jer ona nas osvjetli i učini ljepšim, poletnim, vedrim a naše oči i lice blistaju. Želja da nekog volimo i neko nas je praiskonska, u našim je genima i neodvojiva od same iskre života. Život je nusproizvod ljubavi i zbog toga su oni dvije strane jedne cjeline. Nema života bez ljubavi ali ni ljubavi bez života. Ali, kako živjeti ako ne razumijemo šta je to život?

Prava je istina da život nije lijep ali isto tako život nije ni ružan, on je onakav kakve su nam misli tojest osjećaji. Ako u svemu i svima vidimo samo negativno i loše neminovno ćemo i tako živjeti, dok, sa druge strane, budemo li tolerantni i optimistični privlačit ćemo svjetlost u svoj život i radost istinskog življenja. Ukoliko ne naučimo voljeti sebe, a to je jedna od najtežih ljubavi koja se mora naučiti, ostat ćemo cijeli život emotivni invalidi, akumulirat ćemo toliko negativnosti u sebe i postati pravi rasadnik naših frustracija, kompleksa i predrasuda koje će nam onda krojiti život i sudbinu. To će neminovno rezultirati pojavom psihičkih ali i fizički problema, ostarit ćemo ogorčeni ili još tragičnije - umrijeti preranom smrću.

Kako naučiti voljeti sebe? Za početak prestanite olako kritikovate druge ljude. Drevna mudrost kaže kako je najlakše kritizirati druge a najteže razumijeti. Pokušajte, bar na tren, staviti se u položaj druge osobe i zamisliti se kako je to biti u nekoj situaciji. Uspijete li to pobijedit ćete oholost u sebi, nerazboritost i uvidjet ćete kako time postajete blaži, a istovremeno „lakši“, oslobođeni svakodnevnog crnila.

Počnite se baviti samim sobom. Zvuči nevjerovatno ali je istinito – živimo sami sa sobom 24 sata dnevno a ipak smo si najveća nepoznanica. Ne vjerujete u ovu izjavu? Sjetite se samo koliko ste puta iznenadili sami sebe nekim postupkom ili izjavom, što je dovoljno da se složite sa konstatacijom kako smo ipak sami sebi velika enigma. Čim usmjerite pažnju na sebe, koju i zavrijeđujete, ostali ljudi, njihove zgode i nezgode past će u drugi plan. Analiziranjem svojih postupaka, razmišljanja, vi zapravo poklanjate pažnju sami sebi, na neki način ugađate si, što će u konačnici blagotvorno djelovati na samu kvalitetu života koji živite. Uz sve to, primjetit ćete kako nestaju pojedine osobe oko vas, krajolik društvenih zbivanja se striktno mjenja, a vi sve više uviđate da vam tolike osobe, njihove priče i bezvezne stvari zapravo i nisu potrebne. Štoviše, shvatit ćete da vam bespotrebno oduzimaju vrijeme koje možete, na primjer, provesti uz šoljicu kafe ili čaja gledajući neki interesantan dokumentarac, ili čitajući knjigu, zalijevajući svoje biljke ili nešto sasvim drugo. No, bitna stavka u svemu jeste da ćete u tome osjetit neko skriveno zadovoljstvo i mir.

Naravno, ova promjena će izazvati određenu selekciju svega i svačega, naročito prijatelja, ali nećete ostati sami već prvi put u životu sa ljudima koji vam pašu i odgovaraju. Prijateljstva, ali ona prava i kvalitetna, su među najvećim draguljima ovoga svijeta i čine nas još boljim osobama.

Sve su to naznake da ste počeli prihvatati samog sebe i istovremeno počeli razvijati zdravu ljubav prema sebi. Nije u pitanju egoizam ili samoljublje, vrlo negativne osobine, već spoznaja da ste biće, kao svako drugo, sa puno mana i vrlina, ali koje su naposljetku vaše i čine vas takvim kakvi jeste – originalnim. Čim priznate sebi da u nečem i niste tako dobri to više nije problem ili frustracija već zdrav pogled na sve. Najzad, nismo supermeni i ne trebamo ni biti. Zamislite koliko je prihvatanje te spoznaje olakšanje, odjednom nestao je teret koji smo tako dugo i bespotrebno nosili. I što je još ljepše – priznali ste to i ništa se katastrofalno nije desilo.

Svaki put kad priznamo i prihvatimo da je nešto takvo kakvo jeste oslobađamo se, izlazimo iz tog začaranog kruga i možemo krenuti naprijed, mjenjati se, poboljšati se. To je predivan osjećaj, svjesni smo svoje snage, sebe, i znamo da nešto vrijedimo.


istinsku sreću čine sitnice