Da biste vidjeli cio sadržaj foruma postanite član - registrujte se! If you would like to view all contents in forum - click to Register


    Tur - sveti bik naših predaka

    Share
    avatar
    Admin
    Admin

    Broj komentara : 1115
    Join date : 2015-06-30

    Tur - sveti bik naših predaka

    Komentar by Admin on Thu Jun 16, 2016 4:59 pm

    Tur nikako nije slavenska već latinska riječ - taurus, i velike sličnosti se sa njom mogu pronaći u pojedinim ilirskim imenima poput Teuta ili Trita, oblicima Tritan ili Tritatron, pa čak i Tana ili Medauros. Interesantno je navesti kako se u bosanskom jeziku tur naziva onaj dio hlača, dugih gaća ili čak dimija koji spaja nogavice, zapravo njihov porub između nogu, koji ih spaja u jednu cjelinu. Isto tako riječ tur se može posmatrati i kao skraćenica od pojmova poturiti ili podturiti tojest podmetnuti nešto kako bi se zadržao neki teret ili masa da ne padne ili da se ne obruši.


    Pretpovijesni crtež Tura iz pećine Lascaux

    Tur (taksinomski i latinski: Bos primigenius) izumrla je vrsta iz roda divljeg goveda, koje je živjelo u Europi, Aziji i Sjevernoj Africi, predak je današnjeg domaćeg goveda. Posljednji europski primjerak živio je do 1627.godine.
    Tur je od prapovijesti bio značajna životinja za opstanak ljudi; tako da njegove crteže i opise nailazimo od prapovijesnih špilja do spisa „Komentari o Galskom ratu (Commentarii de bello, Gallico) Julija Cezara. Njegov lik postao je simbol mnogih europskih država i gradova: Alba-lulia, Kaunasa, Rumunjske, Moldove, Turka, pokrajine Mecklenburg i švicarskog kantona Uri, koji je dobio naziv po njemu.
    Tur je bio nešto većih dimenzija nego današnje domaće govedo koje poznajemo. Bio je visok 160-180 cm (mužjaci), i oko 150 cm ženke, dug oko 2,8 m bez repa, koji je imao 0,8 m.
    Turevi su imali istaknute spolne razlike, osim osnovnih bioloških razlika u građi spolnih organa, razlikovali su se po boji i po veličini, ženske su bile kraće i niže (nešto nižeg hrbata) od mužjaka.
    Mužjaci su bili crnosmeđi, a ženske crvenosmeđe, i jedni i drugi imali su svjetle, skoro bijele, rogove sa crnim vrhovima.
    Turevi su bili rasprostranjeni u skoro cijeloj Europi. Njihova staništa bile su uglavnom stepe, tajge, vlažne močvarne šume i rječne doline. Ova goveda su živjela u krdima, osim ponekog starijeg bika, koji su živjeli sami, da bi se u vrijeme parenja pridružili krdima. U krdu, koje je brojalo nekoliko desetina jedinka, postojao je dominantni mužjak, pa je za vrijeme parenja dolazilo do borbi oko ženke. parenje se odvijalo krajem ljeta, a telad su na svijet dolazila krajem proljeća. Tur se najviše hranio travom, ali i voćem, lišćem i mekšim grančicama. Za razliku od većine današnjih vrsta goveda koji su u pravili dnevne životinje, Tur je bio aktivan u sumrak i noću.
    Prema istraživanju Paleontološkog muzeja sveučilišta u Oslu, prvi primjerci primjerci pojavili su se na prostoru današnje Indije prije oko dva miliona godina p.n.e., odakle su migrirala na Srednji istok i druge dijelove Azije. Do Europe su stigli oko 250 000 godine. (Wikipedija)



    Ilirski kult Tura

    U religiji naših ilirskih predaka Tur je bio jedan od glavnih segmenata drevnog kulta plodnosti čiji se uticaj očuvao sve do današnjih dana među bosanskim narodom. Aleksandar Stipčevič, Alojz Benac autori knjige „Kultni simboli kod Ilira: građa i prilozi sistematizacije“ (1981) navode sljedeće:

