Mitologija i mitološka bića

Si'la ili Si'lawn je džin čiji je oblik promjenjiv i arapska mitologija ga opisuje kao dlakavo stvorenje. Ženski si'la ima obješene dojke do koljena, duge je kose i sa sedmero očiju. Predaja kazuje da ova džinica preko dana poprima ljudski oblik kako bi zavela onog koga će u toku noći ubiti i pojesti.

Pojedina mitološka bića vezana su za geografski vrlo mala područja poput kamenica te zbog toga relativno nepoznata ili o njima ima pomena samo u narodnim pričama. Takav slučaj je sa divovima koji kod Bošnjaka postoje isključivo u narodnim bajkama i pričama (Narodne pripovijetke, autori Munib Maglajić, Esma Smailbegović, Svjetlost, 1978) gdje se opisuju kao kanibali dok se u folkloru ne navodi niti jedan znameniti div ili neko vjerovanje o njima. No, kada su u pitanju stuhe ili zduhači veoma je interesantno navesti podatak kako je na području BiH, gdje se sreće rašireno vjerovanje u stuhe ili zduhače, zajedno sa pograničnim područjima Crne Gore, Srbije i Hrvatske, nalaze stećci. Ova informacija je vrlo bitna pošto dovodi do zaključka da su stuhe ili zduhači najvjerovatnije bili zaštitinici samih stećaka, što se nakon srednjeg vijeka modificiralo u vjerovanje kako su stuhe zaštitinici nekog mjesta. U onim dijelovima Bosne gdje nema nalazišta stećaka ne postoji niti vjerovanje u stuhe niti pomena o nekom lokalnom zduhaču, bez obzira na religijsku pripadnost

Velhan je ime šejtana koji ometa vjernika u abdestu.
Ghul je džin-vampir koji obitava na groblju.
Maridi - džini najveće snage.
Džani su džini manje snage.

Simurg je perzijska mitološka ptica sa tijelom pauna, glavom psa i kandžama lava. Predstavlja besmrtnost, zaštitu i iscjeljenje. Vjerovalo se da hamajlija s likom Simurga može da očisti vodu i zemlju te podari plodnost, da je spona između neba i zemlje, želja i njihove materijalizacije. Simurg se pominje veoma često u klasičnoj, ali i modernoj perzijskoj književnosti, a posebno se koristi u sufizmu kao metafora za Boga. Mistična ptica se pojavljuje u nekoliko starih priča o stvaranju svijeta. Prema iranskoj legendi, Simurg je bio veoma star, toliko da je triput bio svjedokom uništenja svijeta.

Dva meleka zagrobnog svijeta

Kako je to zapisao Antun Hangi u svom antologijskom izdanju o tradiciji i životu Bošnjaka  nakon dženaze, kada okupljeni ljudi napuste mezarluke, odnosno odmaknu 40 koraka od groba, mejitu dolaze Suvaldžije, ili Suradžije, da mu prirede suval tojest ispitaju ga o njegovom zemaljskom životu. Kada Suradžije dođu mrtvac oživi, ali ne onako kako je živio na zemlji, nego je on u nekom hipnotičkom stanju, iz kojeg će odgovarati na ona pitanja koja mu budu postavljena. Prema bosanskoj mitologiji, Suvaldžije su dva meleka koji se zovu Munkir i Nekir. Oni su zaduženi za postavljanje određenih pitanja na osnovu kojih se određuje kamo će duša mejita, da li u džennet ili džehennem. Prva pitanja na koja oživljeni mrtvac mora odgovoriti su: "Ko ti je Bog?" On odgovori: "Bog mi je Allah". Zatim slijedi drugo pitanje: "Šta ti je kibla?" - "Kibla mi je Mekka".  "Ko ti je božiji Poslanik?" - "Božiji Poslanik mi je Muhamed". Ispitivanje se time ne završava, već slijedi drugi red tajanstvenih pitanja o kojima ljudi ne znaju ništa. No, može se pretpostaviti da su ona vezana za karakter i dobra djela. Ako je mrtvac bio dobar musliman, odnosno ako je bio pravi vjernik i ako se držao propisa svoje religije i po njima živio, on će na sva postavljena pitanja pozitivno i brzo odgovoriti. Rezultat toga će na kraju biti sa Suvaldžije će uzeti njegovu dušu i odnijeti je u džennet. Nakon što je njegova duša odnešena u džennet, raširi se njegov grob da mu tijelo u zemlji ne pati, jer tijelo pravednika neće dočekati Sudnji Dan. Ako mejit nije bio pravi musliman i nije umro u milosti božijoj i pravoj vjeri koju je objavio Muhamed, on ne može pravilno odgovoriti na postavljena pitanja, te će njegovu dušu Suvaldžije uzeti i bacit  u džehennem, koji je mrtvac i zaslužio svojim neprimjerenim životom i karakterom.

