Šerbet dokmek

Kod Turaka od davnina postoji vjerovanje kako neke bolesti dolaze sa duhovne strane te da se one zadobivaju u neposrednom kontaktu sa duhovnim bićima ili konkretno rečeno sa džinovima i vilama (periler).To se uglavnom događa u trenutcima kada se na njih „nagazi“ ili uznemiri ih se nekim postupkom poput mokrenja po putu, smetljištu, u zalazak sunca ili pored kakve vode.



Od takvog napada zdrav čovjek iznenada onemoća, boli ga glava, sanja ružne snove i vrlo često padne u postelju.Stare Turkinje u takvim prilikama sumnjaju šta se krije iza toga te primjenjuju staru tehniku šerbet dokmek ili u prijevodu na bosanski – prosipanje šerbeta.



Sama tehnika je vrlo jednostavna i radi se tako da se zašećeri voda i nad njom prouči tri puta sura Ihlas i jednom Fatiha te svaki put puhne u šerbet.Pravilo ovog obreda je da se šerbet pravi samo noću, za ovu priliku, te da se isto večer ili naknadno odnese na raskrsnicu sa četiri puta i tu uz bismilet prolije.Onaj ko prosipa šerbet istog trena žuri kući poštujući pravilo da se ne smije nikako okrenuti jer bi ga u protivnom moglo zadesiti neko zlo.



Obično već nakon nekoliko sati bolesniku, ukoliko je uzrok njegovih boljki nesretna nagaza, bude bolje i uskoro potpuno ozdravi.

Nije baš vezano za gore priloženi tekst ali tiče se turske magije. Jučer sam gledala neki dokumentarac o Turskoj i posebno mi se dopalo ono njihovo "drvo želja". Kod njih tradicijski postoji običaj vezanja konca i krpica za grane nekog drveta koje onda mjesecima tako vijore na vjetru dok se same ne pokidaju. Izgleda vrlo lijepo i šaroliko posmatrati sve te raznobojne krpice po granama.
Dok se veže krpica pomisli se želja koja se ne smije nikom otkriti jer se onda neće ispuniti. Mislim da oni biraju za to drvo koje je na nekom brdašcu ili blizu nekog turbeta ili drevnih iskopina poput Gobeklija pošto su valjda to sveta mjesta.

Poznato mi je to sa vezanjem konca za drveće i po meni je to jako lijep običaj.