    U zemljoradničkim kulturama mlađeg željeznog doba, u kojima je uloga žene, posebno u obradi zemlje, od najvećeg značaja za život zajednice, kult bika kao princip plodnosti predstavlja dominantnu komponentu cjelokupnog vjerovanja tadašnjeg čovjeka. Bik, odnosno govedo, postaje sa razvitkom plužne zemljoradnje životinja najuže povezana sa plodnošću zemlje, a uloga žene u oranju i u zemljoradnji općenito dovela je do ugrađivanja simbola bika kao principa plodnosti u osnove religioznog kozmosa matrijarhalnog društva. Ikonografski svedeno na same rogove, govedo je brzo postalo simbolom Mjeseca zbog sličnosti tih rogova sa mladim Mjesecom. A Mjesec, kao što smo već ranije spomenuli, najuže je povezan sa plodnošću cijele prirode. Dakle, uloga žene u poljoprivrednim radovima, pomoć goveda u tim radovima, sličnost goveđih rogova sa mladim Mjesecom, podudarnost Mjesečevih mijena sa trajanjem menstrualnog ciklusa u žene sve je to dalo govedu izvanredno važnu ulogu u simboličnom sustavu zemljoradničkih kultura od mlađeg željeznog doba dalje.
    Slabljenjem matrijarhata i njegovo zamjenjivanje patrijarhatom u metalnom dobu nije dovelo do išćeznuća bika kao principa plodnosti. U grčkoj i rimskoj religiji bik igra veliku ulogu kao žrtvena životinja u vezi s kultom plodnosti.“


    Tur u narodnom kalendaru

    Proučavajući opis životnih aktivnosti Tura, posebno onaj o plodnosti, odmah sam uočio povezanost sa narodnim (agronomskim) kalendarom Bosne i Hercegovine, koji se dijeli na samo dva godišnja doba – ljeto i zimu- i u kojem postoji jedan izuzetno zanimljiv segment, koji mi je kao proučavaocu etnologije BiH, bio nejasan od samog početka. Naime, nije nimalo slučajno da bosanski narodni kalendar počinje krajem ljeta odnosno sredinom jeseni, kada je započinjalo parenje Tura, i završava u proljeće, u vrijeme rađanja novih pripadnika ove vrste. A da je upravo riječ o tome sasvim uvjerljivo demonstrira vjerovanje u tri pojave pod nazivima Stablići, Kablići i Štapići, od koji svaki traje po tri dana, što čini zajedno broj devet, inače lunarni broj, i sami po sebi predstavljaju stap, duguljasta drvena posuda u kojoj se „udaralo“ mlijeko i pravilo maslo, štap ili mećajica odnosno predmet sa kojim se mlijeko „udaralo“ te kabao – drvena posuda za čuvanje mlijeka. Sva tri naziva usko su povezana sa govedima i označavala su jednu jako bitnu stvar, naime, kada krava donese na svijet mladunče ona postaje ponovo mliječna, u njenom vimenu buja mlijeko kojim se hrani tele ali i pripadnici familije kojoj ona pripada. Zbog toga sasvim je jasno da ovo vjerovanje potječe iz daleke prošlosti i direktno je vezano uz ilirski kult plodnosti i Tura.

    U nastavku Stipčević navodi još jedan zanimljiv dio koji je direktno vezan za Tura: „U Donjoj Dolini, kod Sanskog Mosta, otkrivena je, prilikom iskopavanja tomošnjih naselja, lubanja prabika (Bos primigenius), koja je – kako misli Ć.Truhelka, bila pričvršćena na pročelje kuće i imala je funkciju bukranija.“
    Kao neosporni simbol i nosioc plodnosti bik je kod naših predaka Ilira imao i centralnu ulogu u proslavljanju svečanosti žetve, kada se početkom mjeseca augusta klao u čast boginje Velike Majke. U tom ceremonijalnom segmentu prinošenja ritualne žrtve dominantan je keltsko-perzijski uticaj kroz slavljenje paganističkog kruga godine povezanog s drevnim mitom o solarnom bogu plodnosti Mitri, kojeg su Rimljani preuzeli od Perzijanaca.
    Goti, koji su se u jednom dijelu povijesti pomiješali sa Ilirima i tako obogatili ne samo genetski već i kulturno-religijski habit antičkih Bošnjaka, u Turu su vidjeli mnogo više nego običnu životinju, on je zbog svoje neprocjenjive važnosti u obradi zemlje, a samim time i kultu plodnosti, poistovjećen sa njom, kao njen vladar i čuvar.