Tri demonska bića kojima su se često plašila djeca su karanđoloz, kučibaba i psoglav.


Karanđoloz je crni demon iz turskog folklora o kojem postoji vjerovanje u Bugarskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini. Vjeruje se da on na sebi ima gvozdenu košulju te da jako smrdi. Karanđoloz ima sklonost da na raskršću skoči na leđa slučajnom prolaznikom u namjeri da ga ovaj nosi. On je noćno biće i samo se tada pojavljuje.

Kučibaba

Kod bosanskih katolika i pravoslavaca postoji vjerovanje u babu sa kukom, koju nazivaju kučibaba ili baba kukača. Tim mitološkim bićem se plaše mala djeca kako se ne bi približavali bunaru ili obali rijeke  jer bi ih mogla uhvatiti baba sa svojom kukom i privući sebi. Iza naziva kučibaba zapravo se nalazi ruski ženski demon zvan Baba Jaga, koja se kod Rusa naziva vješticom kanibalom jer se hranila mesom djece koju bi ubila. U pojedinim legendama smatra se da je ona zaštitinica izvora i tekuće vode, pa se zbog toga u pričama bosanskih katolika i pravoslavaca ona povezuje sa izvorom ili općenito sa vodom.

Psoglav je mitološko biće bosanskih pravoslavaca koje potječe iz Rusije. Opisuje se kao ljudsko biće sa nogama konja i glavom psa. Ima zube od čelika i oko na sredini čela. Sa njime se plaše neposlušna djeca.

Baba i Did

Iako kod Bošnjaka ne postoji vjerovanje o kučibabi (Baba Jagi), zanimljivo je navesti kako su Bošnjaci svoj djeci običavali pričati priče o Babi i Didu, bogumilskom svećeniku i njegovoj ženi, i to u formi duhoviti događanja. Tako su posebno bile poznate priče o tome kako je Did poslao Babu na izvor da mu donese vode u rešetu a Baba mu je za osvetu umjesto kokoši ispekla kuju i ponudila da jede njeno meso, itd. Takve priče potjecale su iz srednjeg vijeka i kako se vidi prenosile se generacijski kroz naraštaje.

U bugarskoj mitologiji postoji nekoliko demona bolesti. O njima narod ima različita mišljenja ali neka od njih su zajednička za sve. Bolesčicata je strašan muškarac s jednim okom i jednom nozdrvom. Ulazi u selo i ubija sve redom ali može da se umilostivi. Ustremit je još zlokobniji demon, opisuje se kao muškarac sa nožem. I bolesti koje napadaju životinje, po narodnom vjerovanju, više dolaze od muških nego li ženski zli duhova. Pojedine bolesti dolaze same no druge se naprate i šalju magijom. Od ženskih demona posebno je zla Čuma koja se opisuje kao žena sa dugom kosom i noktima i sa strašnim licem. Ona rađa djecu po imenu Čumačine.
Kod nekih poput Šarke, Čume, Besanice ili Bolesčice dovoljno im je samo spomenuti ime pa da se rasrde i dođu. Zbog toga je običaj kod Bugara da im se tepa i laska te se umjesto Bolesčica kaže blaga-medena, babi Šarka se kaže samo Šarka, Čumi se tepa Lela a Besanici - Gorska majka.

Vidasus

Kult boga Vidasusa potječe iz šamanizma kojem su naši ilirski preci bili skloni, čemu uostalom svjedoči njihov religijski koncept koji je sve do grčko-rimskog utjecaja bio animalisticki. Naime, ilirska božanstva, poput rimskih, u početku nisu imali svoja ljudska obličja već su bila utjelovljena u raznim prirodnim oblicima poput izvora, drveta, zmije, ptice, itd.
Rogovi koji krase glavu boga Vidasusa klasično je obilježje kulta plodnosti ali i simbol astralnog božanstva, čiji je uticaj istovremeno zemaljski i nebeski, a kao takav on ima vlast na nebu i zemlji.
Vidasus je simbol neukročene snage prirode, utjelovljenje seksualnosti, plodnosti i sirove snage.  
Posebno je zanimljiva povezanost keltskog boga Cernunnosa, ilirskog Vidasusa i grčko-rimskog Pana. Naime, očito je da svi ovi narodi imaju isti religijski pogled na kreativnu silu prirode utjelovljenu kroz božanstvo čije tijelo predstavlja polu čovjeka polu životinju. Tim prikazom jasno se daje na znanje kako je Vidasus bog ljudskog i životinjskog svijeta, on ih spaja i ujedinjuje, njegova moć i uticaj su mnogostruki.
Rogovi boga Vidasusa osim što predstavljaju lunarni simbol otkrivaju njegovu iskonsku povezanost sa Thanom, boginjom Mjeseca i prirode, koja u neprekidnom godišnjem ciklusu spaja se sa Vidadusom i daruje život svemu što postoji. Iz ljubavnog zanosa ovih božanstava širi se plodnost i život.

