Vještičarstvo - WICCA - paganizam - šamanizam

Da biste vidjeli cio sadržaj foruma postanite član - registrujte se! If you would like to view all contents in forum - click to Register

Latest topics

» Narodna vjerovanja i običaji iz Velike Kladuše
Sat Dec 09, 2017 8:26 am by Admin

» Magijske lutkice
Thu Dec 07, 2017 8:43 am by Satanijel

» Nafaka (provisions) kept us going
Mon Dec 04, 2017 9:44 am by Admin

» Profile of characters from the Bosnian horoscope
Fri Dec 01, 2017 8:29 am by Admin

» Čudesna bosanska magija
Mon Nov 27, 2017 8:13 am by Arman

» Kad džin uđe u čovjeka
Mon Nov 27, 2017 8:12 am by Arman

» Velika Majka i božanski zmaj Sap
Mon Nov 20, 2017 8:37 am by Admin

» Circle of destiny: Universal Mother and Sep
Sat Nov 18, 2017 8:27 am by Admin

» Sazivanje daire ili kako se prizivaju džini
Fri Nov 17, 2017 8:49 am by Satanijel

Statistics

Our users have posted a total of 2622 messages in 489 subjects

We have 87 registered users

The newest registered user is majki


    Crkva Gospe samuje u Olovu

    Share
    avatar
    Admin
    Admin

    Broj komentara : 947
    Join date : 2015-06-30

    Crkva Gospe samuje u Olovu

    Post by Admin on Sun Aug 06, 2017 10:29 pm

    Nema takve crkve nadaleko. Koja to sred oltara ima stećak, ili ključ koji se pretvara u samokres, ili crni kamen oko kojeg se vjernici hiljadiše u tisućama? Koja je to čuvala čudotvornu sliku Bogorodice, oglednula se u priči nobelovca, a niknula na mjestu gdje se ukaza Gospa?

    Kosta Herman, historičar, pisao je ovako: "Olovljani su imali crkvu odvajkada, a franjevci iz obližnjih samostana ih služili, dok napokon uz crkvu samostan načiniše“. Herman je 1886. iskopao temelje samostana. Tog ljeta je, kaže, u Olovo došlo 5.000 hodočasnika. "Svake godine dolaze, sa svih strana Bosne, ali, dolaze i iz Bugarske, Srbije, Arbanske, vjernici na crkveničku ravan da se ondje mole kod nekog kamena...“



    Crkvu Gospe Olovske historija bilježi 1454. u Dubrovačkom ljetopisu. Evo tih riječi i na ulazu: "Dne 10. IV izmiri se Herceg Stjepan sa Dubrovnikom, sa ženom Jelenom, sinom Vladislavom, te sa svojim zetom, bosanskim kraljem. Ovom se izmirenju obradovaše oba zeta, a obje njegove kćeri, Katarina (žena predzadnjeg kralja bosanskog Stjepana Tome) i Marija (žena Ivana Crnojevića, gospodara Crne Gore) poslaše darove Gospinoj crkvi u Olovo."

    U centralni dio kamenog oltara ugrađen je stećak [Al Jazeera]
    A na suprotnoj strani ulaznog portala, na drugoj kamenoj ploči, piše: "Blažena Katarina, kraljica bosanska, trećerodica Sv. Franje, kći Hercega Stjepana: Svojim je rukama vezla crkveno ruho u kraljevskom dvoru u Sutjesci. Donijela je narodu oko Kraljevske Sutjeske novu, zgodniju preslicu i poučavala seoske žene i djevojke u ručnom radu. Zato i danas, iza 500 godina, katoličke seljanke oko Kr. Sutjeske ruše se (nose na glavi crne rupce) za dobrom kraljicom Katarinom." Iznad ovih natpisa, na centralnoj niši, nalazi se mozaik sklopljen u Katarinin lik.

    Predaja o Gospinom ukazanju

    I kao nigdje, ovdje predanje ne ide dublje od historije. Iako dokument kaže da je, eto, izgrađena prije 1454, legenda, mimo svih običaja, po logici samo njoj znanoj, pomiče utemeljenje crkve za cijeli vijek. Priča se kako se na vrh ovih stijena ukazala Gospa. Zatražila je da se pod stijenjem načini crkva, ali muslimani ne dadoše. Tad uslijedi pretpotopsko nevrijeme, i trajaše sve dok svi ne priznadoše da neće stati ako se ne ispuni njen zahtjev. Otad gromovi zaobilaze ove krajeve.

    Drugi, pak, pripovijedahu kako se ukazala samo Gospina slika. Kazivalo se i da je donesena iz razrušenog samostana u Zvorniku i da su se pred njom i najbolesniji pridizali, slijepci progledavali i progovarali gluhonijemi. Bila je čudotvorna, vjerovalo se, pa je stoljećima nošena na čelu procesije za vrijeme hodočašća. Zasigurno je izgorjela u požaru.

    Nakon provale Eugena Savojskog, mnogi katolici su, bojeći se odmazde, napustili svoj zavičaj, a poharana Bosna upade u duboku ekonomsku krizu, što je još više doprinijelo iseljenju. Tada su iz olovskog kraja, kako pišu franjevački hroničari, svi katolici otišli u Ilok, a za njima na kraju i gvardijan, koji je četiri godine sam boravio u samostanu.