    Ilustracija Tura u knjizi Sigismunda von Herbersteina iz 1556. s latinskim tekstom Urus sum, polonis Tur, germanis Aurox: ignari Bisontis nomen dederant.


    Identifikacijom sa plodnim tlom, koje donosi hranu i održava zajednicu, kao i zbog svoje fizičke snage i izdržljivosti te upadljivog izgleda rogova, Tur je u bosanskoj mitologiji podignut na panteon božanskog stvorenja. On postaje divovski bik koji drži cijelu zemaljsku kuglu na svojim leđima. I na taj način vlada nad ljudskom sudbinom, ali i svega drugog živog svijeta. Time on dobija i epitet Tur zemljodržac. No, da sve nije ostalo samo na mitološkoj predstavi i ikonografiji pokazuju i pojedini etnološki zapisi koji bilježe drevnu praksu upućivanja molitvi ovom božanskom stvorenju, koja se nije prekinula niti nakon dolaska kršćanstva i islama na područje Bosne i Hercegovine.

    U knjizi „Sinkretistički elementi u islamu BiH“ M.Hadžijahić navodi jedan zanimljiv dio u kojem se opisuje ta religijska praksa: „Tada sam od jedne siromašne starice, Puhalovke Alijaginice, koja je stanovala u Čebedžijama u Sarajevu, doslovce zabilježio ovo: „Srijedom se klanja podne (muslimanska molitva u podne) i pokloni se: Ognju i Ognjevu Piru, Turu, Hadži Dedi, Hadži Kasapi, Sitoj Nefisi, Vejsil Karaniju, njegovu ocu i materi..“ Vjerovatno se pod nazivima Oganj i Ognjev Pir krije bog Sunce (oganj je naziv za vatru) i njegov sin, iz mitološke predodžbe kako se Sunce „rađa“ i „umire“, no za ovaj tekst je najzanimljiviji pojam Tur, koji kako vidimo, nije nestao iz religijske svijesti bosanskog naroda sve do polovine dvadesetog vijeka, a nakon toga se o njemu pričalo isključivo kao o mitološkom stvorenju koje na sebi drži Zemlju. U knjizi autor navodi još jedan savršen primjer o očuvanoj ilirskoj religiji u Bosni. Naime, U selu Turovo ispod Jahorine održavala se i proslavljala svake godine proslava Vida odnosno ilirskog boga Vidasusa, koji je dolaskom kršćanstva u Bosnu preobraćen u sveca, i od tada se štuje kao sveti Vid. Tur i Vidasus, ovim toponimom i donekle skraćenim nazivom, zapravo na najbolji mogući način prezentiraju koliko je ilirska religija čvrsto ukomponirana u bosanskom narodu.


    Ilirski grb ima znak polumjeseca kao simbola rogova Tura
    avatar
    Admin
    Admin

    Broj komentara : 1115
    Join date : 2015-06-30

    Re: Tur - sveti bik naših predaka

    Komentar by Admin on Sat Jul 22, 2017 1:45 pm

    Božanski bik Tur


    Bik je od početka ljudske povijesti sveta životinja koja je zbog svoje fizičke snage i impozantog izgleda dio mnogih mitoloških predaja, legendi i kultova. Među najstarijim mitovima gdje se on navodi locirana je Mesopotamija i predaja o božanstvu Gugalanni, poznatijem kao Nebeski Bik ili Bik sa Neba. Gugalanna je bio prvi muž Ereshkigala, božanstva podzemlja, mračnog svijeta bez svjetlosti. Njega su Bogovi poslali da se osveti Gilgamešu zbog toga što je odbio seksualni poziv boginje Inanne. Tom prilikom Nebeski Bik, čiji udarac nogom izaziva zemljotres, poražen je i ubijen te raskomadan od strane Gilgameša i njegovog pratioca Enkidua.

    Na Bliskom istoku religijski pojam ubijanja bika je dosta čest i nalazimo ga i u predaji o genezi uobličene u perzijskom bogu Mitri, od čijeg je opisa rođenja i života nastala mitološka predaja o Isusu, koji lovi i ubija divljeg bika. Iz tijela mrtve životinje nikle su biljke, od kostiju postalo je žito a iz krvi vinova loza. Tada se stvaraju i prvi ljudi.