Očitnjak ili Stodžin

Džin-vođa šejtana koji se u bosanskoj mitologiji opisuje kao demonsko biće koje u sebi ima stotinu šejtana te isto toliku snagu. Dok jedan šejtan zavodi samo jednog čovjeka, Očitnjak istovremeno zavodi stotinu ljudi i tjera ih na grijeh i nemoral. Isto tako, Očitnjak ima veliki apetit pa pojede hrane koliko može pojesti sto ljudi. Stodžin ili Očitnjak napada samo one osobe koje njegove sluge ne mogu a to su plemeniti ljudi.

Krdžo

Krdžo je u bosanskoj mitogiji naziv za jednog od hala koji se pojavljuje po starim kućama, opisuju ga kao mršavog i grbavog starca poderane odjeće koji se pri hodu oslanja na štap. Ako se neko nađe blizu kada on prolazi Krdžo ga udari štapom po leđima i onda tog čovjeka bole leđa.
Nekad se govorilo kad nekog bole leđa da se "okrdžao", "udar'lo ga krdžilo!"
Neki misle da njegov naziv dolazi od arapske riječi hrđa.

Bravo Satanijel znam i ja za Krdžu iz pričanja moje nene.Joj ne mogu se sjetiti ali ima neka priča ili predaja vezana za njega nešto kao da ima samo jedan zub i to klimav ili tako nešto.Ako se sjetim napisaću.

Dva pojma vezana za džinska bića u našem narodu su hale i haliluke.
Hale su naziv za demonska čudovišna bića koja atakuju na ljude a haliluke su mistično mjesto iz kojeg dolaze.

Nimfe susrećemo kod Ilira gdje su predstavljenje oko boga Vidasusa ali i u u grčkoj mitologiji, kao simbole božanstva prirode. Smatrane su Zeusovim kćerima. Rijeđe se pojavljuju same, najčešće borave u skupinama, a osobito su bile štovane od strane priprostog puka. Njihova su boravišta različita, tako Okeanide i Nerejide borave u morima, Najade na izvorima i u potocima, te Drijade na drveću i u šumama koje su bile usko vezane za sudbinu drveta, ako drvo umre, umiru i one. Osim samostalnog pojavljivanja, često se pojavljuju i u pratnji viših bogova. Njima je prepuštena skrb i briga oko božije djece. Njihovi muški partneri su satiri i sileni. Nimfe nisu bile posve bezopasna bića, ukoliko bi im se čovijek previše približio , mogle su biti opasne po njega. Stari Grci su bili zaluđeni nimfama, obažavali su ih što je vidljivo i po njihovim učestalim prikazima. Njihovo štovanje je bilo razprostranjeno i van granica Grčke, te ih nalazimo na većini područja Mediterana.

Ženska božanska bića slična nimfama nalazimo i kod Kelta. I kod njih se također radi o božanstvima prirode. Keltske nimfe su štitile izvore i rijeke, koji su štovani kao sveta mjesta. Često su znale biti prikazivane u tročlanoj skupini, a prvenstveno su bile štovane u sjevernoj i jugoistočnoj Galiji.

Baal, babilonski Bel što u prijevodu znači gospodin. U mnogim se tekstovima naziv Baal koristi kao zamjena za ime boga Hadada, gospodara neba, boga kiše, grmljavine, poljoprivrede i plodnosti. Budući da su samo svećenici smjeli izreći božje ime, Hadad, običan narod ga je zvao jednostavno Baal, odnosno Gospodin.
Pretpostavlja se da se tragovi kulta boga Baala nalaze i na švedskim crtežima na stijenama iz brončanog doba otkrivenima u Tanumu. predodžbu o velikom lovcu na sjever su vjerojatno donijeli sirijsko - fenički trgovci.

Bog Mitra

Mitraizam - grč. Mithras ili Mithres = perzijski bog svjetla kojeg je rodila božica djevica 25.decembra, što je kasnije preuzelo kršćanstvo kao mit o rođenju Isusa.

Kult Mitre potječe iz Perzije (ili Indije) identificira se sa svjetlom te je stoga Mitra bio bog zakletvi, ugovora i sl. - garantirao je mir među plemenima – tako je ubrzo preobražen u ratno božanstvo te se kao takav brzo proširio Rimskim Carstvom.

