Sudbina i mi

Ljudi se često pitaju - šta je to sudbina? Kao uvertiru za ovaj tekst mogao bi Vam citirati razne izvore, izjave pojedinih poznatih ljudi, ali sve to opet ne bi zadovoljilo one kojima je taj pojam i sam po sebi dovoljno zamršen. Sudbina se često puta mješa sa fatalizmom, idejom da se neki događaj ne može izbjeći jer je od već nekada davno određen da mora biti. Da li je baš tako?
O sudbini ću Vam napisati onako kako je ja doživljavam, s napomenom da je to samo moje viđenje stvari, na temelju svih mojih dosadašnjih iskustava i saznanja.

Sve što postoji na ovom svijetu ali i u svemiru oko nas samim svojim postojanjem već ima neku sudbinu pošto čini dio jedne cjeline. Mi, ljudi, svojim začećem u majčinoj utrobi već stvaramo, isto tako, neku sudbinu, pošto utičemo na svakodnevni život majke a i ona na nas. Zapravo, želim reći da je sudbina djelovanje nas na druge i obratno.

Znate li da smo skloni pojam sudbine maksimalno iskorištavati za puno toga a najviše da bi opravdali svoju nepromišljenost i glupost? Svi smo čuli nebrojeno puta izjave:- "Šta sad mogu, tako je bilo suđeno!", "Nije mi se dalo, nije bilo sudbine!", "Loše sam sudbine!", i tako redom.

Generalno, ljudi najmanje žele stvari gledati realno jer tada moraju preuzeti odgovornost, a to je nešto sa čim se pojedinac vrlo teško nosi. Najlakše je okriviti druge, nekog, Boga ili sudbinu, za svoje propuste ili nepromišljenost. Ili, ljudi žele stvari kojima nisu dorasli ili jednostavno nemaju sposobnosti (talenta) za njih no umislili su sebi da to mogu i gotovo! I šta se dešava - nakon jednog ili više pokušaja, koji završe neslavno, ne dolazi do priznavanja vlastite nesposobnosti već do okrivljavanja drugih za sve.

Upravo to je postalo bolest sadašnjice - drugi su krivi za sve! Ne postoji kod današnjeg čovjeka, ili općenito u kulturi življenja, ni u tragovima samokritičnosti ili još "gore" priznavanja da smo mi učinili glupost. Da se razumijemo - egoizam kod ljudi mora postojati, on nam daje određeno samopouzdanje, ali egoizam mora biti pod kontrolom inače vodi čovjeka u propast.

Međutim, nemogućnost da čovjek prizna svoje greške je ozbiljan problem koji nam jasno govori kako je tu riječ, prije svega, o nezreloj osobi, koja ne prihvata sebe ali ni stvarnost. A takav stav i psihički ustroj uvijek asfaltira put k lošem odnosu sa okolinom, svim međuljudskim odnosima i ozbiljno ugrožava sam život te individue. Takva osoba nije ni malo svjesna istine da Zemlja ne bi stala niti bi se srušila zgrada, niti bi se desilo bilo šta drugo katastrofalno, ako prizna kako je pogriješila. Na kraju, svi ljudi griješe i nema onog ko to ne radi. I najveći umovi.

Poznato je da je čak i slavni Albert Einstain napravio puno pogrešaka a najpoznatija je ona katastrofalna kada je sudjelovao u stvaranju atomske bombe čiji su razorni efekat nešto kasnije osjetili stanovnici Hirošime i Nagasakija. Ali, on je bio dovoljno zreo da prizna svoju odgovornost i krivnju. Naravno, priznati krivicu i preuzeti odgovornost povlači i neke druge akcije poput ispravljanja učinjenog jer nije dovoljno samo priznati grešku (krivicu) već je, ukoliko je moguće, i ispraviti. Ali, vratimo se sudbini.

Nema čovjeka bez sudbine, ma kakva ona bila, ali isto tako ta sudbina najviše ovisi o nama samima. U narodu se to najviše povezuje fatalistički sa Bogom, mada se sa tim ne slažem jer opet je riječ o prebacivanju odgovornosti na nekog drugog.

Uzmimo jedan krajnje banalan primjer. Ako se odlučite danas izići van i obaviti kupnju u nekom obližnjem marketu desit će Vam se niz događaja poput da teško pronađete parkirno mjesto, naiđete na gužvu, iznerviraju Vas ljudi koji se sporo kreću, nervozna kasirka itd. Isto tako, možete susresti nekog poznanika, čuti novosti, dogovoriti nešto ili u najgorem slučaju - može Vam se desiti neka nezgoda ili nesreća na putu do željenog mjesta. Uz ove, mogući su i drugi scenariji. Poanta je u tome da ste Vi, svojom odlukom da obavite kupnju i iziđete napolje, izazvali niz akcija i dešavanja, i tako kreirali sudbinu odnosno događanja.

Isto tako, da ste odlučili cio dan ostat u kući Vi bi nekim svojim radnjama kreirali sudbinu; čitali bi, gledali televiziju, jeli, spavali, razgovarali... I opet svime time uticali na svoju i sudbinu ljudi sa kojima ste tog dana imali bilo kakav kontakt.
Želim vam reći da čovjek svojim postupcima i razmišljenjem stvara sudbinu. Citirat ću jednu staru bosansku izreku koja se podudara sa gore napisanim a koja kaže: "Svaki čovjek nosi svoju sudbinu sa sobom" tojest svaki je pojedinac kroji. Stoga, ne bježite od sebe, ne stidite se svojih postupaka, ne tražite krivce u drugima. Vjerujte, u najmanjem procentu su drugi krivi za naše probleme. Istina, ima i takvih situacija kada nam neko namjerno opstruira planove i želje te zagorčava život ali to je tema za jedan drugi tekst.

Život je dar ali i naša odgovornost!

Uvijek kažem da se ljudi vole baviti sami sobom koliko vole sa drugima bilo bi tako malo bolesnih ljudi i tako malo ogorčeni. Zar nije besmisleno baviti se nečijim životom a zanemarivati svoj? Zar nije bolje istraživati sebe, raditi na samospoznaji i podizanju kvalitete života, čitati, vježbati, zdravo se hraniti i družiti pozitivnim ljudima umjesto baviti se tuđim životima i kritiziranjem svega i svačega kako bi se na tren osjetili da smo bolji od drugih? Taj lažni osjećaj zadovoljstva potraje tako kratko jer naša ga unutarnja praznina brzo proguta i traži nove i nove porcije. I taj krug ne prestaje i čini nas samo praznijim i nesretnijim.


iako smo tek djelić nečeg, veliki smo upravo zbog toga