    Bik i nakon pojave islama na ovom području ne gubi svoju božansku osobnost što se najbolje može argumentirati arapskim mitom, ili bolje rečeno kozmologijskom predstavom, o bijelom biku Kujuti koji stoji na glavi strašne zvijeri Bahamut i drži zemaljsku kuglu na svojim leđima.

    Bahamut ili Behemoth naziv je za mitološku divovsku ribu koja u arapskoj kozmologiji predstavlja oslonac same planete Zemlje, i za nju mitologija tvrdi da ima mnogo očiju, ušiju, noseva i jezika po sebi. Pojedini mitovi govore kako umjesto riblje ima glavu slona ili nilskog konja, a u nekim verzijama Bahamut je zapravo morski zmaj sa oštrim zubima i udovima. Bahamut na svom snažnom tijelu drži svih sedam sfera koja u arapskoj mitologiji čine cjelokupni univerzum.



    Na Bahamatu, odnosno na njegovoj glavi, pozicioniran je bik po imenu Kujuta, koji na svojim leđima nosi planinu od rubina. Na vrhu te neobične planine melek drži sedam slojeva zemlje. Alternativno, po leđima Bahamuta je zapravo površina od pijeska. Kujuta stoji na tom pijesku, a planina koju nosi na leđima ima u sebi ogromni ocean usred kojeg pluta Zemlja. Ispod Bahamuta se nalazi mračni i tajanstveni predio ispunjen maglom i vodom. Neki mitološki podaci tvrde kako ispod te tamne sfere postoji vatreni svijet u kojem obitava zmija po imenu Falak.

    Bahamut je originalno mitološko stvorenje arapske mitologije, podaci o njemu se pojavljuju u kosmografskim tomovima koji datiraju iz 1291. Sam naziv na arapskom znači „zvijer“. O njemu je posebno pisao drevni arapski historičar Ibn al-Wardi, a spominje se i u Hiljadu i jednoj noći gdje se navodi priča o čovjeku po imenu Isa koji vidjevši Bahamuta od šoka i straha gubi svijest. Kada se probudi Allah ga pita da li je vidio veliku ribu. Isa odgovara da je vidio kako na glavi ribe stoji bik. Židovi su ovo mitološko stvorenje, poput mnogih drugih religijsko-mitoloških segmenata, asimilirali u svoje mitske predaje.


    Arapski Kujuta i bosanski Tur


    Pojedini segmenti prezentirane legende imaju dodirnih tačaka sa bosanskim mitom o gigantskom biku Turu, koji na svojim leđima nosi planetu Zemlju, i od čije volje ovisi njena ali i sudbina svih ljudi. Generalno, predaja o Turu je kratka i nema puno detalja koji bi otkrili nešto više o široj predstavi bosanske kozmologije a jedini izuzetak čini Rogatica. Naime, u tom dijelu Bosne se vjerovalo kako ispod zemlje postoji nepregledno more, na njegovoj površini pliva jedna velika riba, na ribi stoji bik a na njemu Zemlja. Kad taj bik pomjeri samo malo jednim uhom, zemlja se zatrese, a kada bi pomaknuo nogom ili čime drugim, sva bi se zemlja u more prevrnula, ali je, vjerovalo se, Allah stvorio jednu mušicu koja stalno oblijeće oko očiju tog bika i on ima od nje toliki strah da se ne smije niti pomjeriti sa mjesta.(1)

    Kako kod Turaka nema zabilježene legende niti o Bahamotu niti Turu, može se zaključiti da nije bilo prenošenja mita tokom osmanlijske okupacije BiH već da je on očito rudiment nekog drevnog paganskog kulta koji su baštinili pojedini mediteranski narodi, a među njima i Iliri. Postoji logična mogučnost da su ilirski vojnici službujući u Rimskom carstvu prenijeli legendu o Turu na područje Sirije i dalje, ili obrnuto, usvojili je i donijeli na Balkan. No, kako god bilo riječ je o vrlo staroj legendi iz drevnih, antičkih vremena.

    Bik je za Ilire imao vrlo značajno mjesto u religijsko-magijskom smislu te iako nemamo puno pisanih podataka o paganskim obredima naših predaka otkriveno je kroz arheološka nalazišta da su običavali vješati rogove Bos primigeniusa na začelje kuće što je imalo magijsku funkciju da štiti familiju i podari joj plodnost. Također ne treba zaboraviti navesti niti tradicionalan običaj kod ilirskih plemena prinošenja žrtve, dara u krvi i mesu Bogovima za uspješnu žetvu pšenice, kada se na nekom brdu početkom augusta klao bik.