U Bosni i Hercegovini bio je raširen kult boga Mitre čemu svjedoči hram ovog boga u Jajcu.

Podrijetlo vuče iz Grčke (gdje je stigao preko Kilikijskih gusara) proširio se Mediteranom i sjevernom Europom gdje je dobio mnoga nova obilježja odmaknuvši se od originalnog Zoroastrizma (Mazdaizma) iz kojeg je potekao. Rimski mitraizam je bio rezultat sinkretizma u kojem je prevladalo mistični aspekt tog božanstva. Kult je svoj vrhunac dosegao u trećem stoljeću AD, ali ubrzo ga je preplavilo kršćanstvo s kojim je imao mnogo dodirnih točaka, ali bio je, za razliku od te religije, rezerviran za uski krug posvećenika (rođendan Mitre slavio se 25. 12, «krstilo» se vodom, vjerovalo u bolji život na drugome svijetu koji se stječe odricanjem na ovom i sl.)


Prema rimskom mitu Mitra je rođen iz kamena čemu su svjedočili pastiri; sa sobom je na svijet donio frigijsku kapicu, baklju i nož. Pastiri su mu pružili zaklon te mu odali počast. Od samog je rođenja počeo obavljati razna herojska djela – tako je izazvao Sunce koje je i pobijedio, a ono mu je dalo svoju krunu koja je jedan od njegovih atributa. Nakon toga dolazi priča s bikom: Mitra je uhvatio bika i odveo ga u svoju špilju, ali bik je pobjegao. Mitri je Sunce, preko glasnika gavrana, javilo gdje se bik nalazi te ga je on proganjao uz pomoć svog vjernog psa. Kad ga je uhvatio, ubio ga je, a iz umirućeg bika su nastale sve biljke koje postoje na zemlji (iz kralježnice je nastalo žito, a iz krvi vino). Ahriman – bog Zla – na to je poslao zmiju i škorpiona kako bi se borili protiv života koji je nastajao, ali nije im uspjelo. Nakon pobjede, Mitra i Sunce proslavili su gozbom (koja se održavala i za vrijeme kulta), a zatim su na sunčevoj kočiji otišli u nebo.

Aegir - Bog mora u skandinavskoj mitologiji. Često je predstavljan u obliku diva koji je personifikacija mirnog mora. Riječ aegir na staroislandskom znači "more". Kod starih Germana more se smatralo živim bićem, izuzetno moćno i neodređenog karaktera. Čak i nakon IX vijeka nije pravljena razlika između aegir - more i Aegr - bog mora. Aegir je još nazivan i "Ranin muž", "Otac Aegirovih kćerki", "Zemlja (od) Ran". Aegir je vezano za gotski ahvai, latinski aqua, voda. Također je nazivan i Gimir, kao što možemo vidjeti u uvodu u Lokasenu. Komešanje mora i njegova huka, nazivani su "Gimirove pesme" dok je samo more nazivano "Gimirovo prebivalište". Aegirov otac je div Fornjot, koji je također otac vatre i vjetra.

Dobrodućan i dobro raspoložen Aegir predstavlja mirno more, naklonjeno mornarima i pogodno za plovidbvu. Njegova žena Ran, užasna, proždrljiva bogžica koja odnosi brodove i njihove posade predstavlja Aegirovu suprotnost i rani je aspekt olujnog mora.

U Aegirovim dvorima priređen je veliki skup bogova na kojem je došlo do svađe Lokija s bogovima. Odatle je Tor otišao donijeti ogromni ćup medovine. Aegir također nosi i ime Hler a ostrvo Hlesey je smatrano za njegovo prebivalište.

Rimski pandan Aegira je Neptun.

Balder

Skandinavsko božanstvo poštovano kod germanskih plemena nastanjenih na prostorima danjašnje Švedske, Danske i Norveške. Otac mu je Odin a majka Friga. Bog izuzetne ljepote iz koga je zračila svjetlost. Njegovo prebivalište je Breidablik, "široko-sijajuće". Ime mu je u vezi sa keltskim božanstvom Belenusom, bogom svetlosti, slovenskim Bjelbogom , "Beli bog", i litvanskim Baltasom, "Beli". On je najmudriji od svih bogova i njegove presude se slušaju bez pogovora.