    Smatra se da je opustjelu crkvu 1704. zapalio neki Kotroman, a po naređenju olovskog upravitelja Sefer-paše. Muslimani pričahu da se palikuća iste noći pretvorio u kameno brdo, a katolici kako je nastavio paliti, ali kada je stao pred crkvu u Jelaškama, sva mu se utroba rasula. Ujutro, dok je vatra lizala ostatke Gospine crkve, u Donjim Bakićima, selu nadomak Olova, neki je rajetin u njivi zatekao čudotvornu sliku olovsku. Nikako je nije mogao podići. Iskupilo se cijelo selo, ali nisu je cimnuli ni za milimetar. Na tom mjestu izgrađena je Crkva sv. Roka.

    Požar i vrijeme ostaviše iza sebe tek kameni dovratak sa ulaza. Crn je od silnih svijeća koje vjernici pale oko njega. To je centar hodočasničkih procesija. Vjeruje se da može ponuditi ozdravljenje ako se kruži oko njega u iskrenoj molitvi. Njegova tajanstvenost stoljećima provocira narodnu maštu. Jedna od priča kaže da je odvaljen od Isusovog groba. Kad je vaskrsnuo, krenu i ovaj kamen sa njim u raj, a Isus se okrenu i reče mu: „O kamene, okameni se“. U taj čas kamen je skliznuo s neba i pao u Olovo. Narod tvrdi kako svake godine potone u veličini pšeničnog zrna. Kada sasvim nestane pod zemljom, vjeruju, nastupiće smak svijeta.

    Od stare crkve ostao je i ključ, jedinstven. O čas posla pretvara se u samokres. Ubaci se u njega olovno zrno i ispali pomoću barutnog punjenja. Za paljenje služi fitilj provučen kroz rupicu na bočnoj strani. Original je u Zemaljskom muzeju u Sarajevu, a kopija ovdje, u Olovu.

    Dva vijeka bez crkve

    Skoro dva vijeka bilo je Olovo bez crkve, a onda je podignuta drvena. S početka Prvog svjetskog rata srušila se sama od sebe. Ova, današnja, završena je u praskozorje fašističkih pohoda. Izgrađena je po nacrtu Karla Paržika, oca mnogih crkvi u Bosni. U centralni dio kamenog oltara  ugrađen je stećak. Franjevci kažu da je u blizini bila cijela nekropola, ali su je mještani raznijeli ugrađujući stećke u crkvene temelje. Da i posljednji ne bi završio u temeljima, ugradiše ga u srce crkve.

    Oltarna slika tek je kopija nestale čudotvorne ikone. Hroničari kažu da je rođena iz sjećanja baruna Ivana Brnjakovića, Iločanina porijeklom iz Olova. U Bosnu, kao dio uspomena čovjeka koji je morao zauvijek napustiti rodni kraj, prenešena je 1920. Drugu „Čudotvornu sliku Gospe Olovske“ naslikao je Gabrijel Jurkić, jedan od najznačajnijih bh. slikara.

    Fra Matija Divković sahranjen je u nekadašnjem manastiru [Al Jazeera]
    Karl Paržik je u svom nacrtu predvidio četiri kule, ali su izgrađene samo dvije - svjedoče o tome slijepa vrata u sred zida. Jedna je posvećena fra Ljudevitu Zloušiću, organizatoru radova pri izgradnje crkve, a druga fra Matiji Divkoviću, sahranjenom u nekdašnjem manastiru. Evo, na kamenoj ploči piše: „Ocu bosanske književnosti, fra Mati Divkoviću 1563. Jelaške - 21. VIII 1631. Olovo. Nauk karstianski v Mnetgie 1611.“



    Priča se kako je zbog „Nauka krstijanskog“ fra Mate iz Olova odvezao tovar rude u Dubrovnik, prodao ga i tako namakao novac za štampu. Kada je stigao u Veneciju, u štampariji Petra Bertana nije našao bosaničnih slova, pa ih je sam izlio, što mu i nije predstavljalo problem jer je tolike godine proveo na mjestu gdje se olovo vadilo iz zemlje. Svoj jezik zvao je bosanski. U Nauku krstijanskom piše: „I ovo istomači aliti privede iz jezika dijačkog u pravi istiniti jezik bosanski“.

    To što je Matija Divković sebe vidio kao Bošnjaka, pisao bosanski, a knjige štampao bosančicom, danas, izgleda, niko ne poštuje. Autori antologija književnosti bh. Hrvata od 15. stoljeća, sasvim su zanemarili  da su katolici u Bosni, a i Divković među njima, smatrali sebe, sve do sredine 19. vijeka, Bošnjacima, pa će Divkovića u svoje antologije strpati kao Hrvata koji je pisao hrvatskim jezikom. Na drugoj strani, sastavljači bošnjačkih antologija i leksikona sasvim će ga zaobići. Oni pod Bošnjacima podrazumijevaju samo bosanske muslimane i ne smeta im takva nelogičnost da u jednom leksikonu može biti Kulin, i Tvrtko, i cijela bosanska kraljevska dinastija, ali, eto, ne može fra Mate.

    Čudno je, evo, vrijeme nastupilo u zemlji dobrog Mate Divkovića i još čudnija nastanila se logika. Onaj ko je razmrsi možda i uspije razjasniti zašto danas Crkva Gospe Olovske, obnovljena i ukrašena, dotjeranija nego ikad u svojoj stoljetnoj povijesti, samuje vrh Starog Olova, prazna, i zašto je dole, u gradu, katolika toliko da ih na prste izbrojiš.


      Current date/time is Tue Dec 12, 2017 3:54 am