    Jedinstveni Tur

    Evidentna su i druga mimoilaženja u samoj legendi, naime, kako tvrdi arapska mitologija Bahamut će kada bude Smak svijeta biti uništen od strane svoga kreatora odnosno Boga, kojemu je jedina ta zvijer potčinjena. Kod Bošnjaka se pripovijeda kako će se kijamet desiti onoga dana "kada Tur zatrese svoje tijelo", odnosno nema nikakvih navoda o klasičnoj predstavi Smaka svijeta gdje se sve odigrava Božijom voljom, što nam daje dovoljno prostora za zaključak kako je Tur zemljodržac gospodar planete i ljudi.

    Isto tako, dok se u arapskoj mitologiji bik Kujuta prikazuje potpuno bijele kože u bosanskoj mitologiji on je crne boje, i svakako je povezan sa stvarnom životinjom (Bos primigenius) koja je izumrla na tlu Europe u srednjem vijeku. Najbolji dokaz njegove prisutnosti na području Bosne i Hercegovine su toponimi koji svemu daju dublju historijsku konotaciju.

    Tur je u bosanskoj predaji bez imalo sumnje božanstvo i u tom obliku ne susreće se nigdje drugdje na Balkanu, niti u Europi, što samo po sebi dovoljno implicira kako je riječ o drevnom nadnaravnom biću. Prije se pretpostavljalo da njegov naziv Tur dolazi od skraćenice latinske riječi taurus no jasno je da izvorno porijeklo proizlazi od stvarnog imena divljeg goveda Bos primigenius.


    Božanski Orač Vidasus

    U tradicionalnom životu Bosne i Hercegovine kastrirani bik tojest vol bio je sastavni dio seoskog domaćinstva i zamjenjivao je konja, koji je imao višu tržišnu cijenu i zbog toga nije mogao biti u vlasništvu većine seoskih domaćinstava. Istražujući kroz etnološku građu i usmenu predaju vjerovanja bosanskog naroda o volu primjetno je kako se prema njemu odnosilo sa pažnjom i brigom prvenstveno zbog egzistencijalne ali i svete svrhe. Kada započne proljetno oranje zemlje volu koji se nalazio sa desne strane omotavalo se oko desnog roga crveno pletivo (niti), od čelo bi mu se razbilo kokošije jaje a vrat bi mu se namazao maslom. Sve te ritualne mjere poduzimale su se u svrhu zaštite od zla i prizivanju sreće i plodnosti.

    U narodnoj astronomiji sazviježde od sedam zvijezda takozvane Plejade naziva se Volovi. To je interesantno i zbog toga što se Plejade (Messier 45) nalaze u sazviježđu Bika. Iako wikipedia tvrdi kako su Plejade zastupljene u svim mitologijama sjeverne polutke izvjesno je da se kroz legendu o Turu, ali i druga narodna predanja i vjerovanja, može nazrijeti mitološka poveznica sa Plejadama i u bosanskoj mitologiji.

    Segmenti kulta božanskog bika Tura naslućuju se upravo iz dva narodna naziva sazviježđa koja se nalaze jedan uz drugi a to su Orion, skup od tri zvijezde, koje se u Bosni naziva Štapovi, i već pominjanih Volova. U proljeće, kada je vrijeme za sijanje, čim se ugledaju Štapovi na nebu, znak je da je nastupila zora, bliži se jutro, te treba nahraniti i upregnuti volove da idu orati.

    Zajedno ta dva sazviježđa prezentiraju onog koji upravlja Volovima tojest ore zemlju odnosno predstavljaju mitološkog (astralnog) Božanskog Sijača, koji bi mogao biti niko drugi nego ilirski bog Vidasus, poznat kao i Žeteoc - onaj koji žanje (žito). U prilog tome ide i podatak kako su plug izmislili sami Iliri.(2)