Balderovo ime se u mitologiji spominje u mitu o njegovo smrti. Naime, on je sanjao brige i nevolje a kada se probudio otišao je svojoj majci da je pita što je to što osjeća u srcu. Friga je, položivši ruku na njegovo srce, osjetila da je sjenka na srcu u stvari sjenka smrti. Zatim je brižna Friga pozvala sve životije, biljke i svu mrtvu materiju i natjerala ih da joj se zakunu da niko neće

povrijediti Baldera. Oni su se zakleli i Friga je, u želji da se uvjeri u njihovo obećanje, poslala Baldera na livadu da ga ostali bogovi (Aesiri) gađaju mačevima, kopljima, kamenjem, drvećem i svim mogućim oružjem i oruđem. Međutim, Loki, zli bog, razbesnio se zbog Balderove nepovredivosti i uzevši lik starice otišao je kod Frige. Kada je doznao za razloge Balderove nepovrijedivosti pronašao je jednu mladu imelu koja je bila isuviše mlada i nije položila zakletvu, od njene je grane napravio koplje i dao ga slijepom Balderovom bratu Hodu, budući da ovaj nije imao oružje jer mu je otac Odin zabranio da ga nosi. I tako je Hod bacivši koplje usmrtio Baldera. Samo u verziji zabilježenoj pod imeno Lokasena uzročnik smrti Balderove je Loki, dok je u svim ostalim pjesmama uboica Hod.

Balderova smrt vjerojatno na prvom mestu izražava dan ili početak perioda kada ljetnje sunce počinje slabiti ustupajući mjesto novom godišnjem dobu - jeseni. Na ljetnju ravnodnevnicu "Svetli bog" počinje okretati lice ka Helhejmu - domenu mrtvih. Ljetnja ravnodnevnica je slavljena u sjevernoj Europi pod imenom Beltan, na taj su se dan palile vatre po brdima, običaj koji ima svoje porijeklo u sjećanju na Balderovu smrt. Neki misle da Hod i Balder predstavljaju dvije polovice godine. Kada prođe ljetnja ravnodnevnica Hod ubija Baldera a kada treba početi zima Vali ubija Hoda. Vali je bio sin Odina i Rind, žene-diva, a njegovo ime znači "zimska zemlja"; tako je jasno da su sva tri božanstva predstave godišnjih doba.

Balder će ostati u Helhejmu sve dok ne dođe do sumraka bogova a onda će ponovo zakoračiti zemljom. Upravo kao i Krist, Balder ovdje predstavlja spasioca, koji će uskrsnuti i doći da zavlada zemljom nakon poslednje bitke između dobra i zla.

Bragi

Odinov sin i Idunin muž , skandinavski bog, slavan po mudrosti a posebno po tečnom i vještom govoru. On odlično poznaje pjesničku umjetnost i zbog toga je, kaže Snori, ova umjetnost nazvana po njemu bragr i muškarci i žene koji se bave tom umjetnošću nazivaju se bragr-man. Riječ bragr, znači "poezija", i nije proistekla iz Bragijevog imena. Snori daje različita imena za Bragija - "Muž Idunin", "Stvaralac poezije", "Dugobradi bog".

Bragi je obožavan od skalda kao bog poezije, kao Ogma među irskim Keltima i njegovog dvojnika Ogmiosa među Galima. Kao bog poezije on zauzima Odinovo mjesto se vjerovalo da je njen tvorac, kao dugobradi bog on se poistovećuje sa njim, jer Odin sebe ponekad zove Sidskeg i Lanbard - Dugobradi. U epu Hakonarmalu on dočekuje umrlog kralja Hakona izpred Valhale, što znači da je bio zadužen za prihvaćanje, dočekivanje umrlih na ulazu u svečanu dvoranu Aesira u Asgardu.

Bran

Gospodar podzemnog svijeta kod britanskih Kelta, ponekad u svom htonskom aspektu poistovećivan s "gospodarom životinja", muškarcem s rogovima okruženim raznim životinjama, u literaturi poznatim pod imenom Cernunnos. Premda bog podzemnog sveta (njegov božanski karakter je istaknut gigantskim rastom) raspoložen je i veseo, pa tako njegov bakrač vraća mrtve u život, a dok je prelazio preko Irske nosio je muzičare na svojim leđima. Kao i kod skoro svih keltskih božanstava i u sačuvanim predanjima o Branu miješa se više tradicija i vrlo je teško izdvojiti dijelove koji nisu nastali pod direktnim kršćanskim utjecajima. Tako su keltski bogovi besmrtni, ali ipak postoje (vjerovatno kao potvrda trijumfa nove vjere) predanja o njihovoj smrti. Od ovoga nije izuzet ni Bran, a zanimljivo je da je njegova odsječena glava sahranjena na obali Irske, tako da je štitila zemlju od invazije - relikt vjerovanja da tijela i glave posebno hrabrih ratnika mogu štititi od opasnosti ako su zakopani u "pravom smjeru".

