Yule ili proslava zimskog solsticija

Yule ili drugim imenom Suturnalia, slavi se u vrijeme kada je dan najkraći, a noć najduža. Međutim to nije uvijek 21. decembra, pošto ovisi o položaju Sunca, tako da varira od 19-og do 23. Iako je ovo hladno doba, ono je i sretno razdoblje jer se Kolo godine okreće prema sunčevoj toplini pa je stoga Yule, kao festival svjetlosti, također vrijeme i kada se primiče kraju naša gregorijanska godina.



U ovom svetom periodu Boginja u liku Velike Majke donosi na svijet Boga, Dijete Obećanja ili Dijete Sunca, koje se rađa svaki put na početku zimskog solsticija tojest kada Sunce počinje da dobija snagu a dani postepeno postaju sve duži. To je i pravi smisao obilježavanja Yule od drevnih paganskih vremena kada se slavio novorođeni solarni Bog, koji Zemlji donosi svjetlost i toplinu, te Boginja Majka odnosno Trostruka Boginja prikazana u svim svojim fazama. Zbog svega toga Yule je vrijeme slavljenja familije, doba mira i ljubavi te pozitivne energije. Kuća se ukrasi zelenilom, pokloni se daju članovima porodice, i kiti se drveće.



Sigurno u navedenom zapažate veliku sličnost s katoličkim slavljenjem Božića, što je zapravo nemoguće ne primjetiti. Naime, kada su Rimljani okupirali Veliku Britaniju, isprva su zabranjivani pojedini keltski obredi, no kako se narod nije htio pokoriti, Crkva je u strahu od pobune donijela naredbu da se paganska slavlja pretvore u katoličke praznike. Tako je proljetni festival plodnosti Eostre postao Uskrs, zimski solsticij Yule postao je Božić, Samhain je postao Dan Svih Svetih i tako dalje. Time je paganizam nastavio i dalje egzistirati među svim evropskim narodima pod plaštom kršćanstva. Promjenili su se samo nazivi ali ne i obredi. Pošto je koncept ostao isti može se bez imalo ustručavanja konstatirati kako slavljenjem Božića i Nove godine mi zapravo u današnje vrijeme i dalje proslavljamo Yulu. Ljudi se raduju i vesele, poklanjaju darove, baš kako su to u isto vrijeme nekada činili naši drevni paganski predaci.

No, vratimo se nastavku opisivanja svega onoga što ovaj stari festival čini tako posebnim. Običaji su vrlo šaroliki i u njima djeca imaju istaknutu ulogu. Naime, dok odrasli u čast Yule u poljima pale vatre djeca obilaze kuće i dobivaju na dar jabuke u koje se zabadaju češnjevi bijeloga luka, pri čemu jabuke simboliziraju Sunce, svjetlost i život. U njihove košare se još stavljaju i grančice zimzelena kao i stabljike pšenice, te sve posipa brašnom koje je simbol postignutih uspjeha.

U svim domovima se u toj noći u pećima spaljivala posebna yulska cjepanica, obično od jasena, koja mora doći sa zemlje vlasnika kuće ili je familija treba primiti na poklon, pošto nikako nije smjela biti kupljena. Ukrašavala se zelenim grančicama (najbolje borovim) koje se u to doba godine mogu pronaći, polijeva jabukovačom ili pivom, te posipala brašnom. Potpaljivala se komadićem prošlogodišnje cjepanice koja je za tu svrhu sačuvana. Cjepanica treba gorjeti cijelu noć, a nakon toga tinjati sljedećih 12 dana prije nego se ugasi. Tim obredom su naši preci od davnina slavili ovaj praznik svjetlosti.

S obzirom da danas rijetko ko ima otvoreno ognjište, ušla je u praksu drugačija primjena cjepanice, odnosno komad drva se koristi kao svojevrstan svijećnjak. U hrastovini ili drvu bora izbuše se tri rupe u koje se stavi kombinacija svijeća različitih boja, zeleno-zlatno-crna, crveno-zeleno-bijela i bijelo-crveno-crna, te se ukrašavaju zelenilom, trakama, bijelim lukom i posipaju brašnom.



Iznad vrata se vješa božikovina i imela, a na stol se stavlja košara s voćem u koje se zabadaju češnji luka. Bilje koje predstavlja ovo doba godine je hrast, imela, sve zimzeleno bilje, osobito bor, kadulja, cedar, lovor i božikovina. Jede se hrana i kolači u kojima ima puno jabukovače, također pečene jabuke i drugo voće, lješnjaci, orasi, svinjetina i puretina, pije se čaj od đumbira, kuhana jabukovača, punč, odnosno jaka, začinjena i slatka hrana.


Rituali Yule

Moderni pagani i vještice za tu prigodu svoj oltar ukrašavaju imelom i božikovinom. Postavljaju se suhe grančice od hrastovog korijenja ali ne pale se. Prostorija u kojoj se radi ritual mora biti tamna, no najbolje je rituale raditi u prirodu, u šumi ili na kakvom proplanku. Bez obzira izvodi li se ritual za sabat ili ne, i bez obzira o kojem se sabatu radi, uobičajeno je da uvijek oltar i prostor u kojem se on izvodi uredi u skladu sa svojim elementom. Prisutni se okupljaju u krug. Svi zajedno meditiraju, povezujući dah. Dozvoljena je improvizacija. Pjevaju se pjesme u čast Boginje i Boga, te im se na kraju stihova zahvaljuje. Naglasak se stavlja na usaglašavanje sa ritmom prirode, sjedinjenje sa njom.