    Prema narodnoj priči iz Velike Kladuše u davnim vremenima živio neki pohlepni čovjek koji je imao sedam volova. Kako je imao neparan broj žudio je za još jednim volom da bi ih imao osam tojest upario. Jednog dana dosjeti se kako u susjednom selu ima neki siromašan čovjek koji posjeduje samo jednog vola. - Kad ih nema više ne treba mu ni taj jedan, zaključi on i skuje plan sa sinom da odu iza ponoći u susjedno selo i ukradu ga. Što su naumili to i napraviše. Kad su došli na pola puta do kuće neki nemir uhvati oca i on reče sinu da će tu zastati da se odmore. Vidjevši u blizini stog sijena naredi mu da donese sijena i poreda ga u devet malih hrpa, jednu pored druge, a kad ovaj to učini on pusti ukradenog vola da se pogosti sijenom. No, umjesto da počne jesti od prve gomile vol se dvoumio, njuškao i tek se zaustavi na sedmoj hrpi sijena te tu započe jesti. To užasnu oca i on reče sinu: "Vidiš li ovo, sine moj, koliki smo grijeh napravili što smo ukrali vola da će nas kletva onog siromaha pratiti sve do sedmog koljena!". No, pohlepa u njemu pobijedi strah i on nastavi put kući. Nekako u to vrijeme, pošto se bližila zora, probudi se onaj siromah i krenu u štalu da nahrani vola ali čim uđe u prostoriju vidje da ga nema i shvati kako je pokraden. Od tuge i bola zaplače te prokle lopova neka ga Bog kazni i uzme mu ono što je i ovaj njemu. Ubrzo otac i sin, zajedno sa ukradenom životinjom, približiše se nadomak svoje kuće. Kad su stigli pred štalu oca iznenadi neka čudna tišina koja je dopirala iz nje, i on požuri da zapali svijeću. Blijeda svjetlost svijeće ubrzo obasja štalu. Bila je potpuno prazna. Volova nije bilo. Otac mahnito istrča napolje i uhvati se rukama za glavu od muke i bola. Onda pogleda u nebo želeći zakukati pred Bogom na tome što ga snađe i prije nego li otvori usta opazi na nebu sedam sjajnih zvijezda kako trepere zajedno te razgoračenih očiju shvati da se nema šta jadati Bogu, jer ga je on kaznio zbog velikog grijeha koji je učinio siromašnom čovjeku. Tako je po narodnom kazivanju postalo sazviježđe Volova (Plejade) kao upozorenje svima da se ne smije tuđe krasti a posebno ne volovi.(3)


    Note

    (1)Zanimljivo je spomenuti kako je općenito nekada narod BiH izgled Zemlje predstavljao si kao jednu veliku četverouglastu ploču, koja se na svojim uglovima o samoj dlaci bika naslanja na četiri stupa, te se stalno čini da će svaki tren pasti. Ali neće, tvrdio je narod, jer stoji tako po Božijoj volji i milosti. Ta je ploča jednako dugačka i široka. Stupovi su joj vrlo uljašteni, visoki i tanki, te se savijaju, da se čini kako će se svaki čas prelomiti. Oni su napravljeni od bijelog mramora i usađeni u neizmjernu morsku dubinu, jer pod cijelom tom pločom (zemljom), nalazi se nepregledno more, koje ne možemo vidjeti jer je pod nama. Ovo je ogromno more i prema njemu sva druga mora su mala.

    (2)U bosanskoj ljubavnoj magiji djevojka ako čara sa orasima, ona baje i gleda u Volove na nebu, jer su "jači" odnosno brojniji za čarolijom "upregnuti" voljenog muškarca na dolazak, dok ako samo želi detektirati (sanjati) svog budućeg muža onda navečer pogled usmjeri prema Štapovima i govori ovo:" Osvjetli me Žarinko nasiba, zapali me Planinko nasiba, da ja vidim svog suđenika. Da ga vidim večeras u snu kao na javi, ili njegovo lice da vidim, ili njegovo ime da čujem. Dok ga ne vidim on ne mogao hodati ni raditi."

    (3)Motiv prenošenja (teleportacije) zemaljskog događaja koji predstavlja veliki grijeh na nebo, koje simbolizira svjetsku pozornicu, uobičajan je u bosanskim predajama. Još jedan poznati primjer je onaj kada je Bog usmrtio istog trena sina kada je zamahnuo sjekirom prema majci, želeći je ubiti, i njegovo tijelo zajedno sa sjekirom prenio na površinu punog Mjeseca, da bude svim ljudima upozorenje da moraju poštovati majku.

      Danas je Tue Sep 25, 2018 1:02 pm