Branven

U keltskom mitu kći Lira i Iverid i sestra Brana. Imala je sina Gverna. Budući se udala za Mathovlha, kralja Irske, ovaj ju je tako zlostavljao da je izazvao njenog brata da izvrši invaziju na Irsku. Tijekom ovog pohoda Bran je poginuo, a njegovu glavu, nazvanu Uther Ben ("čudesna glava") sedam ratnika je ponijelo do mesta gde će biti sahranjena. U ovom pohodu poginuo je i njen muž, kao i većina irskih poglavara.

Bosanski lampiri

Osim Mehe Lampira u Bosni se spominje kako je postojao i izvjesni lampir zvani Korkut. Kako ovo ime dolazi od turske riječi kork - strah, moguće je da predanje o njemu seže sve do Osmanlijske okupacije BiH, te da su mu same Osmanlije od straha dale takvo ime.

Vile u bosanskim predajama

Vile bosanski narod zamišlja u obliku djevojaka sa dugim plavim kosama, a mogu se pojaviti i u liku mladića ili kakve životinje. Posebno vole vile uzeti oblik biba (pureta) i tako zalaziti onamo gdje ljudi stanuju. No, one mogu biti i nevidljive ljudskom oku. Vile su besmrtne, jer niti stare, niti im šta može naškoditi. Izvanredne su snage i sposobnosti, znaju mnoge stvari sakrivene ljudima, a naročito se razumiju u ljekovito bilje. Ono što je karakteristično za svaku vilu jeste da neće čovjeku nikada otkriti svoje pravo ime. Brze su kao vjetar, imaju krila i slobodno lete po zraku, a isto tako se vješto kreću u vodi. One žive u nepristupačnim planinama i pećinama (vilinske stijene). Često se kupaju u jezerima i umivaju na izvor-vodama. Znaju izvrsno tkati i vezti, pa mnogi vele, da su čuli na nekim mjestima buku od čekrka i stana od vilinjeg tkanja.

Na lijepim mjestima igraju svoje kolo obučene u najljepše anterije (košulje), kakve nose samo najbogatije djevojke. Ali osim toga vile su i junačkog srca i vole borbu i dobre konje. Lijepim i dobro njegovanim konjima vile počesto ispletu pletenice u grivi.
Neki je bogati seljak, kojemu i spominju ime, vodio jednom svojih šest konja, jašući na najboljem između njih. U tom mu pristupi neki nepoznati mladić, s dugom plavom kosom, koji ga zamoli, da mu dadne konja, kojega je jašio, da mu on oplete grivu. Seljak mu rado ustupi svog konja, na što ga mladić-vila uzjaši i oplete mu prekrasne pletenice. Često puta dolaze vile same u staju konjima, koje vole, i pletu im pletenice. Junacima pomažu u borbi i liječe ih, kada su ranjeni. Mnogi su junaci, poput Muje Hrnjice, bili kod njih odgojeni.

Vile su dobra bića. Njihova se plemenitost pokazuje na razne načine. Posebno vole nevine djevojke i poštene mladiće. Mnogo priča postoji o tome, kako su vile spriječavale opake momke, da ne idu na sijelo dobrim djevojkama: na nekim šumskim mjestima i putevima izišle bi pred njih neke prikaze i zapovijedile im da se vrate svojim kućama. Dobrim djevojkama dolaze vile na večernje sijelo i pomažu im presti i vezti. Samo njima se one prikazuju u svojoj pravoj ljepoti.

Vile kažnjavaju i kore ohole djevojke. Pričali su mi, kako se dogodilo nekoj djevojci, da ju je vila zaružila, jer se u svojim svatovima vladala oholo i nedjevojački. To je opisano u narodnoj pjesmi:

Gorom jaše kićeni svatovi,
gorom jaše, gori kuli jaše.
Svi svatovi smjerno konje jaše,
a djevojka konja zaigrava,
preko gore konja pritrkuje.
Vikala je vila iz oblaka:
Šta si, curo, konja razigrala,
ko kanda ti ne znam đuvegije?
Eno ti ga napried pred svatov'ma,
na alatu, vas u suhom zlatu.
Sinoć mi je na konaku bio;
devet sam ja staja odključala,
dok sam njemu konja izabrala;
dvanaest sam nevi ucvilila,
dok sam njemu ruho sastavila.
Djevojka se natrag povratila,
kada ju je vila ukorila.

Vile se ne udaju, nego uzimaju momke, kada žele roditi djecu. Kako ne mogu roditi muškog djeteta, uvijek su osuđene, da traže muškarce među ljudima. Narod po Bosni zna kazivati imena momaka koje su vile odvodile. O nekom se mladiću priča da se jednom izgubio u svatovima, tako da mu nije bilo ni traga ni glasa. Kada se nakon tri sedmice povratio, pričao je, da su ga odvele nekakve lijepe djevojke, koje su ga hranile najljepšim jelom i držale ga, dok je njima bila volja. Da zaodjenu svoje momke, uzimaju katkad odjela iz sanduka (u kojima se drži odjeća). Još češće nose žensko odijelo iz djevojačkih sanduka, osobito od djevojaka, koje ne spominju božije ime, kada slažu odijelo. O muškarcima, koje vile sebi odvode, drže, da postanu razmaženi i neće da se žene. Tako su imenovali nekoliko ljubimaca vila, koji se nisu nikako htjeli oženiti.