Nakon ceremonijalnog dijela vrijeme je za magiju. U čarolijama se koriste mirisi bora, cedra i cimeta, a boje koje su najviše prisutne su zelena, crvena i bijela, a uz njih i zlatna, narančasta, žuta i srebrna. Stoga je i kamenje ovog praznika u Kolu godine te boje pa se rubini, heliotropi, smaragdi, graniti i dijamanti najčešće koriste.

Tokom slavljenja Yule vještice bacaju čarolije mira, harmonije i sreće, te ljubavne čarke. Pri ljubavnim vradžbinama izbjegavaju se one koje krše vještičji kodeks. Opšte je poznato da je zabranjeno magijom uticati na bilo čiju volju. Dakle, vještice ljubavne čarolije koriste ne kako bi pridobile nečiju ljubav ili slično, nego kako bi se skupa sa voljenom osobom približili Majci Prirodi. To može biti primjerice ritual plodnosti, ili jednostavne meditacije kojima ćete se povezati međusobno i sa Prirodom.



Tradicionalna vještičja jela: pečena purica, orasi, vino.
Mirisi: tamjan, bayberry, cedrovina, bor i ružmarin
Svijeće: zlatna, crvena, zelena i bijela
Kristal: rubin

Nezahvalno bi bilo izdvojiti neki od osam paganskih praznika koji zajedno sačinjavaju Krug Godine ali, ako bi se to moralo, onda svakako festival zimskog solsticija poznatog pod nazivom Yule, zauzima počasno mjesto. Razloga tome je nekoliko a onaj najvažniji je da nakon najduže noći u godini Sunce prividno miruje na nebu tokom tri dana a zatim polako dobija snagu čijim zamahom pobjeđuje tamu, čineći tako da svaki novi dan postaje topliji i duži. Zbog toga je ovaj festival, prije svega, praznik najstarije ljudske želje – onom za svjetlošću i toplinom koja donosi hranu, obilje i sigurnost.

Zimski solsticij je izraz koji opisuje specifično astronomsko poravnanje, dok sam naziv solsticij znači “Sunce stoji”, što se odnosi na nisko, sporo, gotovo neprimjetno kretanje Sunca u vrijeme solsticija. Ove godine zimski solsticij desiće se 22.decembra, u petak, i među paganima proslaviće se kao festival popraćen vjerskom tradicijom i duhovnom praksom.


Yule – varijacija skandinavske riječi Jul, što znači kotač – obilježava se prvog dana zime, najkraćeg dana u godini. Smatra se da proslava dolazi iz keltske tradicije u kojoj se pažnja poklanja paganskom Svetom Kralju s kojim se vodi bitka pošto on predstavlja stare godine. Ponekad bi se ta bitka rekonstruirala tokom festivala. Ono što je pak bio sastavni dio proslave Yule jeste paljenje vatre u nastojanju da se Suncu poželi dobrodošlica, da se potakne njegovo lagano rađanje te da ga se uvjeri da pusti svoju toplinu, i usmjeri ljekovite zrake na naša tijela, srca i duhove prirode. Iako su tradicije slavljenja zimskog solsticija raširene duž svijeta, svima im je zajednička komponenta svjetlo i vatra. U Iranu, na primjer, proslava solsticija zove se Yalda ili Sada i uključuje bdijenje tokom noći dok gore mnogobrojne  vatre na obali rijeka kako bi se time potaknulo Sunce da pobijedi svoj alter ego, Tamu. Neki germanski narodi još uvijek pale vatru ove noći u čast Berthe – ponekad zvane “Hertha” – boginje Sunca koja brine o domu i ognjištu.

Malo je poznato da je upravo zahvaljući Božiću sačuvano od zaborava mnogo običaja koji originalno pripadaju obilježavanju zimskog solsticija. Najpoznatiji je svakako kićenje bora. Naime, Kelti su svoje običaje povezane sa ovom festivalom crpili od nordijskih osvajača i od Druida, svećeničke klase njihova društva. Druidi su poštovali zimzelena stabla kao manifestacije božanstva i simbole svemira. Za Kelte je ovo drveće bilo sveto jer nije „umiralo“ iz godine u godinu kao listopadno drveće, pa je stoga predstavljalo vječni aspekt Boginje koja također nikada ne umire. Njihovo bujno zelenilo simboliziralo je nadu da će se Sunce ponovno vratiti zemlji zelenilo, a njihova golema visina povezivala ih je s vječnošću. Njihov zamršeni korijenski sustav koji je odražavao ovu visinu povezivao ih je sa starom magijskom izrekom, “Kako gore, tako dolje”. To znači da ono što je makrokosmos, ili svijet izvan našeg, također je u mikrokosmosu, ili našem svijetu, i mi ga možemo manifestirati kao alate božanstava.

Iz tih vjerovanja razvio se običaj kićenja Yulskog drveta, danas popularno poznatog kao božićno drvce. Kelti i Druidi ukrašavali su zimzelena stabla uoči praznika Yule svim onim stvarima za koje su željeli da im buduća godina donese poput voća kao simbola uspješne žetve, orašastih plodova za podsticanje plodnosti, novčića za bogastvo i tako dalje. Oko stabla se obično palila vatra ili baklje kako bi svjetlost obasjala ukrašeno drvo i time prizvala blagodarnu moć Sunca.

Za Wiccane, Yule je praznik koji se održava uoči solsticija i na sam dan. Ritualni dio festivala uključuje formiranje kruga: prizivanje četiri stražara od četiri smjera svijeta, podizanje energije, kao i pozivanje božanstava. Zapaljeni panj je često središnji fokus, a ovaj ritual može naglasiti želju za mirom, dobrom voljom i uspješnom Novom godinom. Također, upućuju se pozivi i ponude boginjama-majkama, a ideje o ponovnom rođenju i novom svjetlu zauzimaju središnje mjesto.