Osim ovog ljubavnog odnosa među vilama i ljudima, postoje i drugi: vile se i ljudi, osobito junaci, brate među sobom i kasnije drže vjernost jedno drugom u svakoj nevolji.

Vilinska su djeca lijepa i jaka, a isto tako i ona djeca, koja su kod vila samo odgojena. Velika se moć pripisuje vilinskom mlijeku: ko je njime podojen, taj je određen za junaka (Mujo Hrnjica).

PATULJCI (ĐUĐE)

Vjeruje se kako su patuljci prisutni na Zemlji puno duže nego ljudi i kao takvi od svog postanka simbolizirali su prirodu. Također, i dalje se vjeruje da oni postoje ali ih kao vile i druga stvorenja mogu vidjeti samo rjetki među nama.

Patuljaka je jako mnogo, a njihovih plemena, rodova i familija ima na svim kontinentima i u svim vremenima. Svima njima zajednička su nadnaravna svojstva kojima se služe u svojim posebnim zadaćama. Tako, na primjer, četiri Austra, četiri patuljka, vladaju istočnim dijelom pazeći kako bi u njemu sve bilo u redu, a dva druga, Fialar i Galar, pripremaju posebne magijske napitke iz krvi drevnog mudraca Quaeseka, kojeg od nepoćudnih znatiželjnika čuva div Sattung. Svi patuljci vladaju određenom magijom kako bi uz pomoć čarolija mogli preživjeti među primitivnim, samoživim, pohlepnim i bezosjećajnim ljudima.

U doba paganizma o patuljcima se dosta toga znalo i propovijedalo. Tako su na primjer Kelti, ujedinitelji Evrope prije no što je Evrope uopće i bilo, smatrali kako su patuljci nastali iz tijela diva Imea, odnosno iz zemljane prašine. U početku njihov oblik je bio nedefinisan, ali kasnije im Bogovi narediše neka budu poput ljudi u minijaturnim mjerama, a zauvijek osuđeni na život između neba i zemlje, između Bogova i ljudi.

U ta daleka vremena politeističkih religija ljudi su dokučili kako usporedno sa njima na Zemlji žive i patuljci, mali narod, koji iako nadmoćniji običnom smrtniku, ipak su jednako kao ljudi podložni volji Bogova. U takvom položaju nalazimo patuljke ili đuđe, kako su ih nazivali stari Bošnjaci, u svim, danas klasičnim mediteranskim civilizacijama. Kod Rimljana poznati su pod nazivom Geniji - odakle proizlaze engleske riječi u našem prijevodu genij i genijalnost - a glavna im je zadaća pomagati ljudima u rješavanju njihovih problema i čuvati ih kako ne bi skončali u nevoljama. Prema tom promišljanju, svaki je Rimljanin imao svog Genija koji je imao svoj dan slavljenja i za kojeg su se tom prilikom negdje u prirodi pripremali posebni oltari sa prigodnim darovima. Ovu su praksu Rimljani u malo izmjenjenom obliku preuzeli od Ilira i njihovog kulta kućne zmije, koja je smatrana zaštitnikom kuće i kao takva odavalo joj se poštovanje i ostavljali pokloni u hrani.

Na klasične mediteranske civilizacije i ruine koje su niknule na njihovim ruševinama, kasnije su snažno uticala vjerovanja iz Arabije i Perzije, a još kasnije, u vrijeme krstaških ratova taj se uticaj produbio i ojačao, da bi konačno kasno srednjovjekovlje u potpunosti uobličilo ono što se danas podrazumijeva pod pojmom patuljka.

Kako je već napisano, patuljci su stariji od ljudske civilizacije i jednostavno rečeno neodvojiv su dio politeističkih religija i tradicionalnog načina života. Unatoč dolasku ere monoteizma, vjerovanja u jednog Boga, koje nije ipak na sreću zahvatilo cio svijet, već samo jedan dio, vjerovanje u patuljke se nastavilo. Dobar primjer su hinduizam i budizam, dvije gigantske religije utemeljene na vjerovanju u mnogobrojne Bogove i druga bića, među kojima se nalaze i patuljci. Tako se, primjerice, u Burmi još i danas oko sela podižu posebne ograde ne bi li se seljake zaštitilo od zla, dok dobri domaći patuljci stanuju u svakoj seoskoj kući i izuzetno su poštovani. Ili, u Tajlandu se pokraj stambenih kuća grade i posebne kućice za patuljke kako bi ta kućna stvorenja imala svoj krov nad glavom, pod kojim im se mogu ostavljati prigodni pokloni. Nadalje, u Kini još im se uvijek prilikom prigodnih svečanosti podižu posebni oltari, kako bi se patuljci častili i gostili. Zapravo, cijeli ih Istok od pamtivijeka izuzetno poštuje i voli. U vedskoj mitologiji poznat je patuljak pod imenom Ghanarva, u indijskoj kulturi ime mu je Marut, u perzijskoj Yazata. Naći ćemo ih u svim mitovima i legendama afričkih, američkih i evropskih naroda, a svoje mjesto našli su i u književnosti, pa su o njima pisali pisci poput Scotta, Miltona, Carrola i Shakespearea, da spomenemo samo neke. Jonathan Swift ih u svojim Guliverovim putovanjima smješta na ostrvo Liliput, zbog čega se zovu Liliputancu, dok ih Cyrano de Bergerac opisuje kao usputni susret u svojoj knjizi posvećenoj putu prema Suncu.

Kada je u pitanju Evropa patuljci su u njoj zaista brojan i mnogoljudan narod. Pierre Dubois, koji im je posvetio cijelu enciklopediju, spominje čak 260 njihovih plemena od kojih svako nosi naziv, a naročito ih mnogo ima po Skandinaviji, na britanskom kopnu i u centralnoj Evropi. U germanskim zemljama nazivaju ih Elfi, Troli, Silfidi i Haugeisti; u Laponiji su znani kao Tuli, a u Francuskoj kao Lutini, u Britaniji ime im je Pixie, u Holandiji Kalbouteri, u Italiji Follet, i tako dalje.

U bosanskim mitološkim predajama svakako najpoznatiji patuljak je Did Adže koji je obučen u bijelu dugu košulju i hlače, sa crnim čizmama i dugom bijelom bradom, koja je simbol njegove velike mudrosti. Did Adže jaše na pijetlu i u stanju je za tili čas preći velike udaljenosti. Ovdje treba na momenat stati i zaključiti kako su mnoge svjetske predaje u nekim segmentima jako slične a najbolji primjer toga je ova o brzom putovanju. U arapskim legendama kazuje se kako je Alada, kamila božijeg poslanika Muhameda, prenijela ga iz Kudsa (Jeruzalema) do Mekke u samo četiri koraka. Ali vratimo se sada još malo našem patuljku. Kako to tvrde narodna pripovijedanja Did Adže poznaje mnoge tajne, pa i onu gdje se nalazi ulaz u podzemni svijet. Boravi po šumama, no, može doći u bilo čiju kuću kako bi preplašio neposlušnu djecu. Ostala je zapisana kratka dječija pjesmica o njemu:

Evo Dida Adže
bijele brade
i crnih nogu
što dobro trčati mogu.

DŽINI

U islamskoj predaji demoni se nazivaju džini, bića nastala hiljadu godina prije stvaranja prvog čovjeka. Filolozi smatraju da naziv džini dolazi od perzijskog jaine ili džaine, kako su se nazivali ženski pustinjski demoni u perzijskoj mitologiji. No, kako bilo, vjerovanje u džine je predislamsko i vjerovatno potiče iz drevnih kultura na ovom prostoru, posebno Mezopotamije, Perzije i Egipta. Allah je u svojoj neizmjernoj mudrosti džine učinio ljudskom oku nevidljivim stavljajući zastor između njih. Najvažniji razlog tome je njihov zastrašujući izgled. Naime, prosječan džin visok je oko tri i po metra, ima četiri noge, dlakav je i tamne kože. Posebno jeziva vrsta džina su oni pod nazivom Sarkata koji hodaju držeći svoje glave u rukama. Vjeruje se da bi onaj čovjek koji bi ih vidio istog treba umro od straha.

Svi džini imaju sposobnost preobrazbe tojest preuzimanja raznih oblika. Najčešće zli džini uzmu oblik zmije ili guštera a oni dobri goluba. To je glavni razlog zbog kojeg se u arapskim zemljama i danas pri susretu sa gušterom tri puta naglas ponovi da napusti mjesto u kojem je. Ako se dogodi da gušter u toku narednih petnaest minuta napusti kuću ili mjesto u kojem je, onda je to siguran znak da je bio džin. Isto vjerovanje veže se i za pauke. Prilikom čišćenja po kući domaćica naišavši na pauka tri puta mu govori:" Ako si džin odlazi ili ću te ubiti".